Dostupni linkovi

logo-print

Građanin okeana


Veselin Mijajlović je direktor Regionalnog centra za obuku ronilaca i podvodno humano razminiranje iz Bijele. Nedavno je dobio nagradu ''Delfini de mare vivo'', italijanske asocijacije ''Mare vivo'', za uloženi trud i aktivnosti u razminiranju podmorja.

RSE: Nagrade su, po pravilu, kruna rezultata rada, ali i obaveze koje stoje pred Vama i Vašim centrom. Recite nam nešto više o nagradi i što je, zapravo, nagrađeno u ovom slučaju?

MIJAJLOVIĆ: Nagrada od svjetske organizacije ''Mare vivo'', to je organizacija koja postoji već 30 godina, na njenom čelu su poznati okeanografi i profesionalni instruktori ronjenja i uglavnom ljudi koji se bave zaštitom mora i okeana. Oni svake godine organizuju na rijeci Tibar u Rimu jednu manifestaciju koja traje pet dana, u organizaciji Ministarstva za zaštitu ambijenta Italije, i tom prilikom uručuju prvu nagradu nekom ko je dao doprinos u očuvanju i zaštiti mora i okeana. I ove godine su donijeli odluku da tu prvu nagradu uruče meni, za doprinos i zalaganje u razminiranju voda. Naime, njihovi predstavnici i predstavnici njihove televizije RAI 3 i Međunarodnog programa GEO & GEO, su bili prisutni prilikom razminiranja veriga u Boko-kotorskom zalivu. To su bila minsko eksplozivna sredstva zaostala iz drugog svijetskog rata, radilo se o 65 tona neeksplodiranih ubojnih sredstava. Naši ronioci i ronioci sa prostora jugoistočne Evrope, znači bili su ronioci iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Srbije i Crne Gore, su učestvovali u toj akciji i dali doprinos da taj dio Boko-kotorskog zaliva bude očišćen od neeksplodiranih ubojnih sredstava. To je bilo jedno od najvećih podvodnih razminiranja u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. To je bio povod gde su oni napravili jedan kraći film, koji je bio prikazan pri uručivanju te nagrade na RAI 1. Naravno da nagrada koju sam dobio obavezuje, uz tu nagradu sam dobio i pasoš za građanina okeana. Ambasada Međunarodnog festivala podvodnog filma i organizacija ''Mare vivo'' dodijeljuje svake godine po jedan pasoš, ljudima koji su dali doprinos za zaštitu mora i okeana. To je 131. okeanski pasoš. S obzirom da oni postoje 30 godina, ta mreža svijetskih okeana obuhvata akvarijume, naučne centre, muzeje, udruženja i organizacije. Organizacije po formaciji ambijentalista iz cijelog svijeta, to je organizacija koja je proglasila 8. jun kao Međunarodni dan okeana.

RSE: Meni se čini, da kada govorimo o rezultatima Vašeg rada, odnosno preciznije o onome što je učinjeno, zaista bi nam trebalo puno vremena. Međutim, ja ću istaći nešto što je značajno, kako za Vaš doprinos regionalnoj saradnji, tako i za poziciju Crne Gore u svijetu. Standardi operativnih procedura za obuku ronilaca i podvodno razminiranje usvojeni su krajem prošle godine u Tirani, na sijednici Koordinacionog savijeta jugoistočne Evrope za razminiranje. Vaš centar je učestvovao u pripremi ovih standarda i vi lično. Standardi su usvojeni i čini se da ste najavili da će biti upućeni Ženevskom centru. Što to zapravo znači? Za ljude koji manje prate ovu oblast, biće zanimljivo da čuju da će standardi, koji su izašli iz vašeg Regionalnog centra u Bijeloj kao prijedlog, važiti za cijeli svijet.

MIJAJLOVIĆ: To je prvi standard koji se tiče operativnih procedura za humano podvodno deminiranje. U svijetu ne postoji nijedna organizacija koja se bavi obukom ronilaca za humano podvodno deminiranje. Uglavnom, podvodno deminiranje se obavljalo u organizaciji vojnih institucija, odnosno ratnih mornarica i to je razminiranje koje se obavljalo samo u interesu tih vojnih formacija. Međutim, na poziv građana i turista, ljudi koji sve više borave pod vodom i nailaze na razna neeksplodirana sredstva, zaostala iz raznih ratova, recimo na ovim prostorima ima ih iz Prvog i Drugog svijetskog rata, iz novih građanskih ratova na ovom prostoru, i to je ogromni prostor zagađen neeksplodiranim ubojnim sredstvima, jer je poznato da su ljudi u novije vrijeme, recimo na prostoru Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Kosova, Albanije itd. olobađali se neeksplodiranih sredstava tako što su ih bacali u vode. Kasnije, djeca i ljudi koji se rekreiraju u vodi nailaze na ta neeksplodirana ubojna sredstva i vade ih iz vode i, nažalost, stradaju. Tako da smo mi imali nesreću da su prije tri godine u blizini ulcinjske obale prilikom ribolova stradala tri ribara, prilikom eksplozije ubojnog sredstva. Uništen je brod. Tako da tih slučajeva ima dosta u svijetu. Taj standard je veoma značajan iz razloga što je to prvi standard za humanitarno podvodno razminiranje. Standarda za kopneno razminiranje ima ih oko 50, za obuku pasa, za otkrivanje eksploziva i otkrivanje mina, takođe postoji standard. Za proizvodnju i testiranje mašina za razminiranje takođe postoji standard, to je radio regionalni centar za atestiranje iz Hrvatske. Mi smo imali čast i zadovoljstvo da naš centar pripremi takav jedan standard, naravno uz pomoć naših kolega iz Hrvatske, Slovenije, Bosne, Srbije, Albanije i svih zemalja jugoistočnoe Evrope, upravo ovde u Bijeloj smo donijeli taj nacrt standarda koji je kasnije usvojen u Tirani i mislim da će u cijelom svijetu nakon usvajanja u odjeljenju Organizacije Ujedinjenih nacija taj standard da uđe u sistem standarda koji se tiču razminiranja u cijelom svijetu.

RSE: Kratko da podsjetimo, Vaš je centar bio nosilac poslova u razminiranju područja oko rta Oštro. Dakle, radi se o minama eksplozivnim sredstvima zaostalim u graničnom pojasu u teritorijalnim vodama Crne Gore sa susjednom Hrvatskom. Taj je projekat finansirala američka Vlada i čini se da ste za to takođe dobili velike komplimente i pohvale što se tiče profesionalnosti i rokova obavljanja ovoga posla.

MIJAJLOVIĆ: Mi smo zajedno sa kolegama iz Hrvatske razminirali prostor veličine oko 500.000 metara kvadratnih, oko poluostrva Oštro, i tom prilikom obezbijedili slobodan protok ljudi i roba na tom jedinstvenom protoku turista između Kotora i Dubrovnika. Razminirali smo, ne samo na tom prostoru, nego i u Bosni i Hercegovini, na njihovim rijekama i tom prilikom je postignut jedan veoma dobar rezultat. Mislim da zasluga za sve ove aktivnosti pripada ljudima koji su završili obuku u ovom centru a to su ronioci iz osam država, među kojima su i ronioci iz Ruske federacije, koji su završili obuku u ovom centru.

RSE: Inače je tendencija u svijetu zaštita voda. Vi se očito sa Vašim centrom i sa Vašim inicijativama i realizovanim projektima veoma dobro uklapate u to. Evo, možda bih bilo dobro da počnemo, kako zaštititi Jadran, kako zaštititi vode, mediteran, ono od čega ljudi žive?

MIJAJLOVIĆ: Ako je poznata činjenica da svjetski okean pokriva 72 posto naše planete, a da je Mediteran 0,2 posto površine mora i okeana na ovoj planeti i da sa 30 posto učestvuje u prometu roba, ljudi itd. Znači, ako su poznate te činjenice, to dovoljno govori o onome što mi treba da brzo činimo kako bi zaštitili taj podvodni svijet mediterana. Jer, polovina svjetske populacije, koja iznosi otprilike tri milijarde, živi na udaljenosti od obale manjoj od 80 kilometara, a za 30 godina to će biti šest milijardi ljudi, što će činiti tri četvrtine ljudi, po procenama za 2035. godinu. Tako da se ovakve organizacije i institucije, kao što je naša, Regionalni centar za obuku ronilaca za podvodno razminiranje, sigurno u svijetu uvažavaju i biće ih sve više. Razminiranje voda, zaštita podvodnog svijeta, sigurnost ljudi u korišćenju morskih dobara, to će biti veoma značajno i tome će se posvećivati pažnja. Mi se moramo truditi da imamo ljude osposobljene i za takve aktivnosti da preduprijede neke neželjene posljedice, koje bih nanijele neku ogromnu ekološku štetu morima i okeanima.

RSE: Kada kažete korištenje dobara i valorizovanje prirodnih resursa, otvaramo dva vrlo značajna pitanja. To je, čini se, ronilački turizam o kojem se malo govori. Prisutne su Vaše inicijative, Vaša nastojanja, kako edukativna tako i praktična, ali i zaštita hidro-arheološkoga blaga. Gde je tu uloga Centra i koje su osnove Vašega dijelovanja?

MIJAJLOVIĆ: Taj problem je prisutan odavno na ovim prostorima, međutim, njega je najbolje rješavala od svih bivših jugoslovenskih republika, Republika Hrvatska. Poznato je da su četiri republike bivše Jugoslavije imale izlaz na more, to su bile Slovenija, Bosna, Hrvatska i Crna Gora. One su na neki način pokušavale da zaštite te svoje interese na moru. Međutim, Crna Gora sada ima itekakav interes da zaštiti more i podmorje. U praksi se pokazalo da su devastatori kulturnog naslijeđa otuđivali predmete iz podmorja, to su bile amfore i drugi arheološki nalazi, uglavnom u malim grupama, ili pojedinci koji su ronili bez ikakvog nadzora. Takođe, oni koji su se bavili krivolovom rakova, školjki odnosno, lovom morskih organizama uz pomoć ronilačkih aparata i podvodne puške, su bili takođe pojedinci. Sada smo u našem centru donijeli pravila ronjenja u vršenju podvodnih aktivnosti u vodama Crne Gore, koja obavezuju sve ronioce da moraju roniti pod nadzorom stručnih, kvalifikovanih ljudi koji su obučeni za voditelje ronjenja, odnosno instruktori ronjenja. To je jedan značajan uspjeh za ovo područje. U Hrvatskoj to primjenjuju od 1994. godine i imaju puno uspjeha u zaštiti podmorja. U Crnoj Gori posljednjih nekoliko godina naše podmorje je postalo pravi ''El dorado'', posebno u zadnjih desetak godina, tu je ubujao crni ronilački čarter. Radi se o pojedincima i udruženjima koje organizuju paket aranžmane ronjenja na našoj obali i sve usluge naplaćuju u svojim državama, a sve aktivnosti obavljaju naravno ovdje kod nas. Mi smo to spriječili, donošenjem ovih pravilnika, da niko u našim vodama ne može roniti bez dnevnika ronjenja koji dobija od organizatora ronjenja, koji ima rešenje izdato od nadležnog organa u republici Crnoj Gori. I taj problem je riješen. Upravo smo postali dio savremene Evrope rješavanjem tih problema i dio, ne samo Evrope, nego i cijelog svijeta, jer i u Africi, na Crvenom moru, se ne može roniti bez odobrenja i bez nadzora, ronilačkih legitimacija ili, kako se u Hrvatskoj kaže, bez iskaznica. Zahvaljujući tim aktivnostima, ronilački turizam će biti veoma popularan u Crnoj Gori, sve više će se razvijati, jer u posljednjih osam godina došlo je do ekspanzije ronilačkog turizma u svijetu. A Crna Gora poznata je kao zemlja koja ima najviše vode po glavi stanovnika, tako da mislim da Crna Gora i ta crnogorska turistička usluga je jedan od najperspektivnijih izvoznih proizvoda.

RSE: Mora biti da ste bili dobro ljuti, jer ste nedavno izjavili da je jedan kafić u Beogradu, čak ste i pomenuli koji kafić, kompletno opremljen arheološkim blagom iz crnogorskog podmorja, a i potencirali ste nekoliko puta da ronioci, koji nekontrolisano izlovljavaju vrijednosti iz crnogorskog podmorja, često koriste vojne plovne objekte. Da li ste na tom planu uspostavili kontakte sa nadležnima u Srbiji ili sa nadležnim vojnim vrhom?

MIJAJLOVIĆ: Naravno da smo uspostavili kontakte. U posljednjih nekoliko godina ti kontakti su sve bolji i bolji, sve više se razumije potreba da mi moramo živjeti od turističkih usluga i moramo učiniti sve da se ljudi osijećaju bezbjedno, a ne da se koriste vojni plovni objekti u devastaciji arheoloških lokaliteta. Poznato je da u Crnoj Gori do sada ima oko 50 brodova, na ovako malom prostoru, koji su totalno opustošeni i predmeti sa tih brodova se nalaze po kafićima, u privatnim kolekcijama, prodavani su van Jugoslavije. Mi moramo energično stati na put ljudima koji se bave takvim biznisom i koji pustošeći morsko dno ostvaruju profit. Mislim da ratna mornarica u budućnosti neće više koristiti plovne objekte za turistička ronjenja. Takav slučaj je bio prije tri godine, da je na jednom sajtu u Sloveniji bila ponuda i slika ronilačke barkase koja se iznajmljuje za ronjenja po Crnoj Gori. Poznato je da naša policija, naše službe kontrole nijesu imale pravo da kontrolišu plovne vojne objekte, niti smo mogli da znamo ko se nalazi na tim plovnim objektima. U zadnje vrijeme komunikacija je puno bolja i mi polako preuzimamo nadležnost u kontroli nad čitavom obalom i naravno, ako je crnogorska Vlada odgovorna za cijeli prostor da obezbjedi sigurnost svim građanima i turistima koji dolaze u Crnu Goru, ona mora biti i nadležna za pojedine objekte, bilo to da su plovni ili stacionarni. Mislim da će ove aktivnosti i pravila i zakoni, koji su donešeni u Crnoj Gori, a usklađeni sa evropskim standardima i zakonima, biti veoma uvaženi i već ovih dana doživljavam pohvale od mojih kolega iz Srbije da je to veoma dobro i da je na ovaj način jedino moguće uspostaviti kontrolu i jedan dobar i organizovan rad. Prošle godine nam je poginulo pet ljudi u julu i avgustu, pet ronilaca.

RSE: Upravo sam to htela da upitam. Stradanje ronilaca je crna tačka u ovoj oblasti, čini se često puta uzrokovana neadekvatnom obukom. Obukom koja nije u nadležnosti Vašeg centra, nego samozvanih ronilačkih instruktora. Kako tome stati na kraj?

MMIJAJLOVIĆ: Uglavnom smo stali na kraj, donošenjem izmjena i dopuna pravila u vršenju podvodnih aktivnosti. Sada više niko ne može da roni bez voditelja ronjenja, a voditelj ronjenja mora imati certifikat od priznate međunarodne škole ronjenja. Danas na čitavom crnogorskom primorju rade voditelji koji imaju certifikate i koji su obučeni za takvu vrstu aktivnosti.

RSE: Koliko imate ronilaca i kako zaokružiti tu finansijsku konstrukciju, veoma odgovornog, ali i skupog posla?

MIJAJLOVIĆ: Naš centar je javna, vladina ustanova. Prije tri godine je Vlada, u jednoj izuzetno teškoj ekonomskoj situaciji, odlučila da izdvoji oko dva miliona eura i kupi objekte na samoj obali mora za potrebe čitavog regiona. Mislim da je to dobra humana misija crnogorske Vlade, kada je jedan ovakav prostor stavila na raspolaganje da se ronioci iz cijelog regiona obučavaju na ovom prostoru. Naravno, nije samo to Vlada učinila, nego svaki mjesec izdvaja sredstva za 40 zaposlenih u ovom centru, koji pružaju usluge i stvaraju jedan ambijent za ronioce na ovom prostoru, da mogu da vrše treninge i obuku. Drugi izvor su sopstveni prihodi, znači od obuke, smještajnih kapaciteta Centra i usavršavanje obuke i treninga. Treći izvor prihoda, koji je za nas veoma bitan i bez kojeg ne bismo mogli postići ovakve rezultate, su donacije, u čemu prednjači američka Vlada, 97 posto donacija, a to je negde oko milion i po evra, koje su do sada uložili tokom razminiranja na kopnu, pod vodom, opremanju ovog centra i pružanju pomoći za održavanje obuke i treninga.

RSE: Kako ste kazali gospodine Mijajloviću sami, Vaš centar, a i Vi posebno, ste pokraj samoga mora i živite za to more i uz more. Recite mi, šta ljudi koji žive pokraj mora i koji na neki način zavise od njega, u posljednje vrijeme doživljavaju? Šta bi ste izdvojili kao interesantno za ovu priču?

MIJAJLOVIĆ: Veoma je interesantno da ljudi osjećaju to da ovakve organizacije, kao što je ovaj centar, stoje iza njih i omogućavaju im da koriste more, njegova dobra i da žive od toga mora. Da to rade na jedan bezbjedan način, da, ako su uredno registrovani i plaćaju porez državi, nemaju odmah nelojalnu konkurenciju pored sebe, da ljudima koji se bave ribolovom se ne kradu mreže, da im se ne uništava riba u mrežama, da oni mogu da taj proizvod iznijeti na tržište i prodati ga i od tog proizvoda živjeti njihove porodice. Takođe, ronilački centri nemaju više nelojalnu konkurenciju. Više se pored tih centara ne nalaze šatori i stari, izbačeni iz upotrebe, vojni čamci i vojna oprema i ne stoji tamo da se za pet evra vodi na ronjenje i za 20 evra obuka ronilaca bez ikakvih certifikata i dozvola. Samim tim, osjećaju ljudi da mogu da obezbijede značajna sredstva, ako pružaju usluge i iskoriste prirodne mogućnosti koje pruža Crna Gora.

RSE: Čini se da ste, profesionalno se angažujući na ovome mjestu, sve više u papirima, seminarima, pripremama standarda u saradnji regionalnoj i sa svietskim centrima, koji se takođe bave zaštitom voda. Recite mi, koliko Vama ostaje lično vriemena za specifičan kontakt sa morem?

MIJAJLOVIĆ: Svaki slobodan momenat koristim da zaronim i ostanem što duže pod vodom, jer mi to nekako donosi puno više psihofizičke spremnosti i puno više raspoloženja. Tu se osjećam kao da sam u svom nekom ambijentu i osjećam poslije toga nekakvo zadovoljstvo. Međutim, sva ova papirologija i svi ovi standardi, svi propisi i učešća na raznim međunarodnim konferencijama, učešća na raznim bordovima direktora, profesionalnih instruktora ronjenja, po Evropi i svijetu, obavezuje da se što više toga uradi i da Crna Gora ide u korak sa savremenim državama Zapada, jer joj to i pripada po njenoj tradiciji. Prvi ronioci su obučeni na ovom prostoru još 1927. godine, prve knjige o ronjenju i prvi ljekari i prva hiper bazična komora, upravo je na prostoru Tivta, Kotora, Kumbora. To su sve obaveze koje nam naša tradicija nalaže da moramo i mi to poštovati. Tako da ova papirologija oduzima puno vremena i ne mogu, na žalost, da boravim koliko sam i prije boravio pod vodom.
XS
SM
MD
LG