U Koprivnici kod Bugojna, u šumskim vrletima, daleko od očiju javnosti često je boravio Josip Broz Tito. U veleljepnoj zgradi maršal je odsjedao kada bi dolazio u lov na medvjede. Danas je to otužno zdanje i nema niti traga nekadašnjoj vili. Među golim zidovima skrovište su pronašle ovce koje pastiri iz okolnih sela dovode na ispašu. Salvin Alić:
“Pa, krenuli smo z Gumana, prema Radušju bio nam je put. I tu smo bili prije dva mjeseca, tu na livadi, sa šatorom. I počeo ono snijeg da pada. I šatori. U šatoru zima i prebacili smo se tu u vilu da bi’ ovce zaklonili, da bi’ se i mi zaklonili. I tako tu, eto, već smo dva i po mjeseca u vili.”
Salvin se sjeća Titova vremena, ali ne dovoljno da bi mogao pripovijedati o vili u kojoj je sa svojim ovcama pronašao skrovište od kiše i hladnoće.
Više za pripovijedati ima Ferdo Penava, koji je u ta doba bio upravitelj lovišta u Koprivnici. Ferdin zadatak, i to punih 20 godina, je bio da Titu osigura ulov najboljih primjeraka divljači. Ferdo kaže da je Tito bio prava ljudina, ali kao političar - nastranu od mene, veli Ferdo.
Upitan za mišljenje kakav je Tito lovac bio, sa smiješkom pripovijeda priču koja je za mnoge i dan-danas nepoznanica:
“Kao lovac, imao je volju za lov, ali nije dobro puc’o. Medvjed je jeo kukuruz, pa je lež’o ovako, preko tog kukuruza i griz’o. Pa je puc’o Tito, kao da će pucati u prsa, pa mu očešao srednji papak. I ujutro medvjed, iduć’ stazom, krvario. Ja sam otiš’o da bi’ vidio da to nije smrtni pogodak.”
Ali ko bi tada smio kazati da je Tito promašio madvjeda udaljenog svega nekoliko metara. Naredni dan svi su imali zadatak:
“Nać’ medvjeda i gotovo. Blum je im’o krvosljednika. On je javio u Sarajevo miliciji, pa su Blumovog šofera i kera dovezli na to mjesto. Ja sam rek’o mogu svi kerovi iz Evrope da dođu, neće ga stići.”
Ferdo i danas oprezno govori što je potajice razmišljao u tim trenucima, ali se nije usuđivao glasno izgovoriti:
“Počela se vojska miješati - kad je medvjed došao, koliko se zadržao, koliko je bio na meti itd., itd. Pa to meni, kao stručnjaku, nije pasalo. Najbolje bi bilo da ga prime u partiju, pa da onda sam kaže kad će doći, koliko će ostati, koliko će pojesti itd. To sam ja u sebi mislio, ali nisam nikome smio reći.”
Tako o starim vremenima pripovijeda Ferdo Penava, upravitelj lovišta u Koprivnici. A oni koji sada borave u Titovoj vili, miješajući sjećanja prošlosti i sadašnjosti, sa sjetom govore o onome što ih boli. Muhamed Huseinbegović:
“Nema ništa. Sve je moguće što je god moglo se poskidati - poskidano je i što je god moglo se srušiti - srušeno je. Eto, tude je bilo, u toj provaliji, nekoliko buradi i nekakvih felgi. Dojdoše neki dan s autom, s prikolicom i bogme sve potovariše, otjeraše - i kaže ovdje je mojih dvaestak, tri’est maraka. Eto nam države i eto nam životarenja. A oni dole nek kravate dotežu i pritežu, a narod im umire od gladi.”
Salvin Alić:
“Ovdje nemaš ni osiguranja, nemaš ništa. Razboli se, niko ti neće reći evo ga razbolio se, ’ajmo mu dati da se liječi - neće ti niko reći.”
Muhamed Huseinbegović:
“Da ja ikakve teoretski imam šanse, nikad mene ova prokleta Bosna ne bi vidila. Nikad.”
Sudbina pastira i Titove vile se ispreplela. Jer, kažu pastiri, toliko o odnosu prema povijesti, onome danas i onome što donosi sutra. A to sutra bi moglo biti drugačije - vila bi se mogla obnoviti, napraviti muzej, a od toga bi mogle zarađivati obitelji koje žive u i oko Koprivnice.
“Pa, krenuli smo z Gumana, prema Radušju bio nam je put. I tu smo bili prije dva mjeseca, tu na livadi, sa šatorom. I počeo ono snijeg da pada. I šatori. U šatoru zima i prebacili smo se tu u vilu da bi’ ovce zaklonili, da bi’ se i mi zaklonili. I tako tu, eto, već smo dva i po mjeseca u vili.”
Salvin se sjeća Titova vremena, ali ne dovoljno da bi mogao pripovijedati o vili u kojoj je sa svojim ovcama pronašao skrovište od kiše i hladnoće.
Više za pripovijedati ima Ferdo Penava, koji je u ta doba bio upravitelj lovišta u Koprivnici. Ferdin zadatak, i to punih 20 godina, je bio da Titu osigura ulov najboljih primjeraka divljači. Ferdo kaže da je Tito bio prava ljudina, ali kao političar - nastranu od mene, veli Ferdo.
Upitan za mišljenje kakav je Tito lovac bio, sa smiješkom pripovijeda priču koja je za mnoge i dan-danas nepoznanica:
“Kao lovac, imao je volju za lov, ali nije dobro puc’o. Medvjed je jeo kukuruz, pa je lež’o ovako, preko tog kukuruza i griz’o. Pa je puc’o Tito, kao da će pucati u prsa, pa mu očešao srednji papak. I ujutro medvjed, iduć’ stazom, krvario. Ja sam otiš’o da bi’ vidio da to nije smrtni pogodak.”
Ali ko bi tada smio kazati da je Tito promašio madvjeda udaljenog svega nekoliko metara. Naredni dan svi su imali zadatak:
“Nać’ medvjeda i gotovo. Blum je im’o krvosljednika. On je javio u Sarajevo miliciji, pa su Blumovog šofera i kera dovezli na to mjesto. Ja sam rek’o mogu svi kerovi iz Evrope da dođu, neće ga stići.”
Ferdo i danas oprezno govori što je potajice razmišljao u tim trenucima, ali se nije usuđivao glasno izgovoriti:
“Počela se vojska miješati - kad je medvjed došao, koliko se zadržao, koliko je bio na meti itd., itd. Pa to meni, kao stručnjaku, nije pasalo. Najbolje bi bilo da ga prime u partiju, pa da onda sam kaže kad će doći, koliko će ostati, koliko će pojesti itd. To sam ja u sebi mislio, ali nisam nikome smio reći.”
Tako o starim vremenima pripovijeda Ferdo Penava, upravitelj lovišta u Koprivnici. A oni koji sada borave u Titovoj vili, miješajući sjećanja prošlosti i sadašnjosti, sa sjetom govore o onome što ih boli. Muhamed Huseinbegović:
“Nema ništa. Sve je moguće što je god moglo se poskidati - poskidano je i što je god moglo se srušiti - srušeno je. Eto, tude je bilo, u toj provaliji, nekoliko buradi i nekakvih felgi. Dojdoše neki dan s autom, s prikolicom i bogme sve potovariše, otjeraše - i kaže ovdje je mojih dvaestak, tri’est maraka. Eto nam države i eto nam životarenja. A oni dole nek kravate dotežu i pritežu, a narod im umire od gladi.”
Salvin Alić:
“Ovdje nemaš ni osiguranja, nemaš ništa. Razboli se, niko ti neće reći evo ga razbolio se, ’ajmo mu dati da se liječi - neće ti niko reći.”
Muhamed Huseinbegović:
“Da ja ikakve teoretski imam šanse, nikad mene ova prokleta Bosna ne bi vidila. Nikad.”
Sudbina pastira i Titove vile se ispreplela. Jer, kažu pastiri, toliko o odnosu prema povijesti, onome danas i onome što donosi sutra. A to sutra bi moglo biti drugačije - vila bi se mogla obnoviti, napraviti muzej, a od toga bi mogle zarađivati obitelji koje žive u i oko Koprivnice.
