Dostupni linkovi

logo-print

Dobro je, skromno onako..


*****

Ministar za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, Mirsad Kebo, tokom posjete dijelu Istočne Bosne i Hercegovine, u Rogatici se interesovao kako teče proces povratka:

"Zanima me proces reintegracije, koje su vrste problema, i šta općinska vlast može da uradi da bi se uslovi života povratnika vratili u neko prvobitno stanje. Posebno me interesuje problem zapošljavanja i ostvarivanja drugih prava povratnika, koji su, u principu, u nekim sredinama u Bosni i Hercegovini često na nižem nivou nego što to obezbeđuju naši zakoni. Ovo se prije svega odnosi na oblast zdravstvene zaštite, penziono-invalidskog osiguranja, itd. Posebno je značajno za općinu Rogatica što ovom vašem prostoru pripada i Žepa koja nije bila dio zaštićene zone Ujedinjenih nacija. Tamo su urađeni dosta značajni pomaci ka stvaranju uslova za život, međutim, još puno toga treba uraditi, prije svega, u stvaranju uslova za putnu vezu sa sjedištem u općini Rogatica, problemom zapošljavanja i stvaranja uslova za brži povratak."

O naporima da se uslovi života u povratničkim naseljima učine što boljim, načelnik opštine Rogatica, Tomislav Batinić, kaže:

"Mi smo opština koja nije čekala sve donacije, ulagali smo sredstva iz budžeta, pa smo elektrificirali: Šatoroviće, Kosovo, Morni dol, Sočice, Bain stijenu, Dobrače, Kukavice, itd. Sve je to iz sredstava našeg budžeta. Sigurno da mi na našoj opštini planiramo još više uraditi, pa ćemo u sljedećem budžetu, za sljedeću godinu, gdje su aktivnosti već počele, planirati određena sredstva, vjerovatno i veća nego što smo ove godine. Koliko god planiramo, za ovu opštinu, za ove ljude koji žele da se vrate, to je malo. Nastojimo uglavnom da dajemo pomoć istinskim povratnicima, koji su tu, koji žive pod pločama, u ruševnim kućama, a onima koji su već napravili kuću, da im se dovede i struja. Znači mi smo prošle godine od ministarstva za izbeglice i raseljena lica Republike Srpske dobili 500 hiljada maraka, 23 paketa građevinskog materijala podijelili, uradili dalekovod u tri povratnička naselja, ove godine završavamo niskonaponsku mrežu. Što se tiče opštine Rogatica, mi imamo određena povrat-nička naselja, koja predstavljaju i demografsku, i teritorijalnu i privrednu celinu. Između ostalih takvih je i Žepa. Ja sam sa Žepom dosta zadovoljan, jer se tamo vratilo dosta stanovništva i oni već pomalo imaju i tržnih viškova, uglavnom su to poljoprivredni proizvodi, pa može da se proda. Što se tiče opštine Žepa, ja sam ovih dana vodio određene aktivnosti da Žepu, kao mjesnu zajednicu, vežemo tim putem prema administrativnom centru Rogatica."

RSE: Koliko se od prijeratnih, između 12.000 i 13.000, Bošnjaka vratilo?

BATINIĆ: Negdje oko 1.200, nisam siguran, jer dosta tih ljudi se prijavilo, ali ne živi tu. Mi baratamo sa cifrom 1.200, a iz dana u dan se to mijenja. Što se tiče školstva, u osnovnoj školi u Rogatici imamo troje ili četvoro djece, uglavnom iz Kukavica, pa smo mi tu obezbijedili prijevoz. Ima dvije godine dana da mi tu djecu vozimo taksijem, s obzirom da se radi o jednoj siromašnoj porodici, a djeca su i malo, jednu godinu, zakasnila u školu. Mi smo njima obezbijedili prijevoz; tasista iz Rogatice ode po njih, doveze ih, vrati ih kući, tako da nemamo mi tu problema. Imamo u Žepi četvorogodišnju osnovnu školu, od četiri razreda. Što se tiče suživota, reintegracije ljudi, nema više na području opštine Rogatica, apsolutno, nikakvih problema što se tiče komunikacija, povjerenja, pomoći i saradnje Bošnjaka; Hrvata manje imamo. Problem je, inače, zapošljavanje.

Alija Pavica, predsjednik Udruženja povratnika u Rogaticu ističe kako danas nema problema sigurnosne prirode:

"Tu i tamo u početku, kad smo tek dolazili, bilo je sitnih provokacija, koje smo mi skupa sa načelnikom i sa lokalnom policijom rješavali, tako da se danas slobodno kreću, žive i rade, ono što mogu da rade, svi povratnici na ovom području. Osnovno pitanje će biti pitanje egzistencije, a prije svega moram da istaknem, pitanje povratnika u urbanom dijelu opštine Rogatica. Ovdje je pitanje zapošljavanja povratnika, obzirom da se vraćaju stariji, penzioneri. Imamo jedan broj i mlađih, koji danas ne mogu da dobiju posao u Rogatici, pa vas molim, u tom pravcu, kroz realizaciju zakona o lokalnoj upravi, da animiramo da se određeni broj ljudi uposli u opštinskim organima, i na onim mjestima gdje bi trebali da sudjelujemo. Druga strana egzistencije jeste zapošljavanje kroz otvaranje biznisa na ovom području urbanog dijela. Znači, otvaranje zanatskih radnji i onoga što se može i brže i lakše obezbijediti. Mogu se obezbijediti sredstva, imamo ovde ljudi, povratnika, koji se bave raznim zanatima, od autoelektričara, brice, ljudi koji se bave stolarijom. To je ono što možemo u urbanom dijelu da obezbijedimo, da krenemo u realizaciju otvaranja i tih radnim mjesta. Ovo sam samo taksativno nabrojao ona osnovna i goruća pitanja na kojima udruženje insistira i radi."

Tokom razgovora sa povratnicima, načelnik Batinić je iznio planove o razvoju i povratku:

"Mislim da svi znate, da smo većinu toga, koliko smo mi bili u mogućnosti, pomogli, oko kanalizacije, struje itd. Smatram da sve to nije dovoljno, međutim, mi u datom trenutku ne možemo sve ovog ljeta, znači nešto mora i sljedeće, i one tamo godine. Ja kao načelnik bih volio da mogu svakom od vas, kada dođete kod mene, riješiti sve probleme, bio bih tada najsretniji, i vi biste sigurno otišli i rekli: načelnik nam pomogao, nigdje boljeg čovjeka nema. Vjerovatno možemo da popričamo i da popijemo kafu, a pomagaćemo sve što možemo. Nije problem u bezbjednosti, mislim da smo mi jedna opština za primjer kako se može. Ne bavimo se nikakvim aferama, ni političkim ni drugim, stranke su sve iste, sve je borba za vlast. Ali kada se izabere neko, to je vlast, i sve što radi, to radi vlast. Nisam zadovoljan sa starosnom strukturom povratnika. Kako kaže Pavica, mi nemamo dobrog obućara, limara, to je zato što nemamo kadrova svih vrsta, pa je što se tiče zapošljavanja vrlo teško. Nije problem, ispoštovaćemo mi Ustavne amandmane i popuniti strukturu lokalne uprave. Međutim, problem je tamo što je sve privatizovano, ostaju bez posla i oni koji su radili. Naša šansa je poljoprivreda. Činimo sve da stvorimo jedan lijep ambijent Rogatice gdje ćemo se svi dobro osjećati, znači, suživot, povjerenje, saradnja, pomoć – mislim da tu nemamo problema. Više imaju problema sami Srbi među Srbima, i Bošnjaci međusobno. U Žepi imamo problema, tamo nema Srba, ali imamo problema. Sve je to pojedinačno, ali to nosi život. Generalno, Rogatica služi za primjer, ljudi ne traže puno, malo traže, i nastojaćemo da pomognemo sve što mi možemo. Iskren da budem, sve što radimo, sve je javno, nemamo mi šta da krijemo."

Ministar Kebo:

"Ja vas podstičem i stajaću iza svakog projekta koji sa načelnikom dogovorite, da vam pomognemo, da se stvore uslovi za otvaranje radnih mjesta, jer je za mene radost otvaranje i jednog radnog mjesta u Bosni i Hercegovini. Jer ne treba očekivati da će neko danas nekim aktom donijeti stotine i hiljade radnih mjesta i otvoriti perspektivu. Takve priče, jednostavno, nisu utemeljene. Ono što radi Vijeće ministara, čitali ste u novinama, jeste borba za otvaranje radova na koridoru Vc. Samo javni radovi takvih dimenzija mogu da budu privredni pokretač obnove Bosne i Hercegovine. Kad je bolja ekonomska situacija u BiH, tada su bolji nacionalni odnosi, tada se rješavaju pitanja obrazovanja, zdravstvene zaštite, i sve to. Za projekte koje ovdje budete radili, ja ću se lično angažovati u procedurama koje je država propisala, da se iz fondova koji postoje nađu načini kako da vam se pomogne. Prema tome, ja vas potpuno razumijem, život na asfaltu, život u gradu je sasvim drugačiji od života na selu."

*****

Među povratnicima ipak postoji mišljenje kako su donacije i druge vrste pomoći daleko od regularnosti.

„Ja doš‘o na livadu gore, čistim i šta sad, mogu da sjedim samo na toj livadi. Prepuna je Bosna nepoštenih firmi i nepoštenih radnji, neplaćanja poreza i drugih stvari. Mene ne interesuje ničija radnja, nisam tržni centar, interesuje me krov nad glavom. A ja ću onda orati svoju njivu, okresivati svoju voćku, i onda ću stvoriti nekakav život. Da li sam ja star ili nisam, to nije ničiji problem, to je moja radnja. Sviđa mi se što je sad pod opštinskim nadzorom ta komisija, i vjerovatno će i spremnije dijeliti te donacije. Do sad je to bilo, kroz narod ide priča: podaj dvije hiljade maraka, da dobiješ materijala 20 hiljada maraka“.

Oni koji su se vratili, ne kaju se zbog ove odluke.

„Napravili su nam kuću, nije sve do kraja, ali, eto, more se stanovati. Dobro je, dobro, muž ima penzuju, nismo ni ranije imali nešto pretjerano, ali dobro je, skromno onako“.

„Imamo baštu, sasvim smo mirni, s komšijama se fino slažemo“.

„Bila sam po Sarajevu i svugđe, bogami, pa sam se kući vratila nema dvije godine. U svoj sam se kraj vratila, u svoj narod najbolji, super mi je ovde, a trebalo bi mi, bogami, još da se opravlja. Ovde u Rogatici mi je najbolje, ovde sam i radila, i naš je narod najbolji. Hodala sam svugdje, ali nema niđe bolje nego kod kuće, sve nam je poznato ovdje, lijepo nam je“.

Mjesna zajednica Strgačina, u općini Rudo, ima dvadesetak sela raštrkanih u prirodnom okruženju rijetko viđene ljepote. Međutim, sela su još uvijek bez električne energije. Dogovori su pri kraju, pa bi na jesen mogli početi radovi. Ministar Mirsad Kebo:

"Mjesna zajednica Strgačina ima oko sto obitelji, 204 osobe koje žive na prostoru gdje je petnaestak sela, koja zaslužuje da, nakon četiri - pet godina dobije sijalicu i pretpostavke za osnovne uvjete života. Moram da se zahvalim na upornom angažovanju načelnika općine i Općinskog vijeća. Da istaknem činjenicu da su iz svog skromnog budžeta odvojili za ovaj projekat nedovoljna a za njihove mogućnosti ogromna sredstva za realizaciju projekta, koji je sigurno ambiciozan, i koji predstavlja, možda, najveći zahvat ove vrste u smislu stvaranja uvjeta za obnovu infrastrukture za povratke na području Bosne i Hercegovine, a finansirane, prije svega, iz domaćih resursa."

Jedan od povratnika, Remzo Džabija, svjedoči:

"Napravio sam ovdje nešto potrče, ustvari mi je ovdje bila kuća i prije, negdje osamdesete, kada sam napravio kuću, štalu i dvije garaže: imao sam auto i motokultivator. Onda mi je sve to izgorjelo, i kad sam se vratio ostala mi je ova jedna garaža pod pločom, i ova kuća, tako da je to bio kao kolektivni smještaj. Tu je bilo raje, prostrli papire i deke, i tako smo tu bili. I eto, od tada sam ovdje, svo to vrijeme, izuzev preko zime, kad je veliki snijeg, tada u Sarajevo idem. Ovdje preko zime ustvari ostaju svega jedan ili dva čovjeka, koji imaju stoku, a mi ostali smo kao ptice selice. Ne može ovdje ni auto doći, niti ima ljekara, najbliže je Rudo 20 kilometara, Goražde je 40, Višegrad je 23 kilometra. Tako da su uslovi nikakvi, i tu preko zime nema govora da neko more da ostane, a to je dvanaesti mjesec, januar i februar, a onda se opet vraćamo tu. Kad smo se vratili, ja sam ovdje bio sam i moja hadžinica, a sad ima oko 22 kuće, a sve je to, maltene, u podrumima, pod pločama. Ovde je jedna kuća napravljena montažna, i jedna donacija od 5 hiljada je data u ovo selo. Nismo ovdje imali nikakvih problema; dolaze ovdje lovci iz Rudoga, dolaze ribari, odmah smo se upoznali, zajedno smo u lovu, svi me znaju kao hadžiju, tako da od prvog dana povratka ovdje niko nije imao nikakvih problema. Evo, napravili smo i džamiju u selu, pomagali su nam ljudi. Dužni su ljudi se vratiti, i trebali bi se vraćati, jer nema nikakvog straha ovdje da će ti neko smetati. Svima je drago, ja kad odem u Višegrad ili u Rudo, većina me poznaje, ugoste me, nema nikakvih problema. Mogu se što se toga tiče svi vratiti, ali nemaju gdje, nemaju uslova: ne održavaju se putevi, nemaju gdje da stanuju. Neki dođu ovdje kod mene, budu par noći, i onda odu, jer nisu u stanju da naprave ni potrču, ni ništa. Evo i ovaj čovjek ovdje."

„Bila mi je tu prije rata kuća, pa je bila porušena. Granate srušile i sad ja to opravljam, podupirem direcima da mi ploča ne padne na glavu, i tako. Nemam ništa, nemam sredstava, penzuju imam 170 maraka, ali ne mogu od toga uštediti da nešto napravim. Vratio sam se ima dvije-tri godine, sam sam, žena mi je umrla. Imam djecu, ali oni su tamo, neko ima pos´o, neko privatno radi, i tako. Ja volim ovdje nego igdje, da mi daju u Sarajevu stan, ja bi opet volio ovdje. Kad bi neka komišija došla da vidi, možda nije ni sigurno ući pod ovu ploču. Trebalo bi prvo podrum dolje da se zazida, jer su granate sve stubove polomile, pa sam drvene stubove udario da ne bi pala ploča. Djeca mi kažu, ne smiješ ništa raditi gore dok to ne osiguraš, stručnjak treba da procijeni, pa da vidi šta treba.“

Koliko bi još kuća trebalo obnoviti? Predsjednik savjeta Mjesne zajednice Strgačina, Zulfo Svraka, iznosi ovu procjenu:

"Do 970 kuća treba da se napravi da bismo postigli onaj nivo koji je bio prije rata. Zahtjeva i potreba ima, zainteresovanost je velika, samo je problem što se ne stvaraju uslovi za održiv povratak izbjeglih i raseljenih lica. Trebalo bi nekog privređivanja, nekih mašina, stočni fond malo da zaživi, i ljudi bi ostali na selu da žive. Ne može on živjeti ovdje ako nema kravu, nema ovaca, traktora uopšte nemamo, na području mjesne zajednice ni jednog. Poljoprivreda, stočarstvo i voćarstvo, to je glavni izvor zanimanja ovdje, nema drugoga. Tako da bi trebala i međunarodna zajednica i ovi ostali donatori malo da nas tu pripomognu, da malo stanemo na svoje noge, i onda bi mi već sami, takav smo mi narod da ne volimo da prosjačimo, da pružimo ruku. Mi hoćemo da radimo, ali nam treba za početak neka pomoć da živimo od svoga rada. Mi trenutno imamo preko 250 povratnika na području mjesne zajednice Strgačina, ali imamo više od deset sela koja su još nenaseljena. Nemamo ni jedne kuće izgrađene, tek smo sada počeli oko elektrifikacije ovog područja. To je vrlo važno, jer mi smo prije osamdeset godina imali struju, 1926. godine, prije Rudoga. Između četiri i pet posto se vratilo na područje opštine Rudo, to je katastrofalan podatak da se tako mali procenat vratio. To znači da nema uslova za život."

U zaseoku Omačina, žene su bile inicijatori povratka. Danas, nekoliko godina nakon što žive u jedva uslovnim kućama i bez svjetlosti sijalice, kažu:

„Stvarno je sramota, evo mi smo četiri godine, jedino što smo kravu dobili, ništa više. A da bar ima struje. Sramota da se ni jedna kuća nije napravila, a ovoliko selo, evo vidite: od jezera pa gore do brda“.

„Ja sam se vratila dragovoljno, prije smo bile ovdje, sad su mi djeca velika, fala bogu, može svak‘ sebi, i što se ja ne bi vratila. Uzela sam kravicu, kućicu, i nas je dvoje ovdje. Lijepo li je, gledaj voća, gle ljepote. I kolko gođ se može uraditi; imam vrt, imam, kravu, imam i penzijicu, samo da nam je put i struja. Znate kako je bez struje bilo uz rat, i sada, eto skontajte“.

Zahvaljujući prije svega upornosti povratnika, uskoro će biti ostvaren projekat „Sijalica u svakom domu“, pa će sela oko Rudog konačno zasvijetliti. Tako će svi oni koji se nađu u blizini znati da se ovdje život vratio.

*****

Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
XS
SM
MD
LG