Dostupni linkovi

logo-print

Politički igrokaz


Prvo se, oštrim upozorenjem, javio Zoran Žižić. U ime Pokreta za zajedničku državu, Žižić je zaprijetio da će, ako ne bude unutrašnjeg konsenuza, crnogorski referendum biti - ratni referendum. Dan poslije, oglasio se i Čedomir Vukmanović, predsjednik Skupštine istoimenog pokreta. Vukmanović tvrdi da bi - kao tokom Drugog svjetskog rata - moglo u Crnoj Gori da bude i građanskog rata ako bude referenduma.

Horu mračnih proroka na kraju su se pridružili i stranci. Bivši kanadski ambasador Džejms Biset je konstatovao da je Crna Gora uboga, siromašna zemlja, bez šansi da preživi bez Srbije. Amerikanac Ronald Hačet, bivši član Reganove adminsitracije, upozorio je da bi nezavisna Crna Gora mogla da bude rasparčana od Albanaca, Muslimana i Bošnjaka.

I tako redom, vikendaško okupljanje beogradskog i podgoričkog pokreta za zajedničku državu imalo je isti refren: prijetnje građanskim ratom, plašenje manjinama i najavama građanskog rata...

Antireferendumska kampanja u Crnoj Gori počela je na najgori mogući način – riječima mržnje i zastrašivanjem. I mnogo toga je podsjećalo na vrijeme Slobodana Miloševića: na okupu njegovi saradnici, poput Zorana Žižića ili Branka Kostića; u pozadini opet srpski akademci Ćosić i Bećković i ponovo gostuju Miloševićevi stranci. Falio je još da se odnekuda pojavi čuveni filozof- humanista Danijel Šifer, da se najavi galop legendarnih ruskih Kozaka - pa da politički igrokaz bude kompletan.

Čudno je kako neke ljude istorija i vlastita sudbina ničemu ne nauče. Zoran Žižić je svojevremeno bio jedan od kreatora onog crnogorskog, brdsko-brzinskog, sedmodnevnog referenduma iz ’92. godine. Tada nije mnogo mario za međunarodne standarde, bilo mu je stalo samo da zakuca Crnu Goru uz skute Srbiji. Istovremeno, Branko Kostić se, kao član predsjedništva SFRJ, svojski zalagao za referendume Srba u Bosni i Hrvatskoj, iako su se svi razumni tome protivili, sluteći da će isključivost biti uvod u rat.

Nekadašnji borci za referendume, sada su žestoki protivnici refrenduma u Crnoj Gori - čak zajedno sa liderima srpskih stranaka - prijete ratom u sopstvenoj zemlji.

Liči na- žal za prošlošću, za vremenima kada su žižić i Kostić povlačili konce sudbine mnogima. U današnje doba, priča o ratnom referendumu ne pije vodu: niti Crna Gora kome prijeti, niti će u slučaju referenduma doći do kršenja građanskih prava, niti će Crna Gora da remeti šta na Balkanu.

Osim jedne stvari: borci za veliku Srbiju znaju – odlaskom Crne Gore, crnogorskom nezavisnošću, nepovratno odlazi i san o velodržavnom projektu. Zato je Crna Gora bitna velikosrpskim sanjarima: ona je uslov da se sačuva kakva-takva teritorijalna osnova za neka buduća vremena, kada bi se ponovo pokušalo razdiranje Bosne ili komadanje Hrvatske.

Otuda oštra antireferendumska retorika, plašenje ratom i govor mržnje. Priča da bez konsenzusa nema uspješnog referenduma, a samo je maska i alibi da se izbjegne bilo kakva priča o refendumu. U osnovi svega nije želja za dogovorom, već namjera da se onemogući bilo kakav sporazum i izjašnjavanje građana.

U tome je ključni crnogorski problem: sasvim je legitimna politička borba protiv crnogorskog referenduma. U Crnoj Gori jak je pokret za zajedničku državu i značajan je politički uticaj partija koje baštine ideju savezništva sa Srbijom. Ali, moraju se poštovati demokratska pravila igre: borba protiv referenduma ne treba da se posluži za rađanje nove mržnje. Oni koji se pozivaju na istoriju moraju i da nauče nešto iz savremene crnogorske prošlosti: podgorička skupština i 918 godina, baš kao i antibirokratska revolucija i ’89-ta, nijesu donijeli ništa dobro ni Crnoj Gori, ni Srbiji.

Zato Bulatović, Žižić i drugi - radi sebe i budućnosti svojih pristalica - moraju negdje povući granicu: borba protiv referenduma ne smije da se pretvori u borbu protiv Crne Gore.
XS
SM
MD
LG