Troje romske djece, u dobi od sedam, devet i deset godina, utopilo se prošle nedjelje u jezercu nedaleko rodnog sela Orehovica u Međimurju, kamo su se pošli oprati i osvježiti nakon što su cijelo jutro i prijepodne vadili krumpir na nedalekoj njivi jednog seljaka.
Iako je to u Međimurju bila javna tajna, hrvatska javnost bila je šokirana kada se saznalo da je unajmljivanje romske djece za rad na polju raširena praksa u tom dijelu Hrvatske. Seljaci iz okolice dolaze u romska sela ili čak izravno pred školu, i nude im satnicu od pet do deset kuna za pola dana rada na kopanju krumpira, pobiranju luka ili kupusa ili branju jabuka.
Nema elemenata iskorištavanja djece, rekla je policija po završetku istrage. Mali Romi u polju rade dobrovoljno i veselo, jer će zaraditi nešto novaca. Njihov rad na polju ustvari poboljšava njihovu socijalizaciju, i
policiji je tu kraj priče. Oni neće ništa dalje poduzimati po službenoj
dužnosti, a ako Državno odvjetništvo želi, neka samo pokrene postupak protiv poljoprivrednika koji je unajmio male Rome, poručio je policijski glasnogovornik.
Zakon jest prekršen, odgovara pravobraniteljica za djecu Ljubica Matijević Vrsaljko. Hrvatska je potpisnica Međunarodne konvencije o najnižoj dobi za zapošljavanje, i u vlastitom zakonodavstvu – Zakonu o radu – tu je dob odredila na 15 godina, dakle po završetku obaveznog školovanja, pojašnjava ona za Radio Slobodna Evropa:
„U gospodarski i obrazovno nerazvijenim krajevima ta dob se može i snižavati na 12 godina, iako Hrvatska uopće ne spada i ne ubraja se u gospodarski i obrazovno nerazvijene zemlje svijeta, gdje bi se ta dob snižavala na tih 12 godina. Ali da uzmemo najnižu dob, da uzmemo da smo Uganda, 12 godina je apsolutno donja granica, prema Koncenciji, ispod koje nema zapošljavanja djece i dječjeg rada. I svaki dječji rad –
Konvencija pogotovo ističe teške fizičke poslove, govori o plantažama i poljoprivrednim dobrima – smatra se zlouporabom.“
Ponovimo, troje utopljenika imalo je sedam, devet i deset godina. Toliko o zakonu. Što misle njihovi vršnjaci? Kristina Mašić, upravo je navršila 11 godina i ujesen će u peti razred. Živi u širem centru Zagreba, ali u uvjetima koji se ne razlikuju mnogo od onih u romskim naseljima na rubu grada ili u Međimurju:
Šta ti misliš to tome, da li klinci, stari kao ti, trebaju ići u školu ili raditi?
„Ići u školu.“
Kako je tebi u školi?
„Dobro. Super.“
Što te najviše veseli u školi?
„Kad me učiteljica zove na ploču da pišem, i takve stvari.“
Što bi ti htjela biti kad budeš velika?
„Advokatica.“
Zašto?
„Zato što je to dobar i lijep posao.“
A za to ipak treba što?
„Učiti.“
Za pravobraniteljicu je posebno ciničan argument kako unajmljivanje romske djece za rad na polju poboljšava njihovu socijalizaciju. Je li to ono što biste poželjeli vlastitom djetetu, pita Ljubica Matijević Vrsaljko:
„Pet i pol sati na temperaturi +40° u dobi od šest, sedam ili devet godina, na polju, u sagnutom položaju – zna se kako se na primjer krumpiri skupljaju, da li bih ja to dopustila svom djetetu, da li bih ja smatrala da je to u najboljem interesu mog djeteta i da li bih smatrala da je to nekakva poželjna socijalizacija djeteta? Ako govorimo o socijalizaciji djeteta, onda je to igra, onda su to kompjutorske radionice, to je tenis, to je plivanje, to je čitanje, igra sa vršnjacima konačno, ali svakako ne taj rad.“
Mala Kristina Mašić, jedno je od troje djece Silvane Mašić, tridesetgodišnje samohrane majke:
Da li biste Vi dopustili da neko dođe po Vašu djecu u školu i da im ponudi rad?
„Ne bih to dopustila. Iako sam samohrana majka, imam troje djece, to im jednostavno ne bih dozvolila. Ja sam sposobna za rad, a moja djeca treba da idu u školu. To nije u redu što se desilo, da roditelji uživaju, a djeca da idu raditi na polju.“
Zašto Kristina treba ići u školu?
„Treba naučiti čitati i pisati. Kad završi školu, kad bude velika, da može sebi naći nekakav posao. Ali ovako dok je mala, raditi ne treba.“
Svake jeseni poljoprivrednici iz Međimurja prodaju povrće po ulicama većih hrvatskih gradova uz već poslovične povike: „Luuuka!“, „Krumpiiira!“ Hoće li se ove jeseni netko zapitati – a koliko je bio star onaj koji je brao ovo povrće? Ili će slegnuti ramenima i, kao i hrvatska policija, zaključiti – nema veze, uostalom, to su samo Romi!
Iako je to u Međimurju bila javna tajna, hrvatska javnost bila je šokirana kada se saznalo da je unajmljivanje romske djece za rad na polju raširena praksa u tom dijelu Hrvatske. Seljaci iz okolice dolaze u romska sela ili čak izravno pred školu, i nude im satnicu od pet do deset kuna za pola dana rada na kopanju krumpira, pobiranju luka ili kupusa ili branju jabuka.
Nema elemenata iskorištavanja djece, rekla je policija po završetku istrage. Mali Romi u polju rade dobrovoljno i veselo, jer će zaraditi nešto novaca. Njihov rad na polju ustvari poboljšava njihovu socijalizaciju, i
policiji je tu kraj priče. Oni neće ništa dalje poduzimati po službenoj
dužnosti, a ako Državno odvjetništvo želi, neka samo pokrene postupak protiv poljoprivrednika koji je unajmio male Rome, poručio je policijski glasnogovornik.
Zakon jest prekršen, odgovara pravobraniteljica za djecu Ljubica Matijević Vrsaljko. Hrvatska je potpisnica Međunarodne konvencije o najnižoj dobi za zapošljavanje, i u vlastitom zakonodavstvu – Zakonu o radu – tu je dob odredila na 15 godina, dakle po završetku obaveznog školovanja, pojašnjava ona za Radio Slobodna Evropa:
„U gospodarski i obrazovno nerazvijenim krajevima ta dob se može i snižavati na 12 godina, iako Hrvatska uopće ne spada i ne ubraja se u gospodarski i obrazovno nerazvijene zemlje svijeta, gdje bi se ta dob snižavala na tih 12 godina. Ali da uzmemo najnižu dob, da uzmemo da smo Uganda, 12 godina je apsolutno donja granica, prema Koncenciji, ispod koje nema zapošljavanja djece i dječjeg rada. I svaki dječji rad –
Konvencija pogotovo ističe teške fizičke poslove, govori o plantažama i poljoprivrednim dobrima – smatra se zlouporabom.“
Ponovimo, troje utopljenika imalo je sedam, devet i deset godina. Toliko o zakonu. Što misle njihovi vršnjaci? Kristina Mašić, upravo je navršila 11 godina i ujesen će u peti razred. Živi u širem centru Zagreba, ali u uvjetima koji se ne razlikuju mnogo od onih u romskim naseljima na rubu grada ili u Međimurju:
Šta ti misliš to tome, da li klinci, stari kao ti, trebaju ići u školu ili raditi?
„Ići u školu.“
Kako je tebi u školi?
„Dobro. Super.“
Što te najviše veseli u školi?
„Kad me učiteljica zove na ploču da pišem, i takve stvari.“
Što bi ti htjela biti kad budeš velika?
„Advokatica.“
Zašto?
„Zato što je to dobar i lijep posao.“
A za to ipak treba što?
„Učiti.“
Za pravobraniteljicu je posebno ciničan argument kako unajmljivanje romske djece za rad na polju poboljšava njihovu socijalizaciju. Je li to ono što biste poželjeli vlastitom djetetu, pita Ljubica Matijević Vrsaljko:
„Pet i pol sati na temperaturi +40° u dobi od šest, sedam ili devet godina, na polju, u sagnutom položaju – zna se kako se na primjer krumpiri skupljaju, da li bih ja to dopustila svom djetetu, da li bih ja smatrala da je to u najboljem interesu mog djeteta i da li bih smatrala da je to nekakva poželjna socijalizacija djeteta? Ako govorimo o socijalizaciji djeteta, onda je to igra, onda su to kompjutorske radionice, to je tenis, to je plivanje, to je čitanje, igra sa vršnjacima konačno, ali svakako ne taj rad.“
Mala Kristina Mašić, jedno je od troje djece Silvane Mašić, tridesetgodišnje samohrane majke:
Da li biste Vi dopustili da neko dođe po Vašu djecu u školu i da im ponudi rad?
„Ne bih to dopustila. Iako sam samohrana majka, imam troje djece, to im jednostavno ne bih dozvolila. Ja sam sposobna za rad, a moja djeca treba da idu u školu. To nije u redu što se desilo, da roditelji uživaju, a djeca da idu raditi na polju.“
Zašto Kristina treba ići u školu?
„Treba naučiti čitati i pisati. Kad završi školu, kad bude velika, da može sebi naći nekakav posao. Ali ovako dok je mala, raditi ne treba.“
Svake jeseni poljoprivrednici iz Međimurja prodaju povrće po ulicama većih hrvatskih gradova uz već poslovične povike: „Luuuka!“, „Krumpiiira!“ Hoće li se ove jeseni netko zapitati – a koliko je bio star onaj koji je brao ovo povrće? Ili će slegnuti ramenima i, kao i hrvatska policija, zaključiti – nema veze, uostalom, to su samo Romi!
