Dostupni linkovi

logo-print

Otkazi nisu međudržavno pitanje


Komisija za zaštitu ljudskih prava državnog Parlamenta obećala je predstavnicima udruženja radnika koji su do rata radili u firmama u Hrvatskoj da će u narednih mjesec dana upoznati Parlament BiH i Vijeće ministara o njihovom problemu i zatražiti da se otpočnu pregovori sa hrvatskom Vladom o zbrinjavanju ovih ljudi.

Prema podacima Udruženja građana Ugor, koje se bori za zaštitu prava otpuštenih radnika, oko 80.000 do 100.000 Srba i Bošnjaka, koji su decenijama radili u Hrvatskoj, dobili su otkaze od 1991. do 1995. godine. Mnogi od njih pokušali su sudskim putem ostvariti pravo na otpremninu ili dionice preduzeća, ali im to nije pošlo za rukom. Jedan od njih je i Meho Vatreš, koji je dvadeset godina radio za građevinske firme u Hrvatskoj:

“To su manje-više ljudi između 50 i 60 godina. Nisi stekao uvjete za penziju, naravno, nemaš 65 godina starosti, a da se vraćaš teret matičnoj državi iz koje si otišao, recimo, i koja i po meni nema neke obaveze, ja nisam nijednog dana radio u BiH. Naš cilj je da izdignemo na državni nivo ovaj naš slučaj, jer tu se radi o cirka 80.000 do 100.000, pa puta prosjek 20 godina - to su velike godine uloženog radnog staža u državi Hrvatskoj.”

Federalna vlada obećala je prošle godine pomoći socijalnim programima ove ljude, od kojih većina živi u Federaciji. Tada je federalni ministar za rad i socijalnu politiku Radovan Vignjević izjavio:

“U okviru tih naših programa oni će imati mogućnost da nađu neko rješenje, ali moramo biti svjesni da je program zapošljavanja izuzetno težak. Tu su još radnici iz naših, da tako kažem, domaćih firmi, koji također očekuju neka rješenja, tako da, sve u svemu, situacija je izuzetno složena, ali pokušat ćemo naći rješenja i za te radnike ukoliko oni ne dobiju podršku u Republici Hrvatskoj.”

No, sve je ostalo na obećanjima. Vlada je nedugo zatim objavila da problem otpuštenih radnika iz Hrvatske nije njena nadležnost, nego državnih ministara. Gotovo godinu dana od tada trebalo je da se neko iz državnog nivoa vlasti zainteresuje za njihov problem.

Prilikom prošlogodišnje posjete hrvatske delegacije Bosni i Hercegovini, umjesto političara, novinari su postavili pitanje može li se ovaj problem riješiti između dvije države. Predsjednik Hrvatskog sabora, Vladimir Šeks, tom prilikom je rekao:

“Vi znate da je u Hrvatskoj 1990. i 1991. godine u svim onim zbivanjima pola gospodarstva, poduzeća, kombinata, tvornica i svega ostaloga bilo razoreno, da su fizički bili razorena radna mjesta, da su ljudi ostajali bez posla neovisno o vjeri, narodnosti ili nacionalnosti. Ostajali su bez posla jer je došlo do gašenja, ne samo zbog rata nego došlo je do tog i zbog gubitka tržišta.”

Član Komisije državnog Parlamenta koja je ove sedmice posjetila Udruženje Selim Bešlagić kaže da problem ipak nije nerješiv:

“Pa sigurno ne mogu početi razgovori prije nego što mi sačinimo izvještaj. To je osnovni dio koji mi moramo uraditi. A na osnovu toga mi ćemo inicirati da upravo nadležni resorni organi, to može biti i Ministarstvo za ljudska prava, može biti Ministarstvo vanjskih poslova, na kraju-krajeva i premijer, odnosno predsjedavajući Ministarskog vijeća, to mogu biti razgovori u kontakt grupi koju imamo sa Hrvatskom, tako da će izaći niz inicijativa, od kojih sigurno jedna može polučiti prvi sastanak i relativno brzo rješavanje ovih pitanja.”

Predsjednik Udruženja UGOR Ramiz Mervan:

“Ako bi Hrvatska izmirila sve ono što je problematično, to bi bilo na koljenima. Ali nema, mislim. Mi ćemo ostvariti vjerovatno neka prava. Jer, vi probajte samo računati čovjek sa 39 godina radnog staža koliko je izdvojio za penzioni i socijalni fond. To je sad njemu nedostupno. On bi mogao s ovim da živi od kamate. Dalje, recimo privatizacija. Privatizacija je hrvatskom građaninu donosila 1.200 kuna za godišnji rad. Mi imamo prosjek 20 godina, puta, recimo 50.000 ljudi. To znači milion godina rada puta, probajte računati, 1.200 kuna.”

U Udruženju kažu da, ukoliko uskoro ne počnu pregovori sa Hrvatskom, ne ostaje im ništa drugo nego da pravdu potraže putem blokade saobraćajnica, graničnih prijelaza. No, budući da im do sada nisu pomogle ni ocjene u njihovu korist Helsinškog komiteta i drugih institucija koje se bave zaštitom ljudskih prava, mali su izgledi da će protesti i blokade probuditi savjest političara.

*****

Probleme bosanskohercegovačkih građana koji su do početka devedesetih radili u hrvatskim tvrtkama treba rješavati u individualnim sudskim postupcima između njih i njihovih nekadašnjih firmi. Nema nikakve koristi od toga da se u problem i u njegovo rješavanje uključe državne vlasti dviju država, kaže u izjavi za Radio slobodna Evropa državna tajnica u Ministarstvu gospodarstva, rada i poduzetništva Vera Babić.

Neki su sudski postupci već pokrenuti:

„Pod pretpostavkom da završe u korist radnika, njihovi radnopravni statusi će biti obnovljeni i uspostavljeni kao da prekida radnog odnosa nije bilo. Prema tome, poslodavac će biti dužan da nadoknadi štetu i tako dalje. Dakle, pitanja koja njih tište se ne mogu rješavati na razini državne administracije i udruge, nego se moraju rješavati individualno, u odnosu na njihove poslodavce.“

Ako je bilo nezakonitih slučajeva prekida radnih odnosa, to će utvrditi sud. Međutim, sasvim je moguće da je do prekida radnog odnosa došlo zbog toga što je Hrvatska, kao i druge novonastale države, listopada 1991. godine donijela propise o zapošljavanju stranaca:

„Taj zakon je podrazumijevao da svi stranci koji rade u Hrvatskoj moraju imati radnu dozvolu. Njihovi poslodavci, ako su ih željeli zadržati u zaposlenju, moraju za njih zatražiti radnu dozvolu. Često se događalo da nakon što im je istekla radna dozvola koju su imali, poslodavci više nisu tražili za njih radnu dozvolu, prema tome, njihov radni odnos je ex lege prestao. I tu, bojim se, neće uspjeti ukoliko bi tvrdili da je to nezakonit prestanak radnog odnosa.“

Zatim, kada je počeo rat u Hrvatskoj, donesen je niz uredbi, među kojima i ona kojom je mogućnost izostanka s posla bez opravdanog razloga bez sankcije sa pet skraćena na tri dana:

„Izostanak s posla dulje od tri dana neopravdano, imao je za posljedicu prestanak radnog odnosa. Činjenica je da su mnogi ljudi iz te udruge sigurno napustili Hrvatsku u momentu kad je počela mobilizacija, kad su počele ratne operacije i tako dalje. Ja to ljudski razumijem. Ali je činjenica, ako su radili u Hrvatskoj, imali su i određene obveze. Prema tome, izostanak s posla imao je za posljedicu i prestanak radnog odnosa. Hoće li oni eventualno u sporu dokazati da je njihov izostanak bio opravdan ili nije, o tome također ne mogu spekulirati.“

Ona vjeruje da će sud tijekom postupka uvažiti sve činjenice koje su za taj postupak relevantne. Zatim, vrlo mnogo slučajeva odnosi se na ljude koji, iako su imali obitelji i kuće po Hrvatskoj, djeca im išla tu u školu i tako dalje, nisu imali regulirano prebivalište u Hrvatskoj, zbog terenskog dodatka, kaže državna tajnica:

„Riječ je o terenskim radnicima koji su imali pravo na terenski dodatak i ukoliko bi uredili svoje prebivalište u Hrvatskoj, izgubili bi pravo na terenski dodatak. Nakon što je stupio na snagu Zakon o hrvatskom državljanstvu, bio je – iako to javnost možda ne zna – poprilično velikodušan prema onima koji su dugo vremena imali uređeno prebivalište u Hrvatskoj. Naime, sve osobe koje su imale prebivalište u Hrvatskoj pet ili više godina, automatski su dobivale hrvatsko državljanstvo. Mnogi se, nažalost, zbog terenskog dodatka, nisu prijavljivali, kao što su trebali po ondašnjim propisima, pa nisu mogli steći hrvatsko državljanstvo. Dakle, bili su stranci, trebala im je radna dozvola i ponovo se vraćamo na onaj problem zašto im je prestao radni odnos.“

Što kada se ti radni sporovi riješe?

„Svaki njihov radni dan u Hrvatsko je relevantan za njihova mirovinska prava. Ono što su radili u Hrvatskoj, koliko su radili u Hrvatskoj i što su zaradili u Hrvatskoj, to je relevantno i to im nitko ne osporava. Mislim da tu postoji cijeli sustav uspostavljanje bilateralni odnosa koji to jamče.“
XS
SM
MD
LG