Dostupni linkovi

Nema iskrene dobrodošlice povratnicima


Iz Izvještaja Helsinškog komiteta za ljudska prava Bosne i Hercegovine izdvajamo ocjenu o razlikama između zvanične statistike i stvarnog povratka. Podsjećajući da se prema tim zvaničnim podacima u Bosnu i Hercegovinu vratilo preko milion građana. Muhamed Džemidžić, izvršni direktor ove nevladine organizacije upozorava da je situacija na terenu mnogo drugačija:

„Naša saznanja, koja temeljimo prije svega na obilasku većeg broja lokalnih zajednica, dakle u razgovoru sa predstavnicima udruženja izbjeglih i raseljenih, u razgovoru sa predstavnicima lokalnih vlasti, došli smo do zaključka da je ta zvanična brojka koju pominje međunarodna zajednica i ministarstva daleko od realne. Postavlja se pitanje kako je došlo do tako drastičnih razlika. Mi cijenimo da se od te brojke od milion, moguće nekih trideset posto lica zaista vratilo, odnosno danas živi na svojim predratnim adresama. Prije svega to je posljedica činjenice da zvaničnici, oni koji su zaduženi za brigu o provedbi Aneksa VII, poistovjećuju broj riješenih imovinskih zahtjeva. A znamo da su tu još tokom 2003. godine postignuti zapaženi rezultati, da su imovinski procesi završeni u nekom procentu od 96 posto, negdje i sto posto. I ne samo da se poistovjećuje s brojem zahtjeva, nego sa brojem osoba koje su u zahtjevima bile navedene kao članovi porodica i obitelji koji se žele vratiti. Tako dolazi do apsolutno različitih podataka. Nije potrebno praviti neka velika istraživanja. Mislim da je u svim sredinama, pa i u velikim gradovima, i u manjim mjestima, lako uočiti da postoji veliki broj ljudi koji uđu u posjed svog stana i svoje kuće i onda u nekom kratkom vremenu tu kuću ili prodaju ili zamijene. U novije vrijeme, pošto je potražnja za kupovinom stanova ili kuća opala i pošto je većina onih koji su to ranije uradili zamijenila svoju imovinu, sada imate pojavu da u nekim sredinama obnovljene kuće ljudi koriste povremeno kao vikendice ili ih iznajmljuju i tako dalje. To su činjenice. Helsinški komitet je u svom godišnjem izvještaju naveo podatke i primjere, recimo Srebrenicu, u koju se, kako kažu službeni podaci, vratilo oko 4.000 izbjeglica. U praksi više od 60 posto njih boravi tu samo povremeno. Naveli smo i primjer manjih mjesta. Recimo u selu Moračići pored Zvornika tokom 2004. godine je obnovljeno 60 bošnjačkih kuća i zvuči nevjerovatno da se do početka novembra prošle godine u te kuće nije uselio niko. Vratio bih se još malo na podatak od milion povratnika. Teško je prihvatiti te podatke ako znamo da je u Republici Srpskoj prije rata živjelo 220.000 Hrvata, a danas ih nema ni 15.000. Imate čitave gradove, mi pominjemo u svom izvještaju Derventu koja je imala dvadesetak hiljada stanovnika hrvatske nacionalnosti prije rata, a danas ih je tek nekih 250. Možemo reći da je u Federaciji možda nešto bolja situacija. Ali, evo, mi smo pomenuli Bugojno u kojem je prije rata živjelo 17.000 Hrvata, danas ih je nešto ispod 13.000 i to po zvaničnim podacima, a prema saznanjima Helsinškog komiteta ih nema više od sedam hiljada. Kod ovoga bi trebalo pomenuti činjenicu da mnogi povratnici, odnosno ljudi koji su ušli u posjed svoje predratne imovine, koriste zakonsku regulativu i oni se čak i prijave na svojim predratnim adresama, izvade lične karte i dokumente i opet se nakon toga vraćaju u svoja nova prebivališta.“

* * * * *

U godišnjem izvještaju ombudsmena Federacije, prema riječima jednog od njih, Esada Muhibića, između ostalog je naglašen problem ostvarivanja socijalnih prava:

„Ovaj izvještaj, za razliku od svih izvještaja u proteklih devet godina, nije više primarno posvećen povratku izbjeglica i posljedicama tog povratka. Mi smo i dalje imali dosta predmeta gdje se građani i dalje žale na situaciju, najčešće su u pitanju ljudska prava vezana za socijalne probleme, ali, nažalost, sada sve više probijaju problemi socijalnih prava koja trenutačno vlasti ne sagledavaju, niti im pridaju pažnju u onom obimu kakav je potreban. Vi znate da je jedan opšti problem i u Federaciji, a i šire u Bosni i Hercegovini, nepostojanje jednog konsenzusa između političkih predstavnika konstitutivnih naroda oko najbitnijih pitanja budućnosti Bosne i Hercegovine. Nedostatak tog sporazuma proizvodi sve probleme s kojima se građani susreću. Da bi ombudsmeni mogli da rade kvalitetno, potrebno je da državne strukture urade svoj dio posla. One to nisu uradile. Dakle, državne strukture su trebale da stvore demokratske institucije vlasti, da stvore demokratske zakone, međutim to ide vrlo teško, ti kompromisi idu nekad pod pritiskom, nekad uopšte nema sporazuma. I normalno onda, u nedostatku pravne države i vladavine zakona, imate za posljedicu da ni ombudsmeni ne mogu mnogo pomoći. Mi smo se od prve godine preorjentisali i više od polovine radnog vremena provodili na pomoći vlastima u izgradnji demokratskih struktura vlasti, ali, nažalost, to nije uspjelo. Dakle, rezultat nadziranja vlasti u primjeni ljudskih prava u svim proteklim godinama je porazan jer pozitivni narodi kao manjine čak imaju lošiji status od pripadnika klasičnih manjina, naročito u sredinama povratka, u pogledu zapošljavanja, socijalne zaštite, obima zdravstvenih usluga, pristupa komunalnim uslugama i tako dalje. Zahvaljujući takvoj situaciji u sredini sa bošnjačkom većinom, diskriminirani su, nekada otvoreno, nekada suptilno, Hrvati i Srbi. U dijelu Federacije sa hrvatskom većinom diskriminirani su Bošnjaci i Srbi u dijelu ljudskih prava povezanih naročito sa povratkom. Birokratski pristup administraciji ograničava regulisanje pratećih ljudskih prava u vezi sa problemom komunalnih usluga, socijalne zaštite, školovanja djece, ulaganja za popravke kuća i tako dalje, što je prouzrokovalo da je zbog tog vida diskriminacije veći dio izbjeglica odbio povratak i nakon što im je povraćena imovina. Zbog nepoštivanja Ustava Federacije mnogim povratnicima nije zagarantiran egzistencijalni minimum za život. Pravna država je uglavnom zakazala jer su lokalne vlasti u velikom broju opština i gradova imovinu i zemljišta izbjeglica dodijelile za izgradnju predstavnicima većinskih naroda u toj sredini. Ombudsmeni su analizirali skoro svaki lokalni i društvenopolitički ambijent, u kojem ni vlasti, ni većinsko stanovništvo nisu nikada zaželili iskrenu dobrodošlicu povratnicima, njihovim sugrađanima.“

* * * * *

Među malobrojnim ljudima koji su uspjeli da se vrate na svoje, obnove kuću i imanje, započnu i prošire poljoprivrednu proizvodnju je Halil Turajlić, iz mjesta Opličići, u blizini Čapljine. U ljeto 1998. godine porodica Turajlić vraća se u Opličiće:

TURAJLIĆ: U selu Opličići je živjelo oko 200 muslimanskih porodica. Od tog 90 posto se vratilo 21. avgusta 1998. godine, ali ne kompletne porodice, već onaj ko je bio sposoban da krene i da nešto radi jer nije bilo prostora da se smjeste. Ljudi su se smjestili po garažama, po šupama i tako smo boravili jedno godinu dana dok je prva obnova krenula u našem selu.

RSE: I kako je krenula obnova? Je li vam neko pomogao, donirao?

TURAJLIĆ: Jedna holandska organizacija DRA prva se prijavila u mom selu Opličići i ona nam je obnovila 110 kuća. Onda se još nešto radilo ovih godina. Po mojoj procjeni je sad još negdje oko 20 posto familija bez krova nad glavom. Snalaze se po garažama, kod prijatelja, znači negdje oko 60 porodica još nije dobilo krov nad glavom. Ovdje su otprilike ljudi prepušteni sami sebi da se snalaze. Mi smo odmah krenuli sa kreditima pojedinih banaka, morali smo se snalaziti da nabavimo mehanizaciju. Ovdje je najveća šteta kod dugogodišnjih nasada voćnjaka, vinograda i mehanizacije jer je to sve komplet opljačkano. To je bilo teško obnoviti, a to smo obnovili zahvaljujući pojedinim bankama koje su nam dale povoljne kredite, sa recimo četiri godine rok otplate, sa minimalnom kamatom od dva-tri posto. Ja imam dosta veliko imanje – od 10 hektara, i samo da nije uvoza u ono vrijeme kada prispije naše voće i povrće, ovdje bi se moglo solidno da živi, a mislim da na ovim prostorima mi možemo toliko proizvesti da skoro podmirimo potrebe naše Bosne i Hercegovine. Ali, nažalost, kad dođe vrijeme i naša proizvodnja krene, tad se neko sjeti i dadne uvozne dozvole i tad se uveze svega i svačega, tako da je dosta tržište tada zasićeno i onda nema drugog rješenja već obaranje i onda imamo niske cijene. Tako da već ima pojedinih artikala koji se ne isplate proizvoditi.

RSE: Ko vam pomaže?

TURAJLIĆ: Imam petočlanu porodicu, prijatelje i komšije i uz kvalitetnu mehanizaciju se to uspijeva. I ja bih poželio svakom u ovoj državi da ima ovo što mi danas imamo. I da se poštuje i da se lijepo dogovara i sigurno rezultati neće izostati. Mi se naveče dogovorimo šta ćemo ujutro da radimo i nema priče, to što se naveče dogovori sutra se uradi. Kamo sreće da je tako u cijeloj državi. Jedan kaže da je predsjednik jednog, drugi drugog, treći trećeg naroda i ja sumnjam da s ovim ljudima koji su potrošeni ima sreće i da oni mogu nešto učiniti i izvesti ovu državu iz ove krize u kojoj je.

* * * * *

Slijedi razgovor sa dva korisnika kolektivnog centra za izbjeglice Hrasnica u blizini Sarajeva:

MALAGIĆ: Ja se zovem Malagić Ahmo, iz Glogove. Nikad neću zaboraviti kad sam napustio Glogovu – u subotu 9. maja 1992. godine. Bio sam na straži, došao kući, komšija preskočio preko ograde i viče: „Hajde bježi! Gori!“

HUBIJAR: Ja se zovem Hubijar Mehmed, od Foče, Miljevina, selo Mrđanovići. Penziju sam stekao u rudniku. U penziji sam držao zemlju i nešto stoke i došla je 1992. godina. Kad su na Foču napadali, mi smo bajagi držali neke straže u selu. Te straže su neko vrijeme bile, pa se rasformirale. Onda u šumi napravi bajtu, pa u noći spavaj tu, po danu od stabla do stabla izviruj ima li ko u kući, je li kuća čitava, te priđi, danom radi… Morali smo dežurati hoće li se ko otkud pomoliti. Neka su sela pala, vidjeli smo da Daničići gore, a mi opet stojimo. Jeleč gori, Poljice, Banjine, a mi opet čekamo, ne idemo. Tu veče su granatirali selo i bajte, pobjegosmo u neku pećinu i ujutro dalje. Kad sam došao ovdje u dom, sve je bilo porušeno. Parketi dignuti, prozori, vrata, sve je to odnešeno. Molio sam da mi daju onu jednu sobicu ondje, te mi dodoše jer je jedan nekud otišao. Našao bolje i otišao. Te ja dekom zastro vrata. Nije bilo vrata, ni vode, ni struje, svijeće bile. A sad ima i kupatilo i WC i zajednička kuhinja gdje sebi kuham. Primam invalidsku penziju, rano sam otišao u penziju, sa 33 godine radnog staža, penzija je mala.

MALAGIĆ: Ja sam ovdje došao, to je bilo krajem 2002. godine. Sada živim u centru za izbjeglice. Nas dvojica smo u jednoj sobi. Tu kuham, tu jedem, tu živim. Ako dobijem penziju, dobijem, ako ne, nemam. Penzija nije velika. Niko nam ništa ne daje od namirnica. Meni je najvažnije da imam brašno, samo neka ima hljeba. Tu spavaš, tu jedeš, tu kuhaš, mala je to prostorija. Ali eto, život je takav.

HUBIJAR: Išao sam u svoje mjesto, očistio onu zidinu. U mene bila kuća devet i po sa osam. Ne znam ni kako ću je praviti, ni šta ću je praviti. Tri puta sam slao za pomoć, ali valjda neko ima preči od mene da mu se pravi. Svaki put kad vidim one zidine, onu pustoš, samo gledam kad će autobus da krenem za Sarajevo. Vidim one zidine, razočaram se i vratim se. Jedan čovjek se vratio, ima dva zeta koja su mu pomogla, dobio je nešto materijala i oni su mu to napravili, on sam nikad ne bi napravio. Drugi što ondje živi nema žene, nema nikoga, sam živi, kako živi ja to ne znam. Osim te dvije, u mom selu se više nije napravilo kuća.

MALAGIĆ: Došao sam kad se u moje selo moglo doći, malo sam očistio. Mislio sam da će to ići brže. Naročito za sebe pričam jer sam samac i ne sljeduje me. Možda mi sljeduje neka kućica, ali ni to ne mogu da dobijem. Ja one kuće nikad neću imati, imao sam novu kuću, radio sam i sve ulagao u kuću, imao vodu, kupatilo, imao sve. Danas nemam ništa, danas sam stvarno bijeda. Kad dođe vrijeme da odavde izađem, a doći će sigurno, neću imati gdje da odem.

* * * * *

Stanojka Avramović, predsjednica Udruženja Žene Podrinja Bratunac. Zbog toga što najčešće pomaže Bošnjacima povratnicima, nerijetko je izložena napadima, ali od svoje humane misije ne odustaje. Na pitanje da li još uvijek ima nepovjerenja među ljudima različite nacionalne pripadnosti, Stanojka kaže:

AVRAMOVIĆ: Normalno da ima još uvijek nepovjerenja. Najveći problem ovdje nam stvaraju nacionalne stranke. Jedino što vidim da smo postigli to je da su se porodice vratile, ali tek onda nastaju problemi. Od čega će ta porodica da živi? Jedini ko je podržavao naš rad i zahvaljujući kome postojimo, to je Mercy Corps iz Tuzle jer oni su jedini koji su nas finansirali. Naše udruženje je imalo jedan projekat – dvosmjerni povratak, jer u našoj opštini je bilo najviše izbjeglica iz Sarajeva, Sarajevskog kantona, Glamoča i Bosanske Krupe. Znači da pomognemo porodicama srpske nacionalnosti da se vrate na svoja ognjišta. Taj projekat je trajao godinu dana. Bilo je teže raditi sa tim porodicama nego sa porodicama koje su se vraćale u naš grad. Tako da smo radili na tome, znači pomogli smo dosta porodica da se vrate, međutim mnoge prodice, nažalost, zaista nisu zainteresovane da se vrate u opštinu Hadžiće i u Glamoč, dok je Bosanska Krupa drugo. Onda su govorili kako im nije sigurno, kako ne smiju da se vrate. Evo dvije godine su otkako sam sina upisala na Fakultet kriminalističkih nauka u Sarajevu, znači moj sin je Srbin, i o čemu pričate da ne smijete da živite u tom gradu? Dakle, svojim primjerom želim da pokažem da niko nikog ne pita ko je, šta je, bitno je da je čovjek. Ja kažem da postoje dvije nacije – dobri i loši ljudi. Oni ne smiju da se vrate da žive u svom, a moj sin smije da živi u Sarajevu i da se školuje. Bilo je dosta problema. Iskreno da vam kažem, ponekad i ja klonem i razmišljam – dokle? Međutim, pojavi se problem, to mi nekako da snage, imam dosta podrške od Mercy Corpsa, imali smo dosta podrške i od američke ambasade. Jednostavno, kad se pojavi problem to mi daje snage da idem dalje.

* * * * *

Povratak je, sudeći prema dosadašnjim iskustvima, išao jednim, a takozvani održivi drugim putem. Da li su se negdje sreli? Svoje mišljenje iznosi Josip Jurković iz Vlade Posavskog kantona:

„Na održivom povratku se radi vrlo malo. Ja sam znao u nekoliko prigoda reći – svi radimo na obnovi i rekonstrukciji stambenih objekata, svi radimo na brzom povratku, na popisu raseljenih osoba i izbjeglica, ali još nigdje nema jednog cjelokupnog programa koji bi se isključivo odnosio na održiv povratak, što je, po meni, veliko pitanje. Održiv povratak na području Posavskog kantona pomažu pretežno državna ministarstva, odnosno federalno Ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica, dodjelom stoke, pomoći u jesenjoj i proljetnoj sjetvi, ali to je sve sitno i vrlo malo. Trebalo bi ići možda na otvaranje nekih radnih mjesta i jednostavno na poboljšanje otvaranja preduzeća na prostoru županije.“

* * * * *

Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
XS
SM
MD
LG