Dostupni linkovi

logo-print

Život iz Kiševe fusnote


Tako već 15 godina Tanja Tagirov uporno, dosledno i beskompromisno piše o svim zlodelima ratnih zločina, strašnim i bolnim ljudskim tragedijama iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije. Bila je na ratištima, raskrinkavala je i optuživala, kako vladajuće strukture, JNA, tako i plaćene mafijaše kojima su vlasti dozvoljavale da postanu ugledni građani.

Tanja Tagirov je pre početka rata na prostoru bivše Jugoslavije pisala za brojne listove i nedeljnike, između ostalih i za zagrebački „Start“, „Vjesnik“, „Svijet“, srpski „NIN“, „Vreme“, sarajevski „Svijet“. Početak rata u Hrvatskoj u potpunosti menja njenu novinarsku karijeru. Postaje, pre svega, žestoki antiratni aktivista. Naravno, o svemu tome i piše, ali brojni mediji u to doba nisu bili samo zatvoreni za takva mišljenja, već su i napadali autore takvih stavova kao lažljivce i strane plaćenike. Od polovine 1991. godine, pa do sredine 1992. godine, radi u YUTEL-u, kako u Zagrebu, tako i u Sarajevu. Tanja Tagirov sama kaže da je posebno ponosna na period kada je radila kao novinar i urednik u „Zagrebačkom magazinu“, glasilu antiratne kampanje Hrvatske. Novinari, kao i nezavisni intelektualci, koji su se okupljali oko ovog relevantnog glasila, bili su proglašavani za neprijatelje, četnike, za zaštitnike Srba i ostalih, za ustaše, za svašta. Od 1996. do 2001. godine živi između Zagreba i Beograda, a od 2001. godine stalno u Beogradu.

Kaže da su u pravu pojedinci koji ne veruju velikoj većini koja ih upozorava na opasne priče prepune predrasuda o lošim iskustvima Francuskinja koje su se usudile da se zaljube u Nemce u prošlom ratu. U Narodnom srpskom kalendaru, kojeg je objavila Prosvjeta u Zagrebu, 1998. godine, napisala je: ''Neću vjerovati da su hrvatski i srpski jezik različiti i vjerujem da samo emotivna sirotinja neće da uči ćirilicu''. U istom tekstu ponosno ističe da je dijete mešanog braka. ''Pobogu, majka mi je žensko, a otac muško. Šta je tu čudno i šta je tu neobično''? U poslednje tri godine Tagirov je honorarni dopisnik hrvatske agencije Hina, povremeni autor u beogradskom listu „Danas“ i splitskoj „Slobodnoj Dalmaciji“. A odnedavno je stalno zaposlena u nedeljniku „Vreme“, čime se završilo petnaestogodišnje samostalno novinarsko putovanje, prepuno brojnih ratnih ožiljaka. U jednoj fusnoti Danilo Kiš govori o tome u kolikoj meri lični stav i građanska hrabrost u teškim vremenima mogu da izmene sudbinu koju kukavice smatraju neminovnom i proglašavaju je istorijskom nužnošću. Nekako verujem da je Tanja Tagirov živela i živi hrabri život iz Kiševe fusnote.

RSE: Da živiš život iz Kiševe fusnote, to je nepobitno. Šta su devedesete pokazale, da li je Kiš bio u pravu? Da li je problem u tome što se veoma malo ljudi usudilo da se usprotivi?

TAGIROV: Nisu samo devedesete, nego su i novo stoljeće, kao i novi milenijum, pokazali da je jako malo ljudi u stanju da shvati šta se događa oko njih. Čula sam podatak da je tri miliona stanovnika u Srbiji nepismeno, ili da nije završilo kompletnu osnovnu školu. Taj podatak me šokirao i ništa više me ne čudi. Hrvatska je duplo manja i ima duplo manje stanovnika, pa vjerujem da je i taj postotak manji. Uvijek se šokiram i ne mogu da vjerujem da su to okolnosti u kojima živim.

RSE: Da li misliš da je u pitanju nedostatak građanske hrabrosti ili neznanje?

TAGIROV: Mislim da je u prvom planu nedostatak obrazovanja o svijesti o svemu tome. U mom malom životu, koji se odvija između Beograda i Zagreba, ima jako mnogo malih ljudi koji spadaju u tu kategoriju i koji se groze onoga što nam se zbivalo u posljednjih 15 godina. Gdje god da ih sretnete, ti ljudi misle isto ono što i mi mislimo.

RSE: To znači da je veći problem u intelektualcima i u eliti.

TAGIROV: Tako je. Sve ono što nam se dogodilo, gledali smo na našim televizijama. Mali krug ljudi je drugim ljudima govorio da moraju vjerovati. To se govorilo i u Srbiji i u Hrvatskoj. Bosnu ne spominjem jer je Bosna žrtva srpske i hrvatske nomenklature. Moj prijatelj, urednik „Slobodne Bosne“, Senad Avdić, koga mnogo volim, napisao je tekst neke davne 1991. godine, koji je nosio naslov Bosna između dva fašizma, hrvatskog i srpskog. Svi su ga mrzili. Mrzili su ga razni u Bosni, u Srbiji i u Hrvatskoj. Tada sam razgovarala sa nekim njegovim prijateljima u Hrvatskoj o tom tekstu. Govorili su da Senad nikada više neće moći u Hrvatsku jer je strašno to što je napisao. Na kraju se ispostavilo da je Senad jedan od tih rijetkih, časnih ljudi koji je bio potpuno u pravu. I dan danas radi u svojoj „Slobodnoj Bosni“. Mi u Hrvatskoj, kao i vi u Srbiji, smo u svim medijima dobivali neku porciju istine, u kojoj smo zaboravljali sve što smo bili prije toga i sve što jesmo danas. Morali smo postati dobri vojnici, pripadnici neke partije ili neke državotvorne ideje. Svatko tko to nije prihvatio, malo je nadrljao.

RSE: Šta je preteglo na kraju i ko te smirio u Beogradu?

TAGIROV: Ne znam da li je tu nešto preteglo. Rođena sam Zagrepčanka, kao i moja majka. Sebe sam doživljavala kao Jugoslovenku. Desio se rat i morala sam se tog jugoslovenstva odreći. Devedesete me neko tužio i tada su me pitali šta sam po nacionalnosti. Rekla sam da sam Ruskinja. Devedesetih počinje rat na području zemlje koju sam ja doživljavala kao svoju, a pri tome nisam jugo-nostalgičar. To sam voljela, a volim i danas. Ostala sam u Zagrebu jer sam tamo rođena, školovala se, imam prijatelje, ali nisam mogla zaboraviti svoje prijatelje na ovoj strani, u Beogradu, kao i u drugim mjestima širom bivše Jugoslavije. Zbog toga sam stalno dolazila u Beograd, barem dva puta godišnje, kod svog velikog i najvećeg prijatelja Mihajla Dajmaka. Kada smo, 1995. godine, išli na skup građanskog parlamenta u Tuzlu, nekoliko mjeseci prije Dejtona, srela sam ljubav svoga života, koju sam prije toga poznavala 15 godina. Desilo se da je on slučajno Srbin i u malo goroj poziciji nego ja jer je dijete još mješanijeg braka. Majka mu je Srpkinja, a tata Srbijanac. Nismo se samo mi smuvali. To je potpuno privatna priča, ali se njom ponosim. Znam još nekoliko brakova koji su se rodili prije Dejtona, koji traju do danas i koji su jako sretni.

RSE: Mislila sam da ćeš na svoj brak sa Milošem Vasićom, novinarom „Vremena“, odgovoriti ono isto što si odgovorila kada su te pitali za mešoviti brak tvojih roditelja.

TAGIROV: Meridijane preskačemo kada se dogodi da se ljudi nađu. Znam za još jedan takav slučaj, koji neću imenovati jer ću morati upotrijebiti prostakluk. Moj veliki prijatelj iz Zagreba, koji danas živi u Beogradu, se našao nakon 18 godina sa svojom bivšom djevojkom, koja je u tom trenutku majka troje djece. To je bilo vrijeme viza. I on i ja smo molili ambasadu tadašnje SR Jugoslavije u Zagrebu da nam daju vizu da vidimo svoje najdraže. Onda je moj drug Pero rekao da ovo više nema smisla jer svaki put kada hoće da je…. mora da tražim dozvolu od države. To mi se urezalo kao rečenica, koja nije pristojna, koja dosta toga objašnjava i koju ne treba doslovno shvatiti.

RSE: Pretpostavljam da često porediš ta dva grada?

TAGIROV: Stalno. Moj drug Mika je nedavno otišao u Zagreb i tamo se našao sa dugogodišnjim prijateljem od djetinjstva. Rekao je da su se Zagreb i Beograd prije 1990. godine mnogo više razlikovali nego danas. On je malo više na hrvatsku nacionalnu priču i kaže da ga je baš briga hoće li dobiti penziju, ali da je glavno da ima svoju državu. Kaže da je Zagreb ranije imao nešto svoje, a Beograd svoje. Danas, ponovo u Zagrebu nakon toliko godina, u bilo kojoj samoposluzi vidi potpuno iste paste za zube, iste deterdžente, isti ocat, sa istim cijenama. Globalizacija nas je uzela pod svoje. Ja imam jedan jedini problem kada uspoređujem ta dva grada. Zagreb je moj rodni grad, a Beograd moj usvojeni grad. Jedini moj problem je što ne mogu da objasnim bilo kome u Beogradu, ili u Zagrebu, da je Beograd mnogo veći grad i da svaki put kada imam tri sastanka dnevno, sistematski kasnim. Beograd nema jedan centar, kao Zagreb. Redovno na prvi sastanak kasnim 20 minuta, na drugi sat vremena, a treći otkazujem.

RSE: Ako ništa drugo, imaš sjajno izvinjenje za to.

TAGIROV: Naravno. Živim ovdje već nekoliko godina i nisam se uspjela na to navići. Ovo je ogroman grad. Zagreb ima neku svoju provincijalnost, a Beograd je nema, bez obzira na sve što se desilo u njemu i šta se dešava i danas, a čega se dnevno užasavam.

RSE: Koji je grad napravio veći pomak u odnosu na devedesete? Oba grada su doživela na sličan način promene u devedesetim godinama. Da li su vidljivi ožiljci iz devedesetih i u kojem gradu su vidljiviji?

TAGIROV: Mislim da su vidljiviji u Beogradu, jer je Beograd imao u proteklih deset godina vidljiviji pomak prema unazad. Ne volim pričati o tome da su se promijenili ljudi koji žive u nekom gradu. Naravno, izbjeglice su dolazile jednako i u Zagreb i u Beograd. Vjerojatno su dolazile sukladno broju stanovnika. To se vidi i u jednom i u drugom gradu. Prije 1990. godine sam bila oduševljena Beogradom. Tokom ratnih godina sam dolazila u Beograd zato što su tu bili neki prijatelji. Sada živim ovdje. Strašno je šta se u tom gradu, koji je inače i dalje sjajan grad, dogodilo. I prljav je i loš je i ovakav je i onakav, ali i pored svih tih prljavština, sramota i stradanja, kojih je brdo, prepun je divnih ljudi koji iskaču 24 sata dnevno sa nekim svojim sjajnim idejama, sa knjigama, predstavama, muzikom, pričanjem u kafiću. Da nije tako, mislim da ne bih uspjela ovdje da preživim.
Živim na Zvezdari. Kada me uhvati nostalgija za Zagrebom, a to nije rijetko, odem na pijacu. Tada prolazim kroz dio grada koji je potpuno isti kao dio grada Zagreba u kojem živim. To su male predratne vile. Zagreb je, čini mi se, barem u centru grada uspio koliko-toliko ustanoviti da se ljudi koji su došli ponašaju na način kako se u gradu treba ponašati. Možda je sve to u nekim rukavicama, ali se ne vidi izvana. To je razlika između srpske i hrvatske politike u proteklih 15 godina. Hrvatska ima rukavice, a srpska nema, ali u principu, dođemo na isto.

RSE: Kažu da su kao nekada velike gužve na autoputu Zagreb - Beograd.

TAGIROV: Jesu naravno jer je to i dalje najkraći put. Dobila sam zadatak da pišem tekst o tome gdje će Srbi kao turisti. Srbi kao turisti idu od Maroka do Egipta, od Turske do Crne Gore, a ne idu u Hrvatsku. Mislim da je to zbog toga što je propaganda i dalje žestoka, bez obzira na izgrede koji se događaju u Hrvatskoj. Hrvatska je i skupa. Na hrvatsko more ne idu, iako je hrvatsko more svima ovdje i dalje najljepše more. Ne razumijem zašto ne idu na Hvar, Brač ili u Istru. To je potpuna neka druga priča.

RSE: U Hrvatskoj je srpsko pitanje, uz ratne zločine, praktično najosetljivije i to je na neki način lakmus papir civilizacijskih pomaka u toj državi. Gde je Hrvatska u odnosu na povratak Srba?

TAGIROV: Mislim da nije baš mnogo daleko odmakla. Mislila sam da će Račan u svom prethodnom mandatu napraviti mnogo više. Ispalo je da je mnogo više napravio premijer Ivo Sanader sa svojom ekipom, bez obzira što mu ništa nismo vjerovali. Možda su ga okolnosti malo pritisnule, ali je uspio da uvjeri niže nivoe. Nije problem u vrhu države, nego u onim lokalnim ljudima koji provode neke državne odluke i neku strategiju. Čini mi se da zahvaljujući upravo Sanaderu i nekim ljudima odavde sa srpske strane, to se uspjelo malo ubrzati, onoliko koliko se moglo. Ne vjerujem u povratak ljudi koji su ovdje već 10 ili 15 godina, koji su se kako-tako snašli i koji, u principu, imaju duple dokumente. Mogu raditi i ovdje i tamo, ali ne vjerujem da će se vraćati u ruralne krajeve Hrvatske, da bi tamo došli u posjed svoje kuće, kada ne mogu da rade. U urbane krajeve Hrvatske se ne mogu vratiti zato što im je oduzeto stanarsko pravo jer su ti ljudi, u velikom broju, nasilno izbačeni iz svojih stanova, koji su u međuvremenu i po nekoliko puta prepravljani. Čini se da ima nekih naznaka da će Evropa Hrvatsku prisiliti da to riješi, pa možda i vrati nešto stanovništva u gradove. Mislim da onaj, koji se do danas nije vratio, neće se baš tako lako vratiti. Uglavnom se vraćaju stariji ljudi koji hoće tamo da umru, kojima su grobovi nešto jako važno. Meni se to čini besmislenom pričom i ne očekujem da se mnogo Srba vrati. Mislim da ovo što se vratilo je relativni maksimum. Možda se vrati još par hiljada, ali ne vjerujem u to.

RSE: Za nekoliko dana će se obeležiti deset godina „Oluje“. Na petu godišnjicu „Oluje“ si napisala:

''I ovaj, peti po redu praznik, Dan domovinske zahvalnosti, ne slavi toliko cjelovitost države i normalizaciju njenog društva. I dalje on znači slavlje odsustva remetilačkog faktora i konačno rješenje. Tek kada se sa stidom bude mislilo na Olujni kolovoz 1995. godine, tek kada od Haga preuzmemo utvrđivanje i kažnjavanje vlastitih zločinaca, bez obzira na nacionalni predznak, moći ćemo doista reći da hrvatsko društvo je zdravo i hrvatski državljani su doista građani.''

TAGIROV: Kako se približava taj 5. kolovoz (avgust) ja se ne osjećam dobro. To osjećam kao Zagrepčanka, kao osoba, kao pojedinac. Imam neke prijatelje koji su danas ovdje, koji više spadaju u Hrvatsku i jako mi je žao što hrvatsko novinarstvo neće da prepozna neke ljude koji su došli ovamo, a kojima je više mjesto tamo. Svaki puta kada se priča neka takva priča, meni nije dobro. Kažu da nisu znali za Glavaša i za zločine u Osijeku. Nije istina da nisu znali. Ako sam ja to u Zagrebu znala, a to je tri sata putovanja od Osijeka, morali su znati i oni. Znala sam da su tamo Srbi nestajali, da su nalaženi u Dravi, da su bili maltretirani. Svaki put se osjećam postiđenom za svaki vatromet koji prave na 5. kolovoz, bilo iz Knina, iz Zagreba ili iz Karlovca. Nitko neće da progovori i o tome. Ako si većinski hrvatski narod, onda si veći ako priznaš da je tu bilo manjinskih žrtava, nego kada slaviš svoje žrtve. Naravno da je to bio obrambeni rat. Naravno da je to bila legitimna akcija, ali u toj legitimnoj akciji nije trebalo gađati iz aviona izbjegličke kolone. Nije trebao tadašnji američki ambasador da sjeda na traktor da bi to spriječio. Nije trebalo nakon toga ubijati starce koji su ostali jer nisu htjeli otići od kuće.

RSE: Napisala si, takođe prije pet godina: ''Tuđmanovska politika ostvarila je svoj cilj - da se jednom za svagda ukloni iz hrvatskog korpusa taj srpski remetilački faktor, te da hrvatskih građana srpske nacionalnosti nikada više ne bude osam posto u ukupnom stanovništvu jer ih, svaki niži postotak od tog, stavlja u položaj tek obične manjine. Da bi se to do kraja ostvarilo bilo je nužno Krajinu uništiti do kraja, opljačkati sve što se opljačkati dade, spaliti kuće i devastirati imanja. Prve paleži počele su dva-tri dana nakon Oluje.''

TAGIROV: U režiji Ministarstva obrane Hrvatske išli smo na ''safari'' preko Slunjskih brda do Bihaća. Kada smo prolazili preko Plaškog, kojeg dobro znam jer mi je majka iz Ogulina i veliki dio svoga života sam provela u Ogulinu, rekla sam im da dođu za 15 dana i da će vidjeti da ništa od ovoga neće biti. Slušali smo priču da smo mi Hrvati drugačiji i da nismo zapalili ni jednu crkvu. Inače, tamo crkava nema jer su ih Srbi sami popalili nakon Drugog svetskog rata. Na žalost, naša povijest je takva. Uveče, kada smo se vraćali, istoga dana prije ponoći, sva sela na Slunjskim brdima su gorjela jer ih je neko zapalio. To je bilo za očekivati jer su to takve politike. Ono što je radio Slobodan Milošević ovdje, to isto je radio Franjo Tuđman tamo. Ako neko pita zašto je Sloba u Hagu, a Franjo nije. Odgovor je zato što je Franjo umro, a Sloba nije. Danas to izgleda mnogo bolje. Da sam slučajno Talijanka ili Njemica i da se vozim onuda, bila bih potpuno zgrožena pri pogledu na to zaleđe između Knina i Šibenika. Izgleda prestrašno. Oslobođeno je od ljudi, od životinja, od svega. Ne vidim kako država može uopće funkcionirati sa tim jednim potpuno praznim prostorom. Tuđmanov pokušaj da tamo naseli neke Bosance, nije uspio. Ti ljudi ne znaju kako se gaji loza u tim sirotinjskim krajevima i ne znaju da tamo raste samo krumpir i kupus, i to ne svake godine.

RSE: Radikali najavljuju da će da obeleže Oluju.

TAGIROV: Meni je to smiješno. Slušam ih danima. Kažu - ići će oni u Hrvatsku da je obilježe. Ne znam na koji granični prijelaz. Smiješni su ti Radikali i taj Tomislav Nikolić. Bez obzira šta je bilo u Antinu, izgleda da je samo sjedio i držao praznu pušku. Neki dan je Biljani Kovačević u jednoj televizijskoj emisiji rekao, kada ga je pitala što iz Antina nije otišao u Bosnu, da nije jer nije htio da pogine. Kada je počeo rat u Hrvatskoj, ti Radikali su slali svoje izaslanike koji su dolazili naoružani u varijanti JNA, sa čudnovatim redenicima oko sebe, koje sam prvi put tada vidjela, sa nekim šubarama i kokardama. Oni su narod u Hrvatskoj pobunjivali. Sačuvaj me Bože bilo kojeg prostora kojeg su branili Radikali jer tamo više Srbi ne rastu. Gdje god su oni dolazili, kao i Sloba i tadašnja JNA, tamo Srbi više ne rastu. Sada mi Radikali, na desetu godišnjicu Oluje, pričaju da se oni vraćaju. Želudac mi se digao do nosa kada sam čula najavu da će u četvrtak, na dan početka Oluje, održati sjednicu krajiške vlade u progonstvu, u dijaspori, gdje će predsjedati nekakav tip za koga nikada prije nismo čuli, neki Buha, koji je u međuvremenu postao poslanik skupštine Srbije na listi Radikala. Šta će oni da rade? Koga oni više da brane?

RSE: Kakva je duhovna klima u Srbiji, naročito u poslednje vreme? Da li ti se čini da ona ponovo podseća na devedesete godine, barem po ličnostima koje se pojavljuju u medijima i koje svemu tome daju neki ton? Srebrenica može biti primer toga.

TAGIROV: Čini mi se da smo ponovo negde na onom pragu devedesetih, kada se sve to počelo događati. Moram priznati da sam to, potpuno privatno, shvatila jako teško. Bilo je strašno slušati šta su pričali u Parlamentu. Kako sam ipak neka osoba između Zagreba i Beograda, bilo mi je strašno kada je ministarka pravosuđa u Zagrebu, Vesna Škare Ožbolt, rekla da je najveći zločin na području bivše Jugoslavije Ovčara. Ovčara se sudi u ovom trenutku u Beogradu i mislim da suđenje odlično ide. Sudija je jedan divan čovjek, koliko ga ja vidim. Sve to ide kako treba. Znam neke ljude koji su tamo stradali, a koji su bili apolitični. Nisu bili, ni Srbi, ni Hrvati, nego su radili svoj posao, poput našeg kolege novinara Siniše Glavaševića. Zbog toga me pomalo i boli cijela ta priča. Svaki zločin je veliki, ali Srebrenica je genocid. Kada se Srebrenica događala, 1995. godine, u Hrvatskoj to nisam saznala iz hrvatskih medija. Zahvaljujući Internetu sam saznala da se dogodio takav zločin. Nikoga to nije zanimalo ovdje i to je strašno. Nikoga ne zanima nikakav zločin koji se dogodio, sem ako u njemu nisu naši leševi po srijedi. Da je ubijen samo jedan čovjek u ovom ratu, strašno je. Ove vlasti, i hrvatske i srpske i bošnjačke, su iskorištavale sve te zločine. Oni su se svađali oko toga čiji je ono kamion leševa. Reporterka hrvatske televizije i reporterka srpske televizije su se, 1991. godine, svađale oko gomile leševa prerezanih vratova. To se do danas nije promijenilo. Koliko vidim, nije se u Srbiji promijenilo mnogo. Zadnjih dana, kako radim slučaj Glavaš, čitam komentare u Večernjem listu, gdje sam bila zaposlena 1991. godine. Hvalim Boga što sam otišla. Ono što pričaju za Žarka Puhovskog, je isto ono što se ovdje priča za Natašu Kandić.

RSE: Žarka Puhovskog sam videla na hrvatskoj televiziji, a Nataša Kandić nije bila na RTS-u kada je prikazan film o Srebrenici.

TAGIROV: Nije bila jer je ispala frka što je film prikazan. Krik iz groba je prikazan na B92 tri puta. Skupština Srbije je, u trenutku kada je RTS pustio taj film, koji je vrlo poučan za one koji ne znaju, raspravljala o odgovornosti onoga koji ga je pustio. Na žalost, ista priča je i u Hrvatskoj. Sada imamo Glavaša. Preko Interneta sam čekirala novine koje su mi dostupne. Oni su dočekali Glavaša u Zagrebu, koji ide na svoj Ugljan, mali otok na Jadranu, tako što su mu prilazili ljudi, dok je sjedio u bašti hotela, koji su mu govorili da su uz njega i da za ništa nije kriv. Suočimo se s tim. Ubijeni su neki Srbi u Hrvatskoj. Ubijeni su neki Hrvati u Bosni i Hercegovini. I jedna i druga strana su pobile neke Muslimane u Bosni i Hercegovini. Srbija je istjerala neke Hrvate iz Vojvodine ili Srbije. I dan danas istjeruje Albance. Hajde se zovi nekim albanskim imenom i budi punopravni građanin danas u Srbiji. Probaj da se zoveš Jovan Jovanović u Hrvatskoj. Moram priznati da je to meni strašno.

RSE: Tvoj stan u kome živiš sa Milošem u Beogradu je, kažu, stjecište ljudi iz cele bivše Jugoslavije. Koga zanimljivog si ugostila u poslednje vreme?

TAGIROV: Razne ljude. Nije samo stan u Beogradu takav, već i onaj u Zagrebu. Ovo je stan Mišinih roditelja, a u Zagrebu imam stan svojih roditelja. Dolaze nam razni ljudi, kao Marko Oršolić, fratar iz Sarajeva, koga mnogi znaju po dobrom. Mojoj pokojnoj ujni, koja je živjela pokraj Gospića, sam pričala mnogo o mom Marku. U jednom trenutku se dogodilo da je Marko došao da vjenča njene susjede. Ujna me nazvala i rekla da on nije pop, već čovjek. Marko je jedna od mojih dražih gostiju. Dolazi Pero Jurišić, Srđan Dvornik, Mirjana Igor Galo i mnogi drugi. Razni ljudi dolaze i uvijek se osjećamo kao da smo spojili Beograd, Zagreb, Sarajevo, Ljubljanu. Dolaze i neki ljudi koji su perfektno naučili naš jezik, iako su Talijani, Holandezi ili Rusi. Oni su naučili nas, a mi smo naučili njih. Svi moji prijatelji iz svih tih gradova pokušavamo da napravimo nešto bolje pred nama. Mislim da smo sretni što smo živi, vrlo smo jasni sa svojim životima i očekujemo da bude bolje, koliko god nam ovi naši pričali da neće biti i pokušavali da nas vrate na staro. Dolaze neki mladi ljudi koji ne spadaju u onih tri miliona nepismenih u Srbiji.
XS
SM
MD
LG