Dostupni linkovi

logo-print

Alisa u zemlji čudesa


Milka Ljubičić završila je Fakultet političkih nauka u Beogradu. Prvo zaposlenje bilo je u listu „Krajina“ u Bihaću, zatim u Memorijalnom parku „Petrova Gora“ u Vojniću, potom u „Večernjem listu“ u Karlovcu i Zagrebu. Otkaz u zagrebačkom „Večernjaku“ dobila je dok je bila u poseti kod svojih u Topusku na početku rata. Počinje da radi u „Srpskom glasu“ kojeg je osnovalo Srpsko kulturno društvo „Sava Mrkalj“ 1990. godine u Topusku. Ponosna je na tekstove koje su objavljivali ona i njene kolege. Bili su veoma kritički prema krajiškim vlastodršcima, bilo da je reč o Mikeliću, Hadžiću, Martiću, Babiću, ili o nekom vojnom, paravojnom ili policijskom komadantu. Pisala je i za beogradske „Večernje novosti“ sve do 1993. godine, kada su prestali da joj objavljuju tekstove. Nije im odgovaralo što je ukazivala na švercerske i kriminalne radnje krajiških lidera.

Milka Ljubičić nije štedela ni vlast u Srbiji, kao ni u Hrvatskoj. Zbog toga je i danas hrvatski desničari nazivaju „četnikušom“, a krajiške kvazipatriote i sledbenici bivše srpske vlasti „špijunom“, „izdajnikom“ i „stranim plaćenikom“. Milka je i srpskoj pravoslavnoj crkvi postavila vrlo neprijatna pitanja. Pitala je kako to da oni samo dva meseca pre „Oluje“ izmeste u Srbiju crkveno blago?

Posle „Oluje“ se kao izbeglica nastanila u Beogradu. Radila je u časopisu „Odgovor“, a u toku 2000. godine uređivala „Identitet“, novine Srpskog demokratskog foruma u Zagrebu. Zatim ponovo u Beogradu, od 2001. godine, bila je glavni i odgovorni urednik magazina za izbegla i raseljena lica „Pravi odgovor“. Radila je u „Blicu“ i u „Balkanu“. Izašla joj je i knjiga „Mi i oni protiv nas“. Tekstovi obuhvataju period ključnih deset godina uoči rata, rat i egzodus. Milka Ljubičić svojim tekstovima pružila je šansu svakome da se suoči sa stvarnim razlozima tragedije Srba u Hrvatskoj.

O ratnom i poratnom zlu, kojeg je osetila ona i njena porodica i na svojoj koži, ne govori. Kaže da to toga nije vredno. Profesionalizam, istina i logika opredeljivali su i opredeljuju novinarsku tragačku strast Milke Ljubičić. Zaista pokazuje svojim radom da nije tačna izreka da smo nesposobni za istinu i dobro.

Danas, deset godina posle „Oluje“, ponovo traži posao.

* * * * *

RSE: Kako se osećaš sa deset godina izbegličkog staža?

LJUBIČIĆ: Pa onako prilično ispražnjeno. Obzirom i da sam jučer prisustvovala na tom takozvanom centralnom obilježavanju godišnjice „Oluje“, koje je priređeno ovdje u Beogradu, pa su mi se vratile neke slike, neke priče i neki detalji koje sam uspela da potisnem neko vrijeme, ali, eto, prosto mi se ne da.

RSE: Ti si se bavila novinarstvom u Topuskom.

LJUBIČIĆ: Da. Inače sam bila u Zagrebu do 28. septembra 1991. godine, iako je to već tamo uveliko trajalo već dva-tri mjeseca.

RSE: Pretpostavljam da si dobila otkaz samo zato što si Srpkinja?

LJUBIČIĆ: Da. Ja mogu tako da mislim. U formalnom rešenju, koje sam dobila na svoje insistiranje nakon deset godina – dobila sam ga 2001. godine poštom u Beograd – piše da se nisam pet dana pojavila na poslu, pa sam šesti dan dobila otkaz.

RSE: O kakvim si zloupotrebama pisala?

LJUBIČIĆ: Pisala sam uglavnom o zloupotrebama političke manipulacije u funkciji stvaranja malih financijskih carstava, što pojedinačnih, što grupnih.

RSE: Zapravo rat je bio, hajde da sad to prevedemo na „naš“ jezik, velika pljačka.

LJUBIČIĆ: Jeste, velika pljačka, zaista velika pljačka. A kad je u pitanju Krajina, onaj prostor koji sam ja mogla da obilazim u to vrijeme, to je bio idealan prostor za trgovanja svim vrstama roba između Bošnjaka, Hrvata i Srba. Usprkos, ili možda baš zbog tih silnih oružanih akcija, i za vrijeme njih i uoči njih i nakon njih, trgovanje nikad nije prestajalo.

RSE: Ko je trgovao?

LJUBIČIĆ: Prije svega policija koja je tamo suvereno gospodarila, jer je tobože osiguravala te granične prijelaze, ako se oni mogu tako nazvati. Onda politički vrh, odnosno određeni ljudi iz politike. Onda određeni ljudi iz vojske, mada manje, one vojske koja je tamo ostala, a koja se kasnije transformirala u krajišku vojsku. Ali prije svega i najviše takozvane paravojske i paragrupe koje su imale svoje pokrovitelje u Banjaluci, Beogradu, i naravno Kninu, Glini, Okučanima…

RSE: To su arkanovci, šešeljevci…?

LJUBIČIĆ: Da, arkanovci su bili od početka rata tamo. Šešelj je dolazio, držao svoje govore…

RSE: A šta su oni zapravo radili na terenu?

LJUBIČIĆ: Najviše su trgovali oružjem, onda naftom, naftnim derivatima i robom široke potrošnje. Ne znam koliko se sjećaš, to je bilo vrijeme raznih vrsta blokada prometnica. Nije se uvijek moglo nekakvim redovnim, normalnim putem snabdjeti stanovništvo osnovnim namjernicama. Sjećaš se sigurno i projekta takozvane Zapadne Bosne, projekta Fikreta Abdića, to je bilo područje od Cazina do Velike Kladuše, sa nekih 200-300 hiljada stanovnika koji su imali sasvim drugu priču od u to vrijeme Alije Izetbegovića i glavnine bošnjačkih lidera. Pa je tako to područje bilo izuzeto, nije moglo ništa da vam stiže ni iz pravca Sarajeva, ni iz pravca Zagreba, dakle moralo je da se snabdijeva iz pravca Beograda, a to je čitavo to granično područje. Znaš i one priče da se to područje zvalo „Šentilj“, i to sve četiri godine rata, koliko je trajao, što je aluzija na slovenačko-austrijski prijelaz. Dakle, krenulo je s tim, s tonama brašna, s tonama kave, s uljem, mesom…

RSE: Da li su svi mogli trgovati ili samo povlašćeni?

LJUBIČIĆ: Samo povlašteni naravno. Dijelu stanovnika je to bilo omogućeno jer ih naprosto nisu mogli preskočiti, jer su ti ljudi živjeli uz tu granicu. Danas, kad razmišljam iz ove pozicije, taj projekt Krajine, tko god da ga je smislio, počeo je da se urušava odmah na samom početku. Čim su počela oružana dejstva, taj se projekt počeo urušavati upravo tim trgovanjem, jer je taj svijet koji je živio tamo brzo shvatio – ej, što ja to radim i za koju ideju ginem ili stradavam, kad sam, evo, svjedok toga da prolaze šleperi, obezbijeđeni, pod oružjem, za tamo neke ljude… I svi su oni između sebe pričali i znali tko to radi, imenom i prezimenom, ali pošto je bio rat i takvo vrijeme, nitko se nije usuđivao da te ljude imenuje i da to kaže.

RSE: Koja su imena kolala, koja imena su se najčešće pominjala?

LJUBIČIĆ: Uz Milana Martića, koji je jedno vrijeme predvodio krajišku policiju, prije nego što je instaliran za predsjednika Krajine, kolalo je ime Borislava Mikelića i njegovih pulena. Mikelić je imao izvrsne odnose sve vrijeme rata i sa hrvatskim političkim vrhom i sa bosanskim. Kolalo je ime Gorana Hadžića, sada odbjeglog haškog optuženika, kojeg su, čini mi se, sada u ovoj potrazi zaboravili i da spominju. On je bio suvereni gospodar Istočne Slavonije, također je jedno vrijeme bio predsjednik Krajine. Kolala su imena vezana uz neke strukture u Lici, u Dalmaciji također, od općinskih civilnih vlasti do opet tih nekih korpusa.

RSE: A mimo Krajine, neko u Srbiji?

LJUBIČIĆ: Naravno da je najveći dio svega toga išao moćnicima u Srbiji, jer taj čitav prljavi posao ne bi ni mogao da bude organiziran da nije bilo te vrste podrške.

RSE: Čija su imena najčešće pominjana?

LJUBIČIĆ: Svih onih koji su bili vezani uz Miloševića, prije svega uz sigurnosne strukture koje su nadzirale sve to.

RSE: Da li se pominjao Milošević?

LJUBIČIĆ: Naravno, on se uvijek spominjao. Uvijek on i krug ljudi oko njega koji je bio neka vrsta veze sa ovima, jer se sva ta roba morala nabavljati negdje u Srbiji, prije svega ovi prehrambeni proizvodi i nafta. Oružje također. Dragan Čičić je bio nekakav tobože petrinjski biznismen uoči rata, on je bio vezan uz JUL. Pored ovih predmeta trgovine, on je trgovao još i drvetom, drvo je bilo strašno u opticaju, ta šuma se krčila naveliko i svi trupci su odvoženi za Srbiju i ne znam što se tamo dalje s tim radilo. Glavni organizator tog posla bio je taj Dragan Čičić, inače čovjek poznat kasnije u Srbiji jer je u Kraljevu organizirao neko svoje poduzeće i vodio kampanju za izbore u novembru 1996. godine Mirjani Marković i JUL-u, i to na isti način kao što je pomagao u Krajini kada su bili izbori – obilazeći birače i dijeleći im gorivo u kanistrima. Tu svoju „logističku podršku“ je ponovio i u Srbiji.

RSE: Da li pratiš sudbine tih ljudi i da li bi mogla, na primer, sada da kažeš kako su neki od tih ljudi, koji su dobro profitirali u ratu, živeli pre rata, a kako žive danas?

LJUBIČIĆ: U ratu nisu izgubili ništa, dapače uspeli su da iznesu još veći kapital i da se dobro snađu u Srbiji. Odličan primjer za to je već spomenuti Borislav Mikelić. On je bio jedno vrijeme u pritvoru u vezi sa ubojstvom Zorana Đinđića, međutim pušten je. Sada se ponovo razmahao, tražio obeštećenja. Ima i dalje utjecaj na neke medije. Ima svoje poduzeće u Srbiji i sasvim normalno živi. Kad god bude imao priliku, zakukat će nad sudbinom Krajišnika, pogotovo izbjeglica, a pri tom, za svih ovih deset godina, iako je čak imao udruženje za pomoć izbjeglicama, na čijem je bio čelu, kladim se da ne bi znao da nabroji deset sudbina ljudi kojima je on konkretno pomogao da se snađu ovdje ili da prebole neki svoj gubitak koji su imali.

RSE: A Brana Crnčević i njegovo udruženje?

LJUBIČIĆ: Brani Crnčeviću ništa ne fali. Koliko vidim, također se pojavljuje. Brana Crnčević je također bio u priči, imao je veliki udio u toj „humanitarnoj pomoći“, onu političku sad neću spominjati. Preko tog njegovog udruženja su se sklapali razni sporazumi, dobivale razne dozvole za transport ove ili one robe u Krajini, za koju nisam sigurna da nije znao gdje je završavala.

RSE: Da li govoriš o onome što se pričalo ili govoriš o nečemu što ti znaš i za šta ti imaš dokaze?

LJUBIČIĆ: Ako kažem da znam i da imam dokaze, moguće je da ćemo negdje morati da se suočimo s tim. Ja ne pričam napamet. Meni je samo žao što je dio onoga o čemu sam svojevremeno pisala, dio te prateće dokumentacije, koja bi mogla biti korisna, ako se ikad itko sjeti, a bojim se da neće, da to raspetlja, ostao u toj nesretnoj koloni u kojoj sam ja bila, a koja je išla od Topuskog do Dvora na Uni.

RSE: Znači ovo što danas pričaš si pisala u svom listu u vreme rata u Topuskom.

LJUBIČIĆ: Da. Pisala sam i u „Dugi“ jedan tekst zbog kojeg sam bila optužena čak i za izdaju vojne tajne od strane jednog korpusa krajiške vojske.

RSE: Ti si imala dokazni materijal koji si ponela sa sobom.

LJUBIČIĆ: Da. Ali je, nažalost, u tim prekidima, u bombardiranju kolone, mnogo štošta ostalo, pa i ta dokumentacija.

RSE: Da li to znači da se ta ratna priča o toj nekoj povlašćenoj manjini, koja je rat iskoristila kao veliku pljačku i koja se obogatila, zapravo sada nastavlja u Srbiji?

LJUBIČIĆ: Naravno da se nastavlja. Jedan čovjek koji je bio visokopozicioniran u krajiškoj policiji, visokopozicioniran je i sada u Srbiji, dakle i nakon svih promjena. Namjerno neću da spominjem njegovo ime jer sam imala problema, ali mogu da kažem da je dobio vrlo unosnu dužnost da kontrolira putove droge na jugu Srbije. I što ja mogu sada da zaključim znajući kako se ponašao za vrijeme rata, znajući njegovu ulogu čak i u samoj „Oluji“, što mogu drugo da zaključim nego da se ta priča nastavlja ovdje i da su takvi naprosto izuzeti od bilo koje vrste provjere odgovornosti, da ne kažem kažnjavanja.

RSE: Pretpostavljam da je to o čemu pričaš nešto o čemu ljudi razgovaraju. Da li se o tome uopšte piše u medijima?

LJUBIČIĆ: U medijima se ne piše o tome već dugo. Čini mi se da je ovdje naprosto javnost bombardirana drugim stvarima, a da nema ni volje, ni želje da se to malo više analizira.

RSE: Nakon deset godina od „Oluje“, da li misliš da je mesto da se i o tome govori? Pitam tebe koja si, znači, bila u toj koloni i koja znaš tu priču.

LJUBIČIĆ: Naravno. Ne smije nikako da padne u zaborav. Kad god se krene u to, neće biti kasno. Ali ja se bojim da nema te snage koja može to da pokrene. Vidjela si tu takozvanu krajišku vladu u izbjeglištvu, koja se, evo, i jučer ubacila u tu priču obilježavanja deset godina „Oluje“, održana je čak i nekakva skupština. Radi se o ljudima koji ni po čemu nemaju pravo da bilo što takvo započinju, pogotovo ne sa onakvim rječnikom s kakvim su nastupili. Govore o posljedicama, o „Oluji“ kao nekakvom finalnom djelu svega, ali kad bismo išli raspetljavati ličnost po ličnost, svakog pojedinačno tko je u toj vladi i u toj skupštini, i raspetljavati one koji ih podržavaju, a jučer ih je javno podržala Srpska radikalna stranka, onda pomislim da to nikada neće biti riješeno. Još uvijek nigdje nisam pročitala da je neko iz tog korpusa Srba iz Krajine reagirao i rekao – halo, ljudi, pa dokle više!?

RSE: Sad kad se iz te perspektive vratimo na početak devedesetih godina, ili na kraj osamdesetih, i priču o emisarima koji su dolazili iz Srbije…

LJUBIČIĆ: Ja sam bila u Zagrebu do 28. septembra. Sve što se zbivalo do tada sam pratila preko medija. Teško je ulaziti u dolaske emisara odavde vremenski, u to da li su dolazili poslije nekih provokacija koje su bile na lokalnoj hrvatskoj sceni u to vrijeme, da li su dolazili paralelno, kad su ti dolasci bili izraženiji… Ja, dakle, nisam sugovornik koji to može reći. Ali mogu reći za ovaj period posle. Kako se rat razvijao, dolazili su sve više ovi izvršioci, te neke parajedinice koji su haračile i koje su uvijek dolazile u ime nekog od tih emisara koji su ranije, dok nije započeo rat, „emisarili“ po Krajini.

RSE: Šta je zapravo koncept Krajine, šta su ti ljudi očekivali?

LJUBIČIĆ: Ta spona sa Beogradom 1993. godine, to da će Beograd biti pokrovitelj svega toga, da će Beograd tu izgraditi neku državu, ta se iluzija razbila vrlo rano. Ne znam što su mislili. To je tako veliko područje sa tako malim brojem stanovnika da ne vjerujem da je itko tko je mogao da zbraja i oduzima mogao dugoročnije računati da to može uopće opstati kao bilo kakva država, a najmanje kao neka naslonjena država ili pod pokroviteljstvom Beograda. Zato ja mislim da je to otriježnjenje brzo došlo, ali je naprosto tamo bilo previše oružja i previše su te političke struje bile zaštićene, još uvijek tada, od Beograda, da bi se nešto autentično među domaćim stanovništvom moglo javiti, autentično u smislu nekog pokreta. Bilo je pokušaja osnivanja nekih malih, socijaldemokratskih partija, bilo je pokušaja nekih pregovaranja sa hrvatskim vrhom, ali to je bilo toliko minorno i beznačajno i sasječeno u samim počecima da, naravno, nije imalo nikakvog efekta.

RSE: Da sada pređemo na 1995. godinu i na „Oluju“. Da li je tačno da su postojali neki signali koji pokazuju da se „Oluja“ pripremala i da su neki odabrani ljudi znali šta se priprema? Na primer Ivo Banac je u našem programu govorio o tome da su neki putevi prema Bosni na brzinu građeni. Ti si pisala o tome da je Srpska pravoslavna crkva izmestila dragocenosti u Srbiju dva meseca pre „Oluje“.

LJUBIČIĆ: Ne znam da li se sjećaš, posjeta patrijarha Pavla bila je samo nepunih osam dana prije „Oluje“. To je bila prva njegova posjeta u tom periodu. Počela je u Glini, a završila u Kninu, odnosno kasnije se vratio preko Drvara. To je bilo vrlo simptomatično, on se zadržavao u svim tim varošicama, bili su nekakvi prigodni skupovi. Kasnije se to doživjelo kao njegova posljednja posjeta tamo. Simptomatično je bilo da su crkveni velikodostojnici, koji su se borili u Krajini, na tom čitavom području, što episkopi, što svećenici, otišli ranije. Zanemariv je broj onih koji su ostali. Njima naprosto nije javljeno, nisu znali. Ali, recimo, episkop gornjekarlovački, koji je imao izmještenu eparhiju iz Karlovca u Veljun, on je otišao prije.

RSE: Neposredno pre „Oluje“.

LJUBIČIĆ: Da. A premještanje tih dragocjenosti, fresaka, crkvenih knjiga, to je počelo odmah neposredno iza „Bljeska“. Dakle, negdje od sredine maja, dobar dio tih stvari je premješten.

RSE: Kažu i da su neki ljudi odlazili pre „Oluje“.

LJUBIČIĆ: Naravno, neki su odlazili. Mi smo tek kasnije saznavali da su neki od tih čelnika iz civilnih i prije svega policijskih struktura, vojnih također, ali u manjoj mjeri, već ovdje imali sređene rezervne lokacije, stanove, neki su prebacili čak i djecu prije toga. Međutim, paralelno s tim se dešavala jedna druga stvar. Između „Bljeska“ i „Oluje“ u Krajini su povećavane borbene gotovosti, kako se to zvalo, kopani su neki rovovi duž tih granica, tako da se stekao utisak da su sve vrijeme bile nekakve dvije vrste ponašanja tog vojnog i političkog vrha koje nisu bile u suglasju.

RSE: I onda je potpuno iznenada došao 4. avgust, ti si bila u Topuskom…

LJUBIČIĆ: Da, ja sam bila u Topuskom. U pet sati ujutro su se oglasile te sirene. Moja kuća je bila neposredno preko puta sjedišta komande UNPROFOR-a za Sektor Sjever. Pošto sam komunicirala s njima, pogotovo sa njihovom službom za informiranje, prvo sam otišla tamo da pitam što se dešava. I ako mogu vjerovati tim ljudima tamo, mislim da su i oni bili zatečeni, makar oni s kojima sam ja komunicirala.

RSE: Na koga misliš?

LJUBIČIĆ: Mislim na predstavnike međunarodne zajednice, ljude u sjedištu UNPROFOR-a. Četvrtog augusta je počelo, mi smo u Topuskom bili do 6. augusta navečer, dakle tri dana sam ja zaista bila kao Alisa u zemlji čudesa. Ogroman dio Srba s područja Slunja, recimo, već je došao sa svojim vozilima, traktorima i koncentrirao se u Topusko po nekakvoj inerciji, jer su pretpostavljali da tu neće biti nikakvih akcija, da neće biti bombardiranja upravo zbog UNPROFOR-a. Meni i dalje nije bilo jasno, tada su zaista sve komunikacije bile prekinute i čudi me da se i dan danas, deset godina poslije, neki u Hrvatskoj pravdaju time da je bio upućivan poziv Srbima u Krajini da ostanu. Ne znam preko kojih medija smo mi to moglo da čujemo, jer struje je nestalo. Nije bilo teorije da mi to čujemo niti od lokalnih civilnih vlasti. Nama je bila domicilna općina Vrgin Most, ja sam pokušala tamo nešto da saznam, međutim nitko ništa nije znao. Moji i ja smo morali da krenemo. Nismo imali goriva, nismo imali prijevoznih sredstava, pa smo se na svakakve načine spetljali da bismo mogli krenuti. To je zaista bio kaos.

RSE: To je bila kolona koja je bila bombardovana?

LJUBIČIĆ: Da. Nažalost, i dan danas se spominje samo ta Petrovačka cesta, kuda su se povlačili Srbi iz Dalmacije i Like. Dvorska cesta, kuda su se povlačili Srbi sa Korduna i Banije, ona je još uvijek nekako u sjeni svega toga, iako su tu čak sve vrijeme vršene i borbene operacije, obzirom da su se zajedno sa civilima povlačili i ostatci te takozvane krajiške vojske. U toj koloni su bila i borbena dejstva u koja se uključio i 5. korpus Atifa Dudakovića, tako da je to trajalo danima i noćima. Zaista je bio težak taj izgon.

RSE: Šta su ljudi mislili kakav će biti doček u Srbiji?

LJUBIČIĆ: Mislim da se mnogo nisu nadali dobrome, ali usprkos tome što se nisu mnogo nadali dobrome, opet ih je to zaprepastilo, jer je doček bio – meni je to sad teško reći, ali za neke slučajeve mogu komotno da kažem – sraman. Bilo je ljudi koji su rekli: „Bolje da su me ubili u koloni“. To su bile drame o kojima također nikada do kraja nije ispričana priča. O tome da su odvajali vojno sposobne muškarce i nisu im dali da uđu u Srbiju, hvatali su ih i zadržavali u Bosni.

RSE: Ko ih je hvatao?

LJUBIČIĆ: Lokalne policije Republike Srpske koje su za to dobile neki nalog. Oni su hvatali one koji još nisu bili prešli granicu. Neki su prešli, jer je to bio kaos, organizacija nije bila baš dobra, na sreću, pa su ljudi i prelazili u Srbiju, a onda su ih vraćali iz Srbije.

RSE: Vraćale ih srpske vlasti iz Srbije?

LJUBIČIĆ: Da. Kad ni to nije polučilo neki uspjeh, onda je krenula ta operacija, zaista najsramnija koja je bila, koju je provodio MUP Srbije, a to je da je hvatao muškarce po izbjegličkim centrima i otpremao ih za Erdut, u kamp Željka Ražnatovića Arkana. Prema nekim procjenama i istraživanjima koje su radili Helsinški odbor za ljudska prava i Fond za humanitarno pravo, oko 20 hiljada ljudi je prošlo kroz taj kamp u Erdutu, gdje su ti ljudi boravili nedjelju-dvije, gdje su bili izloženi šikaniranju od strane Arkanovih „Tigrova“, mlaćenju, do toga da su morali da ponavljaju: „Ja sam najgori Srbin“, „Ja sam najgori srpski izdajica“, „Ja se nisam borio, ja sam pobjegao“ i tako dalje. Kad je to sve puklo i ta priča je završena, ali na nesreću je neki nisu preživjeli. Ja znam tko konkretno, pisala sam o njihovim porodicama. Drago mi je da su mi u „Danasu“ pružili šansu da ih spomenem sad povodom deset godina „Oluje“, kako je bilo nekoj porodici koja je jedva uspjela da stigne ovdje i onda ostala bez svog oca, brata, nije o njemu znala ništa dok se nije pojavio, recimo, u oktobru ili novembru 1995. godine, sav nikakav, vraćen iz Erduta, odnosno iz Istočne Slavonije.

RSE: Da li većina tih ljudi iz kolone nikada ranije nije kročila u Srbiju?

LJUBIČIĆ: Da, može se reći da većina njih, najmanje pedeset posto njih, a neki kažu čak i sedamdeset, nikada nije kročilo u Srbiju. Ti znaš kakva je Krajina, to je uglavnom bilo ruralno stanovništvo, sa tim malim varošicama, koje se kretalo u radijusu od nekih pedeset kilometara i bilo naslonjeno na veće gradove. Dalmatinski Srbi su proizvodili i radili dole za obalu, Kordun za Karlovac, Banijci za Sisak. Tu su živjeli, tu su školovali djecu, slali ih eventualno do Zagreba, i tu nije bilo nekih velikih odlazaka ranije za Srbiju. Tako da je time šok bio još veći. Za vrijeme Miloševića izbjeglički korpus je bio korišten uoči ovih ili onih izbora, ove ili one odluke, tad je trebalo opet posegnuti za izbjeglicama. Od onog nekakvog općeg žala nad nama, do toga da smo bili okrivljivani. Na primjer, kad su bile demonstracije, onda se oglasila supruga Slobodana Miloševića i prepoznala nas kao glavne sudionike tih demonstracija. Čak je imala i neke svoje novinice, zvale su se „Fleš“, u kojima se danima protezala priča kako je humanitarna pomoć, u kojoj glavninu čine jaja, iskorištena tako što smo mi, nezahvalnici, ta jaja, koja dobivamo da bismo se ovdje prehranili, lupali po fasadama Miloševićevih institucija. Dakle, bilo je i takve vrste manipulacije, što je, naravno, kod domicilnog stanovništva, koje je također bilo u sve težoj situaciji, prije svega ekonomskoj, i zbunjeno političkim potresanjima, izazvalo to da mu je, čini mi se, najlakše bilo da za sve to opet okrivi izbjeglice, jer da tu nije došao toliki broj ljudi, možda bi sve to bilo drugačije. Mislim da se vremenom to smirivalo, mada ta priča nikada neće biti do kraja mirno završena. Ti znaš da i ljude koji su došli u onim naseljavanjima koja su rađena poslije Drugog svjetskog rata u Vojvodini, i dan danas zovu „dođoše“. Dakle, nisu uspjeli da se integriraju. Tako ćemo i mi ovdje, bez obzira na državljanstva, na to što su se ljudi snašli i stambeno osigurali, uvijek biti izbjeglice i ta konotacija u prepoznavanju nas će uvijek ići paralelno s nama.

RSE: Milka, ti deset godina posle nemaš posao.

LJUBIČIĆ: Da, nemam posao. Stjecaj okolnosti je takav. Nije povratak kao povratak u Hrvatsku problem, nego je i meni, kao i većini tih ljudi, problem egzistencija.

RSE: Dakle, to je to što sprečava ljude da se vrate. Da li su onda u pravu oni koji kažu – sve u svemu, manje-više, ko se vratio, vratio, ko je ostao, ostao?

LJUBIČIĆ: Ja se bojim da su u pravu, mada prepoznajem u zadnjih godinu-dvije dana jednu pojavu koja je za mene lično neko ohrabrenje, a to je da mladići i djevojke, koji su ovdje došli kao klinci, imaju potrebu da vrše neku vrstu pritiska na svoje roditelje, pogotovo oni koji su bili po mjesec dana ili dva-tri tjedna u Hrvatskoj, u tim svojim zavičajima, da se vrate. Oni nekako izražavaju želju da bi možda mogli da nastave da tamo žive. To se pojavilo. Ne mogu da ocijenim kako i kolikog je intenziteta ta želja, ali već sama činjenica da im se sviđa i da razmišljaju o tome da bi moglo i tamo da se živi, za mene je ohrabrujuća i mijenja taj nekakav opći stav koji je bio opći stav do unazad, recimo, pet-šest godina kad se to nije ni spominjalo.

RSE: Milka Ljubičić je ispričala svoju, ali i priču mnogih izbeglica koje su u akciji „Oluja“, pre tačno deset godina, došli u Srbiju, gde ih nije čekala nikakva sreća.
XS
SM
MD
LG