Iako najmlađa u svojoj porodici, iako je Sarajevo napustila s devet godina, bila je najviše vezana za taj grad, prepun energije koja privlači poput magneta, kaže Mirna.
„I u Minhenu i u Pragu i u Sjedinjenim Američkim Državama, uvijek me zanimalo šta se dolje dešava. Sjećam se kako sam surfala internetom tražeći naše ljude rasute po svijetu, kako sam otimala ,Dane‘ i ,Slobodnu Bosnu‘ ko god bi novine donio iz grada. Nakon što sam poslije rata prvi put došla u Sarajevo, odlazila sam se svako ljeto i svaki put bih se sve tužnija vraćala u Prag“, priča naša gošća.
Saznaćete kakva je razlika između evropskih i američkih škola, koje daju više znanja, a koje samopouzdanja, kako se novinarstvo uči u Americi, koliko je to Evropljanima prihvatljivo, te kakve veze imaju snijeg i pita s američkim načinom učenja novinarstva. Zašto se mlada perspektivna djevojka, sa znanjem tri strana jezika i američkom diplomom, vratila u Sarajevo, zašto je to nekim ljudima neshvatljivo, zašto nema nikakvih razloga da neko ko je vani završio fakultet, uspije i u Sarajevu, samo su neka od pitanja na koja odgovara Mirna Škrbić.
* * * * *
RSE: Mirna je u Sarajevu. Mogu li reći da se vratila u svoj rodni grad?
ŠKRBIĆ: Možete.
RSE: Kako Vam je bilo? Otkud uopšte natrag u Sarajevu?
ŠKRBIĆ: Rođena sam u Sarajevu i prije godinu dana sam se vratila u svoj rodni grad, nakon 12 godina života u inostranstvu. Tih 12 godina sam živjela prvo u Njemačkoj, onda Češkoj i na kraju u Americi. Prvo sam bila izbjeglica, onda student. Međutim, Sarajevo je oduvijek za mene bilo moj grad. Dobro ga se sjećam i prije rata kad sam bila mala curica. Jednostavno me je uvijek nešto vuklo nazad. Prvi put nakon rata odlazim u Sarajevo 1998. godine i otada sam se uvijek ponovo vraćala, sklapala prijateljstva i tako dalje.
RSE: U porodici slovili ste za osobu koja ima nekako najčvršću emotivnu vezu sa Sarajevom, iako ste u suštini bili najmlađi. Otkud to?
ŠKRBIĆ: Prve barikade su počele u Sarajevu na moj deveti rođendan i za mene je to simbolično bilo početak nečega goreg. Bilo mi je jako teško napustiti Sarajevo jer sam se i tokom rata, tih nekih devet mjeseci, jako vezala za grad i kao dijete shvatila da se nalazim na nekom istom nivou sa svojim roditeljima jer je i njima prijetilo to isto zlo kao i meni. Isto tako, kada dolaziš u nove gradove, kada se pokušaš uklopiti, osjećaš se zreliji od svojih vršnjaka jer si preživio to nešto. Eto zbog čega smo mi, bosanska djeca, mnogo brže odrasli. Kada bi neko nakon rata donio „Slobodnu Bosnu“ ili „Dane“, uvijek sam bila zainteresovana, čitala sam šta se dešava. Na internetu sam tražila naše ljude, djecu s kojom sam išla u obdanište i osnovnu školu. Nakon što sam prvi put došla nakon rata, odlazila sam se svako ljeto i svako ljeto se onda tužna vraćala u Prag jer sam u Sarajevu na neki način našla nešto što za mene u Pragu nije postojalo, a to je bila neka strašna energija, želja ljudi da uživaju u životu, da se druže.
RSE: Vratićemo se i toj energiji i tom gradu i ljudima koji tu žive i Vašem poslu, ali hajmo malo hronološki našim slušaocima ispričati kako je to bilo. Dakle, devet mjeseci provodite u ratu i krećete na put. Gdje prvo odlazite?
ŠKRBIĆ: Kao i mnogi drugi, sa mamom i sa bratom sam izašla humanitarnim konvojem, u novembru 1992. godine. Onda preko nekih humanitarnih organizacija dolazimo u Njemačku, u Minhen, gdje smo na početku živjeli u jednoj jako finoj njemačkoj porodici. Mama je jako brzo našla posao, pa smo se uskoro preselili i počeli se manje osjećati kao izbjeglice. Na početku sam išla u takozvani bosanski razred, odjeljenje u jednoj njemačkoj osnovnoj školi, a potom prešla u gimnaziju. Uspjela sam se integrirati i jezički i što se društva tiče. Na početku nisam ništa razumjela, svi su mi se smijali, uključujući i učitelja. Međutim, moj brat i ja smo dosta čitali, družili se sa Nijemcima, gledali televiziju, tako da smo vrlo brzo počeli tečno govoriti njemački. Na ljeto 1994. godine nam se pridružio moj tata, a zbog maminog posla smo se iste godine preselili u Prag. U Pragu sam pohađala privatnu američku školu. Prag je bio veoma drugačiji od Minhena, sve je izgledalo socijalistički, na neki način sirovije, hladnije. Ali ta američka gimnazija je meni dala šansu da upoznam i stranu djecu. To je bila škola koju su pohađala djeca iz bogatih porodica sa svih strana zemaljske kugle. Tako da sam tu sklopila prijateljstva koja bi po nekim našim standardima bila totalno nekonvencionalna. Najbolja prijateljica mi je bila Koreanka, druga iz Amerike i tako dalje. Došla sam u šestom razredu i do dvanaestog, odnosno četvrtog gimnazije, sam bila u Pragu.
RSE: Koja je razlika između jedne tipične njemačke gimnazije i jedne internacionalne škole koja radi po američkim uzusima i planovima?
ŠKRBIĆ: U toj školi u Pragu je sve bilo okrenuto pojedincu. Ako želiš raditi onaj neki minimum što se od tebe zahtjeva, možeš. Ali takođe možeš raditi maksimum, izvući sve što ti ta škola može da pruži. Ja sam nastojala uključiti se u razne vannastavne aktivnosti, putovala sam, bavila se sportom, glumila, pjevala u horu, radila kao volonter, recimo u kuhinji za siromašne, i tako dalje. To je nešto što možeš raditi u takvim privatnim školama. U njemačkoj gimnaziji je to, ipak, malo teže jer to nije privatna škola i prisutan je onaj stari sistem, bliži našem. Kroz sve te aktivnosti imaš veću šansu da dobiješ stipendiju za američki fakultet. Tako sam dobila stipendiju za Ithaca College u državi New York, gdje sam onda tri godine studirala novinarstvo.
RSE: Može li se ocijeniti koja je škola bolja, koja daje više znanja, koja je opuštenija? Mogu li se te škole u tim kategorijama uopšte upoređivati?
ŠKRBIĆ: Sigurno mogu, ali ništa nije crno-bijelo. Jedna naša ili jedna njemačka škola pruža više širokog obrazovanja, međutim mislim da je bolje kada sebi individualno možete odrediti šta vas najviše zanima. Možda to znači da ćete izabrati onaj minimum – raditi fizičko, muzičko i likovno, ali ako stvarno želite, možete raditi mnogo više. Zato mislim da je američki sistem školovanja bolji u tom smislu, ali, naravno, ukoliko se radi o privatnim školama jer državne škole u Americi su sasvim nešto drugo.
RSE: Da, ono što zovu public schools.
ŠKRBIĆ: Upravo tako.
RSE: Koliko američka škola ugradi u svog đaka samopouzdanja, toliko tipičnog za Amerikance?
ŠKRBIĆ: Ugradi, ukoliko se osjećate ponosnim zbog toga što radite, ako imate dobre ocjene i tako dalje. Profesori su vam maksimalno posvećeni. Možete pričati s profesorom poslije časa, što je kod nas malo teže, jer ima mnogo više đaka, više studenata. Ali s druge strane, u američkim školama ima i mnogo stereotipa, ljudi teže da vam „nađu vaše mjesto“ ili, što oni kažu, da vas place in a box, odrede šta ste, ko ste, da li ste iz bogate familije ili niste. Tako da je našim ljudima, i uopšte strancima, malo teže da se tu uklope. Stranci se onda uglavnom druže između sebe. A ako ste stranac koji se druži sa Amerikancima, onda oni znaju samo vas, ne znaju ove ostale i onda vas označe za foreign girl ili nešto slično.
RSE: Stigli smo u našoj priči i do Sjedinjenih Američkih Država, odnosno do Vašeg studiranja.
ŠKRBIĆ: Dobila sam stipendiju i odlazim u Ithaca College u državi New York, gdje sam tri godine studirala novinarstvo. To je jedna relativno mala škola koja okuplja oko 6.000 studenata. Ima prelijep kampus u jednom malom gradu koji je okružen vodopadima. Djeluje kao gradić iz snova, što baš i nije realna slika Amerike. Fakultet sam završila malo ranije, jer se novinarstvo u američkim školama uglavnom bazira na praksi. Već drugu sedmicu studija ti, recimo, kažu da ideš intervjuirat gradonačelnika tog grada i onda nemaš izbora nego da kontaktiraš čovjeka i da s njim napraviš intervju. Tako da kroz studij uglavnom radiš. Poenta je da te odmah „bace u vatru“ i natjeraju te da se naučiš snalaziti. Možda to ponekad nije efikasno, ali je u svakom slučaju bolje nego da radiš samo teoriju tri godine. Za mene je to bilo dobro iskustvo. U početku se bilo teško uklopiti. Dvije i po godine nisam progovorila naš jezik, jer tu nije bilo naših ljudi, već sam se uglavnom družila sa Amerikancima.
RSE: Čini mi se da su utisci s tog studija uglavnom pozitivni?
ŠKRBIĆ: Pa jesu. To je zato što ti kao pojedinac možeš izabrati šta želiš da učiš, a šta ne. Recimo, ja sam kao podpredmet izabrala francuski, jer me to zanimalo. Neko to, međutim, nije htio, već je radio samo minimum jer ga ništa drugo nije zanimalo. I onda, recimo, neće znati gdje se nalazi Bosna, da li je kod Alabame ili je u Rusiji, ali će zato znati raditi svoj posao.
RSE: Sa koliko svojih kolega sa studija ste još uvijek u kontaktu? Gdje su oni sada? Jesu li već novinari?
ŠKRBIĆ: Uglavnom nisu. Kad smo završili, prošle godine, ekonomska situacija u Americi je bila veoma loša i nije bilo lako naći posao. Mnogi još uvijek rade po prodavnicama ili restoranima i nastoje naći posao u struci. U Americi kao novinar morate početi u nekom selu, u nekom malom gradu i pisati o, recimo, školskoj utakmici ili o tome da su neke mame napravile kolače. Dakle, uglavnom ne rade taj posao. Ako su imali sreće, rade u public relations ili u marketingu.
RSE: Da li je to jedan od razloga što ste se vratili u staru dobru Evropu?
ŠKRBIĆ: Mogu reći da sam uvijek tražila nešto evropsko u Americi. Svidio mi se, recimo, San Francisco, jer je sličan nekom evropskom gradu. Svidio mi se New York jer se može hodati na ulicama, ne trebaju vam kola. Nešto me je vuklo nazad, iako sam se maksimalno udaljila od Sarajeva, pa čak i od Evrope. Naime, nakon završetka studija, odnosno zadnjih šest mjeseci sam otišla živjeti u Los Angeles, jer nas je stotinjak na fakultetu izabrano da radimo praksu u Kaliforniji. Radila sam praksu u studijima NBC-ja u Los Angelesu, radila reklame za internet, učila web dizajn, nešto sam i pisala i tako dalje. Posao je jako teško naći, to je istina, ali mislim da sam se ja lično vratila zato što sam htjela da se vratim, zato što me je nešto vuklo nazad, iako sam tražila posao u Americi. Međutim, tražila sam ga samo četiri mjeseca. Nekim našim ljudima tamo je bilo neshvatljivo to što sam se vratila, jer oni su se jako trudili da dođu u Ameriku da tu traže neki bolji život. Njima je bilo neobično da se neko iz tog nekog Los Angelesa vraća u Sarajevo.
RSE: Iako ste mnogo puta prije toga bili preko ljeta u Sarajevu, ovaj put dolazite kao „gotov čovjek“, s nekom diplomom. Da li ste došli na odmor koji se onda „produžio“ ili ste znali da se definitivno vraćate?
ŠKRBIĆ: Zvanično sam došla na odmor, ali bila sam spakovala malo više stvari, jer sam se nadala da ću ostati. Mnogim našim ljudima je nejasno zašto bi se neko vratio u Sarajevo, mnogim našim ljudima koji su uspjeli u svijetu. Nije im jasno zašto bi počinjali ispočetka u gradu iz kojeg su otišli i gdje je situacija još uvijek dosta loša. Ali ja sam jednostavno imala tu neku želju da se vratim, da probam, barem sad dok sam još, eto, mlada, nemam još ni porodice, nemam djece, tako da je sad pravo vrijeme za tako nešto. Nisam mogla dalje živjeti u Americi. Još dok sam tražila posao sa odličnim rezimeom, gdje sam imala i praksu, jezike i tako dalje, shvatila sam da nisam sretna i da ne želim živjeti u toj zemlji. Shvatila sam da bih u Sarajevu imala priliku da pišem o mnogo važnijim stvarima nego o tim kolačima. Ovdje ima mnogo mogućnosti za one koji to žele. Nema nikakvog razloga da neko ko je mlad, ko je završio fakultet, ovdje ne uspije, ako želi da uspije.
RSE: Govorite engleski, njemački i francuski. Čime se trenutno bavite konkretno?
ŠKRBIĆ: Trenutno radim kao freelancer za Transition On Line Magazine u Pragu, kao dopisnik iz Sarajeva. Takođe uređujem i web stranicu „Oslobođenja“. Povremeno i pišem za „Oslobođenje“, pišem uglavnom o kulturi. Prije svije sedmice sam, na primjer, pokrivala Sarajevo Film Festival. To je bilo odlično iskustvo.
RSE: Kako je bilo na Sarajevo Film Festivalu?
ŠKRBIĆ: Super. To je bila sedmica tokom koje je grad bio jako živ, dolazili su nevjerovatni gosti i zaista bih svakome preporučila da tokom Sarajevo Film Festivala dođe u Sarajevo, da bi imao onaj najbolji utisak.
RSE: Može li se od tih poslova koje radite živjeti u Sarajevu?
ŠKRBIĆ: Za mene je to moguće. A s obzirom da još i studiram, ne moram biti u stalnom radnom odnosu. Radim postdiplomski iz međunarodnih odnosa.
RSE: Možete li opisati kako vama izgleda Sarajevo danas?
ŠKRBIĆ: Za mene je Sarajevo uvijek lijepo, bez obzira ko živi u njemu. Nedavno mi je došla prijateljica iz Praga na dva-tri dana i rekla mi je da ne može da vjeruje da jedan tako evropski grad može imati toliko političkih problema, da je tu nedavno bio rat. Ovaj grad je za mene nekako uvijek ostao isti, iako se dosta toga promijenilo. Naravno, ima puno manje, tako da kažem, neke gradske raje, urbane raje. Još uvijek ima nacionalnih podjela i tako toga.
RSE: Šta vam najviše smeta?
ŠKRBIĆ: Malograđanština. To što svi pričaju o vama, što svi moraju znati šta ste imali za doručak. Svi vas znaju, iako vi možda nikoga ne znate. Također, osjećate se malo klaustrofobično kad previše vremena provodite ovdje, a navikli ste da putujete, da globalno razmišljate. Zato je potrebno otići malo iz grada i onda se ponovo vratiti.
RSE: Šta je onda spasonosna formula? Koliko uzimati Sarajeva godišnje i gdje provoditi ostatak vremena? Kako biste vi složili nekakav idealan život?
ŠKRBIĆ: Ja se nadam da ću imati priliku više putovati. Da ću možda i kroz ovaj fakultet imati priliku otići negdje dalje da studiram. Ali za sada namjeravam ostati u Sarajevu. Mislim da ovdje imam mnogo mogućnosti, što god drugi govorili, koliko god se kroz medije provlačila ta cifra: 70 posto mladih žele ići iz Bosne. Naravno, uvijek je dobro ako imate mogućnost otići negdje dalje, usavršavati se, ali ne vidim zašto Sarajevo ne bi moglo biti mjesto gdje bi neko pronašao neki svoj stalni život, osnovao porodicu i tako dalje.
RSE: Da li to znači da treba živjeti u Sarajevu, a dva puta godišnje odlaziti vani na po mjesec dana ili kako?
ŠKRBIĆ: Pa ako vam to odgovara, da. Kod mene to sve zavisi od godišnjeg doba, od prijatelja. U suštini, kao i u svakom drugom gradu. Ja sam u Pragu osjećala strašno otuđenje, mnogi kažu da su Pražani dosta hladni, onda se naši uglavnom druže međusobno. U Americi da ne govorim kako je, tamo vlada otuđenje i u porodici.
RSE: Šta je važnije u životu, da li materijalna sigurnost ili emocija?
ŠKRBIĆ: Meni je oboje bitno. Ali trenutno mislim da imam tu privilegiju da više mislim emotivno nego da razmišljam kako ću za pet godina, ne znam, kupiti stan ili auto i tako dalje.
RSE: Kakvi su planovi?. Recimo, u narednih pet godina? Ima li ih uopšte?
ŠKRBIĆ: Trenutno namjeravam ostati u Sarajevu. Mada sam imala priliku na početku godine da radim postdiplomski u inostranstvu, ali shvatila sam da još nisam spremna da se dalje selim. Čini mi se da sam ovdje sretna, želim dalje i pisati, želim se baviti i nekom vrstom političke analize.
RSE: Znači novinarstvo nije definitivni izbor?
ŠKRBIĆ: Nije. Ali to zavisi i od medijske situacije u zemlji. Mislim da bi ona u Bosni mogla biti puno bolja, pa je možda i to jedan od razloga. Međutim, mislim da ovdje imate mogućnosti raditi nešto konkretno. Poznajem mlade ljude koji recimo pišu naše zakone, a imaju 25 godina.
RSE: Može li se ovo protumačiti kao poziv mladim Bosancima i Hercegovcima da se vrate u domovinu?
ŠKRBIĆ: Može. Zaista mislim da nema razloga ne željeti se vratiti u svoj grad. To nije šator u pustinji, kako vam neki stranci želje dočarati vašu zemlju. Vi se uvrijedite, ali opet žudite za nečim što oni imaju i veže vas ta neka materijalna sigurnost koju imate vani. Mene to nije vezalo. I mislim da bi ovaj grad sigurno profitirao i postao kosmopolitskiji kada bi se više mladih ljudi vratilo.
RSE: Da li je i to jedan od način da se promijeni slika o Sarajevu i Bosni koja je poslana vani?
ŠKRBIĆ: Definitivno. Mislim da se ta slika već mijenja. Imate goste koji dolaze, recimo, na Sarajevo Film Festival i ne znaju šta da očekuju. Očekuju sve ono što su vidjeli na CNN-u 1992.-1993. godine, ali ih onda jednostavno očara ta neka energija ovog grada. Mislim da se ta energija ne prenosi samo na nas, nego i na strance.
„I u Minhenu i u Pragu i u Sjedinjenim Američkim Državama, uvijek me zanimalo šta se dolje dešava. Sjećam se kako sam surfala internetom tražeći naše ljude rasute po svijetu, kako sam otimala ,Dane‘ i ,Slobodnu Bosnu‘ ko god bi novine donio iz grada. Nakon što sam poslije rata prvi put došla u Sarajevo, odlazila sam se svako ljeto i svaki put bih se sve tužnija vraćala u Prag“, priča naša gošća.
Saznaćete kakva je razlika između evropskih i američkih škola, koje daju više znanja, a koje samopouzdanja, kako se novinarstvo uči u Americi, koliko je to Evropljanima prihvatljivo, te kakve veze imaju snijeg i pita s američkim načinom učenja novinarstva. Zašto se mlada perspektivna djevojka, sa znanjem tri strana jezika i američkom diplomom, vratila u Sarajevo, zašto je to nekim ljudima neshvatljivo, zašto nema nikakvih razloga da neko ko je vani završio fakultet, uspije i u Sarajevu, samo su neka od pitanja na koja odgovara Mirna Škrbić.
* * * * *
RSE: Mirna je u Sarajevu. Mogu li reći da se vratila u svoj rodni grad?
ŠKRBIĆ: Možete.
RSE: Kako Vam je bilo? Otkud uopšte natrag u Sarajevu?
ŠKRBIĆ: Rođena sam u Sarajevu i prije godinu dana sam se vratila u svoj rodni grad, nakon 12 godina života u inostranstvu. Tih 12 godina sam živjela prvo u Njemačkoj, onda Češkoj i na kraju u Americi. Prvo sam bila izbjeglica, onda student. Međutim, Sarajevo je oduvijek za mene bilo moj grad. Dobro ga se sjećam i prije rata kad sam bila mala curica. Jednostavno me je uvijek nešto vuklo nazad. Prvi put nakon rata odlazim u Sarajevo 1998. godine i otada sam se uvijek ponovo vraćala, sklapala prijateljstva i tako dalje.
RSE: U porodici slovili ste za osobu koja ima nekako najčvršću emotivnu vezu sa Sarajevom, iako ste u suštini bili najmlađi. Otkud to?
ŠKRBIĆ: Prve barikade su počele u Sarajevu na moj deveti rođendan i za mene je to simbolično bilo početak nečega goreg. Bilo mi je jako teško napustiti Sarajevo jer sam se i tokom rata, tih nekih devet mjeseci, jako vezala za grad i kao dijete shvatila da se nalazim na nekom istom nivou sa svojim roditeljima jer je i njima prijetilo to isto zlo kao i meni. Isto tako, kada dolaziš u nove gradove, kada se pokušaš uklopiti, osjećaš se zreliji od svojih vršnjaka jer si preživio to nešto. Eto zbog čega smo mi, bosanska djeca, mnogo brže odrasli. Kada bi neko nakon rata donio „Slobodnu Bosnu“ ili „Dane“, uvijek sam bila zainteresovana, čitala sam šta se dešava. Na internetu sam tražila naše ljude, djecu s kojom sam išla u obdanište i osnovnu školu. Nakon što sam prvi put došla nakon rata, odlazila sam se svako ljeto i svako ljeto se onda tužna vraćala u Prag jer sam u Sarajevu na neki način našla nešto što za mene u Pragu nije postojalo, a to je bila neka strašna energija, želja ljudi da uživaju u životu, da se druže.
RSE: Vratićemo se i toj energiji i tom gradu i ljudima koji tu žive i Vašem poslu, ali hajmo malo hronološki našim slušaocima ispričati kako je to bilo. Dakle, devet mjeseci provodite u ratu i krećete na put. Gdje prvo odlazite?
ŠKRBIĆ: Kao i mnogi drugi, sa mamom i sa bratom sam izašla humanitarnim konvojem, u novembru 1992. godine. Onda preko nekih humanitarnih organizacija dolazimo u Njemačku, u Minhen, gdje smo na početku živjeli u jednoj jako finoj njemačkoj porodici. Mama je jako brzo našla posao, pa smo se uskoro preselili i počeli se manje osjećati kao izbjeglice. Na početku sam išla u takozvani bosanski razred, odjeljenje u jednoj njemačkoj osnovnoj školi, a potom prešla u gimnaziju. Uspjela sam se integrirati i jezički i što se društva tiče. Na početku nisam ništa razumjela, svi su mi se smijali, uključujući i učitelja. Međutim, moj brat i ja smo dosta čitali, družili se sa Nijemcima, gledali televiziju, tako da smo vrlo brzo počeli tečno govoriti njemački. Na ljeto 1994. godine nam se pridružio moj tata, a zbog maminog posla smo se iste godine preselili u Prag. U Pragu sam pohađala privatnu američku školu. Prag je bio veoma drugačiji od Minhena, sve je izgledalo socijalistički, na neki način sirovije, hladnije. Ali ta američka gimnazija je meni dala šansu da upoznam i stranu djecu. To je bila škola koju su pohađala djeca iz bogatih porodica sa svih strana zemaljske kugle. Tako da sam tu sklopila prijateljstva koja bi po nekim našim standardima bila totalno nekonvencionalna. Najbolja prijateljica mi je bila Koreanka, druga iz Amerike i tako dalje. Došla sam u šestom razredu i do dvanaestog, odnosno četvrtog gimnazije, sam bila u Pragu.
RSE: Koja je razlika između jedne tipične njemačke gimnazije i jedne internacionalne škole koja radi po američkim uzusima i planovima?
ŠKRBIĆ: U toj školi u Pragu je sve bilo okrenuto pojedincu. Ako želiš raditi onaj neki minimum što se od tebe zahtjeva, možeš. Ali takođe možeš raditi maksimum, izvući sve što ti ta škola može da pruži. Ja sam nastojala uključiti se u razne vannastavne aktivnosti, putovala sam, bavila se sportom, glumila, pjevala u horu, radila kao volonter, recimo u kuhinji za siromašne, i tako dalje. To je nešto što možeš raditi u takvim privatnim školama. U njemačkoj gimnaziji je to, ipak, malo teže jer to nije privatna škola i prisutan je onaj stari sistem, bliži našem. Kroz sve te aktivnosti imaš veću šansu da dobiješ stipendiju za američki fakultet. Tako sam dobila stipendiju za Ithaca College u državi New York, gdje sam onda tri godine studirala novinarstvo.
RSE: Može li se ocijeniti koja je škola bolja, koja daje više znanja, koja je opuštenija? Mogu li se te škole u tim kategorijama uopšte upoređivati?
ŠKRBIĆ: Sigurno mogu, ali ništa nije crno-bijelo. Jedna naša ili jedna njemačka škola pruža više širokog obrazovanja, međutim mislim da je bolje kada sebi individualno možete odrediti šta vas najviše zanima. Možda to znači da ćete izabrati onaj minimum – raditi fizičko, muzičko i likovno, ali ako stvarno želite, možete raditi mnogo više. Zato mislim da je američki sistem školovanja bolji u tom smislu, ali, naravno, ukoliko se radi o privatnim školama jer državne škole u Americi su sasvim nešto drugo.
RSE: Da, ono što zovu public schools.
ŠKRBIĆ: Upravo tako.
RSE: Koliko američka škola ugradi u svog đaka samopouzdanja, toliko tipičnog za Amerikance?
ŠKRBIĆ: Ugradi, ukoliko se osjećate ponosnim zbog toga što radite, ako imate dobre ocjene i tako dalje. Profesori su vam maksimalno posvećeni. Možete pričati s profesorom poslije časa, što je kod nas malo teže, jer ima mnogo više đaka, više studenata. Ali s druge strane, u američkim školama ima i mnogo stereotipa, ljudi teže da vam „nađu vaše mjesto“ ili, što oni kažu, da vas place in a box, odrede šta ste, ko ste, da li ste iz bogate familije ili niste. Tako da je našim ljudima, i uopšte strancima, malo teže da se tu uklope. Stranci se onda uglavnom druže između sebe. A ako ste stranac koji se druži sa Amerikancima, onda oni znaju samo vas, ne znaju ove ostale i onda vas označe za foreign girl ili nešto slično.
RSE: Stigli smo u našoj priči i do Sjedinjenih Američkih Država, odnosno do Vašeg studiranja.
ŠKRBIĆ: Dobila sam stipendiju i odlazim u Ithaca College u državi New York, gdje sam tri godine studirala novinarstvo. To je jedna relativno mala škola koja okuplja oko 6.000 studenata. Ima prelijep kampus u jednom malom gradu koji je okružen vodopadima. Djeluje kao gradić iz snova, što baš i nije realna slika Amerike. Fakultet sam završila malo ranije, jer se novinarstvo u američkim školama uglavnom bazira na praksi. Već drugu sedmicu studija ti, recimo, kažu da ideš intervjuirat gradonačelnika tog grada i onda nemaš izbora nego da kontaktiraš čovjeka i da s njim napraviš intervju. Tako da kroz studij uglavnom radiš. Poenta je da te odmah „bace u vatru“ i natjeraju te da se naučiš snalaziti. Možda to ponekad nije efikasno, ali je u svakom slučaju bolje nego da radiš samo teoriju tri godine. Za mene je to bilo dobro iskustvo. U početku se bilo teško uklopiti. Dvije i po godine nisam progovorila naš jezik, jer tu nije bilo naših ljudi, već sam se uglavnom družila sa Amerikancima.
RSE: Čini mi se da su utisci s tog studija uglavnom pozitivni?
ŠKRBIĆ: Pa jesu. To je zato što ti kao pojedinac možeš izabrati šta želiš da učiš, a šta ne. Recimo, ja sam kao podpredmet izabrala francuski, jer me to zanimalo. Neko to, međutim, nije htio, već je radio samo minimum jer ga ništa drugo nije zanimalo. I onda, recimo, neće znati gdje se nalazi Bosna, da li je kod Alabame ili je u Rusiji, ali će zato znati raditi svoj posao.
RSE: Sa koliko svojih kolega sa studija ste još uvijek u kontaktu? Gdje su oni sada? Jesu li već novinari?
ŠKRBIĆ: Uglavnom nisu. Kad smo završili, prošle godine, ekonomska situacija u Americi je bila veoma loša i nije bilo lako naći posao. Mnogi još uvijek rade po prodavnicama ili restoranima i nastoje naći posao u struci. U Americi kao novinar morate početi u nekom selu, u nekom malom gradu i pisati o, recimo, školskoj utakmici ili o tome da su neke mame napravile kolače. Dakle, uglavnom ne rade taj posao. Ako su imali sreće, rade u public relations ili u marketingu.
RSE: Da li je to jedan od razloga što ste se vratili u staru dobru Evropu?
ŠKRBIĆ: Mogu reći da sam uvijek tražila nešto evropsko u Americi. Svidio mi se, recimo, San Francisco, jer je sličan nekom evropskom gradu. Svidio mi se New York jer se može hodati na ulicama, ne trebaju vam kola. Nešto me je vuklo nazad, iako sam se maksimalno udaljila od Sarajeva, pa čak i od Evrope. Naime, nakon završetka studija, odnosno zadnjih šest mjeseci sam otišla živjeti u Los Angeles, jer nas je stotinjak na fakultetu izabrano da radimo praksu u Kaliforniji. Radila sam praksu u studijima NBC-ja u Los Angelesu, radila reklame za internet, učila web dizajn, nešto sam i pisala i tako dalje. Posao je jako teško naći, to je istina, ali mislim da sam se ja lično vratila zato što sam htjela da se vratim, zato što me je nešto vuklo nazad, iako sam tražila posao u Americi. Međutim, tražila sam ga samo četiri mjeseca. Nekim našim ljudima tamo je bilo neshvatljivo to što sam se vratila, jer oni su se jako trudili da dođu u Ameriku da tu traže neki bolji život. Njima je bilo neobično da se neko iz tog nekog Los Angelesa vraća u Sarajevo.
RSE: Iako ste mnogo puta prije toga bili preko ljeta u Sarajevu, ovaj put dolazite kao „gotov čovjek“, s nekom diplomom. Da li ste došli na odmor koji se onda „produžio“ ili ste znali da se definitivno vraćate?
ŠKRBIĆ: Zvanično sam došla na odmor, ali bila sam spakovala malo više stvari, jer sam se nadala da ću ostati. Mnogim našim ljudima je nejasno zašto bi se neko vratio u Sarajevo, mnogim našim ljudima koji su uspjeli u svijetu. Nije im jasno zašto bi počinjali ispočetka u gradu iz kojeg su otišli i gdje je situacija još uvijek dosta loša. Ali ja sam jednostavno imala tu neku želju da se vratim, da probam, barem sad dok sam još, eto, mlada, nemam još ni porodice, nemam djece, tako da je sad pravo vrijeme za tako nešto. Nisam mogla dalje živjeti u Americi. Još dok sam tražila posao sa odličnim rezimeom, gdje sam imala i praksu, jezike i tako dalje, shvatila sam da nisam sretna i da ne želim živjeti u toj zemlji. Shvatila sam da bih u Sarajevu imala priliku da pišem o mnogo važnijim stvarima nego o tim kolačima. Ovdje ima mnogo mogućnosti za one koji to žele. Nema nikakvog razloga da neko ko je mlad, ko je završio fakultet, ovdje ne uspije, ako želi da uspije.
RSE: Govorite engleski, njemački i francuski. Čime se trenutno bavite konkretno?
ŠKRBIĆ: Trenutno radim kao freelancer za Transition On Line Magazine u Pragu, kao dopisnik iz Sarajeva. Takođe uređujem i web stranicu „Oslobođenja“. Povremeno i pišem za „Oslobođenje“, pišem uglavnom o kulturi. Prije svije sedmice sam, na primjer, pokrivala Sarajevo Film Festival. To je bilo odlično iskustvo.
RSE: Kako je bilo na Sarajevo Film Festivalu?
ŠKRBIĆ: Super. To je bila sedmica tokom koje je grad bio jako živ, dolazili su nevjerovatni gosti i zaista bih svakome preporučila da tokom Sarajevo Film Festivala dođe u Sarajevo, da bi imao onaj najbolji utisak.
RSE: Može li se od tih poslova koje radite živjeti u Sarajevu?
ŠKRBIĆ: Za mene je to moguće. A s obzirom da još i studiram, ne moram biti u stalnom radnom odnosu. Radim postdiplomski iz međunarodnih odnosa.
RSE: Možete li opisati kako vama izgleda Sarajevo danas?
ŠKRBIĆ: Za mene je Sarajevo uvijek lijepo, bez obzira ko živi u njemu. Nedavno mi je došla prijateljica iz Praga na dva-tri dana i rekla mi je da ne može da vjeruje da jedan tako evropski grad može imati toliko političkih problema, da je tu nedavno bio rat. Ovaj grad je za mene nekako uvijek ostao isti, iako se dosta toga promijenilo. Naravno, ima puno manje, tako da kažem, neke gradske raje, urbane raje. Još uvijek ima nacionalnih podjela i tako toga.
RSE: Šta vam najviše smeta?
ŠKRBIĆ: Malograđanština. To što svi pričaju o vama, što svi moraju znati šta ste imali za doručak. Svi vas znaju, iako vi možda nikoga ne znate. Također, osjećate se malo klaustrofobično kad previše vremena provodite ovdje, a navikli ste da putujete, da globalno razmišljate. Zato je potrebno otići malo iz grada i onda se ponovo vratiti.
RSE: Šta je onda spasonosna formula? Koliko uzimati Sarajeva godišnje i gdje provoditi ostatak vremena? Kako biste vi složili nekakav idealan život?
ŠKRBIĆ: Ja se nadam da ću imati priliku više putovati. Da ću možda i kroz ovaj fakultet imati priliku otići negdje dalje da studiram. Ali za sada namjeravam ostati u Sarajevu. Mislim da ovdje imam mnogo mogućnosti, što god drugi govorili, koliko god se kroz medije provlačila ta cifra: 70 posto mladih žele ići iz Bosne. Naravno, uvijek je dobro ako imate mogućnost otići negdje dalje, usavršavati se, ali ne vidim zašto Sarajevo ne bi moglo biti mjesto gdje bi neko pronašao neki svoj stalni život, osnovao porodicu i tako dalje.
RSE: Da li to znači da treba živjeti u Sarajevu, a dva puta godišnje odlaziti vani na po mjesec dana ili kako?
ŠKRBIĆ: Pa ako vam to odgovara, da. Kod mene to sve zavisi od godišnjeg doba, od prijatelja. U suštini, kao i u svakom drugom gradu. Ja sam u Pragu osjećala strašno otuđenje, mnogi kažu da su Pražani dosta hladni, onda se naši uglavnom druže međusobno. U Americi da ne govorim kako je, tamo vlada otuđenje i u porodici.
RSE: Šta je važnije u životu, da li materijalna sigurnost ili emocija?
ŠKRBIĆ: Meni je oboje bitno. Ali trenutno mislim da imam tu privilegiju da više mislim emotivno nego da razmišljam kako ću za pet godina, ne znam, kupiti stan ili auto i tako dalje.
RSE: Kakvi su planovi?. Recimo, u narednih pet godina? Ima li ih uopšte?
ŠKRBIĆ: Trenutno namjeravam ostati u Sarajevu. Mada sam imala priliku na početku godine da radim postdiplomski u inostranstvu, ali shvatila sam da još nisam spremna da se dalje selim. Čini mi se da sam ovdje sretna, želim dalje i pisati, želim se baviti i nekom vrstom političke analize.
RSE: Znači novinarstvo nije definitivni izbor?
ŠKRBIĆ: Nije. Ali to zavisi i od medijske situacije u zemlji. Mislim da bi ona u Bosni mogla biti puno bolja, pa je možda i to jedan od razloga. Međutim, mislim da ovdje imate mogućnosti raditi nešto konkretno. Poznajem mlade ljude koji recimo pišu naše zakone, a imaju 25 godina.
RSE: Može li se ovo protumačiti kao poziv mladim Bosancima i Hercegovcima da se vrate u domovinu?
ŠKRBIĆ: Može. Zaista mislim da nema razloga ne željeti se vratiti u svoj grad. To nije šator u pustinji, kako vam neki stranci želje dočarati vašu zemlju. Vi se uvrijedite, ali opet žudite za nečim što oni imaju i veže vas ta neka materijalna sigurnost koju imate vani. Mene to nije vezalo. I mislim da bi ovaj grad sigurno profitirao i postao kosmopolitskiji kada bi se više mladih ljudi vratilo.
RSE: Da li je i to jedan od način da se promijeni slika o Sarajevu i Bosni koja je poslana vani?
ŠKRBIĆ: Definitivno. Mislim da se ta slika već mijenja. Imate goste koji dolaze, recimo, na Sarajevo Film Festival i ne znaju šta da očekuju. Očekuju sve ono što su vidjeli na CNN-u 1992.-1993. godine, ali ih onda jednostavno očara ta neka energija ovog grada. Mislim da se ta energija ne prenosi samo na nas, nego i na strance.