Dostupni linkovi

logo-print

Predstavljena "Razglednica iz groba" Emira Suljagića


Počelo je baš na današnji dan. Tog jutra su me probudile granate - sjeća se tridesetogodišnji Emir Suljagić, čije je autorsko svjedočanstvo o Srebrenici objavila zagrebačka izdavačka kuća Durieux:

''Oko šest sati u jutro, 6. jula, su me probudile granate. Radio sam kao prevodilac. Morao sam doći do drugoga kraja grada, bježeći između granata. Znam da je vladala potpuna zabuna i da više niko nije znao šta se dešava. Sjedili smo u zgradi pošte u Srebrenici i nismo mogli da vjerujemo da se to sve dešava. Tog prvog dana zaista nije izgledalo tako zloslutno.''

Danas, deset godina kasnije, na promociji svoje knjige u prostorijama Društva hrvatskih pisaca u Zagrebu, priznaje da ga frustrira činjenica što će se na tom mjestu najvećeg genocida u Europi nakon Drugog svjetskog rata, okupiti ovih dana političari i držati govore:

''To je mjesto gdje treba doći i šutiti.''

To što američki Parlament tek deset godina kasnije osuđuje taj strašni zločin koji je srpska strana počinila nad više od 8100 Muslimana u istočnoj Bosni, predsjednik hrvatskog Helsinškog odbora, doktor Žarko Puhovski, naziva invalidnim pokušajem da se vlastita savjest zalijepi selotejpom:

''Kada se u Hrvatskoj govori o tome, treba upozoriti na to da je srebrenička pripovijest najapstraktniji dio rata u Bosni i Hercegovini sa stajališta hrvatskog, uskog tumačenja nacionalističkog interesa. Tu nikakve veze sa Hrvatima nije bilo, nisu igrali nikakvu ulogu, nisu bili ni na jednoj, ni na drugoj strani, a tu i tamo se i danas u novinama može vidjeti jedna vrsta žala ili nelagode zbog toga što je tamo ipak bio gori zločin nego u Vukovaru, pa sada ne možemo naš zločin proglašavati najvećim u Europi. Pojavljuje se jedna vrsta perverznog takmičenja u tome koga su najviše ubijali nakon Drugog svjetskog rata u Europi.''

O Suljagićevoj knjizi, Puhovski govori kao o knjizi bez uskličnika, bez moraliziranja, bez teških pridjeva i riječi:

''Tko god bude čitao knjigu imati će, ne toliko osjećaj grozote i gađenja, koji imamo kada čujemo riječ Srebrenica, već će imati osjećaj atomiziranja tragedije koja se time ne umanjuje, nego se multiplicira u tisuće trenutaka i ljudskih bića koja su se u tragediji našla, malo mljevena, malo meljući, malo kao brašno, malo kao mlinari, ali u situaciji iz koje nema izlaza.''

Na novinarski upit o zločinima Muslimana nad Srbima u srebreničkom kraju, autor knjige Emir Suljagić je odgovorio kako bi volio da se i ta priča istjera na čistac:

''Beskrajno žalim da se to dešavalo, i mislim da je to iz knjige očigledno. Ne osuđujem nikog ako je otišao i donio vreću brašna iz nekih od srpskih sela jer je to bio jedini način da se preživi. Moj otac je to radio. Ja sam to radio. Da je u toku toga bilo ubijanja - jeste. Čovjek koga smatraju odgovornim za to je sada na sudu.''

No, jedan se zločin ne može opravdavati drugim, pogotovo, kaže Suljagić, što u zastrašujućem srebreničkom masakru u srpnju 1995. godine nije bilo nikakvog voluntarizma:

''Ubiti 8.000 ljudi za pet dana, na prostoru koji je dug 40, a širok 20 kilometara, je logistička noćna mora. To je bilo organizirano. Trebaju vam autobusi, nafta, povezi za ruke i oči, trebaju vam ljudi koji će pucati, trebaju vam ljudi koji će voziti bagere i ljudi koji će doći kasnije i pokopati leševe, naći mjesta za nove, pa ih onda odvući tamo. To je jedan ogroman logistički poduhvat, koji se odvijao na jednom vrlo malom prostoru. Moram priznati da sam već odavno prestao da obraćam pažnju na priču o tome koliko je ubijeno Srba, pa je zbog toga ubijeno i toliko Muslimana.''
XS
SM
MD
LG