“Zovem se Alajim Alija. Imam godina 76-ta. K’o da je sve jedna vjera, ja.”
Ovako dedo Alija, oslonjen na štap pomoću kojeg se kreće, govori o životu sa komšijama srpske nacionalnosti. U brdima visoko iznad Goražda, u selima koja sa gradom povezuje uništeni strmi seoski put, Bošnjaci i Srbi ni do danas nisu naučili da mrze. Gorštake sa ovog područja ni tri rata nisu mogla primorati da na komšiju dignu ruku. Ragib Vlajčić, selo Vlajčići:
“Kako ja pamtim, a čuo sam od svog djeda i oca, i sve to, ovde je pravoslavno jedno selo bilo među nama. Nikad, čuo sam da nikad niko se svadio nije i da su mrzili jedan drugoga, nit su se svađali.”
Jovo Jovanović, koji je zajedno sa komšijama Bošnjacima u proteklom ratu branio BiH, kaže:
“Ja sam 50-to godište. Nisam zakačio onaj rat. Ali sam čuo od svog oca kako je to prije, kako su ostali, kako su se družili, kako su sarađivali, kako su branili jedan druge. Tako je bilo sada isto i u ovom ratu. Tako isto.”
RSE: Vaš je otac u onom ratu pomagao?
JOVANOVIĆ: Jeste, jeste, pogotovu njegov otac je pomag’o mnogo u onom ratu, moj otac pokojni i Muharem Spahović. Znali su sa sijena da skaču i da idu da spašavaju na Drakovu, u Karajićima, u Spahovićima.”
U vrijeme agresije na BiH, u selu Šašići živjelo je oko 70 stanovnika srpske nacionalnosti. Okruženi bošnjačkim selima, komšije Srbi i oružjem su branjeni, sjeća se Rasim Alajim:
“Pa ja sam se jednom desio kod ovog Jovanovića Jova, kad je došao čovjek sa puškomitraljezom i kad je pokaš’o da traži rakiju. Imali smo problema dok smo to riješili. Ja sam se desio kad mu je čovjek kaže: ’Ili rakiju ili ti nema glave!’ Međutim, ja sam tudi bio i to sam razoruž’o i priveo policiji.”
I dok se pojedini bh. političari tako dosljedno trude da negiraju ili izjednače zločine, stanovnici općine Goražde zajedno su osjećali bol i bijes gledajući stravične snimke ubistava srebreničkih dječaka. Jovan Jovanović:
“Pa, da vam kažem, ja to inače osuđujem po svim pitanjima, jer to je zločin i treba da odgovara svak za svoje ono što je uradio. I taj što je mog oca ovdi ubio granatom, ja da znam ja bi’ ga živa raskomad’o.”
RSE: A nije iz Armije?
JOVANOVIĆ: Nije. On uopšte nije strad’o od Armije BiH. To da budemo kratki i jasni. To se zna odakle je granata došla, s druge strane. Nije jedna nego došli i’ je više - i tako.”
Onoliko koliko im dozvoljava život na selu, stanovnici Šašića i Vlajčića prate medije i kažu da im je politike i političara, kantona, entiteta i svakojakih vlada puna kapa. Jednostavnim riječima, okupljeni za istim stolom, uz sok, pivo ili rakiju, predlažu novo ustavno uređenje države koja ih je zaboravila. Ragib Vlajčić:
“Ovdi bi najbolje bilo da sva BiH bude sve zajedničko, da se radi zajedno, i u fabrikama i u firmama, to bi jedino dobro bilo. I kantoni da se ukinu i ove, stranke, stranke da se ukinu, da se ukinu i stranke i kantoni, sve - ozbiljno. To bi najbolje bilo. Pa da bude sve jedna Bosna.”
Jovan Jovanović:
“Što se tiče naših lično bh. političara, neću da ulazim u entitete, tamo, vamo, jer to me uopšte i ne interesuje, kad bi’ se ja pit’o, ja bi’ njihke automatski sviju smijenio, ne bi’ im dao da ostanu u zemlji uopšte, jer zato što smo mi zapostavljeni u svim pitanjima. Od njihke nema ništa, stvarno. Zalutali su, totalno su zalutali, nemaju nikaka uopšte prvaca - da kažu treba čovjeka, seljaka pomoći, treba mu otvoriti pijacu da mogu prodati janjad, ovce. Da vam ja ne nabrajam sada, ovdi je bilo prije rata, ja ću vam sad reći onako u ’glomalu’ je bilo 30 ’iljada - sad nema nijedne.”
Baka Zorka Gutalj kaže kako bez tročlanog predsjedništva bh. članovi Predsjedništva ne bi imali posebne kabinete, fotelje, automobile, državne novčanike, te nakon sedam decenija svog teškog života poručuje:
“Poručila bi’ im kad bi bili pametni, ali nijesu pametni - da se jednom slože ako ne umiju voditi narod da se odustane - ja ne umijem voditi to - odustani. Ko umije, daj ko zna. Nije važno koje on će vjere biti. Eto, Tito nije bio ni Srbin, ni musliman, da li je ’Rvat ili je Čifut, šta li je, ali je vodio sve, bratstvo - jedinstvo. Mi smo išli i pjevali, veselili se kud smo gođ kretali. Veselje bilo. A sade ga nema.”
Ovako dedo Alija, oslonjen na štap pomoću kojeg se kreće, govori o životu sa komšijama srpske nacionalnosti. U brdima visoko iznad Goražda, u selima koja sa gradom povezuje uništeni strmi seoski put, Bošnjaci i Srbi ni do danas nisu naučili da mrze. Gorštake sa ovog područja ni tri rata nisu mogla primorati da na komšiju dignu ruku. Ragib Vlajčić, selo Vlajčići:
“Kako ja pamtim, a čuo sam od svog djeda i oca, i sve to, ovde je pravoslavno jedno selo bilo među nama. Nikad, čuo sam da nikad niko se svadio nije i da su mrzili jedan drugoga, nit su se svađali.”
Jovo Jovanović, koji je zajedno sa komšijama Bošnjacima u proteklom ratu branio BiH, kaže:
“Ja sam 50-to godište. Nisam zakačio onaj rat. Ali sam čuo od svog oca kako je to prije, kako su ostali, kako su se družili, kako su sarađivali, kako su branili jedan druge. Tako je bilo sada isto i u ovom ratu. Tako isto.”
RSE: Vaš je otac u onom ratu pomagao?
JOVANOVIĆ: Jeste, jeste, pogotovu njegov otac je pomag’o mnogo u onom ratu, moj otac pokojni i Muharem Spahović. Znali su sa sijena da skaču i da idu da spašavaju na Drakovu, u Karajićima, u Spahovićima.”
U vrijeme agresije na BiH, u selu Šašići živjelo je oko 70 stanovnika srpske nacionalnosti. Okruženi bošnjačkim selima, komšije Srbi i oružjem su branjeni, sjeća se Rasim Alajim:
“Pa ja sam se jednom desio kod ovog Jovanovića Jova, kad je došao čovjek sa puškomitraljezom i kad je pokaš’o da traži rakiju. Imali smo problema dok smo to riješili. Ja sam se desio kad mu je čovjek kaže: ’Ili rakiju ili ti nema glave!’ Međutim, ja sam tudi bio i to sam razoruž’o i priveo policiji.”
I dok se pojedini bh. političari tako dosljedno trude da negiraju ili izjednače zločine, stanovnici općine Goražde zajedno su osjećali bol i bijes gledajući stravične snimke ubistava srebreničkih dječaka. Jovan Jovanović:
“Pa, da vam kažem, ja to inače osuđujem po svim pitanjima, jer to je zločin i treba da odgovara svak za svoje ono što je uradio. I taj što je mog oca ovdi ubio granatom, ja da znam ja bi’ ga živa raskomad’o.”
RSE: A nije iz Armije?
JOVANOVIĆ: Nije. On uopšte nije strad’o od Armije BiH. To da budemo kratki i jasni. To se zna odakle je granata došla, s druge strane. Nije jedna nego došli i’ je više - i tako.”
Onoliko koliko im dozvoljava život na selu, stanovnici Šašića i Vlajčića prate medije i kažu da im je politike i političara, kantona, entiteta i svakojakih vlada puna kapa. Jednostavnim riječima, okupljeni za istim stolom, uz sok, pivo ili rakiju, predlažu novo ustavno uređenje države koja ih je zaboravila. Ragib Vlajčić:
“Ovdi bi najbolje bilo da sva BiH bude sve zajedničko, da se radi zajedno, i u fabrikama i u firmama, to bi jedino dobro bilo. I kantoni da se ukinu i ove, stranke, stranke da se ukinu, da se ukinu i stranke i kantoni, sve - ozbiljno. To bi najbolje bilo. Pa da bude sve jedna Bosna.”
Jovan Jovanović:
“Što se tiče naših lično bh. političara, neću da ulazim u entitete, tamo, vamo, jer to me uopšte i ne interesuje, kad bi’ se ja pit’o, ja bi’ njihke automatski sviju smijenio, ne bi’ im dao da ostanu u zemlji uopšte, jer zato što smo mi zapostavljeni u svim pitanjima. Od njihke nema ništa, stvarno. Zalutali su, totalno su zalutali, nemaju nikaka uopšte prvaca - da kažu treba čovjeka, seljaka pomoći, treba mu otvoriti pijacu da mogu prodati janjad, ovce. Da vam ja ne nabrajam sada, ovdi je bilo prije rata, ja ću vam sad reći onako u ’glomalu’ je bilo 30 ’iljada - sad nema nijedne.”
Baka Zorka Gutalj kaže kako bez tročlanog predsjedništva bh. članovi Predsjedništva ne bi imali posebne kabinete, fotelje, automobile, državne novčanike, te nakon sedam decenija svog teškog života poručuje:
“Poručila bi’ im kad bi bili pametni, ali nijesu pametni - da se jednom slože ako ne umiju voditi narod da se odustane - ja ne umijem voditi to - odustani. Ko umije, daj ko zna. Nije važno koje on će vjere biti. Eto, Tito nije bio ni Srbin, ni musliman, da li je ’Rvat ili je Čifut, šta li je, ali je vodio sve, bratstvo - jedinstvo. Mi smo išli i pjevali, veselili se kud smo gođ kretali. Veselje bilo. A sade ga nema.”
