Sudeći po našim komšijama iz Stanišića, Romi su se izgleda prilagodili kapitalističkom tržištu informacija -sve se plaća. Romkinja:
«Ne znam , ne znam da pričam, treba da platiš, ne može džabe. Prije tako su došli iz Podgorice, Budve, nije mi dao ni brašno, ni ulje, ni robe. Ništa.“
Statistika kaže da u Crnoj Gori živi 16.000 domicilnih i oko 4.500 raseljenih Roma. Od toga je preko 50 odsto djece. Nadomak Budve, u Stanišićima, Romi su podigli tri kuće i oformili svoje malo naselje:
RSE: Koliko vas ovdje živi?
ROMKINJA 1: Živi dosta. Ima dosta, hvala Bogu.
RSE: Šta vam je najveći problem?
ROMKINJA 1: Znaš šta je kanta, gdje se baca smeće. E, iz kante jedemo.
RSE: Šta ste imali za ručak?
ROMKINJA 1: Za ručak sam imala malo pršute, malo zelja, stavila sam komad slanine. Eto.
Romi iz Stanišića bave se sakupljanjem otpada. Kažu, mjesečno se od toga može zaraditi i do pet stotina eura:
RSE: Je li vam neko govorio za ovaj otpad pored puta da ga trebate skloniti?
ROMKINJA 1 : Jesu. Iz opštine. Rekli su da ćeram, a bolje da se mučim na ovo, no da idem da ukradem. Bolje. A da ukradem, to je sramota i grehota.
RSE: Koliko možete zaraditi?
ROMKINJA 1: Na ovo? Možemo jedno 500 eura. Više ne možemo. Eto. A šta kupim? Malo ulja, brašno, kafe, šećer, nešto za đecu robe, eto. A ni mi dala ništa niko država, života mi. Stavila sam struju, nije mi dala ništa. Sve na moje deset ruka.
RSE: Ali uspjeli ste ipak da ogradite ove kuće?
ROMKINJA: Aha. Imamo papira, imamo dozvolu na nje, ima sve. Dali smo ove pare što su bile, ne dolare, no marke. Nije mi dala opština ništa.
RSE: A je li vas se sjete za izbore?
ROMKINJA 1: Ne znam ja više ništa.
ROMKINJA 2: Dolaze oni i kod nas.
RSE: Pred izbore?
ROMKINJA 2: Aha.
Osnovne škole u Crnoj Gori pohađa oko 1.500 Roma. Srednjoškolaca ima 35, a studenata samo deset.
RSE: Da li vam djeca idu u školu?
ROMKINJA 1: Samo jedan mali ide u školu, a ovi drugi mali, sve sitno. Sve sitno. Neće.
RSE: Koliko imaš godina?
ROM 1: Sedamnaest.
RSE: Ideš li u školu?
ROM 1: Ne, napuštio sam školu. Nijesam imao para da kupim nešto ko svi đaci što kupuju da i ja uzmem.
RSE: I što sad radiš?
ROM 1: Ništa. Sad privatno pomalo pomažem tati na kukuruz i na krofne, pa viđećemo dalje što će bit. Nije loš život, samo da imamo nekih uslova malo. Za hranu se snađemo, al' džabe.
RSE: Koliko vas je u familiji?
ROM 1: Nas ima troje braće i dvije sestre, majka i otac.
RSE: Da li ostali idu u školu?
ROM 1: Ne idu više. Niko ne ide. Svi smo odrasli, pa sad.
RSE: Misliš da škole ne znači mnogo u životu?
ROM 1: Znači, bogomi, dosta škola, ali šta ću kad nijesam imao nekih uslova.
RSE: Kad bi mogao da maštaš, kakvu bi budućnost sebi namijenio?
ROM 1: Što znam. Ne umijem ni da maštam.
«Ne znam , ne znam da pričam, treba da platiš, ne može džabe. Prije tako su došli iz Podgorice, Budve, nije mi dao ni brašno, ni ulje, ni robe. Ništa.“
Statistika kaže da u Crnoj Gori živi 16.000 domicilnih i oko 4.500 raseljenih Roma. Od toga je preko 50 odsto djece. Nadomak Budve, u Stanišićima, Romi su podigli tri kuće i oformili svoje malo naselje:
RSE: Koliko vas ovdje živi?
ROMKINJA 1: Živi dosta. Ima dosta, hvala Bogu.
RSE: Šta vam je najveći problem?
ROMKINJA 1: Znaš šta je kanta, gdje se baca smeće. E, iz kante jedemo.
RSE: Šta ste imali za ručak?
ROMKINJA 1: Za ručak sam imala malo pršute, malo zelja, stavila sam komad slanine. Eto.
Romi iz Stanišića bave se sakupljanjem otpada. Kažu, mjesečno se od toga može zaraditi i do pet stotina eura:
RSE: Je li vam neko govorio za ovaj otpad pored puta da ga trebate skloniti?
ROMKINJA 1 : Jesu. Iz opštine. Rekli su da ćeram, a bolje da se mučim na ovo, no da idem da ukradem. Bolje. A da ukradem, to je sramota i grehota.
RSE: Koliko možete zaraditi?
ROMKINJA 1: Na ovo? Možemo jedno 500 eura. Više ne možemo. Eto. A šta kupim? Malo ulja, brašno, kafe, šećer, nešto za đecu robe, eto. A ni mi dala ništa niko država, života mi. Stavila sam struju, nije mi dala ništa. Sve na moje deset ruka.
RSE: Ali uspjeli ste ipak da ogradite ove kuće?
ROMKINJA: Aha. Imamo papira, imamo dozvolu na nje, ima sve. Dali smo ove pare što su bile, ne dolare, no marke. Nije mi dala opština ništa.
RSE: A je li vas se sjete za izbore?
ROMKINJA 1: Ne znam ja više ništa.
ROMKINJA 2: Dolaze oni i kod nas.
RSE: Pred izbore?
ROMKINJA 2: Aha.
Osnovne škole u Crnoj Gori pohađa oko 1.500 Roma. Srednjoškolaca ima 35, a studenata samo deset.
RSE: Da li vam djeca idu u školu?
ROMKINJA 1: Samo jedan mali ide u školu, a ovi drugi mali, sve sitno. Sve sitno. Neće.
RSE: Koliko imaš godina?
ROM 1: Sedamnaest.
RSE: Ideš li u školu?
ROM 1: Ne, napuštio sam školu. Nijesam imao para da kupim nešto ko svi đaci što kupuju da i ja uzmem.
RSE: I što sad radiš?
ROM 1: Ništa. Sad privatno pomalo pomažem tati na kukuruz i na krofne, pa viđećemo dalje što će bit. Nije loš život, samo da imamo nekih uslova malo. Za hranu se snađemo, al' džabe.
RSE: Koliko vas je u familiji?
ROM 1: Nas ima troje braće i dvije sestre, majka i otac.
RSE: Da li ostali idu u školu?
ROM 1: Ne idu više. Niko ne ide. Svi smo odrasli, pa sad.
RSE: Misliš da škole ne znači mnogo u životu?
ROM 1: Znači, bogomi, dosta škola, ali šta ću kad nijesam imao nekih uslova.
RSE: Kad bi mogao da maštaš, kakvu bi budućnost sebi namijenio?
ROM 1: Što znam. Ne umijem ni da maštam.