Dostupni linkovi

logo-print

Prirodno zatvaranje kruga


U burnoj istoriji crnogorska država suočavala se sa brojnim i teškim ultimatumima: od turskih, poput onog Selim-pašinog, preko austrougarskih, do zastrašujućih njemačkih odmazdi tokom Drugog svjestkog rata. Ali, nikada do sada, ultimatum i prijetnja miru u Crnoj Gori nije dolazila sa mjesta gdje su stolovale slavne crnogorske vladike.

Poredeći ponašanje crnogorske vlasti sa djelovanjem albanskih ekstremista na Kosovu, mitropolit Amfilohije otvoreno je pozvao na nepoštivanje civilnih organa vlasti. Izrečena prijetnja dokaz je da Srpska pravoslavna crkva sebe doživljava kao instituciju koja je nadređena državi i vlastima.

Osim toga, vrh Srpske crkve ne želi da vidi realnost oko sebe. Minijaturnu limenu sklameriju na vrh Rumije je, mimo zakona, posadio lično mitropolit Amfilohije, kršeći tradiciju suživota i legendu o jedinstvu naroda u Crnoj Gori. Time je duhovnik pokazao da nije svjestan duha zemlje u kojoj živi. Svojevremeno je, radi budućnosti države, kralj Nikola mijenjao čak i crnogorsku pomorsku zastavu, da bi izmirio narode razne vjere u Crnoj Gori. Današnji crkveni poglavar - umjesto da miri - prijeti poslanicima druge vjere i druge nacije.

Nije to srdžba, prkos ili plahovitost. Prijetnja miru u Crnoj Gori je prirodno zatvaranje kruga: kada je sredinom osamdesetih zasjeo na vladičanski tron, mitropolit Amfilofije je odmah ogolio vlastitu namjeru da crnogorsku državu podvede pod velikosrpski projekat. Zato je bilo moguće da se Crnogorci izjašnjavaju i krste kao Crnogorci usred Beograda, a da im to pravo bude, izričitom voljom Amfilohija, oduzeto na Cetinju. Zato je bilo moguće da se u božićnim poslanicama proklinju Crnogorci i da se godinama - širom manastriskih kopleksa od Cetinja, Ostroga do Prevlake – temeljno prepravlja crnogorska crkvena i kulturna baština. Sve je činjeno s ciljem da se zatru dokazi o porijeklu jednog naroda i jedne države.

Od čovjeka koji je pod svod svetog Cetinjskog manastira uvodio naoružane Arkanove horde, koji je guslao protiv nevjernika u „ratu za mir!, nije se ništa bolje moglo očekivati. Mitropolit Amfilohije se izgleda osjetio pozvanim da stane na čelo kolone, da bude novi srpski vožd i da – umjesto Miloševića – sam okupi nove sedme bataljone. Nema boljeg dokaza o krizi velikosrpskog projekta. Amfilohijeve prijetnje su provala bijesa što se urušava osnova jednog nacionlističkog sna. Nezavisnošću Crne Gore i posljednje nade velikosrpskih kartografa biće pokopane: zato je mitropolit tako žestok a njegovi postupci nekontrolisani.

Zbog toga će, radi budućnosti Crne Gore, biti izuzetno važan potez koji će ovih dana povući crnogorska država. Godinama unazad, Đukanović, Vujsanović i Marović znali su da prave nagodbe sa vrhovnikom Srpske crkve. Kada im je, devedesetih, bila potrebna podrška protiv crnogorskih sepatratista, mitropolit Amfilohije bio je omiljeni vladika. Zauzvrat, bilo mu je dozvoljeno da prepravlja kulturo-istorijske spomenike kako hoće i kad želi. Kada je trebalo 1997. godine poraziti Momira Bulatovića, Srpskoj crkvi je omogućeno i plaćeno zidanje Hrama posred Podgorice.

Sada klija davno sađeno sjeme: mitropolit Amfilohije misli da opet može sve što mu se prohtje, jer je do sada radio ono što je htio. Zbog toga je bitno da u „slučaju Rumija“ država postupi onako kako normalne države rade: ono što je podignuto bespravno treba srušti voljom zakona koji mora biti jednak za sve. Amflohiju i njegovim sljedbenicima mora se poslati poruka: njihovo je neotuđivo pravo da propovjedaju vjeru, ali ih niko nije ovlastio da vode državu. Na ispitu je dakle vlast: ako crnogorska država nije spremna i sposobna da zavede red i zakon na svojoj teritoriji, onda takva Crna Gora nije zaslužila da ima budućnost kao druge uređene države.
XS
SM
MD
LG