BiH prednjači po broju ostvarenih povrataka i vraćenih kuća i stanova. Ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH, Mirsad Kebo:
„Možda smo u regionu najviše uradili, jer smo vratili 99,6 posto imovine. To je za proces pomirenja, za proces povjerenja u BiH stvar koju zaboravljamo.“
Oni koji su se vratili, započeli su još jednu nemoguću misiju. Od zidova - manje ili više obnovljenih - ne može se živjeti.Tu su i drugi problemi koje, na primjeru Zvornika, iznosi Salem Čorbo:
„Radi se o ogromnom broju povratnika. 17.000 ljudi mi registrujemo u povratnike, a oni ne ostvaruju ni blizu svoja elementarna ljudska prava, prije svega u smislu zapošljavanja, što je glavni problem preživljavanja uopšte, zatim idu redom: obrazovanje, kultura, mediji.“
Ko je kriv što se tek u desetoj godini od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma ozbiljnije počelo govoriti o održivom povratku? Ratko Dubajić, Savez izbjeglica, Banjaluka, nema dileme:
„Ko krši naša prava? Vlast! Mi više ne možemo čekati. Mi nismo gavranovi koji žive 400 godina, i ja tvrdim: sa onima koji su nas uvukli u rat, raseljavali, iseljavali, protjeravali, preseljavali, mi sa njima nećemo nikad ostvariti svoja prava!“
Udruženje za pomoć izbjeglicama iz BiH koje djeluje u Srbiji i Crnoj Gori, do sada je uspjelo vratiti oko 100.000 ljudi. Uz ovaj podatak, Milorad Muratović upozorava:
„Ne mogu vam garantirati koliko je povratnika koji žive na tom prostoru. To bi trebalo istražiti. Zašto? Jednostavno: povratnici ne mogu da riješe to egzistencijalno pitanje zapošljavanja i onda prodaju ono što su stekli, imanje, kuću ili stan, i od tih sredstava koja su, kao, 'zaradili', plaćaju svoj podstanarski odnos.“
Savez izbjeglih i raseljenih BiH ovih je dana uputio pismo Visokom predstavniku Paddy Ashdownu tražeći hitnu intervenciju, jer je stanje u mjestima povratka alarmantno. Predsjednica Saveza, Mirhunisa Zukić:
„Smatram da su za proces održivog povratka nedovoljna sredstva izdvojena iz svih budžeta, od opštinskih, entitetskih do državnog ministarstva. Ovo 'održivi povratak' ističem jer smatramo da je učinjena velika greška u prethodnom periodu kada se samo razgovaralo o procesu povratka, odnosno o rekonstrukciji kuća.“
I Visoki predstavnik Paddy Ashdown je saglasan da se regionalna konferencija o povratku što hitnije održi:
„Na tu konferenciju pozvali bismo lokalne organe vlasti, UNHCR, veće donatore i sagledali bismo mogućnosti da napravimo nekakav aranžman, neku šemu kako da ove zajednice načinimo održivim. Ne možemo tek tako ljudima pomoći da naprave kuće, a onda ih jednostavno ostaviti na cjedilu“
U mjestima povratka jedino razočarenja ima dovoljno:
„Niču veleljepne zgrade po planinama, po jezerima, na obali mora, a izbjegla i raseljena lica druguju sa miševima i zmijama, što se vidi na svakom koraku.“
Krajem naredne godine je planirano da se završi implementacija Ankesa 7. Dejtonskog mirovnog sporazuma. Sada se međutim postavlja pitanje: da li će oni koji su se vratili, krenuti u novo izbjeglištvo?
„Možda smo u regionu najviše uradili, jer smo vratili 99,6 posto imovine. To je za proces pomirenja, za proces povjerenja u BiH stvar koju zaboravljamo.“
Oni koji su se vratili, započeli su još jednu nemoguću misiju. Od zidova - manje ili više obnovljenih - ne može se živjeti.Tu su i drugi problemi koje, na primjeru Zvornika, iznosi Salem Čorbo:
„Radi se o ogromnom broju povratnika. 17.000 ljudi mi registrujemo u povratnike, a oni ne ostvaruju ni blizu svoja elementarna ljudska prava, prije svega u smislu zapošljavanja, što je glavni problem preživljavanja uopšte, zatim idu redom: obrazovanje, kultura, mediji.“
Ko je kriv što se tek u desetoj godini od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma ozbiljnije počelo govoriti o održivom povratku? Ratko Dubajić, Savez izbjeglica, Banjaluka, nema dileme:
„Ko krši naša prava? Vlast! Mi više ne možemo čekati. Mi nismo gavranovi koji žive 400 godina, i ja tvrdim: sa onima koji su nas uvukli u rat, raseljavali, iseljavali, protjeravali, preseljavali, mi sa njima nećemo nikad ostvariti svoja prava!“
Udruženje za pomoć izbjeglicama iz BiH koje djeluje u Srbiji i Crnoj Gori, do sada je uspjelo vratiti oko 100.000 ljudi. Uz ovaj podatak, Milorad Muratović upozorava:
„Ne mogu vam garantirati koliko je povratnika koji žive na tom prostoru. To bi trebalo istražiti. Zašto? Jednostavno: povratnici ne mogu da riješe to egzistencijalno pitanje zapošljavanja i onda prodaju ono što su stekli, imanje, kuću ili stan, i od tih sredstava koja su, kao, 'zaradili', plaćaju svoj podstanarski odnos.“
Savez izbjeglih i raseljenih BiH ovih je dana uputio pismo Visokom predstavniku Paddy Ashdownu tražeći hitnu intervenciju, jer je stanje u mjestima povratka alarmantno. Predsjednica Saveza, Mirhunisa Zukić:
„Smatram da su za proces održivog povratka nedovoljna sredstva izdvojena iz svih budžeta, od opštinskih, entitetskih do državnog ministarstva. Ovo 'održivi povratak' ističem jer smatramo da je učinjena velika greška u prethodnom periodu kada se samo razgovaralo o procesu povratka, odnosno o rekonstrukciji kuća.“
I Visoki predstavnik Paddy Ashdown je saglasan da se regionalna konferencija o povratku što hitnije održi:
„Na tu konferenciju pozvali bismo lokalne organe vlasti, UNHCR, veće donatore i sagledali bismo mogućnosti da napravimo nekakav aranžman, neku šemu kako da ove zajednice načinimo održivim. Ne možemo tek tako ljudima pomoći da naprave kuće, a onda ih jednostavno ostaviti na cjedilu“
U mjestima povratka jedino razočarenja ima dovoljno:
„Niču veleljepne zgrade po planinama, po jezerima, na obali mora, a izbjegla i raseljena lica druguju sa miševima i zmijama, što se vidi na svakom koraku.“
Krajem naredne godine je planirano da se završi implementacija Ankesa 7. Dejtonskog mirovnog sporazuma. Sada se međutim postavlja pitanje: da li će oni koji su se vratili, krenuti u novo izbjeglištvo?
