*****
RSE: Gospođo Aković da li, po vašoj procijeni crnogorski političari u skladu sa njihovim retoričkim zalaganjima za reforme i Evropu, u dovoljnoj mjeri prihvataju ta pravila kada je u pitanju poznavanje jezika, kao jednog od preduslova za valjane diplomatske aktivnosti?
AKOVIĆ: Zavisi o kojim političarima je riječ. Političari i generacija koja se školovala početkom 90-ih godina prošlog vijeka bez problema su prihvatili te standarde i uglavnom imaju visoku svijest o tome da govore strane jezike i o tome koliko je poznavanje i služenje stranim jezicima preduslov za bilo kakvu međunarodnu djelatnost. Ja, s obzirom da sam imala sreću da se već više od 12 godina bavim međunarodnom saradnjom, koristim svaku priliku da ljude motivišem da uče jezike. Za engleski jezik mislim da motivacija nije ni potrebna, to je nametnula tehnologija i savremena društvena kretanja, međutim insistiram na tome da naznačim ulogu francuskog jezika. Budući da su sve multilateralne institucije dvojezičnog tipa, odnosno engleskog i francuskog.
RSE: Šta je sa mlađom generacijom crnogorskih političara?
AKOVIĆ: Njima se desio hendikep da su se obrazovno oblikovali u sistemu u kojem su Zapad, i sve ono što njega predstavlja, uobličeni u sintagmi koja se danas sa ironijom izgovara kao ''truli Zapad''. U vrijeme u kojem su se oni školovali, dominantan je bio u školama ruski jezik, odnosno nastava iz tog jezika. Prošlost je tako garnituru političara oblikovala u promjenama koje su započeli želeći da naprave otklon od komunističke prošlosti. U svemu tome nijesu imali mogućnost da vladaju stranim jezicima i gotovo su u hodu učili, ono što Crnoj Gori nikada nije bilo dostupno: međunarodnu saradnju, diplomatiju, poslovanje itd. Jezik nas je, dakle, u tom smislu izolovao i zato u Crnoj Gori ni danas nemamo dovoljno profilisanih kadrova da se uspješno bave poslovima koje sam pomenula. Kada se tome doda i kratkovidost u pogledu planiranja razvoja kadrova u ovoj oblasti, ovaj hendikep značajno pojačava. Još jedna stvar je činjenica da, ono što me kao građanku više brine je, što običan narod ne govori strane jezike, da ne postoji ta kultura učenja stranih jezika, a to je hendikep za zemlju koja plovi i za turističku destinaciju koja se razvojno orjentisala na servisni sektor.
RSE: Koliko je, zapravo, nužno poznavanje jezika ili makar engleskog jezika kao zvaničnog diplomatskog jezika u međunarodnoj komunikaciji?
AKOVIĆ: Izuzetno je neophodno, prije svega moramo imati na umu da je jezik izuzetno moćno sredstvo za upoznavanje kultura i kretanja u društvima sa kojima se sarađuje i sa kojima se saobraća odnosno komunicira.
RSE: Pomenuli ste da insistirate na poznavanju francuskog jezika, međutim, danas se engleski praktično smatra najvažnijim jezikom, zapravo zvaničnim jezikom u diplomatskoj komunikaciji. No ranije nije bilo tako i engleski jezik nije bio jedini jezik koji se podrazumijevao u toj diplomatskoj komunikaciji.
AKOVIĆ: Potpuno ste u pravu, nekada je diplomatski jezik bio isključivo francuski i, budući da je diplomatija makar u onom čistom smislu jedna konzervativna dijelatnost, francuski jezik u diplomatiji nije izgubio ulogu koju je imao, iako je značajno ugrožen dominacijom engleskog jezika. Međutim, mi danas sve više govorimo o poslovnoj diplomatiji, u tom smislu engleski dominira, ali značajan je i upliv drugih jezika, zavisno od toga u kojim se zemljama govori i koliko su u razvojnom, ekonomskom i političkom smislu te zemlje jake.
RSE: I pored obaveze da moderan političar poznaje strani jezik, institucija prevodilaca i dalje je jako značajna, koliko zapravo?
AKOVIĆ: Izuzetno je značajna, zato razvijeni engleski jezik pravi razliku između prevodioca koji se bavi pismenim prevođenjem i onoga koji se bavi usmenim prevođenjem. Tako da prevodilac koji se bavi usmenim prevođenjem u ovom jezičkom profilu zove se interpretator, odnosno tumač. Dakle, tumač se podrazumijeva da poznaje i kulturu jezika kojim se služi i razvojne tokove i savremena kretanja i sve one pojedinosti koje osoba koja dolazi iz određene kulture sa sobom nosi. Tako da, pored toga što prevodilac mora jako dobro da vlada jezikom i poznavanjem svih kretanja u toj zemlji, jako dobro treba da poznaje i kulturološku dimenziju, intonaciju različitu, čak i govor tijela što je jako značajno kada je o nekim zemljama riječ.
RSE: Na posao prevodioca može se gledati i sa aspekta činjenice da se političari, naročito naši, služe uslugama prevodilaca na zvaničnim, ali i nezvaničnim i neformalnim sastancima, koji su, kao što je poznato, značajniji od zvaničnih. Koliko to obavezuje?
AKOVIĆ: Obavezuje. Međutim, svako ko je profesionalni prevodilac jako dobro poznaje zlatna pravila svoje struke .
RSE: A to su?
AKOVIĆ: To su, prije svega, apsolutna povijerljivost, jer iza svega o čemu se radi je potreba vrlo često što Englezi kažu: stavi tuđ šešir na svoju glavu. Od činjenice da sve ono što sa sobom nosi, u smislu iskustva i znanja, ostavi po strani i da apsolutno doprinosi tome da sagovornici vode razgovor, a nikako da u razgovoru dominira prevodilac, čija je uloga vrlo često i dominantna.
RSE: Dali ste nekada bili u prilici da prisustvujete sastanku oči u oči, sa kojeg nema zvaničnih informacija i zvaničnih saopštenja?
AKOVIĆ: Jesam i to vrlo često. I mogu vam reći da se nikada nisam osjećala savršeno prijatno, prijatniji su mi zvanični razgovori.
RSE: Zašto?
AKOVIĆ: Pa prosto sam osjećala potrebu da se fizički uklonim.
RSE: Zato je potrebno da naši političari nauče strani jezik, jel da?
AKOVIĆ: Apsolutno jeste i, kao što sam već rekla, da mlađa generacija političara vlada engleskim jezikom. Međutim, i oni neće moći u svim prilikama da ne koriste usluge prevodilaca, jer je za prevođenje izuzetno važan predmet protokola. Dakle, ukoliko se radi o zvaničnim susretima, posebno kada se radi sa ljudima kao što je šef države, onda je protokol u pogledu upotrebe jezika izuzetno važan.
RSE: Znači li to da, po Vašem mišljenju, u doglednom vremenu, funkcija zvaničnog prevodioca ne može nestati iz politike?
AKOVIĆ: Ne može nikako. Razmislite samo o tome koliko vam vremena daje razgovor uz konstikutivno prevođenje, dakle dok sačekate da prevodilac obavi svoj posao, odnosno dok prevede ono što ste rekli, imate dosta vremena da smislite i još na najbolji mogući način oblikujete svoj odgovor. Dalje, vrlo često se ljudi usuđuju da se i u zvaničnim prilikama slobodno koriste stranim jezikom, a da pritom nije stvorena ni zabuna, ni nesporazuma. Vrlo često ne poznaju dovoljno stranu kulturu i završe u nezgodnom položaju.
RSE: Budući da ste i stručni konsultant Ministarstva prosvjete, dali se usavršavanju stranih jezika posvećuje dovoljna pažnja u crnogorskom obrazovnom, visokoobrazovnom sistemu, ne samo kada se radi o politici?
AKOVIĆ: Apsolutno da. Mogu da kažem da je obrazovna politika sa početka 90-ih godina bila dalekovida u ovom pogledu i da su predvidijeli svo bogatstvo kontakata koje nas je na jedanput snašlo.
Jer, ono što je vrlo bitno naglasiti jeste da Crna Gora donedavno, budući da je bila prvo u sastavu bivše Jugoslavije, a onda u kasnijim formacijama u sadašnjoj Srbiji i Crnoj Gori, nije imala dovoljno prilike da razvije međunarodnu saradnju. Zato mi imamo vrlo mali broj stručnjaka koji se bave međunarodnim poslovima i nemamo dovoljno prevodilaca i zato nismo razvili i tu djelatnost. Međutim, savremeni političari i dalje pokazuju izvjesnu kratkovidost za razliku od lidera u obrazovanju, u smislu što se zadovoljavaju time da neku ravnotežu držimo u broju ambasadora, a vrlo je mali broj stručnjaka u rangu ispod ambasadora, koji su zastupljeni u međunarodnim institucijama predstavnika, i diplomatskim, a to je nešto što je neophodno da se stekne znanje i da se nauči ono što je jako potrebno za međunarodnu komunikaciju.
RSE: Dali su svi crnogorski diplomatski predstavnici, naravno ukoliko to znate, poznavali makar jedan strani jezik prije nego što su otišli da obavljaju tu dužnost ili su to učili usput? Znamo šta se dešavalo proteklih 15 godina na našim prostorima.
AKOVIĆ: I to nam se, kao što kažu, obilo o glavu - u relativno lošem imidžu koji smo dugo godina imali i koji, možda, još uvijek imamo. Ali, mogu da kažem da su naši ljudi u najvećem dijelu govorili jezik, makar jedan strani jezik, prije odlaska na tu funkciju. Tu smo pokazali nedostatak profesionalnosti.
RSE: Gospođo Aković da li, po vašoj procijeni crnogorski političari u skladu sa njihovim retoričkim zalaganjima za reforme i Evropu, u dovoljnoj mjeri prihvataju ta pravila kada je u pitanju poznavanje jezika, kao jednog od preduslova za valjane diplomatske aktivnosti?
AKOVIĆ: Zavisi o kojim političarima je riječ. Političari i generacija koja se školovala početkom 90-ih godina prošlog vijeka bez problema su prihvatili te standarde i uglavnom imaju visoku svijest o tome da govore strane jezike i o tome koliko je poznavanje i služenje stranim jezicima preduslov za bilo kakvu međunarodnu djelatnost. Ja, s obzirom da sam imala sreću da se već više od 12 godina bavim međunarodnom saradnjom, koristim svaku priliku da ljude motivišem da uče jezike. Za engleski jezik mislim da motivacija nije ni potrebna, to je nametnula tehnologija i savremena društvena kretanja, međutim insistiram na tome da naznačim ulogu francuskog jezika. Budući da su sve multilateralne institucije dvojezičnog tipa, odnosno engleskog i francuskog.
RSE: Šta je sa mlađom generacijom crnogorskih političara?
AKOVIĆ: Njima se desio hendikep da su se obrazovno oblikovali u sistemu u kojem su Zapad, i sve ono što njega predstavlja, uobličeni u sintagmi koja se danas sa ironijom izgovara kao ''truli Zapad''. U vrijeme u kojem su se oni školovali, dominantan je bio u školama ruski jezik, odnosno nastava iz tog jezika. Prošlost je tako garnituru političara oblikovala u promjenama koje su započeli želeći da naprave otklon od komunističke prošlosti. U svemu tome nijesu imali mogućnost da vladaju stranim jezicima i gotovo su u hodu učili, ono što Crnoj Gori nikada nije bilo dostupno: međunarodnu saradnju, diplomatiju, poslovanje itd. Jezik nas je, dakle, u tom smislu izolovao i zato u Crnoj Gori ni danas nemamo dovoljno profilisanih kadrova da se uspješno bave poslovima koje sam pomenula. Kada se tome doda i kratkovidost u pogledu planiranja razvoja kadrova u ovoj oblasti, ovaj hendikep značajno pojačava. Još jedna stvar je činjenica da, ono što me kao građanku više brine je, što običan narod ne govori strane jezike, da ne postoji ta kultura učenja stranih jezika, a to je hendikep za zemlju koja plovi i za turističku destinaciju koja se razvojno orjentisala na servisni sektor.
RSE: Koliko je, zapravo, nužno poznavanje jezika ili makar engleskog jezika kao zvaničnog diplomatskog jezika u međunarodnoj komunikaciji?
AKOVIĆ: Izuzetno je neophodno, prije svega moramo imati na umu da je jezik izuzetno moćno sredstvo za upoznavanje kultura i kretanja u društvima sa kojima se sarađuje i sa kojima se saobraća odnosno komunicira.
RSE: Pomenuli ste da insistirate na poznavanju francuskog jezika, međutim, danas se engleski praktično smatra najvažnijim jezikom, zapravo zvaničnim jezikom u diplomatskoj komunikaciji. No ranije nije bilo tako i engleski jezik nije bio jedini jezik koji se podrazumijevao u toj diplomatskoj komunikaciji.
AKOVIĆ: Potpuno ste u pravu, nekada je diplomatski jezik bio isključivo francuski i, budući da je diplomatija makar u onom čistom smislu jedna konzervativna dijelatnost, francuski jezik u diplomatiji nije izgubio ulogu koju je imao, iako je značajno ugrožen dominacijom engleskog jezika. Međutim, mi danas sve više govorimo o poslovnoj diplomatiji, u tom smislu engleski dominira, ali značajan je i upliv drugih jezika, zavisno od toga u kojim se zemljama govori i koliko su u razvojnom, ekonomskom i političkom smislu te zemlje jake.
RSE: I pored obaveze da moderan političar poznaje strani jezik, institucija prevodilaca i dalje je jako značajna, koliko zapravo?
AKOVIĆ: Izuzetno je značajna, zato razvijeni engleski jezik pravi razliku između prevodioca koji se bavi pismenim prevođenjem i onoga koji se bavi usmenim prevođenjem. Tako da prevodilac koji se bavi usmenim prevođenjem u ovom jezičkom profilu zove se interpretator, odnosno tumač. Dakle, tumač se podrazumijeva da poznaje i kulturu jezika kojim se služi i razvojne tokove i savremena kretanja i sve one pojedinosti koje osoba koja dolazi iz određene kulture sa sobom nosi. Tako da, pored toga što prevodilac mora jako dobro da vlada jezikom i poznavanjem svih kretanja u toj zemlji, jako dobro treba da poznaje i kulturološku dimenziju, intonaciju različitu, čak i govor tijela što je jako značajno kada je o nekim zemljama riječ.
RSE: Na posao prevodioca može se gledati i sa aspekta činjenice da se političari, naročito naši, služe uslugama prevodilaca na zvaničnim, ali i nezvaničnim i neformalnim sastancima, koji su, kao što je poznato, značajniji od zvaničnih. Koliko to obavezuje?
AKOVIĆ: Obavezuje. Međutim, svako ko je profesionalni prevodilac jako dobro poznaje zlatna pravila svoje struke .
RSE: A to su?
AKOVIĆ: To su, prije svega, apsolutna povijerljivost, jer iza svega o čemu se radi je potreba vrlo često što Englezi kažu: stavi tuđ šešir na svoju glavu. Od činjenice da sve ono što sa sobom nosi, u smislu iskustva i znanja, ostavi po strani i da apsolutno doprinosi tome da sagovornici vode razgovor, a nikako da u razgovoru dominira prevodilac, čija je uloga vrlo često i dominantna.
RSE: Dali ste nekada bili u prilici da prisustvujete sastanku oči u oči, sa kojeg nema zvaničnih informacija i zvaničnih saopštenja?
AKOVIĆ: Jesam i to vrlo često. I mogu vam reći da se nikada nisam osjećala savršeno prijatno, prijatniji su mi zvanični razgovori.
RSE: Zašto?
AKOVIĆ: Pa prosto sam osjećala potrebu da se fizički uklonim.
RSE: Zato je potrebno da naši političari nauče strani jezik, jel da?
AKOVIĆ: Apsolutno jeste i, kao što sam već rekla, da mlađa generacija političara vlada engleskim jezikom. Međutim, i oni neće moći u svim prilikama da ne koriste usluge prevodilaca, jer je za prevođenje izuzetno važan predmet protokola. Dakle, ukoliko se radi o zvaničnim susretima, posebno kada se radi sa ljudima kao što je šef države, onda je protokol u pogledu upotrebe jezika izuzetno važan.
RSE: Znači li to da, po Vašem mišljenju, u doglednom vremenu, funkcija zvaničnog prevodioca ne može nestati iz politike?
AKOVIĆ: Ne može nikako. Razmislite samo o tome koliko vam vremena daje razgovor uz konstikutivno prevođenje, dakle dok sačekate da prevodilac obavi svoj posao, odnosno dok prevede ono što ste rekli, imate dosta vremena da smislite i još na najbolji mogući način oblikujete svoj odgovor. Dalje, vrlo često se ljudi usuđuju da se i u zvaničnim prilikama slobodno koriste stranim jezikom, a da pritom nije stvorena ni zabuna, ni nesporazuma. Vrlo često ne poznaju dovoljno stranu kulturu i završe u nezgodnom položaju.
RSE: Budući da ste i stručni konsultant Ministarstva prosvjete, dali se usavršavanju stranih jezika posvećuje dovoljna pažnja u crnogorskom obrazovnom, visokoobrazovnom sistemu, ne samo kada se radi o politici?
AKOVIĆ: Apsolutno da. Mogu da kažem da je obrazovna politika sa početka 90-ih godina bila dalekovida u ovom pogledu i da su predvidijeli svo bogatstvo kontakata koje nas je na jedanput snašlo.
Jer, ono što je vrlo bitno naglasiti jeste da Crna Gora donedavno, budući da je bila prvo u sastavu bivše Jugoslavije, a onda u kasnijim formacijama u sadašnjoj Srbiji i Crnoj Gori, nije imala dovoljno prilike da razvije međunarodnu saradnju. Zato mi imamo vrlo mali broj stručnjaka koji se bave međunarodnim poslovima i nemamo dovoljno prevodilaca i zato nismo razvili i tu djelatnost. Međutim, savremeni političari i dalje pokazuju izvjesnu kratkovidost za razliku od lidera u obrazovanju, u smislu što se zadovoljavaju time da neku ravnotežu držimo u broju ambasadora, a vrlo je mali broj stručnjaka u rangu ispod ambasadora, koji su zastupljeni u međunarodnim institucijama predstavnika, i diplomatskim, a to je nešto što je neophodno da se stekne znanje i da se nauči ono što je jako potrebno za međunarodnu komunikaciju.
RSE: Dali su svi crnogorski diplomatski predstavnici, naravno ukoliko to znate, poznavali makar jedan strani jezik prije nego što su otišli da obavljaju tu dužnost ili su to učili usput? Znamo šta se dešavalo proteklih 15 godina na našim prostorima.
AKOVIĆ: I to nam se, kao što kažu, obilo o glavu - u relativno lošem imidžu koji smo dugo godina imali i koji, možda, još uvijek imamo. Ali, mogu da kažem da su naši ljudi u najvećem dijelu govorili jezik, makar jedan strani jezik, prije odlaska na tu funkciju. Tu smo pokazali nedostatak profesionalnosti.
