Da li je crnogorska policija prekršila Ustav kada je bosanskim vlastima izručila Momčila Mandića, bivšeg Karadžićevog ministra? Polemika o tome traje praktično od momenta izručenja. Vlast u Beogradu i prosrpska opozicija u Crnoj Gori su razočarani i tvrde da je crnogorska policija prekršila domaće zakone i Ustav zajedničke države. Nasuprot tome, crnogorski zvaničnici ubjeđuju javnost da je sve bilo čisto, u skladu sa propisima i u dobroj namjeri da se sarađuje sa međunarodnom zajednicom.
U međuvremenu saznali su se bitni podaci. Mandić je postao državljanin Crne Gore '94.godine, ali se toga državljanstva odrekao na sopstveni zahtjev i februara 2003. postao državljanin Srbije. Kao takvog crnogorska policija ga je, shodno bosanskom zahtjevu, izručila policiji Bosne i Hercegovine. U svjetlu tih novih činjenica izgleda da nijesu kršeni zakoni i da pravni prigovori iz Beograda «ne drže vodu».
Međutim, priču o hapšenju i izručenju Momčila Mandića ne treba stavljati samo u kontekst srpsko-crnogorskih odnosa. Slučaj «Mandić» otkriva nešto drugo što mnogi ne žele da vide. On ukazuje na dio mračne crnogorske prošlosti koja je danas kočnica budućnosti Crne Gore. Naime, Momčilo Mandić je postao crnogorski državljanin praktično onog dana kada je sa Pala zakoračio na crnogorsku teritoriju. I nije bio usamljen slučaj. U doba jedinstvenog DPS-a, kada su Đukanović i Bulatović međusobno bili prijatelji, a zajedno u savezu sa Miloševićem, bilo je dovoljno povikati da ste srpski patriota, pa da ekspresno postanete državljanin Crne Gore. Tako se tada pokušavala praviti etnički čista teritorija. U periodu od '92.do '95.godine više desetina hiljada Srba iz Hrvatske i Bosne bez problema i prethodnih provjera dobilo je crnogorsko državljanstvo. Istovremeno, progonile su se izbjeglice koje nijesu bile pravoslavne vjere. Ista crnogorska policija koja je dala državljanstvo Momčilu Mandiću bjesomučno i bezdušno je isporučivala bosanske muslimane Karadžićevim policajcima.
Danas klija davno posađeno sjeme zla i stari dugovi dolaze na naplatu. Preciznije, crnogorski državni vrh koji je u međuvremenu okrenuo leđa velikosrpskom projektu suočio se sa sopstvenim djelom. U Herceg Novom, u Budvi i drugim crnogorskim gradovima nekadašnja vojska glasača okrenula se protiv svojih tvoraca. Ta mjesta gdje je za kratko vrijeme temeljno promijenjena nacionalna struktura ostala su uporišta borbe protiv crnogorske nezavisnosti. I ne treba za to stanje kriviti narod, niti praviti hajku na obične ljude. Prirodno je da novi crnogorski državljani nemaju osjećaj pripadnosti Crnoj Gori, ni svijest o crnogorskom državnom identitetu. Nije, međutim, bilo prirodno, ni logično što crnogorska vlast godinama unazad nije vodila brigu o budućnosti Crne Gore. Zato je Crna Gora danas u apsurdnom položaju. Ako želi sarađivati i otkrivati zločince mora ponekad gaziti zakone koji štite ratne profitere. Ako želi nezavisnost mora u to ubijediti i one koji su u Crnoj Gori našli utičište i postali crnogorski državljani. Jednostavno, suviše su dugo ovdašnji građani učeni da je za Crnu Goru najbolje ako bude srpska provincija. Sada je vlast na muci da građani koje je učila jednoj, preko noći nauči drugoj pjesmi. Ali ima tu istorijske pravde. Logično je da krst iskušenja izazova moraju sami ponijeti Đukanović, Marović i Vujanović. Ako žele crnogorsku nezavisnost prvo moraju savladati demone prošlosti koje su sami svojevremeno stvorili.
U međuvremenu saznali su se bitni podaci. Mandić je postao državljanin Crne Gore '94.godine, ali se toga državljanstva odrekao na sopstveni zahtjev i februara 2003. postao državljanin Srbije. Kao takvog crnogorska policija ga je, shodno bosanskom zahtjevu, izručila policiji Bosne i Hercegovine. U svjetlu tih novih činjenica izgleda da nijesu kršeni zakoni i da pravni prigovori iz Beograda «ne drže vodu».
Međutim, priču o hapšenju i izručenju Momčila Mandića ne treba stavljati samo u kontekst srpsko-crnogorskih odnosa. Slučaj «Mandić» otkriva nešto drugo što mnogi ne žele da vide. On ukazuje na dio mračne crnogorske prošlosti koja je danas kočnica budućnosti Crne Gore. Naime, Momčilo Mandić je postao crnogorski državljanin praktično onog dana kada je sa Pala zakoračio na crnogorsku teritoriju. I nije bio usamljen slučaj. U doba jedinstvenog DPS-a, kada su Đukanović i Bulatović međusobno bili prijatelji, a zajedno u savezu sa Miloševićem, bilo je dovoljno povikati da ste srpski patriota, pa da ekspresno postanete državljanin Crne Gore. Tako se tada pokušavala praviti etnički čista teritorija. U periodu od '92.do '95.godine više desetina hiljada Srba iz Hrvatske i Bosne bez problema i prethodnih provjera dobilo je crnogorsko državljanstvo. Istovremeno, progonile su se izbjeglice koje nijesu bile pravoslavne vjere. Ista crnogorska policija koja je dala državljanstvo Momčilu Mandiću bjesomučno i bezdušno je isporučivala bosanske muslimane Karadžićevim policajcima.
Danas klija davno posađeno sjeme zla i stari dugovi dolaze na naplatu. Preciznije, crnogorski državni vrh koji je u međuvremenu okrenuo leđa velikosrpskom projektu suočio se sa sopstvenim djelom. U Herceg Novom, u Budvi i drugim crnogorskim gradovima nekadašnja vojska glasača okrenula se protiv svojih tvoraca. Ta mjesta gdje je za kratko vrijeme temeljno promijenjena nacionalna struktura ostala su uporišta borbe protiv crnogorske nezavisnosti. I ne treba za to stanje kriviti narod, niti praviti hajku na obične ljude. Prirodno je da novi crnogorski državljani nemaju osjećaj pripadnosti Crnoj Gori, ni svijest o crnogorskom državnom identitetu. Nije, međutim, bilo prirodno, ni logično što crnogorska vlast godinama unazad nije vodila brigu o budućnosti Crne Gore. Zato je Crna Gora danas u apsurdnom položaju. Ako želi sarađivati i otkrivati zločince mora ponekad gaziti zakone koji štite ratne profitere. Ako želi nezavisnost mora u to ubijediti i one koji su u Crnoj Gori našli utičište i postali crnogorski državljani. Jednostavno, suviše su dugo ovdašnji građani učeni da je za Crnu Goru najbolje ako bude srpska provincija. Sada je vlast na muci da građani koje je učila jednoj, preko noći nauči drugoj pjesmi. Ali ima tu istorijske pravde. Logično je da krst iskušenja izazova moraju sami ponijeti Đukanović, Marović i Vujanović. Ako žele crnogorsku nezavisnost prvo moraju savladati demone prošlosti koje su sami svojevremeno stvorili.
