• Veran Matić, glavni urednik i jedan od osnivača beogradske Radio-televizije „B-92“;
• Predrag Lucić odgovorni urednik splitskog nedeljnika „Feral Tribune“ i jedan od trojice osnivača tog lista;
• Senad Pećanin, direktor i osnivač sarajevskog nedeljnika „Dani“;
• Agron Bajrami, glavni i odgovorni urednik prištinske „Kohe Ditore“ i
• Darko Šuković, direktor i glavni urednik podgoričkog radija „Antena M“.
SRBIJA
GRAĐANI:
„Ja sam znao o Srebrenici još pre pet-šest godina. Razgovarao sam sa čovekom koji je bio očevidac, koji je zakopavao one mrtve tamo. Ali kad sam to rekao kolegama, oni su mi rekli da izmišljam. Međutim, ispostavilo se da je to, nažalost, tačno. I sada, kako ćemo da se izvučemo iz toga, ne znam.“
RSE: Kako ste se Vi informisali, kako ste formirali mišljenje u to vreme?
„Uglavnom preko medija. Nisam tada znao da je štampa jednostrana i da nije nimalo objektivna. Verovali smo onome što je pisalo u štampi. Štampa i uopšte mediji su možda i krivi što se rat razbuktao i što je došlo do stvaranja međunacionalne mržnje, pa su se samim tim stvorili uslovi da se čine ratni zločini.“
RSE: Kako ste onda razmišljali o zločinima, a kako danas?
„Onda nisam verovao da je uopšte moguće da čovek ubije čoveka, ni pod kojim uslovima. Danas razmišljam drugačije, jer kada je jedna strana nanela zlo, druga je vraćala po sistemu oko za oko, zub za zub.“
*****
RSE: Radio-televizija B-92 u Srbiji već deceniju i po prednjači u kampanji suočavanja, ne samo sa zločinima, već i sa prošlošću uopšte. Kampanja protiv ovog medija, međutim, poprimila je proteklih dana do sada neverovatne razmere, neviđene čak i u najgore vreme vladavine Slobodana Miloševića. Jedan tabloid je, na primer, objavio da je jedna od vodećih novinarki RTV B-92, koja između ostalog istražuje zločine, učestvovala u grupnom seksu i to sa političarima koji takođe ne kriju svoje stavove o ratnim zločinima.
Jesu li napadi ove vrste nešto novo, ili pak imaju direktne veze sa ranijim napadima na ovu kuću, kada je razlog bio izveštavanje RTV „B-92“ o zločinima koje su počinili Srbi?
MATIĆ: Ja mislim da ima direktne veze. Bez obzira što se u ovom trenutku ne pominje Srebrenica i priče o neophodnosti suočavanja s prošlošću ili svakodnevne priče o ratnim zločinima, mislim da je to direktna veza. U ovom trenutku je politički nekorektno napadati „B-92“ zbog toga što se bavi zločinima i tako dalje. Znači, oni ne smeju direktno da kažu da je to zbog toga, već se to svodi na ovdašnje političke procese, najviše na one vezane za ubistvo premijera Đinđića.
RSE: RTV „B-92“, najpre svih onih godina radio, a nakon toga i televizija, u vrhu je gledanosti, odnosno slušanosti, dakle reč je o veoma popularnom mediju u Srbiji. Sa druge strane, prošlo je čak deset godina od ratova u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, a društvo izgleda još nije spremno da se suoči sa činjenicom da su Srbi činili zločine.
MATIĆ: U Srbiji nije uspostavljeno jasno javno mnenje. Odnosno, ja bih rekao da u Srbiji čak ni nema javnog mnenja. Znači, ovde se stravično brzo zaboravlja mašinerija koja relativizuje, sve radi veoma jako i veoma intenzivno, tako da mehanizam informisanja u potpunosti melje, od ljudi pravi zombije. Sad mi izvlačimo arhivske snimke, stare dnevnike, ono što su ljudi sve svojevremeno gledali, ljudi koji tada nisu bili mnogo mladi, a sada su kao šokirani i pitaju se: „Pa zar je moguće da je to tako bilo!?“.
RSE: U svakoj od država regije po jedan događaj bio je presudan u procesu suočavanja većine stanovništva sa zločinima koje su počinili pripadnici njihovih, većinskih naroda.
Suočavanje sa golim činjenicama koje se ne mogu osporiti, za mnoge je bilo šokantno jer je predstavljalo početak kraja zabluda i slepog verovanja u ispravnost zvaničnih politika i službenih tumačenja tih politika.
Naši današnji sagovornici bili su i tada na čelu medija koji su na taj način šokirali javnost.
U Srbiji je taj šok predstavljala informacija objavljena početkom 2001. godine o postojanju masovnih grobnica u koje su za vreme režima Slobodana Miloševića pokopani Albanci sa Kosova. Civili, muškarci, žene i deca. U Hrvatskoj je najozbiljnije suočavanje većine populacije sa zločinima svog naroda usledilo nakon svedočenja Mira Bajramovića, čoveka koji je septembra 1997. godine priznao „Feral Tribuneu“ svoje zločine nad Srbima. U Sarajevu je takvo suočavanje usledilo nakon teksta o Kazanima objavljenog u „Danima“.
O tim događajima i o tim trenucima prekretnica govore naši sagovornici.
MATIĆ: Kada otkrijete u svom dvorištu, dakle ovde u Batajnici, toliko veliku masovnu grobnicu, i na još sedam-osam mesta u Srbiji, to je bio jedan ozbiljan šok za javno mnenje i to je onaj trenutak u kojem apsolutno u javnom mnenju nije postojao niko ko je mogao da diskredituje takvu informaciju i da polemiše. Direktno suočavanje sa konkretnim ljudima, sa konkretnim činom ubistva, sa konkretnom pričom je nešto što je daleko najefikasnije.
LUCIĆ: Jedna od ključnih priča je ona o slučaju Pakračka poljana, kada je „Feralov“ reporter Drago Hedl otkrio što se sve događalo u priručnom logoru za zlostavljanje uglavnom civila srpske nacionalnosti pod vodstvom Tomislava Merčepa. Kasnije je ta priča dobila svoju punu potkrepu svjedočenjem Mire Bajramovića.
HRVATSKA
GRAĐANI:
RSE: Kada ste prvi put čuli da je i hrvatska vojska činila zločine?
„Pa nisam čula i ne bih baš rekla da je Hrvatska vojska činila zločine. Bilo je ljudi, izuzetaka, koji su možda nešto radili, ali mislim da je većina bila isprovocirana da bi se to nametnulo našim ljudima, da im se nešto prišije, jer nešto su morali naći“
„Svi rade zločine u ratu. Rat je sam po sebi zločin. Tako da su, normalno, i naši ljudi radili zločine.“
RSE: Da li ste vjerovali da je to učinjeno?
„Jesam, vjerovao sam. Svakako da nije ugodno znati da narod kojem pripadaš radi takve gluposti, sigurno nije ugodno.“
„Pa ja sam skeptična što se tiče zločina naših ratnika u Kninu. Ako jesu nešto počinili, onda su imali dobrog povoda. Međutim, za Gospić moram priznati da sam uvjerena da je bilo zločina. U Gospiću da.“
RSE: Kako se čovjek osjeća kada shvati da je upravo i njegova strana učinila nešto što je ružno?
„Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Znam što je moj muž proživljavao, pa mi je s te pozicije stvarno teško reći istinu. Znam da sam subjektivna, ali tako je.“
„Ja sam Hrvat i moglo bi se reći da navijam za Hrvate. Ali vjerujem da Hrvati to nisu mnogo činili. Moguće da je bilo osveta.“
RSE: Da li ste čuli za zločine nad Srbima u Gospiću, nakon „Oluje“?
„Da, neki to pričaju, ali ja tamo nisam bio.“
RSE: Da li možete u to vjerovati?
„Ne, ja u to ne mogu vjerovati. “
LUCIĆ: Iako se o Pakračkoj poljani pisalo i ranije, kao što se i u Srbiji znalo nešto o Srebrenici i ranije, prikazivani su neki materijali i tako dalje, naprosto ne možete objasniti zašto se jednog trenutka javnost uspije senzibilizirati. U Hrvatskoj je to išlo preko Mire Bajramovića, u Srbiji preko ovog filma o „Škorpionima“. Recimo samo dvije godine prije objavljivanja priče o Miri Bajramoviću, kad je „Feral“ prvi put počeo objavljivati priče o zločinima nakon operacije „Oluja“, o paležu, pljačkama, ubojstvima, tad u tom domoljubno raspomamljenom raspoloženju, oslobodilačkom i tako dalje, ljudi naprosto nisu htjeli vjerovati da se to događa. Bilo je stalnih čitalaca „Ferala“ koji su nevjerice zvali i govorili: „Pa čekajte, Vi nama želite umrljati ovu pobjedu“.
PEĆANIN: Stvorile su se nove okolnosti, u kojima smo mi znali da je tačno da srpska vojska bombarduje grad, da se pored nas dešavaju svakodnevni masakri, ali smo također znali da ljudi recimo srpske nacionalnosti koji žive u stanu pored nas, u neboderu, u kući, u mahali, ne snose apsolutno nikakvu odgovornost za te zločine koji se dešavaju u Sarajevu.
BOSNA I HERCEGOVINA
GRAĐANI:
„Pa saznao sam odmah 1991. godine. Ne 1995. ili 1997. godine, već odmah na početku rata sam doznao da ima ratnih zločina na svim stranama.“
„Bez obzira ko čini zločin, ja ga osuđujem. Nije bitno da li se radi o pripadniku mog naroda, niko ne može biti amnestiran.“
„Kako sam se osjećao? Ja sam ratno dijete, još iz onog Drugog svjetskog rata, i mislio sam da na tim funkcijama ipak ima nekih ljudi koji mogu pomoći nekoj drugoj religiji ili nacionalnosti, međutim ovaj put to nije bio slučaj. Pokušali su neki ljudi na početku, međutim to nije uspjelo.“
„Pa uglavnom nije nikako za pohvalu. Svi su loši. Koga možeš podržati u zločinu? Nikoga.“
„Svi trebaju odgovarati za sve, sve tri strane.“
„Stavljam se i u jednu i u drugu situaciju, i tamo i ovamo. Teško je to za svakog kome se to nanosi, da bilo ko to radi ili da se nekome radi.“
„Pripadnici mog naroda su ljudi cijelog svijeta. Postoje samo ljudi.“
*****
PEĆANIN: Mi smo držali da je naša primarna zadaća da se bavimo stvarima na tih nekoliko kvadratnih kilometara obruča, što je Sarajevo u tom trenutku predstavljalo, u kojima smo mi živjeli, i da pokušamo čak i zaštititi, mada je pitanje koliko smo u tome uspijevali, ljude koji su u tom jednom zaista užasu sarajevskog obruča predstavljali manjine. Naime, mi smo smatrali da je naša primarna zadaća da čistimo ispred vlastitog praga i da pišemo o pritiscima, o neugodnostima, a kasnije čak, nažalost, i o ubistvima i zločinima nad pripadnicima nebošnjačkog naroda u Sarajevu. Bilo je to grozno, optuživani smo iz zvaničnih struktura, od državnih organa, medija pod kontrolom vlade, Islamske zajednice, nazivani smo četnicima, neprijateljima, izdajnicima…
RSE: Kakve su bile reakcije običnih ljudi? Znamo kako je reagovala vlast, ali kako su obični ljudi razgovarali kada vas novinare „Dana“ sretnu privatno i pitaju da li je to zaista tako ili nije tako? Kakve su bile njihove reakcije?
PEĆANIN: Bilo je raznih. Od onih da vas pljunu na ulici, prijete, psuju, pokušavaju fizički se obračunati, to su neki recimo ekstremi, ali uglavnom je bio šok i nevjerica za mnoge. Kao što je možda film o strijeljanju šest Srebreničana u Trnovu imao efekt u Beogradu, tako je i članak koleginice Vildane Selimbegović vezan za zločine u Kazanima nad nebošnjacima, imao efekt u Sarajevu. Taj zločin je počinila jedna sarajevska jedinica u obruču. Bilo je tu ubijenih i Bošnjaka, ali se uglavnom radilo o Srbima i Hrvatima. Sve negdje do 1997. godine jedan jako mali broj ljudi u Sarajevu je zaista znao za te događaje. Onda smo mi godinama pokušavali prikupiti činjenice i dokaze o tome, i onda kada smo to objavili, to je bio šok.
RSE: Građani Sarajeva, običan svet, to nisu znali za vreme rata?
PEĆANIN: Mislim da veliki dio zaista nije. Ili bar ne o monstruoznosti zločina. Brojke su još uvijek sporne, to još uvijek nisu hiljade o kojima trubi propaganda iz Republike Srpske, iz nekih centara, ali to svakako nisu bili ni pojedinačni slučajevi. I mislim da zaista najveći broj Sarajlija zaista nije znao, odnosno možda u najboljem slučaju jeste čuo da je bilo nečega, ali da je bila riječ o tako monstruoznim zločinima, zaista ne. I to je bilo onako jedno otriježnjujuće iskustvo i saznanje da su i u Sarajevu pod opsadom činjen zločini.
RSE: Kako je onda izgledalo biti u redakciji „Dana“? Jesu li se tog momenta, kada je većina populacije to spoznala, na vas pojačali napadi ili su se smanjili?
PEĆANIN: Pojačali su se. U tom trenutku to je bilo baš onako užasno. Naime, Izetbegović je dobar dio svog skoro dvočasovnog govora na tribini Kongresa bošnjačkih intelektualaca, možda jednu trećinu, posvetio upravo „Danima“, opisavši nas kao izdajnike i neprijatelje. I u tom trenutku nije bilo – evo pomalo se ježim dok pričam o tome – baš prijatno biti novinar „Dana“ u Sarajevu, zato što je ta Izetbegovićeva tirada dva puta emitovana na televiziji i na satelitskom programu, i odmah se, dan nakon njega, javio s oficijalnim saopštenjem i reis-ul-ulema iz Islamske zajednice Cerić koji je rekao da su „Dani“ neprijateljski, izdajnički i tako dalje. Štamparija u kojoj smo štampali je bila u državnom vlasništvu, cijena štampe je povećana preko noći, a distributerska kuća, koja je također u tom trenutku bila državna, čak je odbila distribuirati „Dane“. To je bilo na institucionalnom nivou, a pored toga smo imali pozive, pisma, presretanja na ulici, prijetnje, uvrede i tako dalje.
KOSOVO
Slučajni prilaznici u Prištini uglavnom izbegavaju da govore na ovu temu. Dve Kosovarke, koje su po sparnom vremenu išle prema Pravnom fakultetu, kažu da su o zločinima čule iz medija, ali ne veruju da su izvršavani, pošto su se, prema njima, pripadnici nekadašnje Oslobodilačke vojske Kosova borili za pravednu stvar oslobađanja srpskog režima.
„Da, čula sam putem televizije, ali u to nisam verovala“, kaže studentica Filološkog fakulteta, ističući kako su se Albanci borili za pravednu stvar, ali dodaje kako o tome treba da svoju odluku donese nepristrano i fer suđenje.
„Čula sam preko televizije, ali nisam verovala“, kaže studentica prava, ističući kako prosto ne veruje da se u oslobodilačkom ratu mogu činiti zločini.“
BAJRAMI: Sjećam smo 1999. godine, kad smo odmah posle rata počeli kritički gledati na ono što se događalo posle ulaska trupa NATO-a, znači na neke slučajeve ubistava i progona srpskog naroda od strane pripadnika albanskog naroda i Oslobodilačke vojske Kosova, imali smo par veoma agresivnih nastupa protiv nas, dakle protiv „Koha Ditore“, od strane ljudi koji su bili vezani za te strukture Oslobodilačke vojske Kosova. Mada moram naglasiti da se vrh te organizacije, politički i vojni, ogradio od tih napada. Ali nezavisno od toga, bilo je dosta ljudi među tim strukturama koji su bili vrlo nezadovoljni zbog toga što mi govorimo i o drugoj strani, zbog toga što govorimo i o tome što se dešavalo s druge strane, znači što ne govorimo samo o ogromnim zločinima koje je napravila srpska strana nad Albancima na Kosovu, nego i o tome što se radilo Srbima. Jedan sada već zvaničnik Vlade Kosova je u to vreme pisao komentar u kome je rekao da nema mjesta na Kosovu za Vetona Surroia, zbog jednog komentara u kome je tada gospodin Suroi veoma kritički govorio o načinu na koji se tretira srpsko stanovništvo na Kosovu. To je bilo 1999. godine.
Uvek ima pritisaka, direktnih i indirektnih pretnji, ali uzimajući u obzir kako su se te stvari dešavale na primer u Srbiji, mislim da je toga bilo mnogo manje nego u drugim slučajevima. Mi smo očekivali da će biti mnogo više pretnji u tom smislu. Pretnje koje su bile direktne ili indirektne, ne mislim da odražavaju neku veliku opasnost za nas, ali ih je bilo. Danas gledajući unazad, šest godina kasnije, mislim da su stvari mogle biti mnogo gore kada ne bi postojala neka vrsta koda u samom društvu na Kosovu.
CRNA GORA
GRAĐANI:
„Sad se tačno ne mogu sjetiti, ali mislim da sam znao istog trenutka što se dešavalo u Srebrenici. Nije mi bilo jasno kako normalan čovjek može nešto tako da pomisli, a kamoli da uradi.“
RSE: Kako ste se osjećali?
„Katastrofalno, nemoćno. Nemoćno da bilo što kažete, a kamoli da uradite, da dignete neki glas. Sve je to bilo beznadežno. Osam hiljada ljudi pobiti u tako kratko vremenu, to zdravi ljudski razum ne može da pojmi, da shvati. Stvarno nemam riječi.“
„Prvi osjećaji su bili pomiješani. Osjećate se pripadnikom jednog naroda ili nacije koja je počinila nevjerovatan zločin, nezabilježen nakon Drugog svjetskog rata. Ti osjećaji metafizičke odgovornosti, krivične odgovornosti za počinjena nedjela i zločine, kod mene su bili potpuno pomiješani u tom momentu.“
„Godinama su ljudi to izbjegavali, jednostavno nisu htjeli da čuju što se sve zapravo događalo na prostorima bivše Jugoslavije, ne samo kad je Srebrenica u pitanju. Bilo je nas, doduše manji broj ljudi, koji smo bili svjesni toga da se na prostorima Bosne i Hercegovine događaju najstravičniji zločini od Drugog svjetskog rata pa naovamo. Danas još teže gledam na te stvari, iz prostog razloga što ne mogu da shvatim da ljudi poslije deset godina, znači nakon distance od deset godina, još uvijek ne mogu da sebi priznaju da su tamo neki ljudi radili zločine.“
ŠUKOVIĆ: Državna televizija i državni radio, pogotovo državna televizija, preuzimali su preko 90 procenata programa Radio-televizije Srbije. A u onih desetak odsto su uglavnom bile informativne emisije. Ovdašnja ekipa je pokušavala da pokaže kako su „veći katolici od Pape“ i to je bila još onako intenzivnija ratno-huškačka propaganda nego što je dolazilo sa samog RTS-a. Jedino su ljudi na „Anteni M“ mogli da saznaju šta se zaista dešava. I svaki put kad bi mi objavili informaciju da su se tamo desili zločini ili da je Hrvatska televizija prikazala hrvatsku zastavu kako se vijori na kninskoj tvrđavi, naši telefoni su se usijali: „Nije tačno!“, „Lažete!“, „Vi ste sluge ustaša, Vatikana, CIA-e“ i tako dalje, da ne ponavljam tu prepoznatljivu retoriku i taj kliše. Generalno, to suočavanje je bilo jako bolno. Ljudi prosto nijesu željeli da vjeruju da jedna slika koja je stvarana u medijima godinama, u kojoj je njihov narod bojen najljepšim bojama, bio prepun vrlina, humanizma i svega što uz to ide, a oni s druge strane su bili apsolutni negativci, prosto nijesu željeli da se ta slika sruši, nijesu željeli da se naruži ono lijepo lice svog naroda koje su oni rado formirali za sebe. Ali čini mi se da su negdje duboko bili svjesni da takva slika prosto nije prirodna, da jednostavno u tom surovom ratu ne može sve biti tako crno-bijelo, kako su to slikala država glasila.
********
Veran Matić priča o posledicama prikazivanja filma „Krik iz groba“ na temu genocida počinjenog u Srebrenici:
MATIĆ: Mi smo jednom emitovali film. Bio je sveopšti muk. Znači ni pozitivne, ni negativne reakcije, ni protesta. Ničega nije bilo. Onda smo odlučili da ga repriziramo. Pojavile su se prve polemike – „strašno“, „užas“ i tako dalje, ali s druge strane – „laž“, „ovo nije tačno“, „ovo je montaža“ i tako dalje. I mi smo morali četiri ili pet puta da emitujemo taj film da bi otvorili debatu. Dakle, tek onda se dolazilo do jedne situacije, u kojoj mi, sećam se, jedan nastavnik, očigledno vrlo pristojan, čovek iz Pirota, kaže: „U ovo jednostavno ne mogu da verujem“. Ja ga pitam: „A zašto ne možete da verujete?“. On je rekao: „Ako bih u ovo verovao, onda bih morao da se ubijem, jer je to toliko strašno da su takve stvari radili ljudi iz mog naroda, u moje ime“.
RSE: Svi naši sagovornici saglasni su u tome da je auditorijum medija, na čijem su čelu, ipak ograničen i da je za suočavanje sa zločinima neophodno da o tome bude reči na najuticajnijim, dakle državnim medijima.
Naši sagovornici govore o tome i o svom odnosu prema kolegama koje su svih ovih godina na državnim medijima drugačije izveštavali o zločinima.
LUCIĆ: Oni nemaju problem sa činjenicama, oni ih i dalje minoriziraju ili ih ignoriraju. Nećete pročitati od bilo koga od velikih državotvornih pera da su oni bili u pravu. Ako je nekakvih zločina i bilo – to im je današnji stav – počinili su ih pojedinci, ali su ih počinili u obrani svoje zemlje. Tako da uvijek Vi imate figu u džepu, uvijek imate opravdanje zločina.
RSE: Senad Pećanin o tome kako izgledaju danas njegovi kontakti sa kolegama koji su o zločinima izveštavali na drugi način:
PEĆANIN: Meni osobno ti kontakti izgledaju kao sa nekadašnjim prijateljima kojima ste posudili novac, a oni vam novac nisu vratili. I sad je vama nezgodno da to pominjete, njima je nezgodno što su vas sreli. Neugodno je to, meni je neugodno. U Bosni bi rekli – svakom svoje.
ŠUKOVIĆ: Navešću vam jednu zaista istinitu priču koja će, mislim, vašim slušaocima dobro oslikati tadašnje prilike. Jedan moj kolega sa fakulteta je tada radio na Televiziji Crne Gore kao novinar, i koliko god je „u civilu“ bio jako dobar i pristojan momak, toliko je bio zaluđen Miloševićevom politikom i prosto je vjerovao da su stvari zaista tako crno-bijele i u Bosni i u Hrvatskoj kakvim ih predstavlja kuća u kojoj je on radio.
Sticajem okolnosti je dobio zadatak, otišao je u Trebinje sa ekipom Televizije Crne Gore, i ja mogu samo da nagađam šta se zaista njemu tamo desilo, kakve je neprijatnosti imao na granici i odmah nakon ulaska na teritoriju tadašnje Republike Srpske, ali nakon toga to je bio potpuno drugi čovjek. Nakon onoga što se, dakle, tamo njemu desilo, čovjek je proveo još nekoliko mjeseci u novinarstvu i onda je od toga digao ruke, izašao iz cijele te priče i nikad se više nije vratio tom poslu. Sretnemo se s vremena na vrijeme danas.
Njegov primjer mi je zanimljiv zbog toga što mi se čini da je jako veliki broj novinara učestvovao u svemu tome ne želeći da napravi neko zlo, nego čvrsto vjerujući onim izvorima, prije svega vojnim, bezbjednosnim i političkim centrima moći, koji su preko svojih medija plasirali te informacije. Oni su, dakle, prosto vjerovali da je stvarnost takva i većina njih nije imala jasnu predstavu o tome da su instrument zla koji se dešava na prostoru bivše Jugoslavije.
RSE: RTV „B-92“ je proteklih godina prikazala sve dokumentarne filmove o zločinima snimljene u zemljama regije, a i sama je napravila jedan takav film i to o zločinu počinjenim nad Bošnjacima u Sjeverinu.
MATIĆ: Mi smo radili dokumentarac, izveli smo potpunu rekonstrukciju prema onome do čega smo došli i od toga snimili film. Na kraju smo emitovali čak i fotografije zločinaca u trenucima mučenja žrtava koje smo uspeli da pronađemo, i film se završava sa identifikacijom cele grupe, to je ona grupa Milana Lukića. Mi smo onda to pokazali javnom tužiocu i policiji. Oni su rekli da se uglavnom i njihovi podaci s tim slažu, ali su nas zamolili da to ne emitujemo dok oni ne podignu optužnicu. Onda smo mi čekali dva meseca i pošto se nije podizala optužnica, mi smo ih obavestili da ćemo emitovati film. Emitovali smo ga i već su sledećeg dana uhapšena dvojica, a kasnije još jedan. Mislim da je taj prvostepeni proces završen i da se vodi drugostepeni proces. To su te stvari u kojima mediji mogu jako puno da urade u direktnom razotkrivanju. Kroz te direktne slučajeve istraživačkog novinarstva i potpunog razotkrivanja zločina donosite najubedljiviju korist. To se u ovom slučaju dogodilo.
Dok smo snimali film, građani Sjeverina i celog tog regiona Sandžaka su, mislim, povratili poverenje u mogućnost dobrih odnosa sa Srbima. Imali smo premijeru u tom regionu. To sve jeste bilo veoma teško, ali nam je i rodbina bila zahvalna što im je najzad neko rekao šta se s njihovima dogodilo. Bez obzira što je to užasna informacija, mogli su da podvuku neku crtu ispod jednog perioda svog života i da onda uđu u neki drugi stepen potrage za pravdom. Ali ono što radi „B-92“ trebala bi da radi i državna televizija, i prenos suđenja i debate o ratnim zločinima i da producira dokumentarne filmove…
Ono što mene često baca u depresiju i zbog čega mislim da neće biti mnogo napretka, to je činjenica da na globalnom nivou, kod elite bilo koje vrste, počevši od ove naše profesionalne, novinarske, do vlasti, akademija i tih institucija, apsolutno ne postoji želja da se frontalno obavi proces suočavanja s prošlošću. Mislim da je to ustvari limit, što ne postoji društvena želja i društvena svest, i da je ustvari nemoguće napraviti bilo kakav oblik reforme bez tog procesa suočavanja s prošlošću na svim nivoima.
LUCIĆ: Uglavnom su to pokušali raditi nezavisni mediji, čiji utjecaj nije bio tako veliki i prema kojima je postojala jaka podozrivost jer su bili stigmatizirani od strane režima kao strani plaćenici, kao ovo ili ono. Onaj tko bi uspio proturiti takvu neku stvar kao što je Pakračka poljana u takozvane državne medije, ili barem ove „srednjostrujaške“, mislim da bi napravio ogromnu stvar, jer tek kad ta ciljana publika bude bombardirana činjenicama, onda su pomaci puno veći, jer su ove nezavisne medije, medije koji su se suočavali sa zločinima, čitali ljudi koji su bili spremni da se suoče sa zločinima. Problem je s onima koji na to spremni nisu. Kako kroz tu debelu kožu, kako kroz taj oklop prodrijeti?
ŠUKOVIĆ: Samo onaj ko nije želio da zna šta se tamo dešavalo, to nije znao. Iskreno vjerujem da i u Srbiji samo oni koji nijesu željeli to da znaju, tek su sada saznali, poslije onih snimaka, šta se dešavalo u Srebrenici i na kompletnom prostoru gdje se rat dešavao. Koliko god da je propaganda s jedne strane bila jaka, da su sve do kraja devedesetih nezavisna glasila koja su bila antiratno opredijeljena bila slaba, ipak mislim da je i taj glas mogao biti dovoljno jak da svako ko kod sebe nosi zrnce razuma i želje sazna istinu, a ne da bude vođen i zaluđen. Ipak je mogao da zna šta se tamo dešavalo.
LUCIĆ: Mislim da je indoktrinacija i zaluđivanje ljudi bilo naprosto prejako i da su sad potrebne puno jače doze istine, ne bi li se nekako ucijepila ljudima koji su 15 godina uporno vjerovali u nešto što je bila lakirovka i odbijali dostupne izvore. Nije ovo rat kao što je bio od 1941. do 1945. godine, pa da niste mogli, ako niste slušali Radio London, znati šta se događa. Mislim da je sve bilo ponuđeno, sve krupne priče, dokazi o zločinima, čak bih rekao u svim zemljama bivše Jugoslavije. Samo evo ovo što Nataša Kandić radi svih ovih godina u Srbiji je fascinantno. Znači, stvarno nema opravdanja i niko ne može reći da nije znao. Ali imate ljude koji vam otvoreno kažu da oni ne žele znati. Evo imamo sad slučaj sa objavljivanjem knjige stenograma o podjeli Bosne i Hercegovine. To su autentični transkripti. Ali imate ogroman dio hrvatske javnosti koji se s tim ne želi suočiti, jer su to kardinalni i kapitalni dokazi hrvatske vojne umiješanosti. Naprosto to ne žele čitati i ponašaju se kao da to nije izašlo.
• Predrag Lucić odgovorni urednik splitskog nedeljnika „Feral Tribune“ i jedan od trojice osnivača tog lista;
• Senad Pećanin, direktor i osnivač sarajevskog nedeljnika „Dani“;
• Agron Bajrami, glavni i odgovorni urednik prištinske „Kohe Ditore“ i
• Darko Šuković, direktor i glavni urednik podgoričkog radija „Antena M“.
SRBIJA
GRAĐANI:
„Ja sam znao o Srebrenici još pre pet-šest godina. Razgovarao sam sa čovekom koji je bio očevidac, koji je zakopavao one mrtve tamo. Ali kad sam to rekao kolegama, oni su mi rekli da izmišljam. Međutim, ispostavilo se da je to, nažalost, tačno. I sada, kako ćemo da se izvučemo iz toga, ne znam.“
RSE: Kako ste se Vi informisali, kako ste formirali mišljenje u to vreme?
„Uglavnom preko medija. Nisam tada znao da je štampa jednostrana i da nije nimalo objektivna. Verovali smo onome što je pisalo u štampi. Štampa i uopšte mediji su možda i krivi što se rat razbuktao i što je došlo do stvaranja međunacionalne mržnje, pa su se samim tim stvorili uslovi da se čine ratni zločini.“
RSE: Kako ste onda razmišljali o zločinima, a kako danas?
„Onda nisam verovao da je uopšte moguće da čovek ubije čoveka, ni pod kojim uslovima. Danas razmišljam drugačije, jer kada je jedna strana nanela zlo, druga je vraćala po sistemu oko za oko, zub za zub.“
*****
RSE: Radio-televizija B-92 u Srbiji već deceniju i po prednjači u kampanji suočavanja, ne samo sa zločinima, već i sa prošlošću uopšte. Kampanja protiv ovog medija, međutim, poprimila je proteklih dana do sada neverovatne razmere, neviđene čak i u najgore vreme vladavine Slobodana Miloševića. Jedan tabloid je, na primer, objavio da je jedna od vodećih novinarki RTV B-92, koja između ostalog istražuje zločine, učestvovala u grupnom seksu i to sa političarima koji takođe ne kriju svoje stavove o ratnim zločinima.
Jesu li napadi ove vrste nešto novo, ili pak imaju direktne veze sa ranijim napadima na ovu kuću, kada je razlog bio izveštavanje RTV „B-92“ o zločinima koje su počinili Srbi?
MATIĆ: Ja mislim da ima direktne veze. Bez obzira što se u ovom trenutku ne pominje Srebrenica i priče o neophodnosti suočavanja s prošlošću ili svakodnevne priče o ratnim zločinima, mislim da je to direktna veza. U ovom trenutku je politički nekorektno napadati „B-92“ zbog toga što se bavi zločinima i tako dalje. Znači, oni ne smeju direktno da kažu da je to zbog toga, već se to svodi na ovdašnje političke procese, najviše na one vezane za ubistvo premijera Đinđića.
RSE: RTV „B-92“, najpre svih onih godina radio, a nakon toga i televizija, u vrhu je gledanosti, odnosno slušanosti, dakle reč je o veoma popularnom mediju u Srbiji. Sa druge strane, prošlo je čak deset godina od ratova u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, a društvo izgleda još nije spremno da se suoči sa činjenicom da su Srbi činili zločine.
MATIĆ: U Srbiji nije uspostavljeno jasno javno mnenje. Odnosno, ja bih rekao da u Srbiji čak ni nema javnog mnenja. Znači, ovde se stravično brzo zaboravlja mašinerija koja relativizuje, sve radi veoma jako i veoma intenzivno, tako da mehanizam informisanja u potpunosti melje, od ljudi pravi zombije. Sad mi izvlačimo arhivske snimke, stare dnevnike, ono što su ljudi sve svojevremeno gledali, ljudi koji tada nisu bili mnogo mladi, a sada su kao šokirani i pitaju se: „Pa zar je moguće da je to tako bilo!?“.
RSE: U svakoj od država regije po jedan događaj bio je presudan u procesu suočavanja većine stanovništva sa zločinima koje su počinili pripadnici njihovih, većinskih naroda.
Suočavanje sa golim činjenicama koje se ne mogu osporiti, za mnoge je bilo šokantno jer je predstavljalo početak kraja zabluda i slepog verovanja u ispravnost zvaničnih politika i službenih tumačenja tih politika.
Naši današnji sagovornici bili su i tada na čelu medija koji su na taj način šokirali javnost.
U Srbiji je taj šok predstavljala informacija objavljena početkom 2001. godine o postojanju masovnih grobnica u koje su za vreme režima Slobodana Miloševića pokopani Albanci sa Kosova. Civili, muškarci, žene i deca. U Hrvatskoj je najozbiljnije suočavanje većine populacije sa zločinima svog naroda usledilo nakon svedočenja Mira Bajramovića, čoveka koji je septembra 1997. godine priznao „Feral Tribuneu“ svoje zločine nad Srbima. U Sarajevu je takvo suočavanje usledilo nakon teksta o Kazanima objavljenog u „Danima“.
O tim događajima i o tim trenucima prekretnica govore naši sagovornici.
MATIĆ: Kada otkrijete u svom dvorištu, dakle ovde u Batajnici, toliko veliku masovnu grobnicu, i na još sedam-osam mesta u Srbiji, to je bio jedan ozbiljan šok za javno mnenje i to je onaj trenutak u kojem apsolutno u javnom mnenju nije postojao niko ko je mogao da diskredituje takvu informaciju i da polemiše. Direktno suočavanje sa konkretnim ljudima, sa konkretnim činom ubistva, sa konkretnom pričom je nešto što je daleko najefikasnije.
LUCIĆ: Jedna od ključnih priča je ona o slučaju Pakračka poljana, kada je „Feralov“ reporter Drago Hedl otkrio što se sve događalo u priručnom logoru za zlostavljanje uglavnom civila srpske nacionalnosti pod vodstvom Tomislava Merčepa. Kasnije je ta priča dobila svoju punu potkrepu svjedočenjem Mire Bajramovića.
HRVATSKA
GRAĐANI:
RSE: Kada ste prvi put čuli da je i hrvatska vojska činila zločine?
„Pa nisam čula i ne bih baš rekla da je Hrvatska vojska činila zločine. Bilo je ljudi, izuzetaka, koji su možda nešto radili, ali mislim da je većina bila isprovocirana da bi se to nametnulo našim ljudima, da im se nešto prišije, jer nešto su morali naći“
„Svi rade zločine u ratu. Rat je sam po sebi zločin. Tako da su, normalno, i naši ljudi radili zločine.“
RSE: Da li ste vjerovali da je to učinjeno?
„Jesam, vjerovao sam. Svakako da nije ugodno znati da narod kojem pripadaš radi takve gluposti, sigurno nije ugodno.“
„Pa ja sam skeptična što se tiče zločina naših ratnika u Kninu. Ako jesu nešto počinili, onda su imali dobrog povoda. Međutim, za Gospić moram priznati da sam uvjerena da je bilo zločina. U Gospiću da.“
RSE: Kako se čovjek osjeća kada shvati da je upravo i njegova strana učinila nešto što je ružno?
„Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Znam što je moj muž proživljavao, pa mi je s te pozicije stvarno teško reći istinu. Znam da sam subjektivna, ali tako je.“
„Ja sam Hrvat i moglo bi se reći da navijam za Hrvate. Ali vjerujem da Hrvati to nisu mnogo činili. Moguće da je bilo osveta.“
RSE: Da li ste čuli za zločine nad Srbima u Gospiću, nakon „Oluje“?
„Da, neki to pričaju, ali ja tamo nisam bio.“
RSE: Da li možete u to vjerovati?
„Ne, ja u to ne mogu vjerovati. “
LUCIĆ: Iako se o Pakračkoj poljani pisalo i ranije, kao što se i u Srbiji znalo nešto o Srebrenici i ranije, prikazivani su neki materijali i tako dalje, naprosto ne možete objasniti zašto se jednog trenutka javnost uspije senzibilizirati. U Hrvatskoj je to išlo preko Mire Bajramovića, u Srbiji preko ovog filma o „Škorpionima“. Recimo samo dvije godine prije objavljivanja priče o Miri Bajramoviću, kad je „Feral“ prvi put počeo objavljivati priče o zločinima nakon operacije „Oluja“, o paležu, pljačkama, ubojstvima, tad u tom domoljubno raspomamljenom raspoloženju, oslobodilačkom i tako dalje, ljudi naprosto nisu htjeli vjerovati da se to događa. Bilo je stalnih čitalaca „Ferala“ koji su nevjerice zvali i govorili: „Pa čekajte, Vi nama želite umrljati ovu pobjedu“.
PEĆANIN: Stvorile su se nove okolnosti, u kojima smo mi znali da je tačno da srpska vojska bombarduje grad, da se pored nas dešavaju svakodnevni masakri, ali smo također znali da ljudi recimo srpske nacionalnosti koji žive u stanu pored nas, u neboderu, u kući, u mahali, ne snose apsolutno nikakvu odgovornost za te zločine koji se dešavaju u Sarajevu.
BOSNA I HERCEGOVINA
GRAĐANI:
„Pa saznao sam odmah 1991. godine. Ne 1995. ili 1997. godine, već odmah na početku rata sam doznao da ima ratnih zločina na svim stranama.“
„Bez obzira ko čini zločin, ja ga osuđujem. Nije bitno da li se radi o pripadniku mog naroda, niko ne može biti amnestiran.“
„Kako sam se osjećao? Ja sam ratno dijete, još iz onog Drugog svjetskog rata, i mislio sam da na tim funkcijama ipak ima nekih ljudi koji mogu pomoći nekoj drugoj religiji ili nacionalnosti, međutim ovaj put to nije bio slučaj. Pokušali su neki ljudi na početku, međutim to nije uspjelo.“
„Pa uglavnom nije nikako za pohvalu. Svi su loši. Koga možeš podržati u zločinu? Nikoga.“
„Svi trebaju odgovarati za sve, sve tri strane.“
„Stavljam se i u jednu i u drugu situaciju, i tamo i ovamo. Teško je to za svakog kome se to nanosi, da bilo ko to radi ili da se nekome radi.“
„Pripadnici mog naroda su ljudi cijelog svijeta. Postoje samo ljudi.“
*****
PEĆANIN: Mi smo držali da je naša primarna zadaća da se bavimo stvarima na tih nekoliko kvadratnih kilometara obruča, što je Sarajevo u tom trenutku predstavljalo, u kojima smo mi živjeli, i da pokušamo čak i zaštititi, mada je pitanje koliko smo u tome uspijevali, ljude koji su u tom jednom zaista užasu sarajevskog obruča predstavljali manjine. Naime, mi smo smatrali da je naša primarna zadaća da čistimo ispred vlastitog praga i da pišemo o pritiscima, o neugodnostima, a kasnije čak, nažalost, i o ubistvima i zločinima nad pripadnicima nebošnjačkog naroda u Sarajevu. Bilo je to grozno, optuživani smo iz zvaničnih struktura, od državnih organa, medija pod kontrolom vlade, Islamske zajednice, nazivani smo četnicima, neprijateljima, izdajnicima…
RSE: Kakve su bile reakcije običnih ljudi? Znamo kako je reagovala vlast, ali kako su obični ljudi razgovarali kada vas novinare „Dana“ sretnu privatno i pitaju da li je to zaista tako ili nije tako? Kakve su bile njihove reakcije?
PEĆANIN: Bilo je raznih. Od onih da vas pljunu na ulici, prijete, psuju, pokušavaju fizički se obračunati, to su neki recimo ekstremi, ali uglavnom je bio šok i nevjerica za mnoge. Kao što je možda film o strijeljanju šest Srebreničana u Trnovu imao efekt u Beogradu, tako je i članak koleginice Vildane Selimbegović vezan za zločine u Kazanima nad nebošnjacima, imao efekt u Sarajevu. Taj zločin je počinila jedna sarajevska jedinica u obruču. Bilo je tu ubijenih i Bošnjaka, ali se uglavnom radilo o Srbima i Hrvatima. Sve negdje do 1997. godine jedan jako mali broj ljudi u Sarajevu je zaista znao za te događaje. Onda smo mi godinama pokušavali prikupiti činjenice i dokaze o tome, i onda kada smo to objavili, to je bio šok.
RSE: Građani Sarajeva, običan svet, to nisu znali za vreme rata?
PEĆANIN: Mislim da veliki dio zaista nije. Ili bar ne o monstruoznosti zločina. Brojke su još uvijek sporne, to još uvijek nisu hiljade o kojima trubi propaganda iz Republike Srpske, iz nekih centara, ali to svakako nisu bili ni pojedinačni slučajevi. I mislim da zaista najveći broj Sarajlija zaista nije znao, odnosno možda u najboljem slučaju jeste čuo da je bilo nečega, ali da je bila riječ o tako monstruoznim zločinima, zaista ne. I to je bilo onako jedno otriježnjujuće iskustvo i saznanje da su i u Sarajevu pod opsadom činjen zločini.
RSE: Kako je onda izgledalo biti u redakciji „Dana“? Jesu li se tog momenta, kada je većina populacije to spoznala, na vas pojačali napadi ili su se smanjili?
PEĆANIN: Pojačali su se. U tom trenutku to je bilo baš onako užasno. Naime, Izetbegović je dobar dio svog skoro dvočasovnog govora na tribini Kongresa bošnjačkih intelektualaca, možda jednu trećinu, posvetio upravo „Danima“, opisavši nas kao izdajnike i neprijatelje. I u tom trenutku nije bilo – evo pomalo se ježim dok pričam o tome – baš prijatno biti novinar „Dana“ u Sarajevu, zato što je ta Izetbegovićeva tirada dva puta emitovana na televiziji i na satelitskom programu, i odmah se, dan nakon njega, javio s oficijalnim saopštenjem i reis-ul-ulema iz Islamske zajednice Cerić koji je rekao da su „Dani“ neprijateljski, izdajnički i tako dalje. Štamparija u kojoj smo štampali je bila u državnom vlasništvu, cijena štampe je povećana preko noći, a distributerska kuća, koja je također u tom trenutku bila državna, čak je odbila distribuirati „Dane“. To je bilo na institucionalnom nivou, a pored toga smo imali pozive, pisma, presretanja na ulici, prijetnje, uvrede i tako dalje.
KOSOVO
Slučajni prilaznici u Prištini uglavnom izbegavaju da govore na ovu temu. Dve Kosovarke, koje su po sparnom vremenu išle prema Pravnom fakultetu, kažu da su o zločinima čule iz medija, ali ne veruju da su izvršavani, pošto su se, prema njima, pripadnici nekadašnje Oslobodilačke vojske Kosova borili za pravednu stvar oslobađanja srpskog režima.
„Da, čula sam putem televizije, ali u to nisam verovala“, kaže studentica Filološkog fakulteta, ističući kako su se Albanci borili za pravednu stvar, ali dodaje kako o tome treba da svoju odluku donese nepristrano i fer suđenje.
„Čula sam preko televizije, ali nisam verovala“, kaže studentica prava, ističući kako prosto ne veruje da se u oslobodilačkom ratu mogu činiti zločini.“
BAJRAMI: Sjećam smo 1999. godine, kad smo odmah posle rata počeli kritički gledati na ono što se događalo posle ulaska trupa NATO-a, znači na neke slučajeve ubistava i progona srpskog naroda od strane pripadnika albanskog naroda i Oslobodilačke vojske Kosova, imali smo par veoma agresivnih nastupa protiv nas, dakle protiv „Koha Ditore“, od strane ljudi koji su bili vezani za te strukture Oslobodilačke vojske Kosova. Mada moram naglasiti da se vrh te organizacije, politički i vojni, ogradio od tih napada. Ali nezavisno od toga, bilo je dosta ljudi među tim strukturama koji su bili vrlo nezadovoljni zbog toga što mi govorimo i o drugoj strani, zbog toga što govorimo i o tome što se dešavalo s druge strane, znači što ne govorimo samo o ogromnim zločinima koje je napravila srpska strana nad Albancima na Kosovu, nego i o tome što se radilo Srbima. Jedan sada već zvaničnik Vlade Kosova je u to vreme pisao komentar u kome je rekao da nema mjesta na Kosovu za Vetona Surroia, zbog jednog komentara u kome je tada gospodin Suroi veoma kritički govorio o načinu na koji se tretira srpsko stanovništvo na Kosovu. To je bilo 1999. godine.
Uvek ima pritisaka, direktnih i indirektnih pretnji, ali uzimajući u obzir kako su se te stvari dešavale na primer u Srbiji, mislim da je toga bilo mnogo manje nego u drugim slučajevima. Mi smo očekivali da će biti mnogo više pretnji u tom smislu. Pretnje koje su bile direktne ili indirektne, ne mislim da odražavaju neku veliku opasnost za nas, ali ih je bilo. Danas gledajući unazad, šest godina kasnije, mislim da su stvari mogle biti mnogo gore kada ne bi postojala neka vrsta koda u samom društvu na Kosovu.
CRNA GORA
GRAĐANI:
„Sad se tačno ne mogu sjetiti, ali mislim da sam znao istog trenutka što se dešavalo u Srebrenici. Nije mi bilo jasno kako normalan čovjek može nešto tako da pomisli, a kamoli da uradi.“
RSE: Kako ste se osjećali?
„Katastrofalno, nemoćno. Nemoćno da bilo što kažete, a kamoli da uradite, da dignete neki glas. Sve je to bilo beznadežno. Osam hiljada ljudi pobiti u tako kratko vremenu, to zdravi ljudski razum ne može da pojmi, da shvati. Stvarno nemam riječi.“
„Prvi osjećaji su bili pomiješani. Osjećate se pripadnikom jednog naroda ili nacije koja je počinila nevjerovatan zločin, nezabilježen nakon Drugog svjetskog rata. Ti osjećaji metafizičke odgovornosti, krivične odgovornosti za počinjena nedjela i zločine, kod mene su bili potpuno pomiješani u tom momentu.“
„Godinama su ljudi to izbjegavali, jednostavno nisu htjeli da čuju što se sve zapravo događalo na prostorima bivše Jugoslavije, ne samo kad je Srebrenica u pitanju. Bilo je nas, doduše manji broj ljudi, koji smo bili svjesni toga da se na prostorima Bosne i Hercegovine događaju najstravičniji zločini od Drugog svjetskog rata pa naovamo. Danas još teže gledam na te stvari, iz prostog razloga što ne mogu da shvatim da ljudi poslije deset godina, znači nakon distance od deset godina, još uvijek ne mogu da sebi priznaju da su tamo neki ljudi radili zločine.“
ŠUKOVIĆ: Državna televizija i državni radio, pogotovo državna televizija, preuzimali su preko 90 procenata programa Radio-televizije Srbije. A u onih desetak odsto su uglavnom bile informativne emisije. Ovdašnja ekipa je pokušavala da pokaže kako su „veći katolici od Pape“ i to je bila još onako intenzivnija ratno-huškačka propaganda nego što je dolazilo sa samog RTS-a. Jedino su ljudi na „Anteni M“ mogli da saznaju šta se zaista dešava. I svaki put kad bi mi objavili informaciju da su se tamo desili zločini ili da je Hrvatska televizija prikazala hrvatsku zastavu kako se vijori na kninskoj tvrđavi, naši telefoni su se usijali: „Nije tačno!“, „Lažete!“, „Vi ste sluge ustaša, Vatikana, CIA-e“ i tako dalje, da ne ponavljam tu prepoznatljivu retoriku i taj kliše. Generalno, to suočavanje je bilo jako bolno. Ljudi prosto nijesu željeli da vjeruju da jedna slika koja je stvarana u medijima godinama, u kojoj je njihov narod bojen najljepšim bojama, bio prepun vrlina, humanizma i svega što uz to ide, a oni s druge strane su bili apsolutni negativci, prosto nijesu željeli da se ta slika sruši, nijesu željeli da se naruži ono lijepo lice svog naroda koje su oni rado formirali za sebe. Ali čini mi se da su negdje duboko bili svjesni da takva slika prosto nije prirodna, da jednostavno u tom surovom ratu ne može sve biti tako crno-bijelo, kako su to slikala država glasila.
********
Veran Matić priča o posledicama prikazivanja filma „Krik iz groba“ na temu genocida počinjenog u Srebrenici:
MATIĆ: Mi smo jednom emitovali film. Bio je sveopšti muk. Znači ni pozitivne, ni negativne reakcije, ni protesta. Ničega nije bilo. Onda smo odlučili da ga repriziramo. Pojavile su se prve polemike – „strašno“, „užas“ i tako dalje, ali s druge strane – „laž“, „ovo nije tačno“, „ovo je montaža“ i tako dalje. I mi smo morali četiri ili pet puta da emitujemo taj film da bi otvorili debatu. Dakle, tek onda se dolazilo do jedne situacije, u kojoj mi, sećam se, jedan nastavnik, očigledno vrlo pristojan, čovek iz Pirota, kaže: „U ovo jednostavno ne mogu da verujem“. Ja ga pitam: „A zašto ne možete da verujete?“. On je rekao: „Ako bih u ovo verovao, onda bih morao da se ubijem, jer je to toliko strašno da su takve stvari radili ljudi iz mog naroda, u moje ime“.
RSE: Svi naši sagovornici saglasni su u tome da je auditorijum medija, na čijem su čelu, ipak ograničen i da je za suočavanje sa zločinima neophodno da o tome bude reči na najuticajnijim, dakle državnim medijima.
Naši sagovornici govore o tome i o svom odnosu prema kolegama koje su svih ovih godina na državnim medijima drugačije izveštavali o zločinima.
LUCIĆ: Oni nemaju problem sa činjenicama, oni ih i dalje minoriziraju ili ih ignoriraju. Nećete pročitati od bilo koga od velikih državotvornih pera da su oni bili u pravu. Ako je nekakvih zločina i bilo – to im je današnji stav – počinili su ih pojedinci, ali su ih počinili u obrani svoje zemlje. Tako da uvijek Vi imate figu u džepu, uvijek imate opravdanje zločina.
RSE: Senad Pećanin o tome kako izgledaju danas njegovi kontakti sa kolegama koji su o zločinima izveštavali na drugi način:
PEĆANIN: Meni osobno ti kontakti izgledaju kao sa nekadašnjim prijateljima kojima ste posudili novac, a oni vam novac nisu vratili. I sad je vama nezgodno da to pominjete, njima je nezgodno što su vas sreli. Neugodno je to, meni je neugodno. U Bosni bi rekli – svakom svoje.
ŠUKOVIĆ: Navešću vam jednu zaista istinitu priču koja će, mislim, vašim slušaocima dobro oslikati tadašnje prilike. Jedan moj kolega sa fakulteta je tada radio na Televiziji Crne Gore kao novinar, i koliko god je „u civilu“ bio jako dobar i pristojan momak, toliko je bio zaluđen Miloševićevom politikom i prosto je vjerovao da su stvari zaista tako crno-bijele i u Bosni i u Hrvatskoj kakvim ih predstavlja kuća u kojoj je on radio.
Sticajem okolnosti je dobio zadatak, otišao je u Trebinje sa ekipom Televizije Crne Gore, i ja mogu samo da nagađam šta se zaista njemu tamo desilo, kakve je neprijatnosti imao na granici i odmah nakon ulaska na teritoriju tadašnje Republike Srpske, ali nakon toga to je bio potpuno drugi čovjek. Nakon onoga što se, dakle, tamo njemu desilo, čovjek je proveo još nekoliko mjeseci u novinarstvu i onda je od toga digao ruke, izašao iz cijele te priče i nikad se više nije vratio tom poslu. Sretnemo se s vremena na vrijeme danas.
Njegov primjer mi je zanimljiv zbog toga što mi se čini da je jako veliki broj novinara učestvovao u svemu tome ne želeći da napravi neko zlo, nego čvrsto vjerujući onim izvorima, prije svega vojnim, bezbjednosnim i političkim centrima moći, koji su preko svojih medija plasirali te informacije. Oni su, dakle, prosto vjerovali da je stvarnost takva i većina njih nije imala jasnu predstavu o tome da su instrument zla koji se dešava na prostoru bivše Jugoslavije.
RSE: RTV „B-92“ je proteklih godina prikazala sve dokumentarne filmove o zločinima snimljene u zemljama regije, a i sama je napravila jedan takav film i to o zločinu počinjenim nad Bošnjacima u Sjeverinu.
MATIĆ: Mi smo radili dokumentarac, izveli smo potpunu rekonstrukciju prema onome do čega smo došli i od toga snimili film. Na kraju smo emitovali čak i fotografije zločinaca u trenucima mučenja žrtava koje smo uspeli da pronađemo, i film se završava sa identifikacijom cele grupe, to je ona grupa Milana Lukića. Mi smo onda to pokazali javnom tužiocu i policiji. Oni su rekli da se uglavnom i njihovi podaci s tim slažu, ali su nas zamolili da to ne emitujemo dok oni ne podignu optužnicu. Onda smo mi čekali dva meseca i pošto se nije podizala optužnica, mi smo ih obavestili da ćemo emitovati film. Emitovali smo ga i već su sledećeg dana uhapšena dvojica, a kasnije još jedan. Mislim da je taj prvostepeni proces završen i da se vodi drugostepeni proces. To su te stvari u kojima mediji mogu jako puno da urade u direktnom razotkrivanju. Kroz te direktne slučajeve istraživačkog novinarstva i potpunog razotkrivanja zločina donosite najubedljiviju korist. To se u ovom slučaju dogodilo.
Dok smo snimali film, građani Sjeverina i celog tog regiona Sandžaka su, mislim, povratili poverenje u mogućnost dobrih odnosa sa Srbima. Imali smo premijeru u tom regionu. To sve jeste bilo veoma teško, ali nam je i rodbina bila zahvalna što im je najzad neko rekao šta se s njihovima dogodilo. Bez obzira što je to užasna informacija, mogli su da podvuku neku crtu ispod jednog perioda svog života i da onda uđu u neki drugi stepen potrage za pravdom. Ali ono što radi „B-92“ trebala bi da radi i državna televizija, i prenos suđenja i debate o ratnim zločinima i da producira dokumentarne filmove…
Ono što mene često baca u depresiju i zbog čega mislim da neće biti mnogo napretka, to je činjenica da na globalnom nivou, kod elite bilo koje vrste, počevši od ove naše profesionalne, novinarske, do vlasti, akademija i tih institucija, apsolutno ne postoji želja da se frontalno obavi proces suočavanja s prošlošću. Mislim da je to ustvari limit, što ne postoji društvena želja i društvena svest, i da je ustvari nemoguće napraviti bilo kakav oblik reforme bez tog procesa suočavanja s prošlošću na svim nivoima.
LUCIĆ: Uglavnom su to pokušali raditi nezavisni mediji, čiji utjecaj nije bio tako veliki i prema kojima je postojala jaka podozrivost jer su bili stigmatizirani od strane režima kao strani plaćenici, kao ovo ili ono. Onaj tko bi uspio proturiti takvu neku stvar kao što je Pakračka poljana u takozvane državne medije, ili barem ove „srednjostrujaške“, mislim da bi napravio ogromnu stvar, jer tek kad ta ciljana publika bude bombardirana činjenicama, onda su pomaci puno veći, jer su ove nezavisne medije, medije koji su se suočavali sa zločinima, čitali ljudi koji su bili spremni da se suoče sa zločinima. Problem je s onima koji na to spremni nisu. Kako kroz tu debelu kožu, kako kroz taj oklop prodrijeti?
ŠUKOVIĆ: Samo onaj ko nije želio da zna šta se tamo dešavalo, to nije znao. Iskreno vjerujem da i u Srbiji samo oni koji nijesu željeli to da znaju, tek su sada saznali, poslije onih snimaka, šta se dešavalo u Srebrenici i na kompletnom prostoru gdje se rat dešavao. Koliko god da je propaganda s jedne strane bila jaka, da su sve do kraja devedesetih nezavisna glasila koja su bila antiratno opredijeljena bila slaba, ipak mislim da je i taj glas mogao biti dovoljno jak da svako ko kod sebe nosi zrnce razuma i želje sazna istinu, a ne da bude vođen i zaluđen. Ipak je mogao da zna šta se tamo dešavalo.
LUCIĆ: Mislim da je indoktrinacija i zaluđivanje ljudi bilo naprosto prejako i da su sad potrebne puno jače doze istine, ne bi li se nekako ucijepila ljudima koji su 15 godina uporno vjerovali u nešto što je bila lakirovka i odbijali dostupne izvore. Nije ovo rat kao što je bio od 1941. do 1945. godine, pa da niste mogli, ako niste slušali Radio London, znati šta se događa. Mislim da je sve bilo ponuđeno, sve krupne priče, dokazi o zločinima, čak bih rekao u svim zemljama bivše Jugoslavije. Samo evo ovo što Nataša Kandić radi svih ovih godina u Srbiji je fascinantno. Znači, stvarno nema opravdanja i niko ne može reći da nije znao. Ali imate ljude koji vam otvoreno kažu da oni ne žele znati. Evo imamo sad slučaj sa objavljivanjem knjige stenograma o podjeli Bosne i Hercegovine. To su autentični transkripti. Ali imate ogroman dio hrvatske javnosti koji se s tim ne želi suočiti, jer su to kardinalni i kapitalni dokazi hrvatske vojne umiješanosti. Naprosto to ne žele čitati i ponašaju se kao da to nije izašlo.
