Šest dana od ubistva Slavoljuba Šćekića, visokog policijskog funkcionera, još uvijek nema odgovora: ko su ubice, ko su nalogodavci, šta je motiv zločina?
Kako prolazi dan za danom, tako raste strah da će istina opet biti sakrivena. U događajima kao što je ovaj, vrijeme je bitan faktor: ili policija odmah pohvata konce i odredi smjer istrage ili ostaje još jedna misterija. Ovdje nije riječ samo o likvidaciji jednog policajca. Zločin ubistva Slavoljuba Šćekića nešto je mnogo više i mnogo opasnije - to je znak slabosti države i simbol bolesti koja prijeti da razori cjelokupno društvo.
Nesrećni policajac nije bio od onih državnih službenika, željnih slave, koje redovno prati medijska galama. Bio je povučen čovjek, nije vozio bijesna državna kola, nije pravio dilove sa klanovima, ništa nije tražio od moćnih - živio je u skromnoj, porodičnoj kući, zajedno sa roditeljima.
Ali, Slavoljub Šćekić je predano radio i bio je – tvrde upućeni - na tragu rasvjetljavanja mnogih teških zločina. Počev od ubistva policajaca Žugića i Raspopovića, likvidacije urednika „Dana“ Jovanovića, do, na kraju, otkrivanja pozadine bombaških napada na hotel „Splendid“. Ta četiri dosijea Šćekić je čuvao kod sebe kući, kao da nije vjerovao, ili nije mogao vjerovati, svojim kolegama iz policije. Ti su ga slučajevi, izgleda, koštali života i sumorna je poruka nakon smrti Slavoljuba Šćekića: ubijen je zato što je pošteno radio svoj posao.
Otvara se, istovremeno, teško pitanje za crnogorsku vlast: je li Slavolub Šćekić bio jedini čovjek u vrhu policije koji je radio svoj posao - da li ga je ta usamljenost koštala života?
Tokom posljednjih deset godina više od 20 ubistava ostalo je nerazriješeno: za malu Crnu Goru, u kojoj se, po pravilu, sve zna, to je suviše velika brojka, to je teret koji vlast mora da skine sa sopstvenih ramena.
U svakoj državi ima mafije i mafijaških klanova: žeđ za brzim i lakim novcem uvijek stvara beskrupulozne ljude spremne da uklone druge ljude za šaku zlatnika. U svakoj državi postoje nerasvijetljena ubistva: zločinci su ponekad moćniji i sposobniji od zaštitnika pravde. Ali, nema pravde u državi u kojoj mafijaški klanovi postaju toliko moćni da oni kontrolišu državu i da oni sprovode svoje zakone. Nema sreće u državi u kojoj obični ljudi - a Slavoljub Šćekić je bio običan čovjek na teškom poslu – bivaju kažnjeni za svoj rad.
Zato je danas Crna Gora na prekretnici, a crnogorska vlast pred velikim izazovom. Ubistvo Slavoljuba Šćekića mora biti ona tačka kada zdravo tkivo društva istinski traži odgovore i kada se zahtijeva istina - odmah i ovdje. Sa jednim valja rasčistiti: nema kriminalaca „naše“ i „njihove“ opcije – svi moraju dobiti ono što zaslužuju. Kao što nema opravdanja za nespoobnost ili oklijevanje.
Rasvjetljavanje ubistva policijskog funkcionera postalo je uslov za normalnu sjutrašnjicu Crne Gore. Radi budućnosti - priča mora biti završena samo na jedan način: da pravda pobijedi i zločinci odgovaraju pred sudom. Sve drugo, bio bi poraz – ne policije ili pravosuđa – već crnogorskog društva. Ako ubistvo Šćekića ostane još jedna tajna u moru drugih nerasvijetljenih slučajeva, pokazalo bi se da su i država i njena vlast nesposobni, a da obične ljude nije stalo.
U tom slučaju i priča o nezavisnoj ili zavisnoj, uspravnoj ili pogrbljenoj Crnoj Gori izgubila bi svaki smisao.
Kako prolazi dan za danom, tako raste strah da će istina opet biti sakrivena. U događajima kao što je ovaj, vrijeme je bitan faktor: ili policija odmah pohvata konce i odredi smjer istrage ili ostaje još jedna misterija. Ovdje nije riječ samo o likvidaciji jednog policajca. Zločin ubistva Slavoljuba Šćekića nešto je mnogo više i mnogo opasnije - to je znak slabosti države i simbol bolesti koja prijeti da razori cjelokupno društvo.
Nesrećni policajac nije bio od onih državnih službenika, željnih slave, koje redovno prati medijska galama. Bio je povučen čovjek, nije vozio bijesna državna kola, nije pravio dilove sa klanovima, ništa nije tražio od moćnih - živio je u skromnoj, porodičnoj kući, zajedno sa roditeljima.
Ali, Slavoljub Šćekić je predano radio i bio je – tvrde upućeni - na tragu rasvjetljavanja mnogih teških zločina. Počev od ubistva policajaca Žugića i Raspopovića, likvidacije urednika „Dana“ Jovanovića, do, na kraju, otkrivanja pozadine bombaških napada na hotel „Splendid“. Ta četiri dosijea Šćekić je čuvao kod sebe kući, kao da nije vjerovao, ili nije mogao vjerovati, svojim kolegama iz policije. Ti su ga slučajevi, izgleda, koštali života i sumorna je poruka nakon smrti Slavoljuba Šćekića: ubijen je zato što je pošteno radio svoj posao.
Otvara se, istovremeno, teško pitanje za crnogorsku vlast: je li Slavolub Šćekić bio jedini čovjek u vrhu policije koji je radio svoj posao - da li ga je ta usamljenost koštala života?
Tokom posljednjih deset godina više od 20 ubistava ostalo je nerazriješeno: za malu Crnu Goru, u kojoj se, po pravilu, sve zna, to je suviše velika brojka, to je teret koji vlast mora da skine sa sopstvenih ramena.
U svakoj državi ima mafije i mafijaških klanova: žeđ za brzim i lakim novcem uvijek stvara beskrupulozne ljude spremne da uklone druge ljude za šaku zlatnika. U svakoj državi postoje nerasvijetljena ubistva: zločinci su ponekad moćniji i sposobniji od zaštitnika pravde. Ali, nema pravde u državi u kojoj mafijaški klanovi postaju toliko moćni da oni kontrolišu državu i da oni sprovode svoje zakone. Nema sreće u državi u kojoj obični ljudi - a Slavoljub Šćekić je bio običan čovjek na teškom poslu – bivaju kažnjeni za svoj rad.
Zato je danas Crna Gora na prekretnici, a crnogorska vlast pred velikim izazovom. Ubistvo Slavoljuba Šćekića mora biti ona tačka kada zdravo tkivo društva istinski traži odgovore i kada se zahtijeva istina - odmah i ovdje. Sa jednim valja rasčistiti: nema kriminalaca „naše“ i „njihove“ opcije – svi moraju dobiti ono što zaslužuju. Kao što nema opravdanja za nespoobnost ili oklijevanje.
Rasvjetljavanje ubistva policijskog funkcionera postalo je uslov za normalnu sjutrašnjicu Crne Gore. Radi budućnosti - priča mora biti završena samo na jedan način: da pravda pobijedi i zločinci odgovaraju pred sudom. Sve drugo, bio bi poraz – ne policije ili pravosuđa – već crnogorskog društva. Ako ubistvo Šćekića ostane još jedna tajna u moru drugih nerasvijetljenih slučajeva, pokazalo bi se da su i država i njena vlast nesposobni, a da obične ljude nije stalo.
U tom slučaju i priča o nezavisnoj ili zavisnoj, uspravnoj ili pogrbljenoj Crnoj Gori izgubila bi svaki smisao.
