Dostupni linkovi

logo-print

Krik iz nemoći


Bili su to poklici od kojih se ledi krv u žilama: „Ustaše, ustaše“; „Ubij, zakolji, da Hrvat ne postoji“... Izgledalo je kao da se Crna Gora vratila na početak devedesetih kada je carevala nacionalistička mržnja, kovani planovi za invaziju na Hrvatsku i kada je započeo zlokobni „rat za mir“.

Šovinistički pokliči nijesu, međutim, bili eho prošlosti već djelić cnogorske sadašnjosti: čuli su se protekle sedmice i to posred Podgorice u Sportskom centru „Morača“, tokom utakmice košarkaša Srbije i Crne Gore protiv Hrvatske.

Mada sve liči na golu kopiju nacionalstičkih manifestacija u Srbiji, podgorički izlivi mržnje nijesu maslo ni zvaničnog Beograda, niti radikalne srpske opozicije - oni su čisto domaći proizvod.

Psiholozi bi vjerovatno u svemu tome prepoznali provincijalni kompleks niže vrijednosti. Ljudi koji su skandirali pogrdne izraze u sportskom centru Morača vjerovali su da tako treba - da bi tako radili njihovi nacionalistički uzori u Beogradu. Bio je to patetični pokušaj ovdašnjih patriota da budu veći Srbi od Srba u Srbiji. U tom smislu, pogrdni povici bili su neka vrsta mentalne tetovaže, znak kojim su se te večeri raspoznavali šovinistički istomišljenici u masi drugih, običnih ljudii. Za državu Crnu Goru tužno je što su u horu izgrenika viđeni i funkcioneri pojedinih srpskih partija iz Crne Gore, čak i poslanici u crnogorskom Parlamentu.

Ali, nije svemu kriva provincijlna logika, ni politički ograničeni lideri prosrpskih partija. Ovdje se otvara i pitanje odgovornosti crnogorske vlasti. Tokom posljednjih sedam godina, od sukoba sa Miloševićem, crnogorski državni vrh dramatično je promijenio državnu strategiju. Ali - što zbog vlastite neslavne uloge u „ratu za mir“, što zbog vlastitog oklijevanja da se obračuna sa domaćim zagovornicima zločina – crnogorska vlast je izbjegavala stvarno suočavanje sa prošlošću.

Sada se pokazuje da nije bilo dovoljno samo izvinjenje Hrvatima: valjalo je raskrinkati svu mašineriju koja je dovela do rata, počev od idelogije srpskih akademika, do ratnih propovijedi srpskih popova. Umjesto toga, Đukanović, Marović i Vujanović često su pravili kompromise, ponekad na uštrb države kojom vladaju.

Sve donedavno – dok srpska crkva nije počela otvoreni atak na crnogorsku državu – i srpski mitropolit Amfilohije bio je ličnost kod koga su crnogorski politički glavari išli na poklonjenje. Sve do skora - bila je jeres reći da su ovdašnji generali i ratni heroji bili u stvari ratni zločinci. Uostalom, godinama već crnogorska država skriva pogled od istine: pred njenim očima srpska crkva i srpaka akademija prepravljaju, uništavaju i lažiraju dio crnogorske kulturne i istorijske baštine, od Beške kraj Skadarskog jezera, do Ostroga u nikšićkim planinama. I niko zbog toga nije odgovarao.

Dakle: Crna Gora se još nije stvarno i do kraja upoznala sa svojom bliskom prošlošću. I zato paradoks da - čak i nakon Vukovara, Sarajeva, Srebrenice, Štrbaca, Sjeverina - dio crnogorskih građana vjeruje da smo samo mi čisti, a da su oni drugi okrvavili ruke. Ništa čudno: ako u reprezentaciji Srbije i Crne Gore igra čovjek sa tetovažom ratnog zločinca na ramenu, onda ne treba očekivati od navijača da budu drugačiji od svog idola.

Nesreća je što dio Crne Gore još uvijek nema svijest da podržava ratne zločine: otuda ratni pokliči i šovinistički ispadi. Sreća je što je to danas ipak manjinski dio Crne Gore i što je je riječ o kriku iz nemoći, a ne o najavi novog rata kao početkom devedesetih.
XS
SM
MD
LG