Dostupni linkovi

logo-print

Balkanski medijski moguli


*****

Medijski moguli su u nekim od državama regije direktno u politici, negde ne baš toliko direktno, ali su uvek u blizini. Negde su hapšeni, poput Nina Pavića u Hrvatskoj, negde su se od hapšenja jedva spasavali, poput nekolicine u Srbiji, negde šira javnost ni ne zna koji ljudi imaju veliki udeo u medijima, poput slučaja Crne Gore.

Transformacija iz sistema jedne države, jednog vođe, jedne partije, jedne novinske agencije i po jedne televizije i državne novine u svakoj republici i pokrajini, stvorila je u državama regije ljude koji upravljaju medijima, koji nemaju samo veliku ekonomsku ili materijalnu, već i popriličnu političku težinu. Za većinu ih je karakteristično da su makar u delu procesa sticanja bogatstva bili ili bliski vlasti ili makar na istoj političkoj liniji na kojoj i vlast. U svakom slučaju našli su se u pravo vreme na pravom mestu.

U Temi sedmice novinari Radija Slobodna Evropa u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i na Kosovu predstavljaju neke od njih.

HRVATSKA

Splitska „Slobodna Dalmacija“ promenila je ove sedmice još jedan put vlasnika. Novi gazda Nino Pavić već poseduje u Hrvatskoj nekoliko medija. On je samo jedan od medijskih mogula, u državama nastalim iz Jugoslavije, samo jedna od ličnosti koja formira javno mnenje, samo jedan od ljudi koji se bogatstva dokopao relativno brzo prema svetskim medijima.

Split je grad koji je kao spasitelja znao dočekati poneko sportsko, pa i političko ime, ali tako nikada nije imao priliku dočekati jednog kapitalistu. No, to se prošlog utorka dogodilo. Hrvatskom medijskom magu Nini Paviću, čiji je Europa Press Holding, kojemu je suvlasnik zajedno sa njemačkim koncernom WAZ (Die Westdeutsche Allgemeine Zeitung), kupio je „Slobodnu Dalmaciju“.

Pavić je u utorak 30. kolovoza 2005. objavio da njegov „Europa Press Holding“ postaje sedamdesetpostotni vlasnik „Slobodne Dalmacije“:
„Mi ,Slobodnu Dalmaciju‘ ne možemo kupiti i ne želimo je kupiti. Mi ,Slobodnu Dalmaciju‘ želimo razviti, u nju želimo investirati, želimo je ojačati.“

Na hodnicima „Slobodne Dalmacije“ dočekan je kao spasitelj, što, s obzirom na financijsko i tehnološko stanje te kuće, uistinu jeste. Bilo je tu nešto i od dirljivog susreta kmetova koji su dočekali dobrog feudalca da im popravi položaj.

Tko je uopće Nino Pavić, čovjek koji je na čelu „Europa Press Holdinga“, tvrtke za koju kažu da je nastala na razvalinama „Vjesnikove“ kuće i koja danas izdaje, uz „Slobodnu Dalmaciju“, i „Jutarnji list“, te vrlo tiražne tjednike „Globus“, „Gloriju“, „Arenu“, „Playboy“, „Milu“, te još pet-šest izdanja.
Gojko Marinković, glavni urednik „Novinara“, lista Hrvatskog novinarskog društva i dobitnik ovogodišnje nagrade tog društva za životno djelo:

MARINKOVIĆ: Nino Pavić je, kao i mnogi drugi, isplivao u vrijeme čudnih privatizacija, pokretanjem jednog lista koji se u to vrijeme zvao „Globus“, što je vrlo loše krenulo. Nakon toga se jednom čudnom kombinacijom vremena i prostora zapravo priklonio modelu …, i to je prvi novac koji je on zaradio, prvi milijun dolara koji je cijeli život sanjao. Ninu Pavića poznam jako dugo, radio sam s njim, bio njegov suradnik dok je on bio urednik u „Poletu“. Uvijek je bio čovjek koji je težio zapravo ka žutom novinarstvu. I ono čega se ja najviše bojim ovog časa – pošto je ,požutio‘ sva izdanja Europa Press Holdinga, a ta paleta je ogromna – je da se to dogodi i sa listom „Slobodna Dalmacija“, kojeg je on jučer postao vlasnik.

RSE: Žutilo donosi prodaju, a prodaja ne samo novac, nego i oglašivače i na kraju su zadovoljni i novinari i gazde.

MARINKOVIĆ: Mislim da se „WAZ“, čak i sa Ninom Pavićem, ponaša prilično korektno. To su plaće koje su u našim uslovima najveće u državi. Nije nikakva tajna da, recimo, ljudi u „WAZ-u“, oni vodeći, imaju mjesečnu plaću od 60.000 kuna, čak neki i više, ili da, recimo, dobri novinari zarađuju godišnje 100.000 $ neto.

RSE: Veliki novac nije namijenjen svima, ali za sve donosi nova pravila, kaže nam svježe umirovljeni novinar Ilija Maršić, predsjednik Udruge malih dioničara, polagatelja prava na dionice „Slobodne Dalmacije“:

MARŠIĆ; Ja sam mojim kolegama rekao – vidite, hodate po hodnicima kao balerine, neće se čuti, kao što se do sada čula, vika i galama i neće se biti po kafićima. To je, nažalost, tako. Došla su druga vremena. On hoće oploditi svoj kapital. On hoće vratiti ono što je uložio i ja mu se tu divim i on to mora tako raditi. Ako ne radi, on je propao.

RSE: Tajkunizacija hrvatskog medijskog prostora išla je u tri smjera. Neki tajkuni, poput Zdenka Mancea, vlasnika četvrtine riječkog „Novog lista“, bili su socijalistički menadžeri koji su nastavili svoj posao u novim uvjetima. Neki su to postali državnim dekretom, poput Miroslava Kutle, kojemu je početkom devedesetih HDZ poklonio „Slobodnu Dalmaciju“, da bi je on srozao na najniže grane. A neki su samonikli, poput Nine Pavića. No, putevi posljednje dvojice, Kutle i Pavića, se križaju, kaže nam Ilija Maršić:

MARŠIĆ; Pitao sam ga – gospodine moj budući gazda, Vi ste bili u dobrim poslovnim odnosima sa našim bivšim gazdom Kutlom. A on mi je doslovce odgovorio – da, ali on više nije u poslovnom svijetu, ja sam s njim sve raščistio. Ja ne znam je li raščistio. Vidim da je Kutle, bogami, i dalje u poslovnom svijetu, da je njegova „Globus grupa“ nedavno imala skupštinu.

RSE: Da li je, znači, moguće da se Kutle vraća na „mala vrata“?

MARŠIĆ; Ja se ne bih zakleo da se neće vratiti na „mala vrata“.

RSE: Ilija Maršić je posljednjih dvanaest godina potrošio dokazujući da su vlasnici „Slobodne Dalmacije“ ustvari njeni novinari i drugi radnici koji su je bili privatizirali po takozvanim Markovićevim zakonima. Mali dioničari će dobiti tek 25 posto dionica „Slobodne Dalmacije“, država je zadržala pet posto, a 70 posto pripada Europa Press Holdingu, odnosno WAZ-u i Nini Paviću:

MARŠIĆ: On je vjerojatno pošteno zaradio te pare. Moram spomenuti pokojne Joška Kulušića i Miljenka Smoju, kad smo bili jednom u Trstu, pa nam je čovjek jednom u restoranu pokazivao da su taj restoran stvarale četiri generacije. Kako onda može jedna generacija preko bilo koje novine ili sa poduzećem preko noći postati bogataš? To nekako ne ide. Meni je otac radio u Njemačkoj i često sam išao tamo, pa znam kako se teško dolazi do maraka. A kod nas danas, izgleda, marka odnosno euro ništa ne znači, to se brzo zarađuje. Međutim, to je sada bio jedini spas za „Slobodnu Dalmaciju“. „Slobodna Dalmacija“ sada, s ovakvom opremom, ovako kako izgleda, s ovim brojem ljudi, ona ne bi mogla opstati. Međutim, moram reći, mislim da Pavić neće ništa platiti za „Slobodnu Dalmaciju“. On će prodati zgradu koja je vrijedna, raselit će to izvan grada, što je u redu, to je njegovo vlasništvo. Njemu je to vlada dala. Šta je tu bilo između Sanadera, ove HDZ-ove vlasti i njega, ja to ne znam. Ali mislim da će on dobro zaraditi na ,Slobodnoj Dalmaciji‘, osobito ako vrati trgovinu jer je to živa lova koja se svaki dan okreće. On zna točno što je kupio. A ni iz „WAZ-a“ baš nisu ludi da nisu dobro provjerili, godinu i po dana su oni češljali „Slobodnu Dalmaciju“. „Slobodna Dalmacija“ može biti profitabilna.“

RSE: Njemački „WAZ“ je suvlasnik dva od tri najtiražnija hrvatska dnevnika. U trci za hrvatskim novinskim prostorom, uz „Europa Press Holding“ odnosno „WAZ“, ostala je samo austrijska „Styria“ koja izdaje „Večernji list“ i „24 sata“. Ona pokušava zadržati korak ulaskom u „Novi list“ koji je još u većinskom vlasništvu novinara. Mali izdavači, poput „Feral Tribunea“, su ugroženi.

Ima glasina po kojima bi Nino Pavić svoju sljedeću splitsku kupoprodaju trebao obaviti sa „Feral Tribuneom‘. Sudeći po Pavićevom visokom mišljenju o toj novini, ni to ne bi trebalo iznenaditi kaže Ivica Restović, advokat i nekadašnji predsjednik Savjeta „Slobodne Dalmacije“, a danas odvjetnik „Feral Tribunea“.

RESTOVIĆ: Mi mislimo da „Feral“ treba injekciju, da treba pomoć i tako dalje, jer je on, ipak, jedna dragocjenost na hrvatskom medijskom tržištu kroz sve ove godine. Ja to govorim potpuno osobno, dakle ne govorim niti iz pozicije EPH, niti iz pozicije „Slobodne Dalmacije“. Mislim da je zapravo žalosno da nekim tako vrijednim projektima nije omogućen život na tržištu. Mi se s tim projektima možemo slagati ili ne slagati, možemo imati isto mišljenje ili ne, ali je okruženje u kojem posluju hrvatske novine, poslovno okruženje, poresko okruženje, takvo da im ono ne omogućava život. A mislim da je to loše, opasno za hrvatsko društvo, za hrvatsku demokraciju i da se mora naći načina kako pomoći takvim projektima. Da li će to učiniti „Slobodna Dalmacija“, da li će to učiniti „EPH“, „Styria“, „Novi list“, država ili ne znam tko, prosto je nemoguće sve novinske projekte naprosto gurnuti nogom na tržište i pustiti ih da tamo propadnu ili žive. Mislim da je to jedna situacija koja je apsolutno neprihvatljiva na hrvatskom medijskom tržištu.

RSE: „Vjesnik“ je ostao jedina državna novina i apsurdno jedna od posljednjih slobodnih medijskih oaza, kaže Ivica Restović:

RESTOVIĆ: Mislim da manje slobode ima u svim drugim novinama nego li u „Vjesniku“. I država može vršiti funkciju za građane. Dakle, ne mora „Vjesnik“ biti samo glasnik političke elite. On može biti i glasnik interesa građana jedne zemlje.“

MARINKOVIĆ: Mi više nemamo pritisak političara na novine. To su gluposti. Više nemate ni na Hrvatskoj televiziji, koja je javna televizija, telefoniranja, da telefonira Sanader ili Mesić. Ali, kao što ste vidjeli, postoje korporativni pritisci velikih tvrtki koje ne daju oglase.

Dolazak Nine Pavića i „Europa Press Holdinga“ u Split, novi je korak u diobi i stvaranju hrvatskog sjevera i juga u ekonomskom smislu, kaže novinar Zdravko Gracin:

GRACIN: Čini mi se da je nesretno kolika se koncentracija i metropolizacija u Hrvatskoj događa i u novinarstvu i u medijima. Vjerojatno bi se pokojni Joško Kulušić prevrtao u grobu kada bi vidio kakva je sada sudbina ,Slobodne Dalmacije‘, koja je na početku devedesetih godina imala kud i kamo veći profit nego „Europa Press Holding“. Ona je naposljetku mjesečno imala profit od milijun maraka. Dakle, vrši se jedna koncentracija, čak unifikacija medijske javne riječi u Hrvatskoj i to je loše.

MARŠIĆ: Oni znaju kako se trguje, kako se radi, to znaju svi. A naviknu se, bogami, i ovi koji su četiri godine bili kod Račana. Svi oni znaju kako se trguje u novinarstvu. Nažalost, meni je to gadljivo, ja nikad to nisam htio.

RSE: Bliski suradnik velikog urednika „Slobodne Dalmacije“ Joška Kulušića, Ilija Maršić, nije došao u utorak na veliki bal u Vili „Dalmacija“ u povodu podaje „Slobodne Dalmacije“:

MARŠIĆ; Kad sam se sjetio da su ti isti ljudi koji su uništavali „Slobodnu Dalmaciju“, koji su je upropastili, osim časnih i poštenih iznimki, došli na tu svečanost, da se je skupila elita lopova iz Hrvatske, shvatio sam da ja tu, ipak, nemam što raditi.

Maršić je u pitanjima oko „Slobodne Dalmacije“, prema sudskoj presudi, oklevetao jednog tužitelja. Umjesto novčane kazne, odabrao je 20 dana zatvora i bit će prva i jedina zatvorska žrtva privatizacije „Slobodne Dalmacije“:

MARŠIĆ: Meni kao umirovljeniku je bolje provesti 20 dana zatvora, da se vidi da je bar netko otišao zbog „Slobodne Dalmacije“ u zatvor, pa makar eto ja.

BOSNA I HERCEGOVINA

Fahrudin Radončić, pre rata novinar iz Podgorice, uskoro će, kada kupi TV „Alfa“, koja bi 1. oktobra trebalo da počne emitovanje programa, zaokružiti svoju bosanskohercegovačku medijsku imperiju.

Temelji carstva Fahrudina Radončića, predratnog titogradskog novinara i bivšeg ratnog šefa kabineta prvog komandanta Armije BiH, a danas haškog optuženika Sefera Halilovića, nastali su u opkoljenom Sarajevu 15. septembra 1993. godine, kada je nastao sedmičnik „Bošnjački avaz“. Pod intelektualnim, a mnogi tvrde i finansijskim mentorstvom prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića, list se dvije godine kasnije, u novembru 1995. godine, razvio u dnevnu novinu, koja je danas najtiražnija u BiH. Svoj put do čitalaca, novina je izborila i tako što se u početku „Avaz“ građanima dijelio besplatno ili davao umjesto kusura u gotovo svim javnim i komunalnim institucijama, kao i prodavnicama.

Za svega deset godina, reći će mnogi, uz svesrdnu podršku vladajuće SDA, „Avaz“ je proširio svoja izdanja na više od 25. Tako danas pod okriljem Novinsko-izdavačke kuće „Avaz“ izlaze tabloid „Express“, magazin „Sport“, ženski časopis nazvan po Radončićevoj supruzi „Azra“, sedmičnik „Ljiljan“, te niz dječjih obrazovno-zabavnih časopisa.

Radončić „Avaz“ vidi kao medijsku silu, čiji se uspjeh, kako kaže, može mjeriti još jedino sa uspjehom njegovog kolege Nine Pavića. Osim medijskih, Radončić je vlasnik i najstarije grafičke kuće OKO, u kojoj se nekada štampalo „Oslobođenje“, jedna od najuglednijih dnevnih novina na području bivše Jugoslavije.

Na temeljima srušene i zapaljene zgrade „Oslobođenja“, koje danas radi u malom prostoru, Radončić je nedavno, za svoje izdavačke potrebe, a i kako kaže da uljepša geografiju Sarajeva, izgradio dva tornja vrijedna 20 miliona KM. Prethodnu zgradu, na čijem je krovu bio i bazen, prodao je Hipo banci.

Radončić je svoju vilu u Sarajevu, po tradiciji izdavao ambasadorima Sjedinjenih Američkih Država koji su je koristili kao rezidenciju. Sadašnji ambasador Daglas Meklhejni (Douglas McElhaney), otkazao je najam medijskom magnatu koji u svom vlasništvu danas ima nekoliko kuća i stanova, te kamiona i luksuznih automobila. Od 1995. godine promijenio je nekoliko automobila, između ostalog Opel Vectru, Hyundai terenac, te Mercedesov džip.

Lik i djelo najvećeg bosanskohercegovačkog medijskog mogula danas gotovo niko ne želi komentarisati, pa čak ni on sam. Potencijalni sagovornici van „Avazove“ imperije su uglavnom prepuni obaveza, te za dobre ili loše ocjene Radončićevog uspjeha nemaju vremena.

Iako Radončić to negira, „Dnevni Avaz“ je i deceniju nakon osnivanja ostao blizak političkom vrhu i uvjerenjima SDA. Istina, ne u onoj mjeri u kojoj je to bio za života Alije Izetbegovića, kojeg je proglasio i „Bošnjakom stoljeća“, cijeneći, kako kaže Radončić, njegove istorijske zasluge za uspon Bošnjaka.

Iako je u vrijeme dok je Edhem Bičakčić bio federalni premijer, „Avaz“ bio na udaru SDA, Radončić je putem medijskih obračuna, naročito sa liderom Socijaldemokratske partije BiH Zlatkom Lagumdžijom i njemu bliskim političarima, definirao svoje opredjeljenje.



Supruga Azra je frizerka, no ovim se poslom, naravno, nije bavila godinama. Ipak, najljepša žena na svijetu za najvećeg medijskog imperatora u BiH je manekenka Klaudija Šifer (Claudia Schiffer). Poznat je po tome što se, kaže, ničega ne boji – šta te snađe, tu si. Životni moto mu je rad, a omiljeno jelo – biftek. Kad bi o svom životu snimao film, Radončić bi za glavnog glumca angažovao Roberta De Nira. Kad je riječ o omiljenim filmovima Fahro, kako ga ovdašnje društvo od milja zove, se relaksira uz „Let iznad kukavičjeg gnijezda“, „Ničiju zemlju“ ili „Lovca na jelene“. Kako je u jednom od malobrojnih intervjua kazao, podjednako voli seks u mraku kao i onaj sa upaljenim svjetlom. Omiljene knjige su mu „Ljubav u doba kolere“, „Gimpel luda“ i „Crno proljeće“. Zaštita bošnjačkih interesa od islamofobičnih zvaničnika međunarodne zajednice, jedan je od zadataka koje je radončić preuzeo na sebe. Cijenu razvoja „Avaza“, kako u medijima ističe 48-godišnji Fahrudin Radončić, plaćaju njegova djeca, koju, kaže, ne stiže vidjeti.

KOSOVO



Najveći medijski magnat na Kosovu je novinar, sada političar, Veton Suroi (Surroi). Od dvonedeljnika „Kohe“, prijavljenog početkom devedesetih u Zagrebu i transportovanog, tada, ne bez opasnosti, na Kosovo, dogurao je za petnaestak godina do vlasnika novina, štamparije i radio-televizije. Prijavio je za 2004. godinu porez na imovinu od 40.000.000 €.

Veton Surroi, sin je diplomate, ambasadora Redžaja Suroija (Rexhai Surroi). Počeo je kao novinar u tada jedinom dnevniku na albanskom „Rilindja“. Vrlo brzo se istakao istančanim i britkim komentarima i napisima.

Zatvaranje „Rilindje“ početkom devedesetih je Suroia nakratko izbacilo iz novinarstva. Pošto u Prištini nije mogao da registruje nezavisne privatne novine, on 1990. godine odlučuje da u Zagrebu registruje i počinje da objavljuje „Kohu“, koja je na početku bila dvonedeljnik, da bi kasnije postala nedeljnik. Međutim, posle početka rata i izdvajanja Hrvatske biva prinuđen da prestane sa izdavanjem nedeljnika „Koha“, koji je bio prva nezavisna novina na Kosovu. Posle dvogodišnje pauze, 1994. godine „Koha“ počinje da izlazi kao nedeljnik. Tada počinju i prve donacije. Naime, tada „Koha“ dobija nekoliko mašina za rotaciju. „Koha“ nastavlja da izlazi kao nedeljnik sve do početka burnih događaja 1997. godine, kada Suroi odlučuje da izdaje dnevnik.

„Bile su to teške godine za novinarstvo na Kosovu. Bilo je mnogo kazni, svakodnevnih kontrola, kako financijske policije, tako i predstavnika Ministarstva unutrašnjih poslova“, kaže Špend (Shpend) Dobranja, izvršni direktor kompanije „Koha“, čovek koji je tu od prvih dana.

Poseban problem je bila distribucija novina koju je tada vršila novinska organizacija „Panorama“, kako se, uvođenjem privremenih mera, zvala nekadasnja „Rilindja“:

„Zato smo se“, kaže Dobranja, „odlučili na alternativnu distribuciju kroz minimarkete, prodavnice i piljare, koja i danas u mnogim mestima odlično funkcioiniše“.

Prvi broj „Kohe ditore“, posle dva besplatna, štampan je u pet hiljada primeraka. U sedam ujutro, prema Dobranji, nije bilo nijednog broja u prodaji:

„Znam da smo vrlo često, posebno kada je bilo značajnih događaja i najava, ,Kohu‘ štampali i do 50 hiljada primeraka. Međutim, bila su to druga vremena, kada osim ,Kohe‘ i ,Bujkua‘, nekadašnje ,Rilindje‘, nije bilo drugih listova. Informisanje na albanskom jeziku na radiju i televiziji bilo je drastično smanjeno i tamo su radili ljudi koji su bliski režimu Miloševića, što je bio ogroman hendikep da Albanaci slušaju te programe.“

„Koha ditore“ je bila prva koja je pisala o Oslobodilačkoj vojsci Kosova, prva koja je objavila njihove slike, reportaže iz šuma i planina gde su oni bili. Sve je to trajalo do 24. marta kada je zapaljena štamparija. Braneći ulazak u zgradu „Kohe“, ubijen je jedan radnik obezbeđenja. I dok je Suroi ostao na Kosovu, njegovi su saradnici otišli van Kosova i posle nešto više od mesec dana, na osnovu jedne donacije, počeli da u Makedoniji izdaju „Kohu ditore“, koja se delila besplatno po kampovima i gradovima gde su tada bili smešteni kosovski Albanci. Štampanje u Makedoniji je nastavljeno i posle 12. jula i ulaska mirovnih snaga na Kosovu, sve do dobijanja nove donacije i štamparije. Od tada se „Koha ditore“ štampa u Prištini.

U međuvremenu, zahvaljujući donaciji, Suroi formira i Radio televiziju „Kohavizion“, koja ima nacionalne frekvencije i veoma je gledana na Kosovu. Istovremeno u ovih šest godina posle rata, štamparija „Kohe ditore“ postaje mesto gde se prosečno štampa četiri do pet dnevnih novina, mnogi nedeljnici i mesečnici. Posebna jedinica je marketing kompanije „Koha“.

Kompanija „Koha“ sada ima vise od 200 radnika. „Koha ditore“ je na početku svog rada, a i danas, mesto kroz koje su prošli danas najpoznatiji novinari na Kosovu. Okuplja i najmlađe novinare, buduće zvezde kosovskog novinarstva.

Koliko je odlazak Suroia u politiku, sredinom prošle godine, uticao na rad „Kohe ditore“:

„Plašili smo se da će odlazak gospodina Suroia možda negativno uticati, međutim ovde rade profesionalni novinari i to se nije osetilo. A i gospođica Flaka Suroi, sestra gospodina Suroia, preuzela je funkciju predsednika kompanije „Koha“, tako da se njegov odlazak nije odrazio na rad kompanije“, kaže Dobranja, ističući kako, i kada je bio na čelu „Kohe“, Suroi nije voleo da se mesa u rad članica kompanije. Tako je i sada:

„Uopšte se ne meša u poslove „Kohe ditore“, niti kompanije ,Koha‘.“

Dobranja ističe da od oktobra prošle godine Suroi dođe nekada na kafu u svoju kompaniju, ali se ne meša niti u rad, niti u uređivačku politiku niti „Kohe“, niti „Kohavisiona“.

Nezavisno od toga što je bogat čovek, koji je prijavio bogatstvo od 40 miliona evra, Suroi se ponaša normalno, kao u vreme kada je bio samo novinar. Druži se sa istim prijateljima i drugovima, ne razbacuje novce, vrlo često na posao u Skupštini Kosova ide peške, oblači se sasvim normalno:

CRNA GORA

U Crnoj Gori nema tipičnih medijskih mogula poput onih u nekim državama regije. Ipak, ostaje za istražiti ko je zapravo pravi vlasnik na primer jednih uticajnih novina i makar jedne uticajne televizije – medija čije je programsko usmerenje više nego jasno i laicima i nakon kratkotrajne konzumacije. Danas se zna da su list „Dan“ i TV „Yu info“, na primer, u Crnoj Gori osnivali Slobodan Milošević i vojna obaveštajna služba, ali su neki mediji koji su na drugoj strani još uvek za mnoge tabu.

U Crnoj Gori, za razliku od većine zemalja u tranziciji, ne postoji klasičan medijski monopol, rekao je za naš radio Momčilo Stojanović, pomoćnik direktora Agencije za radio difuziju za monitoring i član radnih grupa za izradu medijske regulative i njihovu implementaciju.

Stojanović smatra da je veoma teško reći da u Crnoj Gori uopšte postoji medij koji dominantno formira javno mnijenje i da za sada medijski monopol nije prepoznat čak ni kao eventualna opasnost:

STOJANOVIĆ: U Crnoj Gori ima ljudi koji imaju uticaj. Možda nemaju direktno ili očigledno vlasništvo u medijima, ali su tu prisutni. Međutim, oni apsolutno ne liče na magnate na Zapadu, čak ni na tajkune u ovim zemljama tranzicije. To su obično ljudi za koje ne biste nikad ni rekli da su u biznisu. Većina njih ustvari i nije.

RSE: Značajan broj pojedinaca koji imaju dio vlasništva u nekim od crnogorskih medija, ponaša se kao da su kulturna baština, kaže Stojanović, dodajući da su ti pojedinci ubijeđeni da predstavljaju takvu dragocjenost da misle da bi nestanak njihovih medijskih glasila za Crnu Goru imalo značaj ravan poravnavanju Lovćena, a da su im promjene u Srbiji i odlazak Slobodana Miloševića u Hag najteži udarac jer je time izgubljena mogućnost privlačenja stranih donacija jednostavnim djelovanjem protiv njega:

STOJANOVIĆ: Tako da su se našli kao puževi van kućice. Nisu bili sposobni da se bave medijima kao biznisom.

RSE: Zahvaljujući stranim donacijama je kao dio šireg regionalnog projekta realizovano i istraživanje crnogorskog Instituta za medije, koje je okončano 2004. godine, a koje se, između ostalog, bavilo pitanjima strukture medijskog vlasništva, uz identifikaciju najvećih vlasnika medija, među kojima se izdvajaju imena Mladena Milutinovića koji, prema objavljenim podacima, u svom vlasništvu ima polovinu preduzeća „YU Media Mont“, u čijem okviru posluju dnevnik „Dan“, revija „D“ i Radio „D“. Drugu polovinu ovog preduzeća posjeduju nasljednici tragično preminulog Duška Jovanovića.

U dijelu istraživanja koji se bavi regionalnom slikom, u poglavlju „Značajni pojedinci“, u pasusu koji tretira Crnu Goru, figurira samo ime profesora Miodraga Perovića, akcionara tri crnogorska glasila koja u domaćoj javnosti imaju status među najuticajnijim:



PEROVIĆ: Prije 15 godina, kad smo osnivali „Monitor“, situacija je bila drugačija nego danas. Tada teško da bi neki novinar održao neki medij koji ima takvu izdavačku koncepciju kakvu imaju mediji u čijem sam osnivanju ja učestvovao. Bili su potrebni ljudi koji bi imali mogućnost da spregnu više sfera uticaja u jednu finansijsku rezultantu koja bi mogla da održi medije jer „Monitor“ nije mogao tada, na primjer, da zaradi na tržištu za sopstveni život. I prosto se desilo da sam ja bio za to pogodan. Pitaste me kako se ja kao matematičar tu pojavljujem, ali valjda nećete osporiti recimo Bertranu Raselu (Bertrand Russell) kompetentnost da se bavi filozofijom i društvenim pitanjima zato što je matematičar, i na tome se ne bih zadržavao, nego na ovom drugom. Mi smo se nadali da možemo da utičemo na sredinu u tom buntu protiv Miloševića i ratova koji su se spremali i budući da smo svi bili univerzitetski profesori, osjećali smo se odgovornima da doprinesemo nešto tako maloj sredini kakva je Crna Gora.

RSE: U kojim medijima vi figurirate kao vlasnik odnosno suvlasnik i u kom procentu?

PEROVIĆ: U „Monitoru“ imam 18 odsto, u „Anteni M“ 18 odsto i u „Vijestima“ 12,5 procenata. Ali to je jedno finalno stanje koje je rezultat niza kompromisa i ustupaka koje smo činili jedni drugima. Novi mediji su počeli bez novinara kao vlasnika, međutim novinari su tu dali tako važan doprinos da smo mi u „Monitoru“ i „Anteni M“ odlučili da damo 50 odsto vlasništva novinarima.

SRBIJA

Tri ličnosti u Srbiji privlače pažnju javnosti kao vlasnici medija čija se imovina poprilično uvećala u prošloj deceniji.

Prvi je Željko Mitrović. Osamdesetih je bio roker, basista u grupi „Oktobar 1864“. Kada je to bilo kurentno, bio je član JUL-a, stranke Mirjane Marković, a danas vlasnik jedne radio i jedne televizijske stanice, pri čemu je njegova televizija u mnogim segmentima najjača u Srbiji. Vlasnik je i jedne produkcijske kuće, jedne avio-kompanije i jednog filmskog studija u kojem, kaže, namerava da snima holivudske filmove. Prema beogradskim čaršijskim pričama, „težak“ je nekoliko desetina miliona evra.



Druga ličnost je Bogoljub Karić. Potekao je iz Peći, gde je sa braćom svirao i petljao po nekakvim zanatima. Državni mediji su ga isticali kao navodni primer uspešnog, tada se govorilo „malog privrednika“, a on je koristio zajmove za navodni preporod Kosova. Sa Kosova je otišao u Beograd, gde se već početkom devedesetih vozao okolo u belom „Rols-Rojsu“ (Rolce-Royce). Bio je to verovatno jedini blatnjavi automobil te marke u svetu. Bogoljub Karić je 1994. godine pokrenuo televizijsku stanicu, a program je umio i nalickao Aleksandar Tijanić. Karić svoju televiziju u poslednje vreme koristi kao oruđe za promociju sopstvene politike.

Treća ličnost koja je u Srbiji u proteklih petnaestak godina, na nedovoljno transparentan i ne baš potpuno zakonit način, stekla vlasništvo nad nekim uticajnim medijem je Veran Matić, urednik Radio-televizije B-92. Imovina tog medija, stečena uglavnom od stranih donacija, preneta je većim delom u vlasništvo jedne privatne kompanije, i to uz objašnjenje tadašnjim zaposlenicima B-92 da je to potrebno da bi imovina bila sačuvana u slučaju da vlast zatvori radio stanicu. Nakon odlaska Miloševića, većinski paket akcija je, opet ne baš potpuno transparentno, otkupila jedna strana fondacija koji vodi Matićev prethodnik na čelu B-92.

Novčana kazna od 10.000 dinara, izrečena novinaru lista „Vreme“ Dejanu Anastasijeviću zbog pisanja da je medijska imperija „Pink“ nastala na račun Radio-televizije Srbije putem niza štetnih ugovora, mnogo više od finansijske, ima simboličnu poruku. Očigledno je opasno svako preispitivanje načina kojim su retki pojedinci u vreme mračnih devedesetih zgrnuli bogatstvo koje se broji desetinama, pa i stotinama miliona dolara.

Srbija je mala zemlja i u njoj postoje samo „dva i po“ medijska magnata, tvrdi Dejan Anastasijević:

ANASTASIJEVIĆ: Svi znamo ko su ti ljudi. Bogoljub Karić je verovatno na prvom mestu, s obzirom da ima televiziju, izdaje više časopisa. Zatim tu je odmah uz njega Željko Mitrović sa „Pink“ korporacijom, koja ne samo što ima televiziju koja pokriva praktično ceo prostor, već ima i svoju filmsku produkciju. A ona polovina je čovek koji se zove Stanko Stane Subotić koji nema medije, ali drži praktično monopol na distribuciju štampanih medija i zbog toga se može reći da ima uticaj. Kada je jedan list svojevremeno o njemu nešto loše pisao, on je zabranio prodaju tog lista na svojim kioscima, što je, znači dokaz da se ne mora biti vlasnik medija da bi čovek mogao da se nazove medijskim magnatom. A to kako su sva trojica došli do svojih para, znaju i vrapci na grani. Bogoljub Karić je za Miloševića prao novac u Rusiji, manje-više, i obavljao mu i neke posliće ovde. Otkrilo se, između ostalog, da je i posle 5. oktobra finansirao porodicu Milošević. Što se tiče Željka Mitrovića, on je takođe preko Miloševića, odnosno preko JUL-a jer je bio član izvršnog odbora, praktično na račun SPS-a napravio privatnu televiziju. A što se tiče Stanka Subotića, njegov novac je vezan za promet cigareta pre svega i druge robe široke potrošnje tokom rata. Znači, ni za jednog od tih ljudi se ne može reći da su transparentno i sasvim legalno došli do svog bogatstva, ali to isto može da se kaže, da ne grešim dušu, i za Randolfa Hersta (Hearst) i za Džozefa Pulicera (Joseph Pulitzer) i za mnoge druge medijske magnate.

RSE: Dragan Janjić, glavni i odgovorni urednik privatne novinske agencije „BETA“, na čijim dnevnim servisima danas gotovo da počiva srpsko novinarstvo, smatra da nekog pravog medijskog mogula u Srbiji danas i nema:

JANJIĆ: Medijski mogul ovde je i dalje država koja je našla mehanizme da ima odgovarajući uticaj, dakle da ima veliki uticaj na ključne medije. Mi imamo nekoliko vlasnika većih medijskih kuća, poput „BK“, „Pinka“, imamo Upravni odbor „B92“, ali mislim da je to u svakom slučaju daleko od nečega što bi se moglo nazvati medijskim mogulom. Prvo, tu nema nikakvog monopola. Drugo, to su kuće sa različitim ciljevima i različitim interesima da tako kažem. I treće, svakog od njih pojedinačno uticaj nije takav da bi se mogao opisati kao dominantan. U paketu, najveći uticaj na javnost i dalje imaju mediji u kojima država ima odgovarajući uticaj. Ona se, naravno, delimično trudi i da ima uticaj i kod onih koji su u privatnom vlasništvu i u tome manje ili više uspeva, ali to je svuda, dakle, u svim zemljama.

RSE: Može li zaista vlasništvo nad privatnim medijima da donese veliko bogatstvo onome ko ga poseduje?

JANJIĆ: U medijima kakvo je novinska agencija ne može jer je, dakle, tržište novinske agencije suženo na druge medije. Mediji su u principu – to se naročito vidi iz perspektive novinske agencije – relativno siromašni, vrlo teško izdvajaju novac za servis. Neki novac mogu da uzimaju izdavači. Sigurno „Blic“ ne bi izlazio da se njegovom vlasniku ne isplati, sigurno „Pink“ ne bi postojao da se njegovom vlasniku ne isplati, verovatno ni BK ukoliko, recimo, Bogoljub Karić ne pokriva gubitke zato što ima političke ambicije, na primer, ali to ne znam. Dakle, Mitrović nema političke ambicije, makar ih nije pokazivao do sad. Njegova ambicija je da bude gledan i da tako zaradi pare i on na taj način i pravi televiziju. Dakle, uslova za pravljenje velikih para nema, zato što je ovo siromašno društvo. Mediji su i dalje relativno siromašni, niko od njih ne pravi naročito velike pare. To je neuporedivo mislim čak i sa susednim zemljama.

Politikolog Čedomir Čupić, još jedan je od onih koji su zbog namere da otvoreno pričaju o medijskim moćnicima u Srbiji, bio izložen direktnim i nimalo prijatnim napadima vlasnika „Pinka“ Željka Mitrovića. On nema dilema o kakva je bila priroda početnog kapitala ovih kuća:

ČUPIĆ; Znajući u kakvoj smo situaciji bili u posljednjih 15 godina, niko nije mogao na legalan način da stekne tolika sredstva da bi mogao da podigne neku od medijskih kuća. Prema tome, sve što je urađeno, urađeno je u raznim vrstama nelegalnosti. U nelegalnosti koja je vezana za saradnju sa prethodnim režimom, znači monopolskim pozicijama, omogućavanjem uvoza bez carina, bez određenih dozvola i kreditima za koje mi ne znamo kako su dobijani. Da je nova vlast imala političku volju, ona je to sve mogla da proveri i da se tačno zna na koji način je sticano bogatstvo i od tog bogatstva pravljene medijske kuće. Jednostavno, ne znamo ni ko su pravi vlasnici, ko stoji iza toga. U normalnom društvu se to tačno zna. Naravno, dobro bi bilo i za one medije za koje smatramo da su nezavisni da se zna poreklo njihovog novca, odnosno fondacija iz sveta koje su davale taj novac, pod kojim uslovima, na koji način. Znate zbog čega? Vi ne možete sada da izdvajate jedne, a da druge, na primer, osuđujete, nego jednostavno treba da se uvede jedan isti kriterijum – to podrazumeva jedan demokratski poredak – i da se tačno utvrdi ko je na koji način i kako stekao određena sredstva. Najbolja je politika u kojoj su sve stvari jasne.“

Novinar Dejan Anastasijević komentariše tvrdnje pojedinih medijskih analitičara da bi među medijske magnate u Srbiji trebalo uvrstiti i prvog čoveka Radio televizije B92 Verana Matića, koji je za petnaestak godina malu omladinsku radiostanicu transformisao u veoma uticajnu informativnu kuću koja će, prema najavama, jedina uz „Pink“ i BK televiziju dobiti nacionalnu frekvenciju:

ANASTASIJEVIĆ; Mislim da su u pravu oni koji tvrde da Veran Matić želi da bude medijski magnat. Ja nisam siguran, međutim, da li je „B92“, iako je vrlo važna i vrlo uticajna u samom Beogradu, na nivou države porasla do te mere da bi se moglo govoriti o nekoj imperiji. Jer da bi čovek bio magnat, a ne samo vlasnik medijske kuće, treba da bude vrlo veliki. To će možda biti u budućnosti, ali za sada, ipak, „B92“, uz sve poštovanje prema njima, samo je jedan korak od lokalne radio-televizijske stanice.“

RSE: Profesor Čupić flagrantnu zloupotrebu vlasništva uočava kod kompanije „Braća Karić“:

ČUPIĆ; Ja sam u svoje vreme smatrao da celo njihovo bogatstvo treba preispitati. A posebno je to interesantno sada, pošto postoje zakoni po kojima bi to trebalo preispitati. Na primer Zakon o radio difuziji. Pa po tom zakonu onaj ko je vlasnik televizije, a ujedno i osnivač partije ili predsednik te partije, on više ne bi mogao da ima tu dozvolu i jednostavno bi ta televizija bila zatvorena.

RSE: Posle petooktobarskih promena 2000. godine, javnost je bila suočena sa pravim stampedom lidera nove demokratske vlasti prema medijima koji su im do tada bili nedostupni. Preko noći projulovski „Pink“ otvara vrata, a i drugi privatni vlasnici postaju svesni slabosti političara, željnih nekritičke promocije. Oni se vrlo vešto prilagođavaju trenutnoj političkoj situaciji, kaže Čedomir Čupić:

ČUPIĆ; Ako je politička situacija takva da su na političkoj sceni svi oni koji su između sebe ucenjeni, onda se oni, naravna stvar, razgoropade i plasiraju svoj posebni politički interes. U ovakvoj situaciji svi oni gledaju kako, na koji način i koga da zadovolje, a naročito one koji trenutno imaju poziciju moći. Tu imate to dodvoravanje na javnoj sceni određenim političkim partijama ili određenim političkim ličnostima, i to nije dobro. Vi možete da budete privatnik, i to je u redu, ali ne možete da se privatno ponašate na javnoj sceni, vi morate da se ponašate prema pravilima koja su regulisana zakonima.
XS
SM
MD
LG