Dostupni linkovi

Tajkuni i traktoristi


Dokaza o uzurpaciji nema, ali ima potvrda o nelogičnostima i zakonskim nedorečenostima koje mogu imati štetnih posledica za državu i za autentičnog vojvođanskog ratara, koji u proseku obrađuju pedesetak jutara vlastite zemlje. Sreten Gligorijević, agronom, koji mahom obrađuje zakupljenu zemlju, upozorava da će u najavljenoj prodaji državne zemlje učestvovati i strani državljani:

”Novi zakon o zemljištu nigde ne izuzima vlasnike po nacionalnosti. Znači, mogu biti vlasnici i strani i domaći državljani. Verovatno da nekim drugim internim aktima će država urediti pretpostavljam i taj deo, ali za sada to nije predviđeno.”

S obzirom na tešku ekonomsku situaciju u Srbiji to bi moglo, tako tvrde poljoprivrednici, da nametne nelojalnu konkurenciju u času kada se država odluči na prodaju oranica koje mahom eksplatišu zakupci društvenih preduzeća, uglavnom zemljoradničkih zadruga:

“Mi imamo ovde u Vojvodini zemljoposednike koji su došli u vlasništvo nad društvenim zemljištem, ali kako preduzeće, koje su oni kupili, ima u svom posedu, dakle ne u vlasništvu, u posedu, i državnu zemlju na neki izvestan način oni su i te državne parcele preuzeli i rade kao svoje.”

Što je proteklih godina uslovilo pojavu nekolicine finansijskih i jakih zemljoposednika, među kojima nije Ivan Aćin, koji obrađuje tradicionalnih 50 jutara

“Mnogo je tih ljudi moćnika koji pokušavaju i kupuju tu zemlju. Svi znamo kako je teško ovde običan smrtnik da je kupi, ali ipak neko može to da uradi. Ti tajkuni su svuda, oni uzimaju kajmak, mi smo mali, sitna riba.”

Jedan od problema na koji ukazuje Slavko Vukov, zastupajući Zadružni savez Vojvodine, jeste istorija vlasništva tih oranica koje se eksplatišu kao društvene, a biće prodavane kao državne:

“Zemljište u državnoj svojini je zemljište koje je svojevremeno nacionalizovano. To zemljište je svojevremeno nacionalizovano i od lica koja su ostale da žive u ovoj državi i njihova pokolenja, ali i od onih koji su se iz ove države posle rata iselili. Pa ta zemlja što je takozvana, švapska ili nemačaka, to je ta zemlja koja sad ima status državnog vlasništva. I verovatno da će država, uzimajući svoju zemlju, odnosno registrujući parcele koje su njeno vlasništvo ili kroz komasaciju obijedinjavajući parcele, te parcele moći da koriste, eventualno, i u situaciji da mora da izvrši povraćaj, naknadu itd.”

Slavko Vukov ukazuje i na mogućnost da će na štetu osiromašenih vojvođanskih poljoprivrednika biti i odredba najavljenog zakona o zemljištu koja predviđa da Republika Srbija bude glavni arbitar u momentu prodaje zemljišta:

“Ko bude imao para odmah, to će biti neki koji danas nisu poljoprivrednici, koji nemaju veze sa ovim i koji možda nemaju staža ni godinu dana u poljoprivredi, a jednostavno imaju novaca i to je nebitno iz kojih izvora. I oni će sutra postati vlasnici državne zemlje, oni će kreirati tokove poljoprivrede, proizvodnje, izvoza, prerade. Verovatno mi tu nećemo naći sebe ni u kom delu.”

Takvo mišljenje podržava i Jovica Radić, predsednik Nezavisnog sindikata poljoprivrednika Vojvodine, koji poput većine ratara smatra da će rasprodajom državne zemlje ta socijalna grupa biti ozbiljno ugrožena:

“Sada oni hoće opet babinu zemlju, onu koju su komunisti oteli, sada oni hoće da prodaju babinu zemlju. Pa čekaj da se izvrši taj zakon o denacionalizaciji, pa ono što ostanem brate moj. Zbog čega se ta državna zemlja ne da registrovati poljoprivrednim gazdinstvima, tako da može da se ukrupni ovaj posed i na neki način da se kompenzuje za tu babinu zemlju koju su nekad komunisti uzeli. Neka, hajde, neka izađu u susret da pomognu tim putem, a ne sada opet dolaze neki ljudi i uzimaju. Sve će se svede na par ljudi ovde kod nas. Svešće se na Kostića, na Matijevića i na još njih par što će dobru zemlju uzeti. Šta ćemo onda mi sa proizvođačima našim, da postanu biroši ovom Matijevići i ovom Kostiću? Da idemo tamo da radimo kao traktoristi?”
XS
SM
MD
LG