„Imam prijateljicu koja je već sedam godina na pravu i još je treća godina.“
RSE: Zašto se u Hrvatskoj tako dugo studira?
„Ili zato što su faksovi teški ili se ljudima ne da učiti.“
„Zbog toga što je težak faks, ali i zbog toga što se mogu prebacivati ispiti, pa se onda u apsolventskom dijelu to dosta oduži.“
„Na Filozofskom ne toliko, po mom mišljenju, ali recimo na strojarstvu ili tako nekim drugim fakultetima definitivno.“
„Mislim da dugo studiraju oni ljudi koji upadnu na faks preko veze. Cijeli sustav je u biti takav. Vjerojatno nema ni dovoljno motivacije.“
„Ja studiram sedam godina engleski i informatologiju, i mislim još.“
RSE: Da li to treba toliko dugo studirati?
„Pa u biti ne. Moglo bi to i brže, ali kad se već može, zašto to ne iskoristiti. Poslije čovjek upozna vječne studente, upozna profesore, bude dobar sa svima. To je u svakom slučaju jako zabavan stil života i lijepo ga je održati što je moguće duže.“
I dok jedni odugovlače s diplomom iz zabave i lijenosti, drugi to čine iz nužde. Apsolventica sociologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu:
„Ja sam iskoristila studentska prava do kraja, dok traju, čisto zato što nemam nekih mogućnosti tipa poslova i tako, pa mi se više isplati raditi preko student servisa, čak mogu naći nešto bliže struci, lakše nego poslije.“
Dekan zagrebačkog Fakulteta strojarstva i brodogradnje, profesor Tonko Čurko, hrvatsku situaciju uspoređuje s europskom:
„I tamo vam je duljina trajanja studija sedam, pa i više godina. Recimo u Njemačkoj i Austriji, koje su oduvijek bile naš uzor što se tiče tehnike, također Švicarska, arhitektura se studira osam-devet godina, pa čak i više. U Italiji i deset godina. Dakle, to nije svojstveno samo Hrvatskoj. To vam je raširena pojava.“
Zagrebački Strojarski fakultet prvi je, još prije tri godine, prešao na studiranje po Bolonjskoj deklaraciji. Profesor Čurko vjeruje da bi novi program mogao donekle skratiti i dužinu studiranja:
„Satnica je smanjena sa 33-34 sata na 25 sati tjedno, uvedeno je dosta mentorskog rada i novih pomagala za studente. Dakle, infrastruktura je bitno popravljena i očekujemo da će to dati neke rezultate. Međutim, naši programi su i dalje zahtjevni, na tome dalje inzistiramo i od toga nećemo odustati.“
I profesori i studenti vjeruju, međutim, da bi se dužina studiranja u Hrvatskoj ipak mogla smanjiti jer Bolonjska deklaracija naprosto uskraćuje prenošenje ispita iz godine u godinu:
„Prenošenja ispita po novomu više nema. Studenti sve ispite mogu, putem kolokvija, putem seminarskih radova, riješiti u toku semestra.“
„Tjera nas u biti na stalan rad. Imamo kolokvije svaka dva-tri tjedna. Kao u osnovnoj i srednjoj školi, morate raditi da bi prošli. Do sada su se prebacivali ispiti. Kolega je imao 13 ispita na zadnjoj godini.“
Glasnogovornica Rektorata zagrebačkog sveučilišta Zvonimira Klen ističe, međutim, da dužina studiranja u Hrvatskoj i nije tako zabrinjavajuća koliko činjenica da najveći broj upisanih studenata nikad i ne završi fakultet:
„Podatak je da 25 posto studenata uopće pređe u drugu godinu, dakle završi prvu i upiše drugu. I još manje optimističan podatak je da 40 posto studenata uopće završi fakultet.“
Napominje da je u zapadnoeuropskim zemljama broj diplomiranih u odnosu na upisane daleko veći:
„Kod nas je 40 posto, a u Evropi negdje oko 60 i nešto posto.“
RSE: Zašto se u Hrvatskoj tako dugo studira?
„Ili zato što su faksovi teški ili se ljudima ne da učiti.“
„Zbog toga što je težak faks, ali i zbog toga što se mogu prebacivati ispiti, pa se onda u apsolventskom dijelu to dosta oduži.“
„Na Filozofskom ne toliko, po mom mišljenju, ali recimo na strojarstvu ili tako nekim drugim fakultetima definitivno.“
„Mislim da dugo studiraju oni ljudi koji upadnu na faks preko veze. Cijeli sustav je u biti takav. Vjerojatno nema ni dovoljno motivacije.“
„Ja studiram sedam godina engleski i informatologiju, i mislim još.“
RSE: Da li to treba toliko dugo studirati?
„Pa u biti ne. Moglo bi to i brže, ali kad se već može, zašto to ne iskoristiti. Poslije čovjek upozna vječne studente, upozna profesore, bude dobar sa svima. To je u svakom slučaju jako zabavan stil života i lijepo ga je održati što je moguće duže.“
I dok jedni odugovlače s diplomom iz zabave i lijenosti, drugi to čine iz nužde. Apsolventica sociologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu:
„Ja sam iskoristila studentska prava do kraja, dok traju, čisto zato što nemam nekih mogućnosti tipa poslova i tako, pa mi se više isplati raditi preko student servisa, čak mogu naći nešto bliže struci, lakše nego poslije.“
Dekan zagrebačkog Fakulteta strojarstva i brodogradnje, profesor Tonko Čurko, hrvatsku situaciju uspoređuje s europskom:
„I tamo vam je duljina trajanja studija sedam, pa i više godina. Recimo u Njemačkoj i Austriji, koje su oduvijek bile naš uzor što se tiče tehnike, također Švicarska, arhitektura se studira osam-devet godina, pa čak i više. U Italiji i deset godina. Dakle, to nije svojstveno samo Hrvatskoj. To vam je raširena pojava.“
Zagrebački Strojarski fakultet prvi je, još prije tri godine, prešao na studiranje po Bolonjskoj deklaraciji. Profesor Čurko vjeruje da bi novi program mogao donekle skratiti i dužinu studiranja:
„Satnica je smanjena sa 33-34 sata na 25 sati tjedno, uvedeno je dosta mentorskog rada i novih pomagala za studente. Dakle, infrastruktura je bitno popravljena i očekujemo da će to dati neke rezultate. Međutim, naši programi su i dalje zahtjevni, na tome dalje inzistiramo i od toga nećemo odustati.“
I profesori i studenti vjeruju, međutim, da bi se dužina studiranja u Hrvatskoj ipak mogla smanjiti jer Bolonjska deklaracija naprosto uskraćuje prenošenje ispita iz godine u godinu:
„Prenošenja ispita po novomu više nema. Studenti sve ispite mogu, putem kolokvija, putem seminarskih radova, riješiti u toku semestra.“
„Tjera nas u biti na stalan rad. Imamo kolokvije svaka dva-tri tjedna. Kao u osnovnoj i srednjoj školi, morate raditi da bi prošli. Do sada su se prebacivali ispiti. Kolega je imao 13 ispita na zadnjoj godini.“
Glasnogovornica Rektorata zagrebačkog sveučilišta Zvonimira Klen ističe, međutim, da dužina studiranja u Hrvatskoj i nije tako zabrinjavajuća koliko činjenica da najveći broj upisanih studenata nikad i ne završi fakultet:
„Podatak je da 25 posto studenata uopće pređe u drugu godinu, dakle završi prvu i upiše drugu. I još manje optimističan podatak je da 40 posto studenata uopće završi fakultet.“
Napominje da je u zapadnoeuropskim zemljama broj diplomiranih u odnosu na upisane daleko veći:
„Kod nas je 40 posto, a u Evropi negdje oko 60 i nešto posto.“
