Ništa se ne može postići bez čistih, jasnih osjećaja prema žrtvama, ne brkajući žrtve jednog zločina sa bilo kojim drugim zločinom, poručio je urednik beogradskog časopisa ''Republika'' Nebojša Popov, na okruglom stolu na desetoobljetnicu srebreničke tragedije.
''O svakom zločinu se mora posebno razgovarati, sa imenom i prezimenom svakog ko je stradao i razmišljati o uništenim životima onih kojih više nema i o osakaćenim ili unakaženim životima njima bliskih ljudi, a verujem da smo im i mi bliska ako sa njima saosećamo, koji su to doživeli kao jedan užas i inspiraciju da nešto učinimo, a ne samo da kukamo.''
Ne može se ni koračić napraviti ka normalnoj državi bez rasvjetljavanja i sankcioniranja zločina, upozorio je Popov, ali i bez odgovora na pitanje: ''Zašto smo toliko daleko od normalnog načina života?''. Jer, bez odgovora na to pitanje biti ćemo i dalje tretirani kao maloljetnici u kantianskom smislu. Kao ljudi koji nisu u stanju napraviti zajednicu u kojoj je zabranjeno ubijati i pljačkati:
''A, ako nismo punoletni, onda ćemo imati staratelje, otvorene ili prikrivene koji će, nekakvim pedagoško-administrativnim inženjeringom, da nas vode od ispita do ispita.''
Predsjednik zagrebačkog Kulturnog društva Bošnjaka, ''Preporod'', Senad Nanić kazao je kako srebrenički masakr…
''…nije značajan samo po broju žrtava, užasu motiva, već i po jezi izostanka pravde i tuzi odgođene budućnosti.''
Autor knjige o srebreničkom masakru, sarajevski novinar Emir Suljagić dao je preciznu kronologiju zločina i pokušaja njegovog prikrivanja. On, među ostalim, prenosi haški iskaz Dražena Jevremovića, koji srpnja 1995., nakon cijelog jutra i ranog poslijepodneva ubijanja Bošnjaka, traži odmor i odlazi na kavu u Pilice, nedaleko Srebrenice. Preko puta nalazio se Dom kulture u kojem je tog dana pobijeno 700-800 Bošnjaka:
''Meni najšokantnija stvar je kako je Ardemović pričao, sjeo u kafe preko puta Doma kulture i naručio kafu. On i još nekoliko ljudi koji su, po njegovoj procjeni, prije toga ubili 1.000 – 1.200 ljudi, i on kaže: 'Ja sam sjedio i pio kafu i onda su ovi momci došli i pobili ljude u domu kulture, ali niko ni na trenutak nije stao.' Dakle, život u Pilici je tekao sasvim normalno. Oni su sjedili i pili kafu, a za to vreme ubijeno je preko 800 ljudi, tik preko puta.''
Srebrenički masakr je kvintesencija post-jugoslavenskih ratova i post-komunističkog nacionalizma, kazao je predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Žarko Puhovski:
''Ova Srebrenica je kvintesencija, paradigma, zato što je najgora, najkrvavija i najhladnokrvnije, najprofesionalnije, neka mi bude oproštena ružna riječ, najkorektnije izvedena. Sa fenomenalnom logistikom.''
Saborski zastupnik srpske manjine Milorad Pupovac založio se za novi tip patriotizma, koji će onemogućiti mržnju i zločin:
''Mi danas neke zločine, neke važne institucije održavane na prostoru bivše Jugoslavije, ne samo da nisu spremne sa njima se suočiti, nego ih i dalje osporavaju. Htio bih kazati da je zločin u Srebrenici neosporiv i da svaki onaj, od Srba, koji želi živjeti u skladu sa vrijednostima svoje slobode, mora znati naći načina kako će živjeti sa tim zločinom koji je netko počinio u njegovo ili njezino ime.''
''O svakom zločinu se mora posebno razgovarati, sa imenom i prezimenom svakog ko je stradao i razmišljati o uništenim životima onih kojih više nema i o osakaćenim ili unakaženim životima njima bliskih ljudi, a verujem da smo im i mi bliska ako sa njima saosećamo, koji su to doživeli kao jedan užas i inspiraciju da nešto učinimo, a ne samo da kukamo.''
Ne može se ni koračić napraviti ka normalnoj državi bez rasvjetljavanja i sankcioniranja zločina, upozorio je Popov, ali i bez odgovora na pitanje: ''Zašto smo toliko daleko od normalnog načina života?''. Jer, bez odgovora na to pitanje biti ćemo i dalje tretirani kao maloljetnici u kantianskom smislu. Kao ljudi koji nisu u stanju napraviti zajednicu u kojoj je zabranjeno ubijati i pljačkati:
''A, ako nismo punoletni, onda ćemo imati staratelje, otvorene ili prikrivene koji će, nekakvim pedagoško-administrativnim inženjeringom, da nas vode od ispita do ispita.''
Predsjednik zagrebačkog Kulturnog društva Bošnjaka, ''Preporod'', Senad Nanić kazao je kako srebrenički masakr…
''…nije značajan samo po broju žrtava, užasu motiva, već i po jezi izostanka pravde i tuzi odgođene budućnosti.''
Autor knjige o srebreničkom masakru, sarajevski novinar Emir Suljagić dao je preciznu kronologiju zločina i pokušaja njegovog prikrivanja. On, među ostalim, prenosi haški iskaz Dražena Jevremovića, koji srpnja 1995., nakon cijelog jutra i ranog poslijepodneva ubijanja Bošnjaka, traži odmor i odlazi na kavu u Pilice, nedaleko Srebrenice. Preko puta nalazio se Dom kulture u kojem je tog dana pobijeno 700-800 Bošnjaka:
''Meni najšokantnija stvar je kako je Ardemović pričao, sjeo u kafe preko puta Doma kulture i naručio kafu. On i još nekoliko ljudi koji su, po njegovoj procjeni, prije toga ubili 1.000 – 1.200 ljudi, i on kaže: 'Ja sam sjedio i pio kafu i onda su ovi momci došli i pobili ljude u domu kulture, ali niko ni na trenutak nije stao.' Dakle, život u Pilici je tekao sasvim normalno. Oni su sjedili i pili kafu, a za to vreme ubijeno je preko 800 ljudi, tik preko puta.''
Srebrenički masakr je kvintesencija post-jugoslavenskih ratova i post-komunističkog nacionalizma, kazao je predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Žarko Puhovski:
''Ova Srebrenica je kvintesencija, paradigma, zato što je najgora, najkrvavija i najhladnokrvnije, najprofesionalnije, neka mi bude oproštena ružna riječ, najkorektnije izvedena. Sa fenomenalnom logistikom.''
Saborski zastupnik srpske manjine Milorad Pupovac založio se za novi tip patriotizma, koji će onemogućiti mržnju i zločin:
''Mi danas neke zločine, neke važne institucije održavane na prostoru bivše Jugoslavije, ne samo da nisu spremne sa njima se suočiti, nego ih i dalje osporavaju. Htio bih kazati da je zločin u Srebrenici neosporiv i da svaki onaj, od Srba, koji želi živjeti u skladu sa vrijednostima svoje slobode, mora znati naći načina kako će živjeti sa tim zločinom koji je netko počinio u njegovo ili njezino ime.''
