Dostupni linkovi

logo-print

Balkanci i homoseksualci


Tabu tema – odnos prema ljudima drugačije seksualne orijentacije, otvorena je, i to na jednom partijskom kongresu. To je učinio poznati intelektualac, pozororišni reditelj u Beogradu, Jovan Ćirilov. Očigledno da je u postitovsko vreme, kada su počele da se otvaraju razne tabu teme, došlo na red i ovo manjinsko pitanje – ljudi drugačije seksualne orijentacije. Onda se zakovitlala politička scena tadašnje Jugoslavije i svako manjinsko pitanje, izuzev nacionalnog, sklonjeno je u stranu. Čekaće još dugo da dođe na red.

Kako je danas, 20 godina posle tog događaja koji se pamti? Da li stvaraoci, ne na partijskim kongresima, ali u knjigama, filmovima, pozorišnim daskama, govore o netoleranciji prema različitosti, i kad je o seksualnom opredeljenju reč? To je tema noćašnje emisije Kultura u regionu.

U svetu je stvaralaštvo sa homoseksualnom tematikom uspelo da se pozicionira. Uostalom, Bukerovu nagradu za 2004. godinu, dobio je britanski autor Alan Hollinghurst za novelu „The Line of Beauty“, u kojoj je glavni junak dvadesetogodišnji mladić Nik Gest i njegov život u puritanskoj engleskoj u osamdesetim godinama posle dolaska torijevaca na vlast.

Kako prolaze u državama regiona stvaraoci koji se usude da progovore o toj osetljivoj problematici?

*****

BEOGRAD

Gej i lezbejske teme predstavljaju sigurno jedan od najzapostavljenijih motiva na umetničkoj sceni Srbije, bilo da se radi o književnosti, filmu, pozorištu ili nekoj drugoj umetnosti. Bez obzira na generaciju ili pravce kojima pripadaju, ovdašnji umetnici više nego upadljivo izbegavaju da se na bilo koji način posvete ovoj problematici. Osim nedavno snimljenog filma „Diši duboko“, koji se bavi jednom lezbijskom vezom, tu atmosferu prećutkivanja pitanja homoseksualnosti narušava jedino izdavačka kuća RENDE koja ima biblioteku pod nazivom „Kontrabunt“. To je inače jedina edicija na ovim prostorima koja je posvećena gej i lezbijskoj kreativnosti. U okviru ove kuće upravo se pojavila knjiga „Antinoj“ portugalskog pesnika Fernanda Pesoe, o čemu razgovaramo s glavnim urednikom izdavačke kuće RENDE, piscem Vladimirom Arsenjievićem:

„Nas između ostalog, ne isključivo, ali između ostalog, interesuje malo da stavljamo prst u oko ljudima kojima su neke stvari neprijatne. A budući da je ovo društvo koje sa tolikim osećanjem neprijatnosti ulazi u pojedine teme, a one su književno relevantne, smatrali smo da je, pored činjenice da je reč o zajednici kojoj je potrebna jedna vrsta takve podrške, takođe reč o zajednici koja je kroz istoriju dala neverovatan broj visoko umetničkih književnih dela. Nije pitanje toga da je reč o našoj seksualnosti, nego prosto osećanja da postoji jedan segment ljudskih prava koji je apsolutno neispoštovan u ovoj zemlji, jedan broj ljudi koji se sigurno meri u desetinama hiljada, koji su izloženi neverovatnoj količini agresije, dakle u svim onim nivoima društva, od porodice preko nekog poslovnog ili opšteg okruženja do nekog najšireg nivoa, i naprosto je potrebno dati im jednu vrstu podrške.“

Osim novih naslova u „Kontrabuntu“, gde je do sada izašlo pet knjiga, premijeru je nedavno doživeo dokumentarni film „Izgleda da sam vas nečim uznemirio, gospodo“ Slađane Novaković. Ovo delo posvećeno je neuspeloj gej paradi koja je pre četiri godine u Beogradu sprečena brutalnim premlaćivanjem gej aktivista. U filmu, otac pretučenog Igora Dobričića otvoreno govori o seksualnosti svog sina, opisujući kako je doživeo to što se dogodilo na ulicama glavnog grada:

„Ja sam došao u stan, ušao u spavaću sobu, uključim televizor i vidim nešto najgore što sam doživeo u svom životu – vidim Igora kako leži na ploči. Otrčao sam prema ormaru, dohvatio pištolj, zadenuo ga za pojas i istrčao iz kuće. Tog časa se trgnem, vratim se kući, pomislim – gde ću s pištoljem, zaustaviće me policija, reći će – gde ćeš ti, čoveče s pištoljem? Posle toga sam jedno pola godine zvao nekolicinu mojih prijatelja i prijateljica da im kažem da je moj sin homoseksualac. Nije tu bilo niti nekog straha, niti sramote. Ne daj bože, kakva sramota! Rekao sam – moj sin je to i to. Tako da sam to raščistio.“

U filmu Slađane Novaković zabeležen je i deo atmosfere sa ulica Beograda, što na svoj način govori o tome zašto stvaraoci beže od ove problematike:

„Ubij, ubij, ubij, pedera…!“

Stoga je sasvim razumljivo što su vrata zvaničnih kulturnih institucija potpuno zatvorena kada je reč o bilo kakvom pokušaju da se otvoreno progovori o gej ili lezbejskoj problematici. Tea Nikolić iz Udruženja DEVE, koje okuplja ljude svih seksualnih usmerenja:

„Mislim da se savremene kulturne institucije malo plaše kada je to tako eksplicitno, znači kada se uopšte umetnost svrstava u neku vrstu seksualne politike. Kada je u pitanju seksualna orijentacija, tu postoji jedna vrsta zadrške. Ministarstvo kulture nikada nije pomoglo nijedan takav projekat. Jednostavno su dobili negativne odgovore, kao i mnogi drugi umetnici.“

Zbog čega je pitanje seksualnih različitosti toliko neprijatno za ljude sa ovdašnje umetničke scene, upitali smo pisca Vladimira Arsenijevića:

„Potrebno je kontinuirano pričati o pojedinim stvarima da bi se društvo na njih naviklo. Dakle ako vi govorite: ,homoseksualci i lezbejke‘, ,homoseksualci i lezbejke‘ i tako dvadeset godina, na kraju više nikome to ništa neće značiti i stvar će naprosto biti prihvaćena. Meni zaista nije jasno zašto pitanje seksualnih različitosti izaziva toliku količinu nelagode. To je mene oduvek zbunjivalo u društvu u kome mi živimo. Nije pitanje onih ljudi koje smatramo generalno neemancipovanima, nego upravo ljudi s kojima bismo oko mnogih drugih tema našli zajednički jezik, ali kada se dotaknemo te konkretne, stvar se menja iz osnova.“

Za razliku od gej i lezbejskih aktivista, koji smatraju da je seksualno opredelenje poput bilo koje druge različitosti koja postoji u svetu, predsednik pokreta „Obraz“ Mladen Obradović smatra da je tu reč o seksualnoj izopačenosti, bez obzira čime se bave oni koji zagovaraju takve seksualne orijentacije:

„Ne možete izjednačavati činjenicu da u svetu postoje različite rase i različiti narodi, sa jednom nakaznom idejom, odnosno nakaznim usmerenjem u smislu polne izopačenosti i tako toga.“

No, bez obzira na te tvrde stavove javnosti, pisac Vladimir Arsenijević smatra da će motivi vezani za različita seksualna opredelenja, vremenom izboriti svoje mesto i postati neka vrsta neminovnosti u kulturnom životu Srbije:

„Ja mislim da se srpsko društvo tamo negde 2000-2001. godine zapravo po prvi put suočava sa činjenicom da homoseksualci postoje, da su oni naprosto činjenica, šta god to društvo o njima mislilo. Dve hiljade pete, ja imam utisak da se, ako ništa drugo, ta svest već oformila i ona postoji. Ona sa sobom takođe nosi puno agresivnih reakcija, ali mislim da će vremenom i te reakcije otpasti, jer će činjenica da homoseksualci postoje postati naprosto činjenica života u Srbiji kao i drugde.“

* * * * *

PODGORICA

Da je kultna crnogorska istorijska ličnost Njegoš bio homoseksualac, možda bi i odnos crnogorskog društva prema seksualnim manjincima bio bitno drugačiji, rekao je jedan naš sagovornik u Podgorici, ne bez ironije. Tradicionalno mačo crnogorsko društvo je još uvek netolerantno prema ovoj vrsti opredeljenja.

Nedavno je jedan mladić imao prilike da se u to uveri kada je pokušao da javno progovori preko medija o svom seksualnom opredelenju.

Odnos prema seksualnim manjinama u Crnoj Gori, kao što je poznato, netolerantan je, a znani su i razlozi – duboko ukorijenjena patrijarhalna tradicija. Većini građana je nepoznato da prava seksualnih manjina spadaju u domen osnovnih ljudskih prava.

Jelena Šćepanović, iz nevladine organizacije „Duga“, jedine u Crnoj Gori koja se bavi zaštitom prava LGBT populacije, kaže:

„Možemo reći da cjelokupna LGBT populacija u Crnoj Gori živi nekim duplim životom. Skrivaju se.“

Pisac Ognjen Spahić naglašava da u umjetnosti nije moguće praviti razliku prema seksualnoj orijentaciji. To je za njega nepostojeća kategorija. A kada je o odnosu ovdašnje sredine prema homoseksualcima riječ, prisjetio se incidenata od prošle jeseni koje su izazvali navijači podgoričkog kluba „Budućnost“ zbog dolaska Atile Kovača, glavnog urednika časopisa za homoseksualce „Dečko“, koji je tom prilikom najavio gej paradu u Podgorici. Kovač je zahvaljujući policiji prošao nepovrijeđen, a ništa bolja reakcija nije bila ni televizijskih gledalaca koji su u kontakt emisiji crnogorske televizije iskazali izuzetno netolerantan stav prema homoseksualcima. Ognjen Spahić:

„Možda bi sve bilo drugačije da je, recimo, vladika Petar Petrović Njegoš, autor ,Gorskog vijenca‘ bio homoseksualac. Vjerujem da bi onda i odnos prema toj stvari kod Crnogoraca danas bio nešto drugačiji.“

O onome što bi kao umjetnik bio spreman da uradi za prava homoseksualaca, Spahić kaže:

„Uvijek bih bio spreman da stanem iza bilo kojeg pokreta koji se tiče nekih ljudskih prava, uključujući i pravo na drugačije seksualno opredjeljenje. Tako da moram reći da bih lično, iako u biološkom smislu nemam te seksualne namjere, svakako bio u gej paradi koja bi prošetala crnogorskim ulicama, a vjerujem da bi u njoj bilo još crnogorskih umjetnika.“

Jelena Šćepanović je mišljenja da kada je o umjetnosti riječ, ljudi ne prave razliku ili ih to najčešće ne interesuje:

„Mnogo slavnih umjetnika, eto da počnemo od modnih kreatora, su suprotne seksualne orijentacije. E sad, kako bi to kod nas prošlo, ne znam. Ali jedno znam sigurno. Kad bi se ovdje napravila Versacijeva modna revija, svi naši mačo bi bili na toj reviji, uživali bi gledajući te modele, vjerovatno bi zadnje pare dali da ih kupe i ne bi razmišljali o tome da je ustvari taj isti Versace bio gej.“

Bjorn Rosenberg iz holandske Federacije za integraciju LGBT populacije, donator nevladinog sektora za zaštitu prava seksualnih manjina, smatra da je umjetnost dobar način za relaksiranje odnosa prema homoseksualcima:

„Mislim da je to odličan način koji zaista može da pomogne u stvaranju mnogo tolerantnije klime. Mislim da je umjetnost generalno dobar način da se iskažu društvene različitosti, dobar način da pokaže drugačiji način razmišljanja i osjećanja, a možda i da pomogne drugim ljudima da ih bolje razumiju.“

Na pitanje kakva su njegova iskustva u različitim dijelovima Evrope, Rosemberg kaže da se primjećuje da se u Istočnoj Evropi stvari značajno mijenjaju nabolje:

„Vrlo je različito i naravno zavisi od toga kako se umjetnici predstavljaju i šta su teme umjetničkih događaja. Ali mislim da je dobro poznato da se, na primjer, mnogi umjetnici javno izjašnjavaju kao homoseksualci ili lezbejke i mislim da do pomaže da ih ljudi bolje razumiju. Ali kad govorimo o različitim sredinama, teško je reći. Na primjer u Poljskoj umjetnost je značajan način za pružanje pomoći takvim zajednicama. Također u Beogradu ima jedna organizacija koja specijalno radi na kulturnom aspektu LGBT zajednice i tamo im pomažu da se iskažu na način koji je vrlo prihvatljiv. Ali kad pogledate Zapadnu Evropu, umjetnost se pomaže i od strane institucija, ali manje nego što vidim da se to sada dešava u Istočnoj Evropi.“

Dramski pisac Milica Piletić, jednako kao i Ognjen Spahić kaže da je umjetnost besmisleno dijeliti prema seksualnoj orijentaciji. Uostalom, kada bi se iz edicije „Milenijum“ podgoričkih „Vijesti“ izbacila djela koja su pisali homoseksualci, bili bismo užasno uskraćeni:

„Na svojim policama sigurno mnogo njih drži prelepe romane, bajke, poeziju ljudi koji su bili homoseksualci, a da to i ne znaju. Mnogi su te knjige pribavili kada su u ediciji ,Milenijum‘ izašla djela recimo Tennessee Williamsa, Oscara Wildea. Mnogi vole Lorda Byrona, a ne znam da li znaju da je on bio biseksualac, čovek koji je rekao da je ,silna ljubav onih koji vole u grehu i strahu‘. Kada biste iz istorije izbacili sve homoseksualce i njihova dela, bilo bi vrlo prazno i dosadno. Ili kada bih iz mog detinjstva morala da izbacim Hansa Chrstiana Andersena, pa autora ,Malog princa‘, autora Petra Pana, mislim da bi to bio veliki gubitak. Te knjige sada kupujemo iz nedelje u nedelju i slažemo na svoje police.“

Na pitanje da li bi napisala tekst sa homoseksualnom fabulom, Milica Piletić kaže:

„Svi pisci, bez obzira za koji medij pišu, svi treba da pišu o onome što njih lično negde provocira, tangira. Mene trenutno to pitanje ne tangira ovde u Crnoj Gori i ne mislim da je ono ovde dominantno, da je trenutno to pitanje interesantno. Ovde je sada veliko pitanje države, a ne homoseksualnosti, pitanje seksualne manjine. Ali doći će i to na red, izgleda, vrlo brzo.“

* * * * *

ZAGREB

U posljednjih pet-šest godina, a naročito od 2003. godine i prvog Queer festivala u Zagrebu, moglo bi se govoriti o svojevrsnoj eksploziji umetničkog stvaralaštva koje se na razne načine bavi gej scenom odnosno – drugačijim. No, biti drukčiji u Hrvatskoj još uvek nije lako.

Mlade Zagrepčanke, Ida Prester i njezina prijateljica Natalija Dimčevski, nisu „drukčije“, ali svojim odijevanjem i muzikom ironiziraju društvo koje se prema bilo kome odnosi drukčije, pa je i njihov bend Lollobrigida vrlo omiljen na hrvatskoj gej sceni. Ida Prester:

„Lollobrigida je jedan uvjetno rečeno bend. To je jedan glazbeno-scenski projekt, u kojem sudjelujemo moja prijateljica i ja, napravimo neku elektro matricu, pozadinu, i na to skačemo, plešemo, pjevamo na stejdžu, obučemo se kao dva transvestita, uvijek u neke luckaste kostime i pokušavamo napraviti atmosferu što bliže tulumu.“

Otkud veza sa gej scenom?

„To je zapravo ispalo slučajno. Ja i Nana nismo gej, što u principu nije ni bitno, ali smo shvatile da nas gej scena jako podržava i zapravo prvi naši nastupi i jesu bili u nekakvim gej krugovima. Ja mislim da tu postoje dva ključna razloga. Prvo, zato što mi definitivno estetikom i vrstom glazbe dijelimo nekakav senzibilitet. Oni vole stvari koje mi volimo, a to su kič, roza boja, perje, šljokice, vole se presvlačiti, vole tako taj neki egzibicionistički tip zabave koji nama jako odgovara i paše, jer i mi volimo pretvarati se u nekog drugog.“

Spisateljica Mima Simić, ne pretvara se u nikog. Ona je, kaže, to što jest. A mi smo je upoznali zahvaljujući sjajnoj, kratkoj priči pod naslovom „Ljubavna“:

„Kad se sretnemo u gradu, tvoj dečko gleda me nezainteresirano, pa čak i kad te u zagrljaju zadržim dulje nego li se to obično radi. Kad ti popravim kapu, prislonim lice na vrat, on se smiješi kao da je to nešto sasvim obično, kao da ti to radi baš svatko, bilo tko.“

Naglašava da o istim temama dobar dio autora i autorica u Hrvatskoj još uvijek piše pod pseudonimima:

„Što se tiče lezbijskog pisanja, koliko je meni poznato, ja sam jedina hrvatska spisateljica koja se istovremeno i deklarira i tretira tu temu u svojoj prozi.“

Zvonimir Dobrović, voditelj programa Queer Zagreb, jedan je od najzaslužnijih za prošlogodišnje izdavanje cijele zbirke „pokvirenih“ priča:

„Queer zapravo znači čudan, nepodoban bilo kako, i dolazi se, naravno, do homoseksualnosti nekakvim linearnim shvaćanjem čudnovatosti. Na natječaj se prijavilo 360 autora, što je bio izuzetan uspjeh. Naravno, tome je vjerojatno pomogla činjenica da smo imali odličan žiri. Tu je bio i Vladimir Arsenijević kao jedan bitan pisac iz Srbije, koji je vjerojatno privukao ljude da se što više jave. Priče su stizale iz Makedonije, Srbije, Bosne, Hrvatske i Crne Gore. Mi smo bili izuzetno zadovoljni, budući da se taj queer shvatio i kao religijski fanatizam i kao jači nacionalizam u društvu. Dakle, ljudi su tu neku čudnovatost proširili iz seksualnog u te neke nove društvene pojave koje su ih zatekle posljednjih godina.“

Novi literarni projekt Queer Zagreba je „Queer bajka“. U žiriju je i poznati hrvatski književnik Miljenko Jergović:

„Tu naravno ima svega i svačega. Ima jako dobrih bajki i jako dobrih priča. Od nekih prilično klasično napisanih bajki, koje su zanimljive, zabavne, mjestimično i duhovite po tome što recimo princ ne sreće princezu nego princ sreće drugog princa, pojednostavljeno govoreći.“

Zvonimir Dobrović:

„Sedamdeset i tri bajke iz regije je uspješna brojka. Vidjet ćemo što će žiri izabrati. A na kraju ćemo mi to izdati. Jedanaestog rujna je promocija ilustrirane zbirke bajki. To će biti naša druga knjiga. A za sljedeću godinu razmišljamo da li da idemo na roman ili na dramu koju bismo onda postavili u sklopu festivala 2007. godine, ali vidjet ćemo.“

Dobrović ističe vrlo zapažen likovni queer projekt – „Zebru“ Silvija Vujičića.

„Silvije Vujičić je mladi hrvatski umjetnik i dizajner koji je smislio tu jednu izvrsnu ideju za prošlogodišnji festival kad smo imali temu likovne umjetnosti transvestije, odnosno nekakve prijelaze iz nečega u nešto. Onda je on dao taj koncept da se zebra prefarba u dugine boje. A dugine boje su simbol tog queer-gay pokreta u svijetu.“

Osim na Tomislavovom Trgu u središtu Zagreba, Vujičićeva zebra šareni se odnedavno i u Firenci:

„U Firenci postoji također jedan queer festival koji je ove godine otvoren upravo postavljanjem queer zebre u tom gradu. To je bio jedan veliki uspjeh, budući da je Firenca jedan čitav grad-muzej i teško je dobiti dozvolu za instaliranje bilo čega na ulici. Imali su čak posebnu sjednicu gradske skupštine na kojoj su morali odobriti da se napravi ta zebra. I to je onako dosta zgodno izgledalo ispred Giottove katedrale.“

Uz veliko ohrabrenje Zagreb queer festivala, koji se priprema i ove jeseni, lezbijske i homoseksualne teme u Hrvatskoj sve hrabrije osvajaju prostor. Književnik Jergović:

„Što se tiče filmova, knjiga, izložbi, okruglih stolova i općenito tog nekog i elitističkog pop kulturnog tretmana teme, čini se kao da je Hrvatska jedna turbo liberalna zemlja u kojoj se potpuno normalno ljudi bave homoseksualnom tematikom. Međutim, kad se spustimo na razinu svakodnevnog života, onda to sasvim sigurno nije tako. Hoću reći da je u Hrvatskoj prilično teško i egzistencijalno naprosto teško biti homoseksualac, pogotovo deklarirani homoseksualac. Ali je potpuno lagodno baviti se time kao nekom umjetničkom temom ili umjetničkim iskustvom.“

* * * * *

SARAJEVO

Nedavno je u Bosni i Hercegovini izbio skandal, gotovo da je linčovan autor i protagonisti filma koji je govorio o gej paru – Bošnjaku i bosanskom Srbinu. Bošnjačko-srpska, pa još gej veza. Režiser Ahmet Imamović će svoj film „Go West“ premijerno prikazati na Sarajevskom festivalu ovog ljeta, na kome će se naći i drugi film, čiji su glavni junaci dva homoseksualca. U oba filma igra glumac Tarik Filipović sa kojim smo uspjeli nakratko da se čujemo:

„Neko bi prihvatio dvije uloge recimo ubojice dvaput za redom, pa ne vidim zašto ne bih igrao homoseksualca dvaput za redom. To je čisti primitivizam, osuđivati to unaprijed. Kuditi konja kojeg nisi jahao, to je bez veze. Mislim da će svi ti zašutjeti kada pogledaju film koji je jedna onako dosta potresna drama i sumnjam da će ikog ostaviti ravnodušnim. Kod nas uvijek sve ide iz krajnosti u krajnost. Do devedesetih je bilo sramota biti vjernik, a sad je sramota ako nisi vjernik.“

Da li mislite da je ta problematika dovoljno zastupljena u umjetničkom stvaralaštvu – pozorištu, filmu, literaturi…? Da li mislite da je to jedan od načina da se razbijaju predrasude prema ljudima koji su drugačiji?

„Pa mislim da nijedan od ova dva filma nije sniman da bi se razbile predrasude, niti je baza na homoseksualizmu. Isto tako su mogla biti dva elektroinženjera. Film uopšte nije baziran na homoseksualcima, niti na njihovom problemu, niti govori o njihovom problemu previše. To nije bio cilj, to je više jedna ljudska priča.“

Autor filma Benjamin Filipović:

FILIPOVIĆ: Riječ je o jednoj light , kako smo je mi zvali, znači nekoj laganoj homoseksualnoj vezi. To je podvučeno i činjenicom da je riječ o dvojici mladih stručnjaka, obrazovanih ljudi, koji, eto, upravo zbog te neke svoje seksualne preferencije ne nailaze na ono mjesto u društvu koje bi im inače pripadalo, ali ne bi im pripadalo ni da imaju straight vezu – heteroseksualnu, budući da je ovdje više riječ o tome da su oni kao mladi, obrazovani i perspektivni zapravo podcijenjeni. Prema tome, nekako se ta situacija udvojila.

RSE: Kod nas je donedavno bilo nelagodno uopšte govoriti da poznaješ nekog takvog. Recimo ja znam dosta glumaca koji su govorili: „Bože sačuvaj, ja ne bih ni igrao u takvom filmu“.

FILIPOVIĆ: Potpuno razumijem šta hoćeš da kažeš. Naravno, mi živimo u sredini gdje do unazad možda deset godina mlađi muškarci nisu smjeli nositi minđušu u uhu i proći čaršijom jer bi fasovali degenek. Mi moramo živjeti sa činjenicom da, po statistikama, 10 do 20 posto populacije ima homoseksualnu preferenciju. U filmu nema hard corea, nema nikakvih teških zahtjeva u smislu izvođenja te uloge. To je jedna scenaristički dobro ispisana linija. Taj par su igrali Tarik Filipović i Uliks Fehmiju. To su dvojica mladih i izuzetno talentovanih glumaca. Tarika naša publika zna, a Uliks Fehmiju je sin Bekima Fermijua, jednog od najtalentovanijih glumaca u bivšoj Jugoslaviji, međutim iz hiljadu razloga je 1992. godine otišao u Njujork i otad živi tamo. Uliks je sa sobom donio tu vrstu urbane, njujorške scene, u kojoj je potpuno normalno poznavati se, družiti, surađivati sa homoseksualcima. A Tarik je unio onu jednu vrstu nepatvorene energije i ušao unutra, vjerovatno igrajući po prvi put pedera. A ponoviće to poslije kod Ahmeta, mjesec-dva dana nakon što je završio kod mene.

RSE: Pominješ „Go West“ tvog kolege Ahmeta Bajramovića, koji više nema volje da uopšte priča o tome, zato što je imao strašne neprijatnosti.

FILIPOVIĆ: On je prošao kroz Golgotu, tako da potpuno razumijem što neće ni da govori.

RSE: Možeš li se sjetiti te strašne gungule, tog nevjerovatnog, rekao bih blaćenja ljudi, stavljanja u neki potpuno drugi, novi kontekst tog odnosa, ideološki i nacionalni kontekst, pljuvanje na tom nivou i jednu, rekao bih, nevjerovatnu činjenicu da je najveći broj bosanskohercegovačkih, zapravo sarajevskih intelektualaca apstinirao od učešća u tom pogromu prema Ahmetu, a posebno prema ovim mladim glumcima.

FILIPOVIĆ: To je zaista izgledalo onako grozno i ružno, rekao bih zastrašujuće. I to je taj kojeg mi zovemo „koncept B“ koji uvijek nekako u zadnjih desetak godina ima neku ambiciju, budući agresivan, da nametne neke svoje estetsko-etičke, pa eto i seksualne standarde. Moram reći da jedno otvoreno društvo, kakvim mi želimo da se predstavljamo ili kakvom težimo, apsolutno zapravo ne prepoznaje takvu vrstu harange, blaćenja, napada i agresije kakve je doživio Ahmet i cijela tema njegovog filma. Na kraju se sve to svelo na ono – ne mogu biti Bošnjaci pederi. Međutim, evo maloprije smo govorili o statistikama. Naravno da mogu. Svi možemo biti. Ja sam bio šokiran, iako teško čovjeka nakon svih ovih godina može išta više šokirati do nevjerice, činjenicom, ne samo da je taj „koncept B“ toliko agresivan, ali i time da niko iz „koncepta A“, dakle normalnog koncepta, nije ništa rekao u smislu – pa pobogu, ne možemo tako u Evropu.

RSE: Mislim da je zimus bio jedan regionalni kongres ovih marginalnih grupa u Sarajevu i da je održan u strogoj ilegali. Niko nije znao gdje se to dešava.

FILIPOVIĆ: Kao KPJ u vrijeme obnove. Ja nisam hroničar poput tebe, ali znam šta se događa, međutim prvi put čujem da se to odvijalo u Sarajevu.
XS
SM
MD
LG