Dostupni linkovi

logo-print

Utroba koja je porodila fašizam, još je plodna


Široku paletu najrazličitijih ekstremizama, koji su tokom prethodnih godina preplavili prostor nekadašnje Jugoslavije, dopunilo je u poslednje vreme otvoreno delovanje nekih neonacističkih organizacija.

Saradnja: Miloš Teodorović

Fasade zgrada u nekoliko gradova Srbije, osvanule su ovih dana sa fašističkim simbolima, a nedavno je u blizini Novog Sada srpski ogranak međunarodnog udruženja nacionalsocijalista „Krv i čast“, uz otvoreno veličanje Hitlerovog lika i dela, bučno proslavilo deset godina svog postojanja. Nešto pre toga, u svetsku zajednicu neonacista primljene su i hrvatske podružnice iz Rijeke, Zagreba i Pule. Njihovo priključenje sabraći iz sveta nije, međutim, proteklo bez unutrašnjih nesuglasica jer se za ultradesničare iz Hrvatske, koji ponosno ističu ustaške simbole, nametnulo ključno pitanje – kako oni uopšte mogu biti u istoj asocijaciji sa Srbima? Organizovano je javno izjašnjavanje i uz konstataciju da su i Srbi ljudi, hrvatska skupina postala je deo svetskog pokreta. No, osim ovih neskriveno neonacističkih organizacija u Srbiji i Hrvatskoj, deluje čitavo obilje udruženja bliskih ili sličnih uverenja. Stoga je i otvoreno zagovaranje ovakvih stavova tema i naše današnje emisije, u kojoj između ostalih učestvuju:

• Željko Stipić, predsednik zadarskog ogranka udruženja „Hrvatski domobran“
• Hrvatski pisac Predrag Matvejević, koji poslednjih godina živi u egzilu u Italiji
• Generalni sekretar Otačastvenog pokreta „Obraz“ sa sedištem u Beogradu, Mladen Obradović
• Filmski i pozorišni reditelj Goran Marković iz Beograda

*****

No, pre nego što se posvetimo temi ponovnog buđenja nacističkih ideja, saznaćemo nešto više o udruženjima neonacista koja deluju u Srbiji i Hrvatskoj:

Međunarodna militantna mreža neonacista, dobro poznata u Zapadnoj Evropi pod imenom „Blood and Honour“, osnovana je 1987. godine. Ime je preuzeti moto Hitlerove SS divizije, a znači – što više krvi, to više časti.

Osnov za oživljavanje i mobilisanje većeg broja ljudi u ovom pokretu, pronalažen je u muzici, to jest skinheds bendovima. Godine 1982. bend „Skrewdriver“ obnavlja „Rok protiv komunizma“, a četiri godine kasnije ova grupa i još nekoliko njih – „No Remorse“, „Sudden Impact“ i „Brutal Attack“ – odvajaju se od te organizacije i formiraju „Krv i čast“. Privlačili su bendove koji su, kako je navođeno u njihovom glasilu, spremni da stanu pod slogan „Moć bele rase“. Osnivač mreže „Krv i čast“, pevač benda Skrewdriver Ian Stuart Donaldson), preminuo je pre 12 godina.

Sledbenici takozvane „Bele nadmoći“ zalažu se protiv mešanja rasa, pri čemu insistiraju i na nacističkoj „beloj nadmoći“, što podrazumeva da bi belci nordijskog i germanskog porekla trebalo da vladaju nad crncima, Jevrejima, muslimanima, Azijatima, Latinoamerikancima, Južnoevropljanima, Istočnoevropljanima, severnim Afrikancima, ateistima i homoseksualcima.

U bivšoj Jugoslaviji postoje u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji. U Hrvatskoj su formirani prošle godine, a po nekim izvorima, trenutno imaju podružnice u Rijeci, Puli, Splitu, Osijeku, Dubrovniku i Zagrebu. Policija je priznala postojanje organizovanih skinheds grupa u Hrvatskoj tek kada je njih nekoliko u Puli napalo dva mladića romske nacionalnosti i jednog izboli nožem, nakon čega je jedva preživeo.

Kada je o Srbiji reč, deluju, prema podacima sa njihovog internet sajta, u Beogradu, Šapcu, Novom Sadu i Nišu. Tu se navodi da u Srbiji postoje od 1995. godine pod imenom „Pokret za očuvanje srpskog nacionalnog bića“. Od 1999. godine ne organizuju samo koncerte, već emituju i političke poruke. Na sajtu su objavili i sledeću rečenicu: „Mnogi naši drugovi su bili na ratištu: Kosovo, Bosna i Krajina i mnogi srpski heroji su dali živote za našu zamlju“. Poznato je da „Krv i čast“ posebno podržavaju navijači fudbalskog kluba „Rad“. Godine 2001, u blizini Novog Sada, organizovali su koncert za oko dve stotine ljudi, a posvećen godišnjici Hitlerovog rođenja. Slično je učinjeno i 2002. godine u Beogradu, pred oko osamdeset prisutnih skinhedsa, a zabeležena su okupljanja na koncertima i u drugim gradovima.

* * * * *

RSE: Da postjugoslovenske zemlje u svojoj prošlosti nisu direktno osetile pogubno dejstvo nacističkih ideja, otvoreno delovanje neonacista u Hrvatskoj ili Srbiji, moglo bi se pripisati neznanju ili nekoj čudnoj želji da se postane delom sveta, makar i njegovog taloga ako već ne može ništa bolje. No, mladi srpski nacisti i njihove hrvatske kolege očito poznaju prirodu ideja koje zagovaraju i njene učinke. Srpska divizija „Krv i čast“ u svom programu otvoreno poziva na aktivne radikalizam i revoluciju, dok hrvatsko udruženje, uprkos nekim ogradama prema nacizmu, zagovara buđenje rasnog ponosa. Kako ove pojave doživljavaju srpski reditelj Goran Marković i hrvatski pisac Predrag Matvejević:

MARKOVIĆ: Meni to, naravno, izgleda vrlo čudno. Vrlo mi je neprijatno zbog toga i osećam se vrlo bedno kao građanin. Ali na neki način, moram da kažem da je to očekivani rasplet jednog našeg dugačkog puta u fašizam koji traje već nekoliko decenija.

MATVEJEVIĆ: Još uvijek važi Brehtova (Brecht) velika ideja: „Utroba koja je porodila fašizam, još je plodna“. Vidimo njezinu plodnost na raznim stranama svijeta, Evrope i tako dalje. Utroba koja je porodila ustaštvo i četništvo, još uvijek je plodna. Možemo vidjeti da su na raznim stranama svijeta reakcije na takve pojave drukčije. Nažalost, kod nas su minorne, kod nas su gotovo ništavne.

RSE: Neonacistička udruženja u Hrvatskoj i Srbiji, u svakom slučaju su, barem programski, jako bliska drugim organizacijama koje ističu svoju nacionalističku orijentaciju. Tako Otačastveni pokret „Obraz“ preporučuje internet sajtove na kojima se može naći antisemtiski spis „Protokoli cionskih mudraca“, stavljajući pri tom, kako oni to sami ističu, srpsku nacionalnost iznad svega ostalog. Sekretar „Obraza“ Mladen Obradović i reditelj Goran Marković:

OBRADOVIĆ: Osnovna odlika Otačastvenog pokreta „Obraz“ je to što smo mi pre svega pravoslavni nacionalisti. Ne može se na jednak način tretirati neko ko je pravoslavni nacionalista i s druge strane neko ko, na primer, uopšte ne veruje u Boga, neko ko je poklonik neke tuđinske ideologije kao što je, ne znam, fašizam ili nacizam i tako dalje. Znači, mi smo pravoslavni nacionalisti i nismo nacisti, što znači da nismo nacionalni socijalisti. Znači, mi nismo hitlerovci i nismo socijalisti.

MARKOVIĆ: Mislim da je sada fašizam samo uzeo otvorenu formu. Do sada je on uvek bio latentan, uvijen u raznorazne oblande. Ljudi više ne moraju da se sakrivaju iza toga.

RSE: Sa druge strane, u širokom spektru hrvatske desnice kojoj pripadaju i neonacisti iz „Krvi i časti“, posebno mesto zauzima zadarski ogranak Društva ratnih veterana „Hrvatski domobran“. Njeni članovi već se gotovo ritualno pojavljuju na pojedinim javnim skupovima u crnim ustaškim odorama, sa znakom „U“ na kapama i slikama ustaškog poglavnika Ante Pavelića. Predsednik zadarskog ogranka „Hrvatskog domobrana“ Željko Stipić i književnik Predrag Matvejević:

STIPIĆ: Nacionalsocijalizam postoji u različitim pokretima, ne samo u Hrvatskoj, već i u čitavom svijetu. U pojedinim zemljama postoji nacionalsocijalizam kao pokret. Ali to ne znači da smo mi nacionalsocijalisti. Mi ni u kojem slučaju nismo nacionalsocijalisti, mi smo samo nacionalisti. Znači udruga koja se bori za svoj narod, za svoju slobodnu domovinu, da hrvatski narod bude svoj na svome i to je sve. U prvom redu je domoljublje prema državi. Glavni cilj naše udruge jeste pokazivanje mladima puta kojim se treba ići da bi se sačuvala naša neovisnost.

MATVEJEVIĆ: Prije svega, to je jedna uvreda samoj historiji. Danas imati takav stav, nakon svega što je historija registrirala, nakon što je to propalo pred ogledalom historije, više je nego provincijalno, više nego retrogradno. Kad je to u Evropi apsolutno osuđeno, kad je to propalo pred historijom, oni pokušavaju protiv historije, protiv Evrope, protiv svojih vlastitih nacija, protiv onoga što je najbolje kod tih nacija, afirmirati takve stavove i takve pokrete.

RSE: Pri tom je, kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji, postalo više nego upadljivo minimaliziranje ovakvih pojava. Delovanje neonacističkih organizacija, sudski i policijski organi obično tretiraju kao nekakve mladalačke izgrede:

MATVEJEVIĆ: To je pokušaj vlasti da se opravda, da to definira kao nestašluke, kao izgrede, kao tako neke besprizornike koji to čine. Ima među njima, sigurno, i nestašnih i besprizornika, ali te pojave su već poprimile takve razmjere da to ne može biti to. Vidjeli smo, recimo, nedavno da je za gradonačelnika Osijeka izabran Đapić, šef Hrvatske stranke prava. Taj čovjek je hodao u crnim košuljama, dizao ruke s pozdravom „za Dom spremni!“. Takvi ljudi dolaze na upravna mjesta. Prema tome, to više nisu samo pojave besprizornika. Ili uzmite što je radio Vuk Drašković do jučer. On je dao maha tim četničkim manifestacijama. Takvi ljudi postaju ministri, postaju gradonačelnici. Prema tome, to nije samo slučaj izgrednika. Jedna obična, vrlo jednostavna analiza nam pokazuje da transmisije idu do razina vlasti.

MARKOVIĆ: Veoma veliki broj ljudi ima potrebu da bude vođen. Dakle, mladi i obrazovani ljudi nisu lišeni potrebe da im neko pomogne, da ih neko usmeri. Neki su, nažalost, jako mnogo zabrazdili, otišli su u ultradesne vode u kojima se sada batrgaju i predstavljaju ružne prizore.

RSE: Tako se, uprkos državnoj samostalnosti i brojim razlikama koje su poslednjih godina udaljile hrvatsko i srpsko društvo, Srbija i Hrvatska često dodiruju na onim mestima gde to sigurno ne bi poželela većina građana ovih zemalja. Jedan od tih zajedničkih imenitelja predstavlja upravo neometano delovanje neonacističkih i drugih ekstremno desničarskih organizacija. Otkud uopšte ta vrsta sličnosti između ove dve zemlje?

MARKOVIĆ: Jednostavno iz prostog razloga što je sve to jako slično, samo je malo drugačije.

MATVEJEVIĆ: Mi smo se nekako više približili jedni drugima po nekim negativnim stranama. Vidjeli smo u Hrvatskoj pojavu koja ne pripada samo tim izgrednicima, bolesnicima. To nisu pojedinačni ispadi, to nisu samo neki izgrednici, neki poluludi mladići, ne znam kako obrijani ili ošišani, to su u ovom času pojave i protiv njih treba da se probudi jedna svijest i da ta svijest prevlada. S druge strane, vidjeli smo razne teferiče na Ravnoj Gori, sa svim mogućim simbolima, sa jednim pijanim govorom koji je zaboravio ono što je četništvo bilo u historiji i što je učinilo srpskom narodu i drugim, naravno, narodima. U Srbiji se teško živi i ovakve pojave dolaze kao izraz tako jednog općeg nezadovoljstva, koncentriraju se u svojim najgorim oblicima.

RSE: Ono u čemu su slična ekstremno desničarska udruženja, bez obzira da li ona dolaze iz Hrvatske ili iz Srbije, to je njihov otvoreni zazor prema članovima drugih, najčešće susednih naroda. Istovremeno, neonacisti po prirodi stvari ne skrivaju svoju mržnju prema pripadnicima drugih rasa i nacija, tako da sa radikalnom desnicom obično dele simpatije prema onim idejama ili simbolima pod kojima je ubijeno na hiljade pripadnika manjinskih naroda:

STIPIĆ: Sigurno da se ljudi zbunjuju i da ne mogu točno znati o čemu se radi. Kažu – aha, nosi slovo „U“, taj mrzi crnca, taj mrzi Srbina, taj mrzi ovoga, taj mrzi onoga. Mi ne mrzimo nikoga. Mi želimo našu državu, slobodnu, onakvu za kakvu smo se borili i za koju su se borili naši preci. I ni u kojem slučaju se ne može povezivati slovo „U“ sa nacističkim znakovima. Ni u kojem slučaju. Mi ne tražimo ništa tuđe, niti postavljamo bilo kakve pretenzije na tuđi teritorij, niti postavljamo pretenzije na to da u Hrvatskoj ne mogu živjeti narodi druge vjeroispovijesti ili druge nacionalnosti. Mi ne zastupam ideju da kod nas ne mogu živjeti Srbi. Ne, ni u kojem slučaju.

MATVEJEVIĆ: Kad pogledamo žrtve Jasenovca, među njima su, naravno, najbrojniji Srbi iz Hrvatske, zatim dolaze Židovi – šest hiljada Židova je ubijeno u Jasenovcu, zatim dolaze Cigani, a zatim i mnogobrojni Hrvati koji su bili antifašisti.

RSE: Ta mržnja prema drugom vrlo često dobija neku vrstu legitimiteta upravo delovanjem u desničarskim grupama jer pripadnost kolektivu pruža jednu vrstu utočišta za stavove njihovih članova:

MARKOVIĆ: Svaka vrsta nesposobnosti da se svet sagleda sopstvenim očima, dakle nesposobnost da svet poimate kao ličnost, kao jedinka, vodi vas u grupu. I ta pripadnost grupama, pogotovo tim ultradesnim, zapravo je potvrda da sopstveni identitet nije ni potreban.

OBRADOVIĆ: Pošto smo pravoslavni hrišćani, to znači da ne možemo mrzeti nikoga. Znači, mi nikoga ne mrzimo, mi pre svega volimo ono što je naše. Da biste uoošte mogli da poštujete ili čak da volite nekog drugog, morate pre svega biti svesni svojih vrednosti. Morate biti svesni onoga što odlikuje i krasi vaš narod da biste mogli voleti druge narode. Inače, bez toga ne postoji prava ljubav prema drugome.

RSE: Stoga se upravo među pripadnicima ultradesničarskih pokreta najčešće regrutuju oni koji nisu prezali od fizičkih nasrtaja na sve one koje su doživljavali kao simboličke neprijatelje, bez obzira da li su to bili ljudi druge vere, nacije, boje kože ili seksualnog opredelenja:

OBRADOVIĆ: Ne može se izjednačavati činjenica da u svetu postoje različite rase i različiti narodi, sa jednom nakaznom idejom, odnosno nakaznim usmerenjem u smislu polne izopačenosti i tako toga.

MARKOVIĆ: U tim grupama su utopljeni ljudi koji su se odrekli svoje ličnosti, odrekli su se svoga pogleda na svet i oni imaju potrebu da mlate protivničku grupu. To uvek počinje naivno, a završava se surovo – nasiljem i krvlju.

RSE: U radijusu delovanja tvrde desnice, u Srbiji je već odavno upadljivo primetno neraspoloženje prema svemu onome što dolazi sa Zapada. No, tim rezervama prema vrednostima koje deli većina zapadnih zemalja, pridružuju se u poslednje vreme pojedini krugovi u Hrvatskoj, i to pre svega otkada je zastao proces pridruživanja ove zemlje Evropskoj uniji. Istovremeno se od nekih analitičara moglo čuti da je taj proces pridruživanja zaustavljen, između ostalog, zbog mahanja nacističkim simbolima ispred nosa zvaničnika iz Brisela:

STIPIĆ: Stvorila se umjetna anatema, zbog toga što su se pokrenula neka pitanja pristupa Hrvatske Europskoj uniji, i sada je netko izmislio da to što je neka udruga nosila ustaška obilježja ili ne sprječava pristup Hrvatske Europskoj uniji. To je netočno. Ja ne znam zašto bi to spriječilo pristup EU. Ako Hrvatska ispuni uvjete za pristup Evropskoj uniji, onda će pristupiti bez obzira da li je neka udruga nosila ustaška obilježja ili ne.

MATVEJEVIĆ: Vidjeli smo manifestacije u Zadru. Zadrom defilira kolona crnokošuljaša, ustaša sa ustaškim znakovima. Sve što oni čine u Beogradu, u Zagrebu, sve što oni sakrivaju, način na koji sakrivaju svoje Gotovine, Mladiće i tako dalje, sve se to onda očitava u evropskim prijestolnicama gdje se donose odluke. I zato kotiramo tako kako kotiramo i zato ćemo još dugo biti takvi.

RSE: Na tragu dobro poznatih priča o jevrejskim lobijima i svetskim zaverama, kao najomraženiju metaforu modernog sveta, desničarska udruženja obično uzimaju otvoreno društvo. Neonacisti u Srbiji uporno ponavljaju da je cilj novog svetskog poretka da od Srba stvori robove, ali se slične teze mogu čuti i od pripadnika drugih udruženja:

OBRADOVIĆ: Mi se ne zalažemo za otvoreno društvo koje se danas masovno propagira, ali se s druge strane isto tako ne zalažemo ni za nekakvo zatvoreno društvo, ne zalažemo se ni za kakvu izolaciju, niti za podizanje nekakvog Kineskog zida oko Srbije i tako dalje. Mi se jednostavno zalažemo za zdravo društvo. To znači da mi sve odnose u svetu i u društvu shvatamo i doživljavamo upravo kroz prizmu pravoslavlja, odnosno srpskog nacionalizma, koje se najkraće može objasniti i iskazati onom sintagmom „bogoljublje i rodoljublje“.

MARKOVIĆ: Radi se perfidno na jednoj manipulaciji ljudima, u smislu – svi su oni protiv nas, a mi smo, ipak, jako važni i drugačiji, bolji ili u svakom slučaju nezasluženo kažnjeni i tako dalje. To mi liči na neku, recimo, primitivnu sredinu u kojoj vas plaši svaki pogled na sredinu koja nije primitivna ili koja je drugačija.

RSE: Ta donedavno ekskluzivistička teza, koja se uglavnom mogla čuti u Srbiji, o cionističkoj zaveri protiv slovenskih naroda, sada se, kao neki daleki eho, ponavlja u nekim krugovima u Hrvatskoj. U toj zemlji su oličenje onoga što stoji kao brana cionizmu, vrlo često oni koji su upravo osumnjičeni za ratne zločine, među kojima, bez bilo kakve sumnje, prednjački haški begunac Ante Gotovina:

STIPIĆ: Spomenuo sam židovsko-masonske lobije. Činjenica je da oni pokušavaju na sve moguće načine ocrniti i prikazati kako je hrvatski narod genocidan, kako je hrvatski narod zločinački, kako je hrvatska država stvorena na zločinu. Počevši od Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine, pa da je i ova današnja Hrvatska stvorena ponovno na zločinu.

MATVEJEVIĆ: Vidjeli smo tendenciju da se obnovi proces Mili Budaku, toj groznoj ličnosti koja je uzvikivala „Srbe na vrbe!“, koja je, dakle, poticala na genocid. Vidjeli smo kako ga brane akademici i stotinu ljudi svojim potpisima. Slike Gotovine su izložene posvuda. S druge strane, vidimo kako u Beogradu prave nekakve zadužbine, udruženja, ne znam kako se to zove, u obranu Karadžića i u obranu Mladića. To su sramote koje nanose svojim nacijama. Ne vidim gdje je taj slobodarski srpski duh, i on je potčinjen nacionalizmu, i mogu reći da je to za mene jedno od velikih iznenađenja. Ja sam očekivao da će talozi ustaštva u Hrvatskoj roditi jedan nacionalizam, ali nisam očekivao da će se ovako silovit, ovako bezobrazan nacionalizam, ovako retrogradan, javiti u Srbiji.

RSE: Sa druge strane, neonacističko udruženje „Krv i čast“, u Srbiji upravo u prvi plan stavlja činjenicu da su mnogi njihovi drugovi bili na ratištima u Hrvatskoj, Bosni ili Kosovu, pozivajući sasvim otvoreno na nastavak borbe koju su oni vodili. Stoga je sasvim neupitno da su politički idoli ekstremne desnice u Srbiji upravo haški begunci Radovan Karadžić i Ratko Mladić:

OBRADOVIĆ: Pa mislim da niko ozbiljan u Srbiji danas ne dovodi u pitanje patriotizam Ratka Mladića ili Radovana Karadžića. Znači, to je nešto što je toliko očigledno i svima jasno da zaista ne vredi, niti ima ikakve potrebe dalje trošiti reči o tome.

MARKOVIĆ: Ti negativni heroji ili negativci su postali dominantni. Ovo je država zločina, ovo je krimokratija, ovo je država koja ne može da se reši toga bez jednog dubokog moralnog preobražaja. Recimo ove presude za Ibarsku magistralu, to mi je potvrda da je država plaćala svoje službenike da ubijaju ljude. S tom državom nije raskinuto. Ta država nije ni po čemu proglašena za nelegalnu. Sud je utvrdio da je država svojim službenicima nalagala da ubijaju nevine ljude.

RSE: Osim nekoliko prekršajnih prijava u Hrvatskoj zbog javnog isticanja nacističkih simbola i obećanja srbijanske policije da će proveriti da li je na slavlju onih koji se dive idejama Adolfa Hitlera bilo povrede zakona, vlasti u ove dve zemlje nisu zabrinute zbog nacističkih ispada:

MARKOVIĆ: Na vlasti je desnica. Svi ti ljudi oko Koštunice, oni su, ipak, desničari. Oni su umereni desničari, ali nema balansa.

OBRADOVIĆ: Vlast u Srbiji, ako ona zaista želi da se nazove desničarskom, ona bi morala da pokaže mnogo više odlučnosti i mnogo više čvrstine u svom delovanju zarad odbrane srpskih nacionalnih interesa.

RSE: Slična tolerantnost vladajuće garniture prema delovanju ekstremističkih udruženja, primetna je i u samoj Hrvatskoj:

MATVEJEVIĆ: Može se reći da postaju jedna vrsta podrške koja dolazi od strane vlasti. Postaju jedna veza između vlasti i takvih pojava. I gotovo se ne treba čuditi da se one javljaju.

STIPIĆ: Mi nismo imali nikakvih problema sa vlašću prije. To je počelo sada, u zadnjih nekoliko mjeseci. Počeli su malo kao, eto, da prave probleme zbog isticanja ustaškog znakovlja. A inače mi nismo imali nikada problema sa vlašću.

RSE: Zbog svega toga, kako Srbiji tako i Hrvatskoj, preti slična opasnost da zagovaranje ekstremno desničarskih ili pronacističkih ideja postane neka vrsta društvene normalnosti:

OBRADOVIĆ: To je potpuno besmisleno. Te priče o fašizmu i tako tome, one su samo proizvod onih koji nemaju nikakvih drugih argumenata. Kada su im svi aduti izbijeni iz ruku, onda oni potežu tako te priče pa kažu – fašisti, ekstremisti, rasisti… To je deplasirano.

MARKOVIĆ: Mi smo jedna, ako ne fašistička, onda ultradesničarska sredina, mi smo jedna desničarska država u kojoj nema nikakvog balansa, pogotovo među intelektualcima koji su tradicionalno levo orijentisani, i mislim da srljamo prilično brzo u katastrofu.

STIPIĆ: Za mene osobno i za članove naše udruge ne postoji uopće nikakva spornost oko tih znakova. Ne može se povezivati slovo „U“ sa nacističkim znakovima. Jer, kao prvo, nama se spočitava da su to nacistički znakovi, međutim, taj znak se koristio još puno prije nego što je nacizam nastao. To pokazuje i činjenica da smo mi, evo konkretno u Zadru, od samog osnutka udruge, u svakoj situaciji obilježavanja i tako dalje, uvijek imali kape, znakove, slike i tako dalje, a ni u jednom momentu nitko od građana se nije usprotivio tome, niti se ikada itko od građana požalio.

MATVEJEVIĆ: Ovo nisu novi izdanci, već su vezani, na neki način, sa starim korijenima za koje smo vjerovali da smo ih potrgali, da smo ih iščupali, iskorijenili, ali sigurno ne do kraja, i ne treba se čuditi što se javljaju ti crnokošuljaši ili mladići sa četničkim simbolima koji orgijaju Beogradom. To je jedan manjak političke kulture, osobito manjak memorije. Memorija nije na djelu. Zaborav je na djelu. A taj zaborav odgovara nacionalizmima. Nijemci su svoje račune s historijom na neki način sveli na odgovarajuću mjeru. Takav posao nije učinjen u Hrvatskoj, takav posao nije učinjen u Srbiji i vraća nam se ovo što nam se vraća.

RSE: S obzirom da ekstremno desničarski pokreti postoje svuda u svetu, ali da su njihove akcije vrlo često sankcionisane od strane policije, da li i odlučnije delovanje vlasti u zemljama bivše Jugoslavije sprečilo da veličanje nacističkih ideologija i simbola uzme maha?

STIPIĆ: Neko nosi petokraku, neko nosi sliku Če Gevare (Che Guevara), Tita i tako dalje. Tako je, po meni, sasvim normalno i da se nosi slovo „U“.

MATVEJEVIĆ: U stanovitim zemljama, sa jačom i većom demokratskom kulturom nego je naša, s njima se obračunava policija. U jednoj Švedskoj to ne bi bilo moguće, niti u Njemačkoj. To bi policija zaustavila. Takvi ispadi bi u tim zemljama bili stavljeni pred sud.

RSE: Pri otme nije lako razumeti kako je uopšte moguće da ekstremno desne ili pronacističke ideje imaju svoje sledbenike u Hrvatskoj ili Srbiji, s obzirom da je u tim zemljama antifašistička tradicija gotovo kultno negovana čitav niz godina?

MATVEJEVIĆ: Tradicija antifašizma je postojala. Međutim, tu, naravno, tko bude pravio povijest naše historije od Drugog svjetskog rata na ovamo, vidjet će nedostatke jedne socijalne edukacije, vidjet će ideologizaciju više nego li edukaciju koja nije umjela ove stvari na neki način da riješi i da ih stavi na njihovo pravo mjesto. Naravno, bilo je tu želje da nekako ne diramo u jednu prljavu prošlost. Osim toga, bilo je želje – ako ne govoriš o ustaštvu, želiš ne povrijediti Hrvate, ako govoriš o četništvu, želiš na neki način ne povrijediti Srbe i ići nekako dalje u neku novu historiju. Međutim, tragovi su ostali i pokazalo se da su ti tragovi kadri da se opet jave, da opet uzmu korijena i da se opet očituju.

MARKOVIĆ: Mi više nemamo antifašističku tradiciju, a pogotovo nemamo levicu. Uzrok smrti levice je sama levica, odnosno ono što se nazivalo levicom. Slobodan Milošević je ubio levicu. Pod njegovom vlašću je levica zapravo postala jedna ultradesnica. Iako je držao taj levičarski kostim i tu šminku, pogotovo kroz pledoje svoje žene, sa tim kičeroznim cvetovima i ultrakičeroznim tekstovima koje je ona izgovarala, sve je to ipak bilo ultradesno, i onda je on zapravo onesposobio levicu. Tako da je on levicu, zauzimajući njeno mesto, likvidirao,

RSE: No, jedno od ključnih pitanja je da li će ekstremno desničarske ideje dobiti neku veću podršku u Srbiji ili će u nekoj istorijskoj perspektivi to ostati samo jedna prolazna epizoda jednog smutnog vremena?

OBRADOVIĆ: Ogromna većina pripadnika srpskog naroda je usmerena nacionalno. Dakle, u manjini su oni pripadnici našeg naroda koji smatraju da Srbe treba optužiti za sva zla ovog sveta. S druge strane, srpstvo, ili će biti pravoslavno i svesno svojih vrednosti, svesno svoje nacionalne budućnosti, ili ga neće biti.

MARKOVIĆ: Ja sam vrlo sada skeptičan u pogledu toga šta će se dešavati ovde. Mislim da su nastala prilično teška vremena. Možda ne toliko ekonomski, koliko se moralno sve srozalo i sunovratilo dođavola. Tako da uopšte ne vidim ličnost koja će povesti nekakav moralni preporod, ko će ljudima dati nove ideale, pokazati im svojim primerom da vredi živeti časno ili pošteno.

RSE: Kakva je u tom smislu perspektiva ekstremne desnice u Hrvatskoj?

STIPIĆ: To se nikada neće pretvoriti u jednu prolaznu epizodu, iz jednostavnog razloga što postoji jako puno mladih koji pristupaju k nama. Treba zastupati tradicionalne ideje, znači način življenja hrvatskog naroda kako je živio od pamtivijeka.

MATVEJEVIĆ: Mislim da u perspektivi neće moći jačati. Svim tim liderima, bez pravog političkog iskustva, obilježenim klerikalizmom, i u Zagrebu i u Beogradu, stalo je da ostanu na svojim mjestima. A uvjet da ostanu na svojim mjestima pred svijetom bit će, ipak, da smanje takve pokrete i takva stanja. Prema tome, ja vjerujem da će ih u budućnosti biti manje, da će biti rjeđi i da će se možda doista svesti na obične izgrednike. Ali u ovom času je to još teško reći.

RSE: I dok traje neizvesnost oko pravca kojim će krenuti postjugoslovenske zemlje na internet forumima, jednoj od zapadnih novotarija koju su zdušno prigrlili navodni štovaoci tradicionalnih vrednosti, širi se spisak Jevreja koji žive u Srbiji i Hrvatskoj. Prizivajući neke najtragičnije dane iz evropske istorije, na prikupljanju imena Jevreja rade zajedno sledbenici neonacističkih udruženja iz obe zemlje, pretvarajući taj spisak u predmet nekog zlokobnog bratstva i jedinstva.
  • 16x9 Image

    Slobodan Kostić

    Diplomirao na Katedri za filozofiju Filozofskog fakulteta u Beogradu; počeo da radi kao novinar u "Borbi", a nakon uspostavljanja državne kontrole nad ovim nezavisnim dnevnikom prešao u "Našu Borbu"; bio član uređivačkog kolegijuma "Vremena" i urednik u informativnoj redakciji TV B92.

XS
SM
MD
LG