Dostupni linkovi

logo-print

Sve počinje od mirisa


Mustafa Fetahagić već pri prvom susretu ruši mnoge stereotipe o slikarima. Najprije građom. Umjesto krhke figure umjetnika koji dane provodi u slikarskom ateljeu, dočekuje vas gorostas konstitucije vaterpoliste ili profesionalnog igrača ragbija. Na terenu malog nogometa ostajete u nevjerici da li je moguće da ovaj Hercegovac, koji je zagazio u četvrtu deceniju, ima toliko snage i brzine da se nosi sa dvostruko mlađim momcima. Mali fudbal je samo predah od posla građevinskog preduzetnika kojeg Mustafa i njegov brat Muris već nekoliko godina uspješno vode u Brisbejnu, glavnom gradu države Kvinslend, na istočnoj obali Australije. Tamo su, kao i toliki drugi, početkom devedesetih potražili utočište. Mustafa je Trebinjac po rođenju i sarajevski đak po obrazovanju. Slikarstvo je učio od Mileta Ćorovića, Joška Alebića, Slobodana Unkovića i drugih renomiranih umjetnika i pedagoga sa sarajevske Akademije, gdje je diplomirao 1987. godine. Svodeći bilanse posljednjih desetak godina, Mustafa sa zrncem cinizma kaže da se desio lijepi haos koji se pretvorio u miran život. U tom životu, pored posla građevinskog preduzimača i velike porodice, kako priznaje, nema dovoljno vremena za slikarstvo, ali žudi za trenutkom kada će njegov dan počinjati i završavati u ateljeu. Za svoje slikarstvo Mustafa kaže da je polunadrealističko i poluintimno, da ga zanima prije svega atmosfera slike. Ne morate biti veliki poznavalac slikarstva, pa da na Mustafinim radovima otkrijete uticaj Ljubovića, Berbera, Zeca i drugih sjajnih majstora sarajevske škole. Već i nazivi – „Promenada“, „Zaustavljeno sjećanje“, „Puls nostalgije“, „Prosuto vrijeme“, „Neprolazne misli“ - upućuju na tematski okvir Mustafinih slika. Prohujalo je više od decenije života u drugačijem podneblju, daleko od zavičajnog pejzaža. Ipak, i najnoviji radovi slikara svjedoče da u njegovoj imaginaciji živi Bosna i Hercegovina: „Tamo je sve počelo i ako se ne vratim tom vrelu, sve što radim je uzaludno“, kaže Mustafa, ne krijući želju da se što prije steknu uslovi za neku izložbu u Sarajevu, Mostaru ili rodnom Trebinju.

RSE: Mustafa, kad bih te zamolio da u minuti sažmeš šta ti se događalo u ovih proteklih desetak godina, kako bi izgledala ta minuta?

FETAHAGIĆ: Bio je to jedan lijepi haos, koji se na kraju pretvorio u jedan miran život.

RSE: Diplomirao si 1987. godine, u klasi profesora Ratka Lalića.

FETAHAGIĆ: Da. I prije njega sam imao divne profesore. Imao sam tu sreću da svake godine bude drugi šef klase, drugi slikar koji me je vodio, tako da sam kroz četiri godine Akademije upoznao četiri različita profesora i četiri različita pristupa slikarstvu. Prve godine sam imao sreću da me vodi Slobodan Ćorović, jedan divan crtač i jedna jaka ličnost, koji nas je učio osnovnim zahvatima slikanja. Kad gledam iz ove perspektive, mogu reći da sam prve, početne korake i ljubav prema životu i slikanju dobio od njega. Druge godine nas je učio Joško Alebić, također divan čovjek, novi pristup slikarstvu, novo prilagođavanje. Treće godine je to bio Slobodan Unković, divan detaljista, kolorista, slikar, sa savjetima koji su mi mnogo pomagali da otvorim svoj svijet, da svijet vidim svojim očima. I četvrte godine Ratko Lalić.

RSE: Kakve uspomene nosiš iz tih studentskih i sarajevskih dana? Sarajevo je drugačije od Trebinja gdje si odrastao.

FETAHAGIĆ: Godine koje sam proveo u Sarajevu su vjerovatno najljepši period mog života. To je bilo vrijeme odrastanja, učenja o životu, o slikarstvu, druženje sa ljudima, izlasci. Kulturni život tada u Sarajevu je bio veoma snažan, što se u svakom slučaju mnogo dojmilo nas mladih umjetnika koji smo nastojali nešto od toga ugrabiti ili i sami tome doprinijeti koliko smo mogli i kako je koji od nas bio u mogućnosti.

RSE: Koji su tvoji uzori u slikarstvu? Jednom si rekao da je to Vermer. Koga bi još mogao da izdvojiš kao slikarsku veličinu?

FETAHAGIĆ: Što se tiče stranih slikara, to su uglavnom bili slikari koji su posvećivali puno pažnje boji i detaljima koji doprinose cjelokupnom izgledu slike. Tako da sam uvijek volio Vermera, Šardena, stare majstore mrtve prirode. Od naših slikara sam imao puno uzora. Jer, kao što sam rekao, u Sarajevu je bila takva sredina da su slikari bili među boljima u Jugoslaviji, po mom mišljenju. Tako da su mi uzori bili recimo Ljubović, Ljubo Lah, Berber…

RSE: Kako bi definisao svoje slikarstvo? Imao sam priliku da vidim tvoj portfolio, seriju fotografija tvojih slika, nisam imao priliku da posjetim tvoj atelje, ali ako mogu da se usudim da kažem, tvoje slikarstvo je jedno intimno slikarstvo, slikarstvo atmosfere.

FETAHAGIĆ: Upravo tako. Dobio sam do sada dosta ocjena mog slikarstva kao slikarstva atmosfere. Volim što je to tako. Volim kad slika na prvi pogled odiše nekim svojim unutrašnjim životom i ja tome pokušavam doprinijeti. Ja bih to nazvao nekim polunadrealističkim, poluintimnim iznošenjem. To je uglavnom neka moja realnost neke moje Bosne i Hercegovine, u vremenu mog odrastanja.

RSE: Duže od jedne decenije živiš i radiš u Australiji. Da li ti je ovdašnje svjetlo, koje je mnogo drugačije od svjetla Mediterana, od svjetla u Sarajevu gdje si studirao, predstavlja problem? Kako si se navikao na ovo oštro sunce u Australiji, na južnoj polulopti, na velike sjenke, na oštre kontraste?

FETAHAGIĆ: Druga polulopta, druga realnost, drugo svjetlo. Sam način života je isto tako različit, kao i prilaz slikarstvu. Mogu ti reći da imam problema i sa pristupom slikanju i sa prilagođavanjem ovom načinu života uopšte. Nekako mi je lakše bilo tamo, jer se ka svemu više išlo srcem nego glavom. A ovdje je situacija upravo obrnuta. Nekako uvijek moraš ići više glavom i gledati na koje tržište da uputiš svoje slike da bi onda znao šta ćeš da slikaš. Ovdje je to jednostavno tako, agenti vode glavnu riječ i mi se moramo tome prilagođavati. Jednom mi je moj agent rekao: „Ne moraš sad slikati, dok ove slike malo ne prodamo“. Ja mu kažem: „Pa ja ne slikam da bih prodao slike, ja slikam radi sebe, da sam ja pun. A hoću li kasnije prodati te slike ili ne, to mi nije baš toliko važno“. Njemu, međutim, jeste, jer i on živi od mojih slika.

RSE: Kakva je ta situacija sa galeristima ovdje? Brisbejn je u posljednjih desetak godina doživio strahoviti ekonomski razvoj. Da li je taj ekonomski razvoj pratio i razvoj u kulturi?

FETAHAGIĆ: Galeristi su dosta surovi. Uzimaju 30 do 40, negdje čak i 50 posto od vrijednosti slike. Tako da se je vrlo teško probiti na takvom tržištu i vrlo je teško imati neke dobre finansijske koristi od toga, ako baš ne radiš dan i noć. Što se kulture tiče, slažem se da se u posljednje vrijeme, za razliku od onoga vremena kad smo došli, osjeti veliki napredak, ne samo u slikarstvu, nego i u svim drugim dijelovima. Brisbejn je sada jako veliki grad i mnogo toga se dešava, u teatru i u svim drugim oblastima kulture.

RSE: Da li si u kontaktu sa slikarima sa naših prostora? Postoji li neko ko je ovdje u Australiji postao renomirano ime?

FETAHAGIĆ: Koliko ja znam, ovaj stari hrvatski slikar Bilić, on je tu već dugo vremena i on je jedno veoma poznato ime. Davao je svoj potpis na sve postere koji su se pravili za vrijeme Olimpijade u Sidneju. Od drugih, u kontaktu sam sa jednom našom afirmisanom slikarkom koja i ovdje radi dobro, Almom Sarač, koja je imala nekoliko izložbi. Takođe s još jednim momkom koji je završio sa mom na Akademiji 1987. godine, Sašom Ebnerom, on se takođe bavi slikarstvom, odnosno sada više dizajnom, i dobro mu ide.

RSE: Može li se živjeti od slikarstva u Australiji?

FETAHAGIĆ: Mislim da malo ko može. Čak vrlo mali broj australskih slikara živi samo od slikarstva. To je uglavnom jedna pomoćna aktivnost, koja u nekim slučajevima i u nekim sretnim okolnostima može biti i finansijski zadovoljavajuća.

RSE: U Australiji ti se tokom ovih desetak godina desilo i dosta toga lijepog. Stvorio si jednu veliku familiju sa troje djece. Na koji način izlaziš na kraj, ako kažeš da od slikarstva nije izvjesna egzistencija ovdje?

FETAHAGIĆ: Nova sredina, nova prilagođavanja na život. Moja brat i ja smo bili u situaciji da se uhvatimo u koštac ovdje sa životom, i to na jedan vrlo jak način, da ne gledamo šta ćemo raditi u početku. Pa smo nekako počeli od raznih stvari, završili u nekoj građevini, u nekom unutrašnjem uređenju nekih prostora. Sada imamo firmu sa tri radnika. Tako da mogu reći da sada dosta dobro stojimo. Ali bilo je to, sada kad se sjetim, jedno stvarno teško vrijeme. Djeca su mala, još uvijek ih izvodimo na put. Slikarstvo je mnogo pomoglo. Uspio sam u jednoj galeriji izlagati svoje slike i imao sam određenog uspjeha.

RSE: Je li daleko trenutak kada će radni dan akademskog slikara Mustafe Fetahagića počinjati i završavati u ateljeu?

FETAHAGIĆ: Nadam se da nije. Ja bih volio da se to desi što prije. Ja bih volio da ovdje moje slike budu prihvaćene. Ali to dosta zavisi i od mene, jer i ja se moram malo prilagoditi ovom australskom tržištu i australskom načinu razmišljanja i o kulturi i o slikarstvu.

RSE: Bez obzira na sve logističke probleme koje bi takav poduhvat donio, ima li ideje, postoji li želja da organizuješ izložbu u Sarajevu, Mostaru, možda u Trebinju?

FETAHAGIĆ: Naravno, to je uvijek u meni. Ja bih volio da se ta izložba u Sarajevu dogodi, i to što prije. Nekako mi se čini da bez vraćanja na to neko vrelo odakle sam i gdje te slike počinju, ovo sve što radim ne bi puno ni koristilo. Nadam se da će se to dogoditi i u Mostaru i u Trebinju. Volio bih da se to dogodi u Trebinju. Već su me neki prijatelji zvali i pitali da li bi se nešto moglo organizovati. A ja kažem da bih najviše volio da se to dogodi, ali kako i kada, još ne znam.

RSE: Djeca rastu u drugačijem podneblju, u drugačijem jezičkom okruženju. Kojim se jezikom govori kod kuće?

FETAHAGIĆ: Trudimo se da engleski ne govorimo, ali to veoma teško ide. Djeca što su starija, sve više govore engleski. Mi im branimo, ali teško nam ide.

RSE: Australija je zemlja doseljenika. Oni to s ponosom ističu. Ovu zemlju su izgradili doseljenici. Poslije Drugog svjetskog rata, u velikom broju su ovdje došli Britanci, Italijani, Poljaci i drugi. Tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji, na desetine hiljada ljudi sa tih prostora je našlo ovdje utočište. Da li ti vidiš Australiju kao multikulturnu zemlju? Je li to samo multikulturnost, multietničnost na papiru ili to zaista funkcioniše?

FETAHAGIĆ: Ja se vrlo malo družim s Australcima. U takvom sam okruženju, u mom komšiluku ima ljudi odsvakud. Najviše Kineza i Indonežana. Meni se čini da to nekako funkcioniše. Kako, to je vrlo teško objasniti.

RSE: Ako mi dozvoliš jedno delikatno pitanje. Odgovor može izostati. Da li je situacija postala teža za Bošnjake nakon napada 11. septembra u Americi? Da li ti imaš problema zato što se zoveš Mustafa?

FETAHAGIĆ: Neposredno nakon napada, mogu reći da se osjetila neka netrpeljivost u vazduhu. Na poslu, u firmi gdje sam dugo vremena radio, gdje su me svi znali, nisam imao nekih problema. Ali se ta netrpeljivost osjećala u vazduhu. Sada, četiri godine nakon toga, već je malo lakše. Mislim da se shvata da su to uradili ekstremisti. U razgovoru s raznim Australcima sam pokušao da im objasnim naše stajalište i naše gledanje na to. Ja ne mogu reći da sam imao problema.

RSE: Australija je zemlja gdje sport uživa izuzetnu pažnju i izuzetnu finansijsku potporu. Da li misliš da će tvoja djeca i djeca naših ljudi, znači ta generacija koja je ovdje došla ili se ovdje rodila, promijeniti tu sportsku mapu Australije, pa će odavde dolaziti sjajni fudbaleri i vaterpolisti, teniseri, igrači ragbija i tako dalje?

FETAHAGIĆ: Ja se iskreno nadam da hoće. Australci recimo vole fudbal (soker, kako oni kažu), ali taj njihov talent je dosta manji nego talent naše djece, što je veoma očigledno. Ja se nadam da će naša djeca dodati tu neku iskru svemu tome i da će, u kombinaciji sa australskom upornošću i beskompromisnošću, napraviti dobre timove i dobre igrače, koji bi kasnije mogli da idu u svijet.

RSE: U fudbalskoj reprezentaciji Australije se već prepoznaju naša prezimena.

FETAHAGIĆ: Da, ima dosta naših i to je dobro. Naši igrači daju kreativnost i tehniku, dok su australski igrači uglavnom na mjestima odbrane, na mjestima gdje se igra glavom, gdje se igra beskompromisno.

RSE: Kad bi mogao da mijenjaš neke stvari ovdje, šta bi volio da se ovdje ukorijeni od onoga što smo donijeli iz te bivše zemlje i šta bi iz ove zemlje u tu bivšu valjalo prenijeti?

FETAHAGIĆ: Prvo ću ovo drugo, lakše mi je. Iz ove zemlje tamo bi trebalo prenijeti mnogo stvari. Jedna od njih je da talent nije toliko važan koliko su važni rad i upornost. Ako padneš, ustani se, digni se, pokušaj ponovo uraditi to što si htio; jednom, drugi put, treći, peti, ali uradi ono što si zamislio. Otud ovdje bi opet trebalo prenijeti nekakve mirise života, nekakve ljubavi prema svemu što radiš, passion – što oni kažu – prema životu.

RSE: Listajući katalog sa reprodukcijama tvojih slika, uočio sam da su to uglavnom mediteranski motivi, motivi iz Bosne i Hercegovine. Hoće li doći vrijeme kada će Mustafa Fetahagić početi slikati motive australijske?

FETAHAGIĆ: Pa izgleda da ću morati. Ovdje sam već jedanaestu godinu i moj senzibilitet se promijenio i moj život se promijenio, pa tako i moje slike treba da se mijenjaju. U sve to ću pokušati staviti malo sunca sa ove polulopte. Nadam se da će to naći publiku i da će taj dio mog slikanja isto doći u Bosnu da nekako reprezentuje Australiju.

RSE: Dozvoli mi da se ponašam kao i ti u tvojim slikama, da budem malo intiman? Ima li ikakvih planova za povratak? U Trebinju si bio par puta nakon rata.

FETAHAGIĆ: Imamo veliku želju moja žena, ja i troje djece koja dovoljno ne poznaju odakle smo, da se vratimo. Nekako, što smo duže ovdje, ta nam je želja sve jača. Bili smo tamo, ali nekako sve čekamo da se stvore neki uslovi, kao da će nam neko drugi stvoriti uslove i gurnuti nas. Treba puno toga da se dogodi i da se zadovolje najviše neki finansijski uslovi da bi se mi mogli vratiti. Trebaju neki uslovi školovanja djece i da se otvori neka perspektiva, pa bi se onda moglo o tome govoriti. Želja je tu, želja postoji.

RSE: Nije lako mijenjati zemlje, jezike, kulture, a još je teže mijenjati kontinente. Je li tako?

FETAHAGIĆ: Da, 20 hiljada kilometara. Vrlo je teško odlučiti se na taj korak. Ja se nadam da ćemo u avgustu sljedeće godine opet malo biti na Mediteranu, u Bosni i u Hrvatskoj na moru, pa ćemo ocijeniti situaciju, vidjeti kako je.

RSE: Dozvoli mi da te na kraju, u ćopićevskom stilu upitam, kada uđeš u atelje, u rijetkim trenucima, kad imaš dovoljno vremena i snage da slikaš, zamiriše li ti i ovdje, na dubokom jugu da tako kažem, neka trebinjska bašta sljezove boje?

FETAHAGIĆ: Mirišu šipci i ćerušpani. Tačno, odatle počinje sve, od tog mirisa. Na razne strane život odvede, ali taj miris ostaje.
XS
SM
MD
LG