Kako je i obećao, srpski miropolit Amfilohije se, uz pratnju pristalica srpskih partija, ispeo na Rumiju i osveštao - dva metra široku, tri metra visoku – limenu crkvu na vrhu planine.
Vazduh rumijskih visina izgleda je opio srpskog mitropolita pa je s vrha počeo da se sa svima šegači: prvo se podrugljivo zahvaljivao crnogorskim predsjednicima, onda je upućivao lažne pohvale parlamentu, malo je pričao o hrišćanstvu i budućim pokoljenjima a više o politici i domaćim aktuelnostima.
Ljudi sami pišu mračnu istoriju. Tako je i bilo: nedjelja 31. jula biće zapamćena kao dan kada se dio Crne Gore sprdao i sa svojom državom i sa svojom istorijom i, na kraju, sami sa sobom.
Pojavljivanje crnih majica sa likovima Karadžića i Mladića je svojevrsno pljuvanje na crnogorsku tradiciju čojstva i junaštva: ovdje se u herojske visine nijesu dizali oni koji su udarali na žene, djecu i one koji ne mogu da se brane. Jučerašnje slike Karadžića i Mladića bile su opomena da čak i na vrhu brda, čovjek može da padne vrlo nisko.
Uravo je to učinio mitropolit Amfilohije lažnim pozivima na pomirenje. Kako da se razne vjere i nacije pomire pokraj limene crkve kojom je Amfilohije, poput predatora, obilježio teritoriju koju pokriva? Limena skalamerija na vrhu Rumije oskrnavila je mjesto gdje su sve tri konfesije, vjekovima, zajedno slavile Trojičin dan. Sada se umjesto maslinove grane pomirenja, drugim vjerama i nacijama nudi se goli i hladni čelik – kao u doba krstaških ratova.
Svjesno ili ne, juče je srpski Mitropolit Amfilohije Radović zaokružio farsu koju godinama sam ispisuje: nekada su Crnogorci izlivali olovo iz štamparije da bi branili svoju slobodu, sada čovjek koji sjedi na tronu crnogorskih vladika blagosilja izliveni limeni simbol pokorene Crne Gore.
Mnogi su Amfilohijev čin nazvali političkom provokacijom. On je međutim nešto drugo, nešto mnogo opasnije. To je živi dokaz da vrh Srpske pravoslavne crkve, zajedno sa jednim brojem opozicionih stranaka u Crnoj Gori i dijelom vlasti u Srbiji spreman i namjeran da, ovdje na Balkanu, pravi fundamentalnu, pravoslavnu državu. To nije izmaglica već vrlo precizan koncept totalitarne, teističke države.
Čudno je kako je međunarodna zajednica - inače vrlo agilna na ovim prostostorima - odjednom zaćutala i mirno posmatra isijavanje nacionalne i vjerske mržnje. Ako je Solani i Briselu zaista stalo do mira na Balkanu onda bi, makar za početak, morali da obuzdaju ovdašnje vjesnike rata umjesto što svakodnevno sa njima prave dogovore o održanju zajedničke države. Zajedništvo na temelju zločina samo je uvod u novi krug balkanskog pakla.
Zato je iskušenje pred kojim stoji crnogorska vlast veće nego što se čini na prvi pogled: crnogorska država mora da smiri situaciju ali i da djeluje odlučno. To, na prvi pogled, liči na bezizlaznu situaciju u kojoj će svaki potez biti greška. Nešto u stilu: ako vlast ukloni crkvu kajaće se, ako ne ukoni - kajaće se opet.
Država, međutim, ne smije da pravi ruglo od sebe, niti smije da dozvoli da se neko igra sa njenim ugledom, njenom istorijom i – što je najvažnije – ne smije dozvoliti da se rizikuje budućnost države. Zato je jedini logičan potez koji crnogorska vlast može povući – poštovanje propisa, zakona i pravila demokratije. Drugim riječima: treba limenu crkvu maći sa vrha Rumije. Ako sada država ne pokaže da – u interesu demokratije i poštovanja ljudskih prava – može sprovoditi svoje zakone na svojoj teritoriji, onda je mitropolit Amfilohije u pravu: treba nastaviti sprdačinu sa svim i svačim.
Problem je, međutim, što se tako igramo – ne samo sa sobom – već i sa sudbinom budućih generacija: kakvo će biti crnogorsko sjutra ako se ono bude pravilo po uzoru na limeni sanduk koji se danas presijava na vrhu Rumije?
Vazduh rumijskih visina izgleda je opio srpskog mitropolita pa je s vrha počeo da se sa svima šegači: prvo se podrugljivo zahvaljivao crnogorskim predsjednicima, onda je upućivao lažne pohvale parlamentu, malo je pričao o hrišćanstvu i budućim pokoljenjima a više o politici i domaćim aktuelnostima.
Ljudi sami pišu mračnu istoriju. Tako je i bilo: nedjelja 31. jula biće zapamćena kao dan kada se dio Crne Gore sprdao i sa svojom državom i sa svojom istorijom i, na kraju, sami sa sobom.
Pojavljivanje crnih majica sa likovima Karadžića i Mladića je svojevrsno pljuvanje na crnogorsku tradiciju čojstva i junaštva: ovdje se u herojske visine nijesu dizali oni koji su udarali na žene, djecu i one koji ne mogu da se brane. Jučerašnje slike Karadžića i Mladića bile su opomena da čak i na vrhu brda, čovjek može da padne vrlo nisko.
Uravo je to učinio mitropolit Amfilohije lažnim pozivima na pomirenje. Kako da se razne vjere i nacije pomire pokraj limene crkve kojom je Amfilohije, poput predatora, obilježio teritoriju koju pokriva? Limena skalamerija na vrhu Rumije oskrnavila je mjesto gdje su sve tri konfesije, vjekovima, zajedno slavile Trojičin dan. Sada se umjesto maslinove grane pomirenja, drugim vjerama i nacijama nudi se goli i hladni čelik – kao u doba krstaških ratova.
Svjesno ili ne, juče je srpski Mitropolit Amfilohije Radović zaokružio farsu koju godinama sam ispisuje: nekada su Crnogorci izlivali olovo iz štamparije da bi branili svoju slobodu, sada čovjek koji sjedi na tronu crnogorskih vladika blagosilja izliveni limeni simbol pokorene Crne Gore.
Mnogi su Amfilohijev čin nazvali političkom provokacijom. On je međutim nešto drugo, nešto mnogo opasnije. To je živi dokaz da vrh Srpske pravoslavne crkve, zajedno sa jednim brojem opozicionih stranaka u Crnoj Gori i dijelom vlasti u Srbiji spreman i namjeran da, ovdje na Balkanu, pravi fundamentalnu, pravoslavnu državu. To nije izmaglica već vrlo precizan koncept totalitarne, teističke države.
Čudno je kako je međunarodna zajednica - inače vrlo agilna na ovim prostostorima - odjednom zaćutala i mirno posmatra isijavanje nacionalne i vjerske mržnje. Ako je Solani i Briselu zaista stalo do mira na Balkanu onda bi, makar za početak, morali da obuzdaju ovdašnje vjesnike rata umjesto što svakodnevno sa njima prave dogovore o održanju zajedničke države. Zajedništvo na temelju zločina samo je uvod u novi krug balkanskog pakla.
Zato je iskušenje pred kojim stoji crnogorska vlast veće nego što se čini na prvi pogled: crnogorska država mora da smiri situaciju ali i da djeluje odlučno. To, na prvi pogled, liči na bezizlaznu situaciju u kojoj će svaki potez biti greška. Nešto u stilu: ako vlast ukloni crkvu kajaće se, ako ne ukoni - kajaće se opet.
Država, međutim, ne smije da pravi ruglo od sebe, niti smije da dozvoli da se neko igra sa njenim ugledom, njenom istorijom i – što je najvažnije – ne smije dozvoliti da se rizikuje budućnost države. Zato je jedini logičan potez koji crnogorska vlast može povući – poštovanje propisa, zakona i pravila demokratije. Drugim riječima: treba limenu crkvu maći sa vrha Rumije. Ako sada država ne pokaže da – u interesu demokratije i poštovanja ljudskih prava – može sprovoditi svoje zakone na svojoj teritoriji, onda je mitropolit Amfilohije u pravu: treba nastaviti sprdačinu sa svim i svačim.
Problem je, međutim, što se tako igramo – ne samo sa sobom – već i sa sudbinom budućih generacija: kakvo će biti crnogorsko sjutra ako se ono bude pravilo po uzoru na limeni sanduk koji se danas presijava na vrhu Rumije?
