Dostupni linkovi

logo-print

Na Venecijanskom bijenalu ove godine Hrvatska i Crna Gora


Na crnogorskom štandu projekat: „Eros malog prestupa“ i tri crnogorska umetnika: Jelena Tomašević, Natalija Vujošević i Igor Rakčević. Komesar ovogodišnjeg predstavljanja Srbije i Crne Gore na 51. venecijanskom Bijenalu, istoričar umjetnosti Svjetlana Racanović, izuzetno je zadovoljna efektom koji je projekat pod nazivom „Eros malog prestupa“, na kojem su predstavljeni radovi tri crnogorska umjetnika, Jelene Tomašević, Natalije Vujošević i Igora Rakčević, ostavio na posjetioce Bijenala:

„Nekako osjećaj gotovo euforije nakon onoga što se dešavalo u prva tri dana takozvanog vernisaža. Naime, to je vrijeme rezervisano za najstručniju publiku, za direktore muzeja, direktore Bijenala, galeriste, kolekcionare, predstavnike medija. Doživjeli smo da su ljudi, onako u talasima, kolonama dolazili u naš paviljon, da su pozivali jedni druge telefonom da dođu i vide, kako oni kažu, jedan od najboljih projekata Bijenala. Pokušaću da citiram neke od najčešćih komentara. Smatra se da je naš projekat jedan od najinteligentnijih, najoriginalnijih i najiskrenijih događaja ovogodišnjeg Bijenala.“

Jelena Tomašević:

„Odlučili smo da se prostor podijeli na tri prostorije, jer su bile dvije video instalacije i moje slike. Kao što znate, video projekcije moraju da budu smještene u nekoj tamnoj komori, a to mojim slikama nije odgovaralo i onda su izvršene te podjele, napravljen je ambijent za video projekcije koji odgovara slikama.“

U prilog tome da je naš projekat izazvao veliku pažnju na venecijanskom Bijenalu ide i podatak da je trojezični katalog o projektu „Eros malog prestupa“ prošao za dva dana, a komentarisan je i u italijanskoj štampi:

„Čak je i Francesco Bonami, direktor prethodnog venecijanskog Bijenala, u italijanskom izdanju časopisa ,Vanity Fair‘ specijalno pohvalio temu našeg projekta, smatrajući da je „Eros malog prestupa“ nešto što svijetu danas treba.“

Za slikara Igora Rakčevića, čija video instalacija u okviru projekta nosi naziv „Once upon a time“, Bijenale je od velikog značaja upravo zato što tamo dolaze istinski ljubitelji i poznavaoci umjetnosti:

„Na smotrama poput venecijanskog Bijenala, gdje je prisutan veliki broj autora i veliki broj radova, mislim da su video radovi malo hendikepirani, jer ljudi koji dođu da vide čitavu stvar, nisu u mogućnosti da se skoncentrišu na video radove, kao što su u mogućnosti da se skoncentrišu na neki rad koji ima svoju materijalizaciju u materijalu. S tim što je moj rad onako dosta kratak i rekao bih sadržajan za vrijeme svog trajanja. Zadovoljan sam i srećan zbog toga što sam u okviru čitave te manifestacije napravio dosta dobrih kontakata.“

Igor Rakčević kaže da se generalno i na ovom Bijenalu moglo primijetiti da je umjetnost u blagoj krizi već nekoliko godina i da se uporno traga za novim umjetničkim izrazima:

„Čuo sam na licu mjesta neke komentare da ovogodišnje Bijenale karakteriše dobre postavke nacionalnih paviljona, a relativno je slab odabir komesara koji su birali centralni paviljon i postavku u arsenalima. Međutim, rekao bih da svakako, kako god da se stvari predstave, ovo Bijenale predstavlja jedan stvarni i realan presjek umjetničke produkcije i umjetničke scene globalne današnjice.“

Odgovarajući na pitanje kako gleda na činjenicu da se komesari, zajedno sa umjetničkom postavkom za državnu zajednicu smjenjuju svake dvije godine, po ključu, Svetlana Racanović je rekla kako nema poseban komentar i da nije razmišljala o tome. Riječ je o nečemu što je zatekla, ali i da to ima svojih prednosti:

„Smatram da je to negdje razumno i možda čak i uputno, s obzirom da komesari najbolje poznaju situaciju u svojoj matičnoj zemlji. Naravno da mi je poznato i što se dešava u Srbiji, ali nekako sam smatrala da je ovo šansa da se to predstavi. Jer, zaista, ovo što se trenutno dešava na likovnoj sceni Crne Gore i na toj mladoj sceni, to je vjerovatno jedan od najvitalnijih segmenta naše kulture koji se potvrdio već u tom smislu da je definitivno doživio zasluženu valorizaciju, i u Veneciji. Ja tu nisam imala nikakvih dilema. Da vam pravo kažem, nisam sama htjela da mijenjam tu praksu, nego evo da iskoristimo našu šansu.“

* * * * *

U hrvatskom paviljonu izlaže šest, uglavnom manje poznatih umetnika, sa minimalističkom koncepcijom pod nazivom „Nepovezana hrvatska priča“. To se mnogima ne sviđa, no sami umetnici tvrde da upravo defanzivnim nastupom šalju poruku.

Akademski slikar Boris Šincek ponovio je u Veneciji svoj kratki performans „Pucanj“:

„Ja sam stajao obučen u pancirku i kustos je ispalio metak iz pištolja u mene.“

Organizator nastupa hrvatskih umjetnika na venecijanskom Bijenalu, ravnatelj umjetničke galerije „Dubrovnik“, Antun Maračić:

„To je jedan vrlo kratak performans, u kojem kustos galerije doslovce puca u njega pravim metkom iz pravog pištolja, doduše u pancirnu košulju. U svakom slučaju, to je jedan vrlo ekspresivan, vrlo rječit rad, bez obzira što traje nekoliko desetaka sekundi.“

Šincekov rad je usko povezan s njegovim životom. Prije Akademije likovnih umjetnosti u Zagebu završio je vojnu školu. Onda je došao rat, iz kojeg izlazi s vrlo visokim vojnim činom i vrlo viskom traumama:

„Nakon toga sam poludio, otišao na Akademiju, tri godine izbacivao sve te gluposti iz sebe, leševe, mrtve, ništa dobro. Onda sam se nekako skulirao, počeo putovati, komunicirati s ljudima.“

Selektor i autor hrvatske koncepcije na venecijanskom Bijenalu Slaven Tolj prepoznaje u Šincekovim radovima snažne antiratne poruke:

„Činjenica je da se u Hrvatskoj od kraja rata ubilo 1500 branitelja. Mislim da je taj njegov rat jako povezan sa sudbinom svih tih ljudi.“

Venecijanski Bijenale otvoren je 12. lipnja i trajat će sve do početka studenog. U sklopu hrvatskog nacionalnog programa nastupaju još Zlatan Dumanić, Alen Floričić, Paško Burdželez, Tomo Savić Gecan i Goran Trbuljak. Umjetnički kritičar Darko Glavan kaže da je izbornik Tolj svojim minimalističkim konceptom pogodio temu:

„No, bez obzira što je pogođena tema, mislim da je to izložba više za internu upotrebu. Dvadeset i šest hrvatskih umjetnika može tvrditi da je bilo na Bijenalu, no jako bi me čudilo da itko od njih napravi neki ozbiljniji proboj zahvaljujući ovoj izložbi.“

Stogodišnja međunarodna likovna smotra u Veneciji, sa 73 zemlje sudionice, bogatija je ove godine po broju izložbi od svih dosadašnjih. No, hrvatski umjetnik Goran Trbuljak tvrdi da nema osobitih novosti, da je sve već viđeno i da se Hrvati nepotrebno sami podcjenjuju:

„Baš mi se čini da je napravio možda dobru stvar što je malo minimalizirao izričaj. Jer ovi koji su htjeli biti glasni, oni su možda uspjeli u svojoj glasnoći, ali nije sve u glasnoći. Možemo se derati u jednoj gostioni i biti jako glasni, a da je to beznačajno.“

Načelnica Odjela za europske integracije i suradnju u hrvatskom Ministarstvu kulture Marija Lokas podsjeća da je Hrvatska od osamostaljenja stalno prisutna u Veneciji:

„To je zaista prilika da vidimo što se radi u drugim krajevima svijeta. Najviše me je fascinirao francuski paviljon koji je dobio nagradu ove godine. Ideja je fantastična. Iza svega stoji priča o Pinokiju.“

Umjetnička pobuna protiv velikih svjetskih laži. A za nekadašnjeg ratnika, umjetnika Borisa Šinceka, najveća laž je tvrditi kako svjetski sukobi nastaju zbog različitosti nacija i rasa:

„To je laž koja je ljudima utrpana u glavu, još i kroz nasilje koje je bilo ovdje tih deset godina, i svako se mora toga riješiti. Lijepo je kad se više ljudi s raznih prostora nađu na jednom mjestu, onda se sve počne drugačije gledati. Jer onda ti ljudi nose neku istinu, a ne neke slike, predrasude koje vas šibaju cijelo vrijeme, neke idiotske priče – Hrvati, Srbi… To uopće ne postoji. Ja sam vizualan, vidim ljudima lice, nacija je najveća laž koja postoji, i onda se još zbog toga tuku međusobno. To je velika, velika laž.“

I osobno je, kaže, s 20 godina bio uvučen u laži nedavnih ratova na ovim prostorima:

„Mi smo došli iz mraka i u mrak se ne vraćamo. Koga laži zanimaju, neka ih priča. Mene više ne.“

*****

Srbija ove godine na Bijenalu nije predstavljena. Uroš Đurić, beogradski slikar mlađe generacije, govori za naš program o tome šta misli o naizmeničnom predstavljanju na Bijenalu, o tome koliko vlast shvata da predstavljanje u svetu savremenih umetničkih dostignuća može da promeni sliku o nekoj zemlji? Ovaj mladi umetnik iz Beograda posebno ističe primer susedne Albanije:

ĐURIĆ: Ako pričamo o venecijanskom Bijenalu kao o izložbi koja je u izvesnom smislu vrh main streama, znači koja pokazuje taman koliko i Kanski filmski festival ono što je u ovom trenutku aktuelno, koji su tokovi glavnih struja u savremenoj umetničkoj praksi današnjice, onda venecijansko Bijenale svakako jeste najreprezentativnija izložba u tom smislu, tu nema dileme.

RSE: Kakva su Vaša iskustva kada su u pitanju naši slikari koji su bili tamo? Kako se to konkretno reflektuje, ta veličina Bijenala na samog slikara?

ĐURIĆ: Pitanje je, naravno, mnogo dublje, a to je šta konkretno ova sredina i na koji način želi da se prikaže, odnosno koliko ona poznaje samu sebe. U Srbiji postoji jedna ogromna disproporcija između umetničke prakse i umetničke scene kao takve. Kad kažem umetničke scene, ne mislim samo o količini umetnika ili o kvalitetu njihovih radova, već se radi o čitavoj jednoj strukturi koja tu scenu treba da čini, a koja de fakto ne postoji. Znači, u Srbiji ne postoji ni ozbiljna teorija umetnosti. Istorija umetnosti još uvek pliva praktično u 19. veku, u tim šablonima. Ne postoji galerijski sistem, ne postoje ozbiljniji stručni časopisi koji se bave time. Nedostaje praktično čitava jedna struktura. Kao i sa, recimo, fudbalom na neki način. Imate jednu scenu koja produkuje dobre umetnike, ali oni realno mogu da se iskažu u punom zamahu tek kada dođu u okvire nekih internacionalnih scena koje mogu tu vrstu umetnosti prosto da podrže u celini. Vi ovde nemate ni kolekcionare. I samim tim, pošto je to ipak prezentacija koja je na nivou državnog projekta, onda država tu zapravo pokazuje sve svoje slabosti i društvo u celini pokazuje koliko je ono zapravo nerazvijeno na neki način. Sve je to uglavnom na nivou ekscesa, a od samih umetnika uglavnom zavisi dalji njihov uspeh. Postavlja se realno i logično pitanje – kome zapravo treba srpska savremena umetnost, kome treba crnogorska savremena umetnost u međunarodnom okvirima, da li postoji ponuda za njom, kako je ona plasirana…? Postoji čitav jedan niz pitanja na koje ne postoji jasno definisan odgovor.

RSE: Ovde se neminovno nameće i pitanje kojim kriterijumima se vode ljudi koji određuju ko će nastupiti na festivalu kao što je Bijenale?

ĐURIĆ: Postoji državna reprezentacija u tom smislu da se određuje selektor na nivou, ja mislim, ministarstava, koji se menja svake dve godine. Isto tako postoji taj šablon nasleđen još iz stare Jugoslavije. Svake godine je to jednom Beograd, jednom Podgorica. To još dodatno opterećuje, znači ta politizacija same državne reprezentacije. Ja ne sumnjam u stručnost samih ljudi koji su odabrani, pogotovo u posljednjih nekoliko godina, od promene, da tako kažem, 2000. godine, ali prosto se radi o jednom nedostatku, o jednom ozbiljnijem nepoznavanju vrednosnog sistema plasmana umetnosti kao takve. To su velike nacije savladale mnogo ranije i naravno veoma je teško ući u taj vrednosni sistem. Znači nije to nešto što je pitanje samo toga da li je nacija bogata ili ne. Ako znamo tu staru, kolonijalnu strukturu, pošto je to ipak izložba koja postoji 110 godina, još uvek tu dominiraju velike nacije. Uglavnom ne vredi manje-više ni bogatim državama kao što su skandinavske, da probaju da se nekako tu uguraju, i pored novca koji poseduju, zato što je igra mnogo kompleksnija. Činjenica je da i tako bogate države kao što su skandinavske, kubure, dakle nemaju veliko tržište savremene umetnosti. Savremena umetnost kao takva uopšte je poprilično marginalna u manjim sredinama. Lako je izboriti se sa tim u jednoj Nemačkoj koja ima 88 miliona stanovnika, Engleskoj, Francuskoj, Italiji ili Americi, pa čak i Rusiji u novije doba. Svi ostali uglavnom pokušavaju tu negde da se uguraju i da ostave svoj trag, ali ta igra je manje-više definisana i podeljena poprilično striktno.

RSE: Taj ključ koji ste pomenuli, koliko on nosi dobrog, koliko nosi negativnog u sebi? Da li postoji neko treće rešenje koje bi zadovoljilo istovremeno i jednu i drugu republiku ili državu, kako god bilo?

ĐURIĆ: To je dosta kompleksno pitanje. Tu se zadire uopšte u priču o Srbiji i Crnoj Gori kao jednom permanentno nedovršenom projektu. Ili ako hoćete još dublje, kada se jednog dana Srbija i Crna Gora budu odvojili ili razdvojili, kako se to već preciznije kaže, mislim da će ti problemi ostati, jer mislim da je sama država Srbija dovoljno opterećena sopstvenom nedefinisanošću, tako da je teško govoriti o tome. Ja ne bih želeo da imam tu vrstu izgovora da je to samo u problemu koji postoji između Srbije i Crne Gore. Mislim da je to problem s kojim mi sami moramo da se suočimo kao sredina koja u jednom velikom centru kao što je Beograd, koji ima dva miliona stanovnika, nema razvijene, čak ni na nivou zakona, mogućnosti da ozbiljnije razvije kulturnu produkciju. To je zato što ovu našu državu zaista vode poluobrazovani ljudi, ljudi bez jasne vizije. Možda oni imaju viziju makroekonomske politike, ali to je suviše usko stručno da bi uspelo sve segmente i problematike raznih profesija, među kojima jedan veliki segment čini kultura, uspešno da razume i do kraja da savlada. Pošto smo mi inače na margini kao profesija u svim tranzicionim restrukturiranjima, mislim da ćemo mi verovatno poslednji doći na red. A, znate, život prolazi. Tako da neću biti previše grub kada kažem da sve naše države bivše Jugoslavije vode glupani. Pravi glupani. Pogotovo ministri finansija, zadrti u svoje moći. Ali postoji ta druga strana, pitanje je koliko je uopšte tim ljudima vidljivo da je preko takvih manifestacija moguće čak promeniti sliku o državi. Albanci su od svih najbolje to razumeli. Recimo albanski paviljon je bio nagrađen 1998. godine, ako se dobro sećam, kao najbolji. To je bilo pravo čudo. Moj kolega Edi Rama, slikar koji je moje godište – 1964, gradonačelnik je Tirane, a tada je bio jedan od učesnika. E sad, možete li zamisliti mene kao gradonačelnika Beograda? Možda to s albanske strane jeste poprilično potez koji je čak i ekstravagantan, ali podiže nivo svesti o jednoj sredini ili sliku o jednoj sredini da se smatra da takva sredina, kroz takve, možda pomalo i drastične primere, uspeva ipak da promeni neku sliku o sebi kao o zadrtoj i konzervativnoj sredini. Pošto su kod nas očigledno tajkuni i ovi politički i finansijski moguli mnogo veći, ja kao neko ko je zvezda na nekom lokalnom, pa čak i regionalnom nivou, znači kao neko ko je kao zvezda u tom smislu u internacionalnim okvirima prepoznat, neću moći u sledećih 150 godina da dobijem šansu. Ne ja, nego neko kao ja. Da se približim nekom značajnom političkom mestu. A kamoli još da utičem na potpunu promenu koncepcije, vizualne i duhovne, u jednoj sredini kao što je Srbija danas.
XS
SM
MD
LG