Šestog avgusta 1945., u 2.45 poslije ponoći, iz baze na Marijanskim ostrvima na jugu Pacifika poletjela je američka super tvrđava B-29 sa 12 članova posade. U 8 sati i 15 minuta ujutro, sa 15 sekundi zakašnjenja, teški četvoromotorac, sa imenom “Enola Gaj” na nosu, bio je nad južnim japanskim ostrvom Honšu. Iz utrobe aviona sa 9.600 metara bačena je bomba teška četiri i po tone. Eksplodirala je 43 sekunde kasnije, na visini od 580 metara, zbrisavši veći dio Hirošime i izazvavši trenutačnu smrt 80 .000 ljudi. Američki predsjednik Hari Truman je nekoliko sati nakon prvog atomskog napada u istoriji objavio:
“Svijet će saznati da je prva atomska bomba bačena na Hirošimu, na vojnu bazu. Pobijedili smo Nijemce u atomskoj trci. Iskoristili smo bombu da skratimo agoniju rata i spasimo živote hiljada mladih Amerikanaca. Nastavicemo da koristimo ovo oružje dok sasvim ne uništimo japansku vojnu silu.”
Tri dana nakon Hirošime, bačena je bomba na Nagasaki. Petnaestog avgusta Japan je pristao na bezuslovnu kapitulaciju. Reporter Američkog radija, opisujući trenutke slavlja u Njujorku zbog završetka rata, je izvjestio:
“Procjenjujem da ima najmanje 350.000 ljudi, koji su razdragani, koji viču, koji prave buku i bacaju konfete i papirne trake u boji, slaveći najveću od svih pobjeda, predaju Japana.”
Moris Džepson, 83-godišnji američki penzioner, član posade “Enola Gaja” u najnovijem izdanju magazina “Tajm”, svjedočeći o povratku u bazu nakon napada na Hirošimu, navodi kako ga je tokom večere jedan mornarički oficir upitao: “Šta si radio danas?”. “Mislim da smo danas okončali rat”, odgovorio je Džepson, koji je svojevremeno kao tehničar pripremio bombu za aktiviranje pola sata prije cilja.
Hirošima i Nagasaki su, nema sumnje, ubrzali vojni slom Japana u Drugom svjetskom ratu, ali moralne dileme povodom stradanja na hiljade civila u američkim atomskim udarima nisu otklonjenje ni 60 godina kasnije. Kristofer Hud, direktor japanskih studija na Univerzitetu u Kardifu u Velikoj Britaniji, kazao je Radiju Slobodna Evropa, povodom lanjske godišnjice Hirošime, da je ovaj događaj uvjerio mnoge Japance da se upotreba nukelarnog oružja ničim ne može opravdati.
“Rat u Pacifiku nikada nije bio popularan i podudario se sa periodom u kome je ratna sreća već okrenula leđa Japanu, iako je domaća propaganda tvrdila dugačije. Neposredno nakon Hirošime, mnogi Japanci nisu znali šta se zapravo desilo. Kada su, godinama kasnije, počeli da saznaju o trajnim posljedicama napada, to je izazvalo generalno gađenje prema ratu.”
Hud napominje da je duboka averzija prema ratu vidna i po respektu koji Japanci iskazuju prema svom eksplicitno pacifističkom ustavu, koji su u osnovi pisali Amerikanci.
Može li se Hirošima ponoviti? Strah koji se urezao u kolektivno pamćenje generacija stasalih tokom hladnog rata i američko- sovjetske nukelarne trke, bio je decenijama jači od želje da se pritisne obarač najubitačnijeg oružja koje je čovjek ikada izmislio. To ne znači da je opasnost iščezla. Pored Sjeverne Koreje, koja tvrdi da raspolaže atomskim oružjem, u nukelarnom klubu su SAD, Rusija, Francuska, Britanija, Kina, Indija, Pakistan i vjerovatno Izrael. Ove zemlje su se nizom međunarodnih sporazuma obavezale da će spriječiti širenje atomskog oružja, ali ne i da će ga sasvim eliminisati.
Cinjenica da ti arsenali postoje i da rastu apetiti, ne samo država, već i terorističkih grupa da se domognu atomskog oružja, govori da je opomena iz Hirošime itekako živa. U gradu i okolini danas živi oko 85.000 ljudi koji su bili tu i tog fatalnog avgustovskog jutra, 1945. Za mnoge je to bio početak doživotne borbe, ne samo sa fizičkim posljedicama atomskog udara, nego i trauma da se uključe u društvo koje ih je, strahujući od kontaminacije, odbacilo.
“Svijet će saznati da je prva atomska bomba bačena na Hirošimu, na vojnu bazu. Pobijedili smo Nijemce u atomskoj trci. Iskoristili smo bombu da skratimo agoniju rata i spasimo živote hiljada mladih Amerikanaca. Nastavicemo da koristimo ovo oružje dok sasvim ne uništimo japansku vojnu silu.”
Tri dana nakon Hirošime, bačena je bomba na Nagasaki. Petnaestog avgusta Japan je pristao na bezuslovnu kapitulaciju. Reporter Američkog radija, opisujući trenutke slavlja u Njujorku zbog završetka rata, je izvjestio:
“Procjenjujem da ima najmanje 350.000 ljudi, koji su razdragani, koji viču, koji prave buku i bacaju konfete i papirne trake u boji, slaveći najveću od svih pobjeda, predaju Japana.”
Moris Džepson, 83-godišnji američki penzioner, član posade “Enola Gaja” u najnovijem izdanju magazina “Tajm”, svjedočeći o povratku u bazu nakon napada na Hirošimu, navodi kako ga je tokom večere jedan mornarički oficir upitao: “Šta si radio danas?”. “Mislim da smo danas okončali rat”, odgovorio je Džepson, koji je svojevremeno kao tehničar pripremio bombu za aktiviranje pola sata prije cilja.
Hirošima i Nagasaki su, nema sumnje, ubrzali vojni slom Japana u Drugom svjetskom ratu, ali moralne dileme povodom stradanja na hiljade civila u američkim atomskim udarima nisu otklonjenje ni 60 godina kasnije. Kristofer Hud, direktor japanskih studija na Univerzitetu u Kardifu u Velikoj Britaniji, kazao je Radiju Slobodna Evropa, povodom lanjske godišnjice Hirošime, da je ovaj događaj uvjerio mnoge Japance da se upotreba nukelarnog oružja ničim ne može opravdati.
“Rat u Pacifiku nikada nije bio popularan i podudario se sa periodom u kome je ratna sreća već okrenula leđa Japanu, iako je domaća propaganda tvrdila dugačije. Neposredno nakon Hirošime, mnogi Japanci nisu znali šta se zapravo desilo. Kada su, godinama kasnije, počeli da saznaju o trajnim posljedicama napada, to je izazvalo generalno gađenje prema ratu.”
Hud napominje da je duboka averzija prema ratu vidna i po respektu koji Japanci iskazuju prema svom eksplicitno pacifističkom ustavu, koji su u osnovi pisali Amerikanci.
Može li se Hirošima ponoviti? Strah koji se urezao u kolektivno pamćenje generacija stasalih tokom hladnog rata i američko- sovjetske nukelarne trke, bio je decenijama jači od želje da se pritisne obarač najubitačnijeg oružja koje je čovjek ikada izmislio. To ne znači da je opasnost iščezla. Pored Sjeverne Koreje, koja tvrdi da raspolaže atomskim oružjem, u nukelarnom klubu su SAD, Rusija, Francuska, Britanija, Kina, Indija, Pakistan i vjerovatno Izrael. Ove zemlje su se nizom međunarodnih sporazuma obavezale da će spriječiti širenje atomskog oružja, ali ne i da će ga sasvim eliminisati.
Cinjenica da ti arsenali postoje i da rastu apetiti, ne samo država, već i terorističkih grupa da se domognu atomskog oružja, govori da je opomena iz Hirošime itekako živa. U gradu i okolini danas živi oko 85.000 ljudi koji su bili tu i tog fatalnog avgustovskog jutra, 1945. Za mnoge je to bio početak doživotne borbe, ne samo sa fizičkim posljedicama atomskog udara, nego i trauma da se uključe u društvo koje ih je, strahujući od kontaminacije, odbacilo.
