Dostupni linkovi

logo-print

Eskalira nasilje nad djecom


*****

Seksualno zlostavljanje djece u Caritasovom domu u blizini Zagreba, ali i još nekim institucijama državne skrbi, u Srbiji smrt trogodišnje beogradske djevojčice od posljedica silovanja:

Mala Katarina bez sumnje će ostati simbol zastrašujućih nepravdi koje trpe potpuno nezaštićena deca. Veći deo svog kratkog života, provela je sa roditeljima svoje, sada pritvorene, majke Ane Filipović. Katarinin deda Rodoljub Flipović:

„Negde oko pola osam kažem supruzi Darji: „Hajde zovi, da vidimo kako je“. Zove supruga, zove nekoliko puta, ona se ne javlja. Odjednom supruga poče da viče: „Ana!“, „Ana!“, „Ana!“. „Šta je Darja!?“, okrene se i kaže mi: „Rodoljube, Katarina je mrtva“. Ana je tvrdila da je umrla od penicilinskog šoka. Mi u kola, u Gradsku bolnicu, i imamo tamo šta da vidimo – dete leži mrtvo. Mi oko deteta, onako izgubljeni, Beba zaspala, osmeh na licu. Otkrijemo je, bila čaršafom pokrivena. Kad smo je otkrili, kad sam ja video po njenom telu modrice, na stomaku, na rebrima… Kad smo je okrenuli, na leđima velika modrica, veliki otok… Ja izletim napolje: „Ana, ko je ubio ovo dete!?“, „Nije ubio, pala mi je iz kreveca na glavu!“. Ovaj prilazi i kaže: „Ja sam joj davao prvu pomoć, ja sam joj pomagao, masirao je…“. „Šta si ti masirao, kretenu, ovo dete je ubijeno!“.

„Ne. Nismo je posetili, niti ćemo je ikad više posetiti. To ne može da se oprosti, niti možemo da razumemo i da stavimo u glavu da to može rođena majka. Ona je nju bolesnu odvela da je ovaj zlikovac ubije, bolesno dete.“

I još jedna priča je šokirala javnost u Srbiji. U Požarevcu na smrt premlaćen osamnaestomjesečni dječak. Majka dječaka, kojeg je očuh, bivši pripadnik Crvenih beretki, ubio, našem radiju je rekla:

„Pala sam u nesvest. Njegova majka Brana me je prskala vodom. Osvestila sam se. Rekla mi da ne plačem. ,Kako da ne plačem, to mi je dete!?‘. ,Nema više deteta, ubio ga Vasa.‘ Zapretila mi je da to ne prijavljujem nikom jer će on, kad se vrati iz zatvora, da me ubije.“

*****

U Bosni i Hercegovini je zlostavljanje djece još uvijek tabu tema. Tek rijetki slučajevi, poput ovoga koji se dogodio u Tešnju, izađu u javnost:

„Čiko me fotografisao u blizini škole. Posle nekoliko dana me je pozvao u svoj stan da mi preda slike“, priča u prisustvu svoje majke desetogodišnja djevojčica iz Tešnja, te dodaje:

„Ja sam ušla tamo i on mi je pokazivao gdje je koja soba. Uveo me je u spavaću sobu i htio mi skinuti hlače. Ja sam onda zaplakala i onda mi je on prijetio da to nikome ne kažem.“

Majka ove djevojčice kaže da je duboko potresena i da stanje u kojem se nalazi teško može opisati riječima. Kako ističe, njena kćerka je, i kad s njom razgovara, isprepadana.

Generalno, u Bosni i Hercegovini mnoge mračne stvari ostaju skrivene, kaže predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava u Republici Srpskoj Branko Todorović:

„Mislim da u Bosni i Hercegovini postoji mnogo tabu tema o kojima jednostavno društvo nije spremno razgovarati na bilo kom nivou. To su svakako incest, pedofilija, drugi različiti oblici nasilja koji se najčešće dešavaju u porodici.“

Sa Todorovićevom ocjenom se slažu i građani:

„Zbog tradicije je sramotno reći da se to desilo našem djetetu ili nekom našem bližnjem. Mislim da bi društvo trebalo što više i što energičnije da se uhvati u koštac sa ovim problemom.“

„Problem je isti i u Bosni i u bilo kojoj drugoj zemlji. Mislim da bi to trebalo sprječavati time što bismo pokušali liječiti ljude koji se iživljavaju na djeci. Pokušati ih liječiti, ako se može. Ako se ne može, ne znam.“

„To je nasilje, to je za suda, treba ga goniti tamo gdje mu je mjesto. Mada je sve to pravosuđe kod nas klimavo.“

„To je nešto najlošije što se može desiti na ovim prostorima. Nisi siguran da sutra svoje dijete pustiš na ulicu zbog takvih nastranih osoba.“

*****

Najčešći oblik zlostavljanja djece na Kosovu je prostitucija, upozoravaju u Centru za zaštitu majke i djeteta, jednoj od najpoznatijih nevladinih organizacija u Prištini:

Naima Šarifi je direktno zadužena za praćenje problematike trgovine ljudima u ovoj organizaciji. Ona ističe da je u Centru bilo prijavljenih i slučajeva prostitucije maloletnica:

„Imali smo slučajeva nasilne prostitucije dece koja uglavnom potiču iz porodica sa socijalnim problemima i velikim ekonomskim problemima.“

Oko sedamdeset odsto slučajeva nasilne prostitucije tokom 2004. godine su bile maloletnice, kaže gospođa Šarifi i dodaje kako se taj broj ne smanjuje:



„Osamdeset i dva odsto od ukupnog uključenih u prostituciju na Kosovu su deca. Imamo i slučajeve kada su deca seksualno maltretirana. Bilo je pokušaja silovanja i silovanja. Bilo je slučajeva pedofilije i incesta. U slučajevima uključivanja dece u prostituciju, uglavnom se radi o prevarama i lošem materijalnom stanju porodice. Najmlađa je bila jedna jedanaestogodišnja devojčica, dok je najveći broj dece uključene u prostituciju između 15 i 18 godina. Istovremeno je tu decu vrlo teško reintegrisati u društvo.“

Gospođa Šarifi ističe kako policija ne radi dovoljno na presecanju lanaca prostitucije i kažnjavanju makroa. Kosovsko društvo čini vrlo malo na prevenciji seksualnog zlostavljanja dece, smatra gospođa Šarifi i dodaje:

„Treba se boriti mnogo više. Nije dovoljno da donesemo neke zakone i pravilnike, da ih imamo na papiru, već je problem kako te zakone i pravilnike ostvarivati u praksi.“

*****

Mediji u Hrvatskoj odigrali su značajnu ulogu u otkrivanju zločina nad djecom, posebno zločina koji su se dogodili u institucijama državne skrbi, domovima za nezbrinutu i djecu sa poteškoćama u razvoju. Novinarka zagrebačkog Vjesnika Branka Valentić, najviše je pisala o zlostavljanju djece u caritasovom domu u Brezovici pokraj Zagreba, gdje su dvojica zaposlenika silovali djecu o kojoj su se trebali brinuti:

„O zlostavljanju štićenika u Brezovici se znalo godinama. Zaista vrlo uvjereno tvrdim da su znali svi. Od tadašnjeg ministra Davorka Vidovića do najviših crkvenih dužnosnika i naravno odgovornih osoba u Državnom odvjetništvu. Imali su vjerodostojne nalaze stručnjaka, multidisciplinarnih timova. Sve je to postojalo, u to su svi mogli imati uvid, od Kaptola do Ministarstva i tako dalje, međutim Ministarstvo nije učinilo apsolutno ništa, a Državno odvjetništvo, odnosno osoba zadužena da se bavi pravima djece u Državnom odvjetništvu, imenom i prezimenom Božica Cvjetko, doslovce je adaktirala cijeli slučaj.“

Pravda pomalo dolazi na svoje. Zamjenica državnog tužitelja je smijenjena, najvjerojatnije će i kazneno odgovarati, dvojica silovatelja iz doma u Brezovici su pritvorena, a predsjednica Caritasa za Hrvatsku suočena sa dokazima jer je pronađen dnevnik silovatelja u njenoj kući, trenutačno je u navodnom šoku i hospitalizirana, iako je od trenutka kada je buknula afera tvrdila da joj nisu poznati slučajevi silovanja.

*****

Da li je javnost u zemljama regije senzibilizirana prema zločinu koji se počini nad djecom? Posljednji stravični događaji u Srbiji otvorili su pitanje zločina i kazne:

Ministar pravde Zoran Stojković založio se za pooštravanje kaznene politike za počinioce ovih dela:

„Zakon u najčešćem broju slučajeva predviđa oštre kazne, ali spadamo u red onih zemalja sa jednom od najblažih kaznenih politika, zbog izrečenih kazni, jer su one bliže minimumu nego maksimumu.“

Zašto sudovi oklevaju u izricanju strožijih kazni za one koji zlostavljaju decu? Dušica Popadić, direktor beogradskog Incest trauma centra:

„Zato što ne veruju da postoji delo. Ponovo se srećemo sa stepenom društvene svesti“.

Po mišljenju kriminalističkog inspektora Sekretarijata unutrašnjih poslova u Beogradu, kapetana Jelene Tomković, problem je i u složenoj administrativnoj proceduri:

„Policija ne može da napiše odobrenje – hoćemo da napravimo DNK analizu nekom tamo Petru Petroviću. Mora da se piše zahtev Tužilaštvu, tužilac mora da piše predlog sudiji i tek ako sudija dozvoli, onda može da se radi DNK analiza.“

Iskustva pokazuju da se blage kazne za počinioce zapravo pretvaraju u mere protiv žrtava. To pokazuje i slučaj dečaka iz Mojkovca čiji su roditelji na sudu pokušali da dokažu da su ga četiri muškarca seksualno zlostavljala. Samo je jedan osuđen, trojica su oslobođena. Dečakova majka Jadranka Orović:

„Više bih voljela da je stradao, jer onda bih znala – stradao mi je, izgubila sam ga, došla bih na njegov grob, isplakala se, kao i svaka majka. A ovo… Niti možeš da plačeš, niti možeš da ćutiš, niti možeš s tim da se nosiš.“

Bosanskohercegovačko zakonodavstvo je obuhvatilo slučajeva zlostavljanja i nasilja nad djecom, no procesuiranje nasilnika je spora i duga procedura:

Osnovna smetnja je, kako kaže Oleg Čavka, kantonalni tužilac iz Sarajeva, nedostatak dokaza:

„Odredbama zakona je predviđeno da član porodice nije dužan da svjedoči protiv svog srodnika. Znači, mi smo praktično vezanih ruku da se oslonimo na sam taj subjektivni dokaz – svjedočenje oštećenog. Obično se dešava u praksi, iako je u posljednje vrijeme strahovito veliki priliv ovih krivičnih dijela. U ovoj godini je čak izražen veoma veliki porast ovih krivičnih dijela. Ono što se nama desi u praksi je to da gotovo nikada supruge neće svjedočiti protiv svojih muževa.“



Najčešći slučaj zlostavljanja prema policijskim izvještajima je, izuzev fizičkog, psihičko maltretiranje, koje je rezultat konstantnog prisustva djece prilikom zlostavljanja majke. Iako policija pokušava reagovati na vrijeme, najčešće se problem negira. Sve dok ne dođe do povreda. Policija nasilnika obično privede. No, u pritvoru ga, ukoliko se ne radi o teškim nanesenim povredama, može zadržati samo 24 sata. Nakon čega se obično vraća kući i nerijetko, kaže Suada Kuldija, nastavlja maltretirati porodicu:

„Ima nasilnika koji ponavljaju nasilje. I oni se opet vraćaju svojim kućama.“

U Hrvatskoj je prije godinu i pol osnovan Ured pravobranitelja za djecu. Ljubica Matijević Vrsaljko ističe da su u posljednje vrijeme predrasude razbijene, da je društvo postalo osjetljivije prema zločinu nad djecom, no i ona upozorava da ima raskoraka između propisane i izrečene kazne. Normativno, kazna zatvora može ići i do 15 godina za silovanje djeteta, no primjena zakona je drugo. Pravobraniteljica ističe kako u slučaju zlostavljanja presude znaju biti uvjetne, a procesi drugo traju:

„Građani se pritužuju, javnost se stalno pritužuje, a i naš je dojam, Ureda pravobranitelja, da su te izrečene kazne nekad preniske. Ovog časa ide postupak izmjene Kaznenog zakona. A mi smo smatrali da za određena kaznena djela, gdje su kazne propisane do recimo pet godina zatvora za bludne radnje, ili za fizičko nasilje nad djecom do tri godine zatvora, treba ići na drastično povišenje tih kazni. A sasvim sigurno, povišenje minimuma i maksimuma mora dovesti i do promjene nekakve sudske politike kažnjavanja, jer ja smatram da je cilj kazne, između ostalog, izraziti društvenu osudu kaznenog djela i pokazati i počinitelju i svima drugima koliko je nešto nedopušteno. E sad, u toj mjeri, koliko je, svakako, visina zaprijećene kazne ona jedna mjera koja jasno šalje poruku članovima društva šta je posebno opasno za državu. A mislim da su seksualni delikti prema djeci jedni od najodvratnijih i najtežih dijela iz cijelog Kaznenog zakona.“

Nažalost, nema zemlje na svijetu koja može reći – nasilje nad djecom ovdje ne postoji. Zato želimo, kaže Rima Salih, izvršna direktorica u UNICEF-a, pojačati akcije u svim državama svijeta kojima se zaustavlja nasilje nad djecom:

„Različite kulture različito definiraju nasilje nad djecom. Mi ga definirano u skladu s Konvencijom o pravima djeteta. I gotovo nema zemlje koja tu konvenciju nije potpisala, pa su vlasti automatski dužne konvenciju provoditi. Mi se koncentriramo na nasilje u školi, u domu, u institucijama, u društvu. Svako nasilje je neprihvatljivo, ali moram reći da je najteže utvrditi nasilje u obitelji. Međutim, ako se stvori okruženje koje štiti djecu, i ukoliko obučite nastavnike u školi, socijalne radnike da slušaju ono što im djeca govore, onda će oni lako prepoznati da li su najmlađi zlostavljani. Naravno, paralelno se mora raditi na oštrijem zakonodavstvu, no ipak, po mom mišljenju, vrlo je bitno stvoriti okruženje koje štiti djecu, te naći odgovor na pitanje – kako pomoći obiteljima i društvima da zaustave nasilje nad djecom.“

U svijetu se o zločinu nad djecom počelo govoriti tek prije dvadesetak godina, najprije sramežljivo, a onda sve otvorenije. U društvima koja su prošla ratne strahote, a gdje su svi, bez obzira na dob i spol, bili zlostavljani, i to javno, nasilje nad djecom, pogotovo u obitelji, bilo je sporedna tema. Dr Anica Mikuš Kos, programska direktorica regionalne fondacije „Zajedno“ koja se bavi psihosocijalno zdravljem djece sa sjedištem u Ljubljani, pojašnjava:

„Ljudi zapravo ne žele o tome da čuju, iz različitih razloga, jer to previše boli, jer je čovjek previše pogođen, pogođena je i slika o čovječanstvu, o ljudskosti, pogođena je slika o nekim izuzetno važnim institucijama kao što je porodica. Kad kažemo porodica, uvijek se misle samo lijepe stvari. Zatim, pogođena je slika o institucijama kao što su škola, zdravstvene institucije, institucije u kojim se također te stvari događaju, pogođena je čak i slika o instituciji religije, jer se i u okviru različitih religija događaju te stvari, ne samo u okviru katoličkih institucija, susrela sam se sa sličnim pojavama od strane muslimanskih vjerskih vođa i tako dalje. To je svuda prisutno.“

Stravični slučajevi koji su potresli Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Hrvatsku otvaraju oči javnosti, zvone na uzbunu, no zločin prema najslabijoj kategoriji društva – najmlađima – djeci, na žalost još nema i zasluženu kaznu.
XS
SM
MD
LG