Dostupni linkovi

logo-print

Sport kao lakmus papir


*****

Dragan Žilić, bivši golman reprezentacije Srbije i Crne Gore, član je Nogometnog kluba „Rijeka“. Navijači, koji sebe nazivaju „Armadom“, najpre su protestovali, a onda su objavili na svojoj internet stranici da prekidaju sve odnose sa Upravom kluba koja se usudila da im dovede Srbina. Deo saopštenja glasi:

„,Armada‘ je uspjela uvjeriti Upravu HNK ,Rijeke‘, kako bi moguće dovođenje srpskog vratara Dragana Ilića, bio nekoristan potez, kako za struku, ali i čast kluba koji još uvijek nosi predznak ,hrvatski‘. Ujedno smo jasno dali do znanja kako će klub morati birati između svojih navijača i dotičnog vratara. Kako je Uprava HNK ,Rijeke‘ ipak odlučila dovesti srpskog vratara na vrata najmilijeg nam kluba, vodstvo kluba navijača ,Armada‘, u ime svih svoj pripadnika, ovim putem, od ovoga trenutka do daljnjega, prekida sve odnose s istom.“

Kada se podigla poprilična bura zbog toga što je problem ispala samo nacionalnost budućeg člana kluba, „Armada“ se oglasila stavom da je problematično to što je Dragan Žilić fotografisan u jednoj prilici kako pozdravlja sa tri podignuta prsta, što je poslednjih petnaestak godina uobičajeno u Srbiji. Fotografije na kojima on čak navodno nosi i kokardu, što tvrde navijači „Rijeke“, nikada nisu objavljene. Kada se pritisak medija pojačao, „Armada“ je objavila na svojoj internet stranici da prekida i bilo kakve kontakte sa medijima na temu srpskog igrača.

Vođa „Armade“ Dragomir Javor o tome kakve su buduće najmere navijača Rijeke:

„Ako pratite naš internet portal, cijela naša navijačka udruga i ja smo objavili da više nećemo davati nikakve izjave u vezi toga. To je za nas gotovo i tako se ponašamo.“

RSE: Prvenstvo je počelo. Hoćete li dolaziti na utakmice?

JAVOR: Hoćemo.

RSE: Hoćete li pri tom prosvjedovati?

JAVOR: Vidjet ćemo. U subotu je prva utakmica, pa će se vidjet.

RSE: Koliko znam, kažete da imate fotografije neprimjerenog Žilićeva ponašanja. Hoćete li ih dati objaviti?

JAVOR: Bez uvrede, već sam vam rekao da više nećemo davati nikakve izjave u vezi toga. Stvarno nemam ništa osobno ni protiv vas, ni protiv ikoga, ali mi više ne dajemo izjave u vezi toga i ne mislimo se više prepucavati preko medija s nikim.

RSE: Onda nam bar recite adresu vaše web stranice.

JAVOR: www.armada-rijeka.hr

Dragan Žilić u razgovoru za Radio Slobodna Evropa:

RSE: Gospodine Žiliću, Vaš dolazak u Rijeku, tamošnja navijačka grupa propratila je velikim negodovanjem. Čak je najavljen i prekid njihovih odnosa sa klubom. Kako komentarišete tu činjenicu?

ŽILIĆ: Sigurno da nije prijatno raditi pod tim uslovima, ali ja sam dobio garancije od ljudi iz kluba da problema neće biti. Za sada ih nije bilo, što je lepo, i nadam se da ih neće biti u nekom narednom periodu. Tako da očekujem da se ipak smire te navijačke strasti. Inače, fenomenalno sam primljen od strane svih ljudi u klubu, od igrača. Okrenut sam samo fudbalu.

RSE: Uprkos Vašim tvrdnjama da Vas ne zanima bilo šta što je van sporta, očigledno je da se sport i politika ne mogu razdvojiti. Na kraju krajeva, na sve to utiču i ratni sukobi koji su se dešavali tokom devedesetih.



ŽILIĆ: Ne bih ulazio u politiku, politika je nama mnogo zla nanela. Mislim da je dalje potezati političko pitanje veoma iluzorno i mešati sve to jedno sa drugim sigurno da će doprineti nekim eskalacijama i negodovanjima navijača. Tako da ja ipak pokušavam da sve okrenem fudbalu, da politiku totalno stavim na drugu stranu. Ja takođe nikada nisam bio nešto politički nastrojen ka nekome, tako da očekujem da se i navijači Armade urazume i da krenemo da razmišljamo samo o uspesima kluba „Rijeka“.

RSE: Znali ste i ranije da se „Armada“ protivi dolasku. Koji su bili Vaši motivi za prihvatanje ponude „Rijeke“?

ŽILIĆ: Pre mesec dana sam bio jedan dan u Rijeci i sve je počelo posle toga. Ljudi su došli sa konkretnom ponudom, prihvaćeni su uslovi koje sam postavio, dali su mi garancije da je to jedna mala grupa navijača, da će se to stišati, da njima treba golman ovakvog profila kakav sam ja. Tako da je jednostavno presudila sportska varijanta i vera u te ljude koji su garancija.

RSE: Kako se građani na ulici, u svakodnevnom kontaktu ophode i ponašaju prema Vama?

ŽILIĆ: Izuzetno lepo sam primljen, kako u Rijeci, tako i u Opatiji. Ljudi prilaze, pružaju ruku, ograđuju se od svih tih gluposti koje se dešavaju, tako da stvarno svaka pohvala i ljudima u klubu i ljudima oko kluba i građanima.

RSE: Navijači „Rijeke“ tvrde da posjeduju Vašu fotografiju sa šajkačom i kokardom i podignuta tri prsta.

ŽILIĆ: Ta fotografija ne postoji. Ali opet kažem, to sam rekao i pred njihovom javnošću, najlakše je uraditi fotomontažu. Ako se nešto tvrdi, treba da bude autentično prikazano, a ne da se radi na osnovu nekih indicija i da se prave insinuacije na moj račun i tih ljudi koji su me doveli u ovaj klub.

RSE: Jeste li dizali tri prsta?

ŽILIĆ: Ako sam ih i dizao, iako ne mogu da se setim kad je to bilo, na kojim javnim manifestacijama, to nije greh.

Potez navijača „Rijeke“ na žalost nije jedini. Naprotiv. Izlivi najgoreg šovinizma već decenijama su uobičajeni dekor sportskih takmičenja. Ono što je novo u posleratnom području bivše Jugoslavije, za razliku od ratnog, jeste da sada više nisu političari, barem većina njih, ti koji šire mržnju. To sada rade organizovane kvazinavijačke grupe zajedno sa medijima, i to ne samo tabloidima. Uostalom, jedan nedeljnik čiji se novinari neskromno kite atributima tipa „najozbiljniji“ i slično, objavio je proletos tekst u kojem je potanko opisan navodno istinit slučaj u kojem se svojevremeno vođa navijača jednog od klubova nekadašnje velike četvorke odvažio da noć pred utakmicu provede u gradu rivalskog kluba iz te četvorke. Priča se završila, prema ovom nekada zaista uglednom nedeljniku, polnim odnosom vođa navijača pri čemu je gost, dakako, prema ovom nedeljniku, bio pasivni partner.

*****

Izlivi najprimitivnije nacionalne mržnje, do sada nečuveni, postali su sastavni deo i sportskih foruma. Sednica Olimpijskog komiteta Srbije i Crne Gore, na kojoj je smenjen dotadašnji čelnik Filip Cepter i imenovan Ivan Ćurković, jedan od naših današnjih gostiju, izgledala je, između ostalog, i ovako. Delegat Radomir Vojvodić:

„Ne mogu da verujem da su u Srbiji na početku 21. veka dozvolili da na ovako visokom mestu jedan Hrvat radi ovo što radi. Da, da, dragi prijatelji. Ja se izvinjavam…“

„Ja se izvinjavam. Molim vas da isključite mikrofon jer govor mržnje je nešto što komitet zaista ne može da toleriše. Oduzimam vam reč u ime predsedavajućeg, gospodina Ćusovića, i u svoje lično ime.“

Reakcija predsedavajućeg ove sednice, kao i samo nedelju dana pre toga ovacije Splićanima Toniju Kukoču i Dinu Rađi u Beogradu na oproštajnoj utakmici Aleksandra Đorđevića, ipak su ono što u ovakvoj situaciji uliva ohrabrenje.

RSE: Igrali ste u Beogradu na oproštaju košarkaša Đorđevića. Najprije ste najavili da nećete, pa ste ipak naposljetku prihvatili i otišli. Šta Vas je motiviralo da odete?

RAĐA: U prvom redu jedno prijateljstvo među nama koje je dugogodišnje. Mi se poznajemo otkad smo bili djeca, baš djeca, od nekih 15-16 godina, i to je presudilo da ipak promijenim svoju odluku i da odem.

RSE: Jeste li očekivali da ćete doživjeti ovacije koje ste doživjeli?

RAĐA: Moram priznati da sam očekivao aplauz, ali ne onakav. Očekivao sam tu i tamo neki zvižduk, međutim način na koji su nas primili je bio veličanstven, bez ijednog jedinog zvižduka, bez ijednog ružnog pogleda. Mislim, stvarno fenomenalno.

RSE: Kako ste se osjećali u tom trenutku?

RAĐA: Pa moram priznati da sam bio zbunjen na neki način. Nisam to očekivao. Ali sam bio počašćen i izuzetno mi je drago što sam ipak na kraju otišao.

*****

Da li sport u ovo vreme sveopšte saradnje država regije na svim poljima spaja ili razdvaja? Da li on doprinosi zbližavanju ili pak seje novu mržnju?

*****

Mostar predstavlja još od rata simbol podela, ne samo sportskih, ali i sportskih, oličenih u manje sportskom, a više političkom rivalitetu „Veleža“ i „Zrinskog“.

Ligaš Republike Srpske, nevesinjski „Velež“, odmjerio je juče u Mostaru sportske snage sa najboljim izabranicima istoimenog mostarskog tima u okviru ligaških priprema za narednu sezonu. Iako su mostarski „Rođeni“ pobijedili čak sa 10:0, pripadnici oba kluba su izjavili da je najvažniji rezultat sportsko druženje i velike mogućnosti koje nudi međuklupska saradnja.
Sa timom fudbalera Nevesinja bio je i Dragan Okuka, nekadašnji daroviti prvotimac mostarskih „Rođenih“, a danas selektor mlade reprezentacije Srbije i Crne Gore. Šta misli o sportu danas i koliko to može biti most saradnje, obnove povjerenja i dijaloga i povezivanja pokidanih veza među sportistima, sportskim radnicima i klubovima na prostorima bivše Jugoslavije.

„Nažalost „Velež“ igra u drugoj ligi, gdje mu nije mjesto. Ali valjda će doći bolje vrijeme kada će igrati u prvoj ligi, na boljem stadionu od ovoga. A „Velež“ ima puno bivših igrača, uspješnih trenera, uspješnih ljudi, uspješnih direktora, menadžera, i ukoliko svi nađu dobre volje, „Veležu“ se može pomoći da ne igra na ovakvom stadionu, u ovakvom ambijentu i da ne igra u drugoj ligi Bosne i Hercegovine.“

Mensud Duraković, selektor omladinskog pogona veležovih, nedavno je vodio juniore „Rođenih“ u Beograd, gdje su Mostarci bili pozvani da učestvuju na turniru sa beogradskim „Partizanom“ i timom Beograda. Sport ima iskonski zadatak da spaja, stimuliše druženje, a tu je onda i dijalog, obnova saradnje i prijateljstava i stvaranje novih veza, što je najvažnije za budućnost sporta, u Beogradu smo doživjeli pomalo od svega, kaže Duraković:

„Ono prvo što moram da kažem, pored tih sportskih rezultata koji su bili u drugom planu, najviše nas je interesovalo ponovno uspostavljanje tih sportskih kontakata, prije svega sa „Partizanom“ klubom u kojem se više Mostaraca nalazi na vodećim funkcijama. Dolazak djece u Beograd i ti prvi kontakti, time smo oduševljeni. To je jedina riječ koju mogu upotrijebiti. Oduševljeni smo brigom domaćina, brigom ljudi, Mostaraca, koji trenutno žive i rade u Beogradu i tako dalje.“

Ivica Galić, direktor Hrvatskog nogometnog kluba „Zrinski“ u Mostaru, aktualnog prvaka u Premijer ligi BiH, kaže da je i u ovom trenutku sport na mnogo načina povezuje i širi saradnju među sportistima, klubovima i poklonicima sporta:

„Mislim da je to način i u buduće i sada, tako da sam ubijeđen u to da je sport jedini taj koji može sve to prevazići.“

RSE: Šta bi, kako i na koji način još trebalo učiniti da sport uistinu postane most najšire saradnje, te kako gleda na Mostar i mogućnost da premijerligaši „Zrinjski“ i „Velež“ više sarađuju, pa i zajedno koriste gradski stadion pod Bijelim Brijegom koji je trenutno „Veležu“ nedostižan:



GALIĆ: Što se tiče samog Mostara, „Zrinskog“ i „Veleža“, mislim da tu postoji suradnja i ja ne vidim da je tu nema. Iz tih razloga govorim da nikad između sportista niti može biti, niti je ima bilo kakvih prepreka, da ne bude tog zajedništva, pričanja, dogovaranja i uspostavljanja dobrih odnosa.

*****

Na istu temu razgovarali smo i sa Ivanom Ćurkovićem, sada VD predsednikom Olimpijskog komiteta Srbije i Crne Gore, nekada fudbalerom „Partizana“ i francuskog Sentetjena (Saint-Etienne):

RSE: Gospodine Ćurkoviću, da počnemo od aktuelnog slučaja golmana iz Srbije Dragana Žilića koji je potpisao za fudbalski klub „Rijeka“, ali navijači ovog kluba - „Armada“ - ne prihvataju njegov dolazak i najavljuju prekid svih odnosa sa klubom. Kako gledate na ovaj slučaj? Smatrate li da je sazrelo vreme da sportiste iz država nekadašnje Jugoslavije nastupaju u klubovima susednih država?

ĆURKOVIĆ: Reći ću vam šta mislim o slučaju Žilić u Rijeci, ali mislim da je to jedan globalan pristup sportu u ovoj državi uopšte. Ali ima, naravno, i pozitivnih i negativnih slučajeva. Što se tiče Žilića i njegovog odlaska u Rijeku, svuda postoje grupe koje imaju ekstremno raspoloženje, ali tome ne treba davati preveliki značaj. Iz kojih to razloga rade, sigurno ne iz sportskih. Zar jedan golman koji je branio za reprezentaciju Jugoslavije, ne može da igra u jednom prvoligašu Hrvatske? Drugo, on je jedan vaspitan i ispravan mladić u svakom pogledu. Kada dolazite do takvih negativnih raspoloženja, onda treba razgovarati s tim ili sa tom grupom navijača. Šta znači to da ga klub angažuje, a jedna mala grupa navijača ga apriori ne želi? Mislim da je to problem kojem, opet kažem, ne treba pridavati veliki značaj. Ne može klub biti taoc jedne grupe navijača, iz ne znamo kojih razloga, vjerovatno ne sportskih.

RSE: Dotakli ste se mog sledeć pitanja. Da li je, prema Vašem mišljenju, u pitanju samo stavovi navijačkih grupa koji su često, i u Hrvatskoj i u Srbiji, vrlo tvrdi po ovom pitanju, ili se radi o opštoj klimi?

ĆURKOVIĆ: Ne želim da verujem da se radi o opštoj klimi. To je stav jedne male, navijačke grupe. Pa kao što i mi imamo kod nas, jedna grupa ne prestaje da viče: „Uprava napolje!“ i tako dalje. Međutim, mi otprilike znamo odakle to dolazi i to postaje apsurd poslije uspjeha koje „Partizan“ ima. To ne znači da ti navijači ne vole nas, ne znam iz kojih razloga to rade. Ali, opet kažem, tome ne treba pridavati značaj. To je ekstremno ponašanje kojeg je danas sve manje.

RSE: Živeli ste godinama u Francuskoj, u Sentetjenu. Vaše vreme se nekako poklapa sa dolaskom i ekspanzijom tamnoputih igrača iz nekadašnjih francuskih kolonija. Kakve su tada bile reakcije i može li se uopšte povući paralela sa ovim što se događa na našim prostorima.



ĆURKOVIĆ: Ima jako mnogo Francuza koji su druge boje kože. Oni dolaze iz bivših francuskih kolonija, Senegala, „Crne Afrike“ i tih ostrva. I tada smo imali igrača crne puti koji su bili Francuzi. Danas ih ima više. Francuzi tome ne pridaju apsolutno nikakav značaj. Znate i sami da je ponekad od jedanaest igrača u timu francuske reprezentacije, deset njih crne puti, ali to Francuze ne sprečava da za njih navijaju, da su im oni ljubimci. Oni su apsolutno, ne samo asimilirani, oni su građani Francuske i potpuno se tako osećaju. Ima ponekada nekih izliva, ali oni su pojedinačni i ne mogu se uzimati kao nešto generalno. Kao što ima izliva na određen način prema svakome od nas ko se bavi sportom, tako da to ne treba shvatati ozbiljno. To su zaista usamljeni slučajevi koji samo potvrđuju ovo pravilo koje sam rekao – da to nije problem i da to ne treba biti problem. Ta ekstremna ponašanja su pojedinačna i nasreću malobrojna.

*****

Željko Jerkov, proslavljeni košarkaš „Jugoplastike“ i reprezentacije nekadašnje Jugoslavije sedamdesetih, godina sada predsjednik Gradskog veća Splita:

„Osnovni problem postkonflikta na ovim prostorima je to što razumijevanje otežava smirenje, jer mi već po tonu glasa znamo da li nas neko laže ili ne laže, a neke neprijatelje nismo ništa razumjeli, pa smo im možda lakše oprostili. Mislim da su na neki način ove manifestacije lakmus papir na kojem se vidi koje je stanje tog smirenja. Mislim da to napreduje. Mislim da se iz godine u godinu vidi da su tenzije sve manje i manje, da se utakmice mogu bez problema igrati. Sjećate se, postojale su nekada, i kad nije bilo rata, navijačke tenzije između klubova iz Beograda, Splita, Zagreba i tako dalje. Sad je to sve skupa u jednom smirivanju, i mislim da je za sve skupa sport dobar lakmus papir da se vidi koje je trenutno stanje.“

*****

Profesor Srđan Vrcan, sociolog iz Splita, jedan od naučnika koji se na području bivše Jugoslavije još pre nekoliko decenija među prvima bavio sociologijom sporta, u izjavi za Radio Slobodna Evropa, datoj za ovu emisiju prošle godine, upozorava da sport može, osmišljenim pristupom biti mnogo jači integrativni faktor nego što to mogu neke političke institucije namenjene upravo tome:

„Više je za faktičku integraciju napravio nogomet nego Vijeće Evrope. Više se zna za Evropu, više se živi u nekom evropskom kontekstu preko nogometa nego što se prati ono što se govori u Strasburu ili u Briselu.“
XS
SM
MD
LG