Dostupni linkovi

logo-print

Srce i muzika


RSE: Helena je kardiohirurg. Radi kao kardiohirurg, ali paralelno gradi i svoj muzički profil – već godinama nastupa i snima. Helena, možeš li nam se bliže predstaviti.

JÜCKSTOCK-VUKOJA: Sve je počelo kad mi je bilo tri-četiri godine. Kad su dolazili gosti u našu kuću, ja bih donijela stolicu, popela se, improvizirala jednu malu binu i pjevala tada popularne pjesme i onda uživala u aplauzu te privatne atmosfere i privatne publike kod kuće. Znači, talent je urođen, to je od početka tako. Moji roditelji su prepoznali taj talent, ali tatina želja je bila da budem i ljekar. Znači, podržao je moj talent i dao mi je mogućnost da se i muzički obrazujem jer me je slao u muzičku školu, kupio mi harmoniku, ali je isto tako od mojih malih nogu bilo jasno da će moja „ozbiljna“ profesija – ozbiljna iz njegove perspektive – biti ljekar. Tako da nisam imala puno izbora. Da bih tatu učinila sretnim, morala sam da studiram medicinu, a tu urođenu, iskonsku želju da pjevam, da sviram, da glumim, nju sam nekako rudimentirano sama njegovala i napravila najbolje iz svega toga.

RSE: Koliko si morala kompromisa da učiniš? Da li sada žališ zbog nečega? Misliš li da si možda trebala više da se posvetiš muzici, ili misliš da je sve to kako si uradila, ipak dobro?

JÜCKSTOCK-VUKOJA: To je tema o kojoj moji roditelji i ja često govorimo, posebno moj tata i ja. Ja mu prebacim da me je malo ucijenio i da mi nije ostavio dovoljno prostora da se razvijem i da usavršavam to što ja ustvari u dubini svoje duše ili srca volim i želim. Ali s druge strane, kad pogledam kroz razum i racionalizaciju, kako ljudi koji zaista od umjetnosti žive nemaju lak život i kako su često konfrontirani sa tim egzistencijalnim problemima, onda mu moram dati za pravo. Pogotovo što sam ja žena, a kako znamo, žene u tom profesionalnom umjetničkom svijetu nemaju ravnopravno mjesto. Tako da si onda kažem – pa dobro, bio je u pravu, jer ja imam na neki način jednu egzistencijalnu sigurnost i zanimanje koje je jako teško, ali priznato, i to mi onda ponekad ostavi prostor i mogućnost da se stvarno samo iz ljubavi bavim muzikom. Puno ljekara je možda bilo u sličnoj situaciji kao ja. Ljekarsko zanimanje je jako naporno, bavi se ljudskim tjelesnim bolom i nedaćama, tako da ljekari traže inspiraciju i snagu u umjetnosti, tu ustvari crpe energiju koju onda dalje mogu da primjene u svom zanimanju.

RSE: To je definitivno istina. Znam dosta ljekara koji se bave muzikom. Čak znam i grupe ljekara koji su organizovali muzička društva. Vjerovatno se radi o nadopuni i nadoknadi energije koja se potroši u ljekarskom poslu. Ti sviraš harmoniku. Ipak, znači, radiš prstima, i kada sviraš i kada operišeš. Kao hirurg moraš imati lijepe prste, moraš vježbati.

JÜCKSTOCK-VUKOJA: Kako da ne. Na našoj klinici operiramo i djecu, iako ne tako često, i svaki put kad imamo male pacijente, ja uvečer uzmem harmoniku i dugo sviram skale i vježbam da dobijem mekane prste. Onda uvijek sljedećeg dana kažem svojim kolegama da sam svirala harmoniku da bih vježbala prste i svi mi se smiju. Ali, hvala bogu, to je do sad zaista jako dobro funkcioniralo. Slažem se, to je također zanat gdje je važna spretnost ruku, tako da to sigurno ima veze i ja sam tu našla neku povezanost i sličnost.

RSE: Kad si birala instrument, da li si željela baš harmoniku ili je to bila očeva želja?

JÜCKSTOCK-VUKOJA: To je bila apsolutno očeva želja. Tada je to bio popularan ili je još uvijek popularan instrument. On je imao potpuno drugu predstavu šta ja treba s tim instrumentom da napravim – da zabavljam njegovo društvo, što je bilo malo protiv moje volje. Međutim, ja sam obožavala svog tatu, vjerovatno kao i sve kćerke, i nisam ga htjela razočarati, ali moja tajna želja je bila, naravno, da sviram gitaru. Mislim da su svi u tim godinama, ta moja generacija, čeznuli za tim da sviraju gitaru. Ali onda je tata rekao: „Ma kakva gitara, stalno ti pucaju žice, ne čuješ se, a ovako si neovisna, samostalna“. Njemu je nekako uvijek bilo važno da ja budem neovisna i samostalna. Moram priznati da često mislim na njega i pomislim kako je ponekad zaista mudro razmišljao jer harmonika je zaista jedan univerzalan instrument. Mora se samo paziti, kako si ti rekao u jednom našem razgovoru, da ne zvuči banalno. Ali zaista omogućava jednom umjetniku da bude samostalan, da se samostalno izrazi. Ja sam pronašla taj put da se izrazim istovremeno instrumentalno i vokalno i da to zvuči bombastično, odnosno da stvarno zvuči jedinstveno i samostalno.

RSE: Moram priznati da tvoja harmonika zvuči kultivirano, za razliku od tih balkanskih i tih nekih bosanskih harmonika koje su onako orijentalno slatkaste. Tvoja je nekako pametna i sa puno dinamike. Sviraš li neku specifičnu harmoniku?

JÜCKSTOCK-VUKOJA: Sviram njemačku harmoniku Hohner, srednje veličine.

RSE: Obično talijanske zvuče slatkasto.

JÜCKSTOCK-VUKOJA: Ovo je njemačka i jako sam njome zadovoljna.

RSE: U izboru repertoara ti je blizak taj latinski zvuk – mediteranski, španski… Otkud to?

JÜCKSTOCK-VUKOJA: Pa možda to ima veze sa mojim horoskopskim znakom. Ja sam škorpija, a rekli su mi da su škorpije strasne, emocionalne, tako da bi ta muzika odgovarala tom znaku. Možda me je ta vrsta muzike instinktivno privukla zato što je emocionalna, strastvena, sve je u molu, dramatično, a to je meni blisko.

RSE: Što si starija koliko ti je bliža želja da se muzički iskažeš, koliko to raste u tebi? Imaš li neke projekte u glavi koje bi htjela da završiš?

JÜCKSTOCK-VUKOJA: U suštini, za mene je jako važno da sve što radim, bez obzira šta radim, bude bolje i da postepeno dobije jedan kvalitet. Koju će to uzeti formu, kako će se to spolja manifestirati, to mi je nevažno, to nekako dođe samo od sebe, svaki taj korak. Za mene je, u dubini moje duše i srca, važno da sve što radim bude bolje, da bude bolje artikulisano, da izraz bude autentičan. A koji će oblik uzeti, to mi nije tako važno. Jako me čini sretnom kada od publike dobijem povratnu vibraciju, kada dirnem ljude time što radim.

RSE: Kada operišeš, pomisliš li tada na neku melodiju? Zapjevušiš li, na primjer, kada operacije uspije?

JÜCKSTOCK-VUKOJA: Kod operacija srca, početak i kraj nisu tako napeti. Moje kolege koje rade taj posao će mi dati za pravo. Kod početka i kraja operacije atmosfera je opuštena i jako često se u operacionoj sali sluša muzika, to nije ništa novo. Moje kolege i moj šef znaju da ja pjevam i neki od njih jako rado čuju moj glas, pa onda mole da se isključi radio i da im ja malo otpjevam nešto, ali samo onda kad znamo da je operacija savršeno uspjela. Tada vlada opuštena atmosfera, cijeli tim se raduje što se sve dobro završilo. Kad se vidi da je sve u redu, onda se možemo malo opustiti. Ali dok se radi na srcu, dok je atmosfera napeta, tu, naravno, nema prostora ni za šta drugo osim za to.

RSE: Kad čovjek spominje srce, to uvijek ima romantičnu konotaciju. Međutim, ti si čovjek koji često vidi srce kao organ. Da li u tom slučaju nestaje ta romantika koju naziv tog organa sa sobom nosi?

JÜCKSTOCK-VUKOJA: Naziv je metafora, a srce je organ kao i svi drugi organi i tu nema nikakve romantike. To je jednostavno pumpa koja pokreće naša tijela. Srce kao organ ima centralnu ulogu u našem tijelu, jer je pokretački i možda zbog toga postoji ta metafora ili ta usporedba sa dušom, sa tom energijom koja se odnosi na našu čežnju, na naše osjećaje. Znači, to je samo jedna romantična usporedba, a direktne veze sa dušom nema.

RSE: Time mi sugeriraš da tu riječ u romantičnom kontekstu više ne koristim?

JÜCKSTOCK-VUKOJA: Ne, nema za to razloga. Srce je jedna univerzalna riječ koja je u cijelom svijetu prihvaćena kao simbol ljubavi. A srce kao organ ima veoma važnu ulogu, jer snabdijeva kisikom i krv i sve ostale organe u tijelu. Tako da ako srcu nešto fali, to je kao kad u automobilu nešto fali motoru. Međutim, sa osjećanjima, sa čežnjom, moram reći da srce kao organ nema veze.
XS
SM
MD
LG