Dostupni linkovi

logo-print

U srebreničkom paklu rađao se život


“Ja sam se rodila u Potočarima 12. jula 1995. Sad živim u Sent Luisu. Prvi put sam u Srebrenici.”

Ovo su riječi Lejle Siručić, koja se rodila u Potočarima u vrijeme pada Srebrenice. I dok je na hiljade Srebreničana bezglavo tumaralo kampom holandskog bataljona, dok su ljudi umirali i ubijani, u Potočarima se rađao i novi život. Majka Hamida ovako opisuje te trenutke:

“Prvo smo bili u 'Vezionici' ondje. A onda, odatle smo sišli u Potočare i tu smo bili. Međutim, kad sam ja osjetila da hoću da se porodim, bolove, onda sam tražila pomoć. Pomogao mi dosta Dulo, odavle, iz Srebrenice, on je radio dole. I on mi je pomogao, on mi je doveo te unproforce, oni su me odveli u svoju bolnicu. Tu su me porodili. Bila je jedna naša babica. I poslije odatle su me odveli u Fabriku akumulatora. Tu sam odležala jednu noć sa njom. I odatle smo sjele u autobus i ...”

Hamida je sa tek rođenom bebom, zajedno s ostalim ženama, transportovana do Kladnja:

“Ona nije imala ništa. Nisam znala ni da je živa dok nismo došli u Kladanj. Nije ni plakala, nije ništa, ja mislila umrla. Ali, eto, kad smo došli u Kladanj, oni su rekli da je ona dobro, da je sve s bebom u redu, ali ja sam bila u kritičnom stanju.”

Nena Zumra se vratila u Srebrenicu prije dvije godine. Punih devet godina nije vidjela unuku, sina i snahu, a malog Haruna, koji je rođen u Americi, vidi prvi put. Za Lejlu kaže:

“Bila je sedam dana i onda je odvela u mene šći, ona je gori stanovala, više kasarne. Pa bili gore mjesec dana. I šći mi je kupala, kaže: ’ja sam mislila neće živiti, ovolihna’. Evo, jako, pere mi sudove, radi, mete, svašta.”

Muhamed Siručić krenuo je s odraslim muškarcima 11. jula šumama ka Tuzli:

“Ja sam odavdje iz Srebrenice, rođeni Srebreničanin. 1995. smo krenuli odavdje. Imao sam tada ženu koja je bila trudna. Bilo je već da se porodi, deveti mjesec. Ona je otišla s majkom i ocem dole u bazu, kako je bilo da se civili i starije osobe predaju zaštićenoj zoni u Srebrenici, tim ljudima koji su čuvali, holandskom bataljonu, a ja sam otišao preko šume. Šesti dan sam stigao, prešao sam srećno - to je kao moj drugi rođendan da sam prešao. Puno ljudi je pogubljeno na tom putu.”

Muhamed se obradovao prvom djetetu, ali na putu do Tuzle izgubio je oca, o kojem još uvijek ništa ne zna:

“I onda sam raspitivao malo, normalno, kad sam tamo došao. Dočekali su me ljudi koji su već bili u Tuzli, naši Srebreničani i Tuzlaci. Radost je bila još veća što sam saznao da je žena prešla i da sam dobio kćerku. U tom svemu, ona se dole porodila i oni su nju prebacili za Tuzlu. Bila je radost što sam vidio kćerku, ali otac je ostao - i tako."

Po završetku rata porodica Siručić obrela se u Americi i ovo je prvi put da dolaze u Srebrenicu. Desetogodišnju Lejlu majka i otac odveli su u Potočare da vidi mjesto gdje se rodila, mjesto gdje su drugi umirali i mjesto gdje je do sada u Memorijalni centar sahranjeno 1.327 tragično nastradalih Srebreničana. Ako se nekad i sazna i istina o Lejlinom djedu Abdulahu, i on će biti sahranjen ovdje, baš na mjestu gdje se je započeo Lejlin život.
XS
SM
MD
LG