Dostupni linkovi

logo-print

Da li su Srbi diskriminirani u Hrvatskoj?


RSE: Gospodine Đukiću, da li se pogoršava položaj Srba u Hrvatskoj? Pojedini politički predstavnici Srba u Hrvatskoj govore o diskriminaciji, segregaciji i getoizaciji. Dijelite li to mišljenje?

ĐUKIĆ: To je tema koja pomalo ponovo potresa domaću scenu u Hrvatskoj, jer procesi poput asimilacije i getoizacije zaista postoje. Po mom mišljenju, uzroci s jedne strane leže u oficijelnoj politici kod koje ne postoji volja da na pravednim osnovama riješi pitanje položaja Srba u Hrvatskoj. S druge pak strane, tome svakako doprinose i predstavnici Srba u Saboru koji se zalažu za ekstra prava, a ta ekstra prava ustvari proizvode getoizaciju i osporavaju moguću integraciju Srba u hrvatsko društvo. Ona diskriminiraju urbane Srbe u odnosu na one koji žive u ruralnim područjima i potiču njihovu asimilaciju. Osobno sam uvijek bio protiv tih ekstra prava. Ja sam zagovornik građanske države u kojoj smo svi jednaki i po pravima i po obavezama.



ĐAPIĆ: Ja držim da budućnost Srba u Hrvatskoj, deset godina nakon „Bljeska“ i „Oluje“, zasigurno nije niti u getoizaciji, ali niti u elitizaciji, nego u integraciji u hrvatsko društvo, u kome će oni biti posve ravnopravni građani Hrvatske. Nažalost, mi smo danas u Hrvatskoj svjedoci jedne posve pogrešne politike, jer je aktualna hrvatska vlast, rekao bih iz svojih usko stranačkih interesa, postavila odnos prema Srbima na način ponovnog otvaranja srpskog pitanja. Interes srpske manjine poistovjećen je sa pozicijom jedne srpske stranke - Samostalne demokratske srpske stranke,S koja je spletom okolnosti i jedina srpska parlamentarna stranka u Hrvatskoj. Ta stranka drži da ostvarivanje srpskih prava u Hrvatskoj podrazumijeva elitizaciju onog dijela srpskog političkog korpusa u Hrvatskoj koji je u doba rata, rekao bih, bio čak i dio sustava okupacijskih vlasti i jedna od inicijalnih kapsli u ratu protiv hrvatske države. Takav način rješavanja položaja Srba u Hrvatskoj je nepravičan prema ogromnom dijelu Srba u Hrvatskoj koji su ispunjavali svoje radne i ratne obaveze tokom rata i koji su bili lojalni građani Hrvatske. Moj je stav je da su HDZ, s jedne strane, i Samostalna demokratska srpska stranka, s druge strane, posve krivo odredili strategiju razrješenja statusa Srba u Hrvatskoj. Ovo što sada imamo je klijentelistička politika Samostalne demokratske srpske stranke koja će se, prije ili poslije, razbiti o glavu upravo srpskoj manjini, a posebno onom dijelu srpske manjine u Hrvatskoj koji nije bio involviran u negativne radnje prema hrvatskoj državi prije petnaest godina.

RSE: Gospodine Đukiću, da li su, po vama, Srbi povratnici dobrodošli u Hrvatsku?

ĐUKIĆ: Ne možemo reći da nisu dobrodošli. Međutim, kad je riječ o povratku, moram reći da vlast ne ulaže dovoljno napora da ga ubrza.

RSE: Da li se vraća imovina?

ĐUKIĆ: Imovina još nije vraćena.

ĐAPIĆ: Ja bih polemizirao sa kolegom Đukićem. Imovina se vraća. Prema nekim izvješćima, imovina je vraćena u velikoj mjeri. Nije vraćena sva imovina, to je točno. Međutim, činjenica je da povratak Srba više nije političko pitanje - što je, rekao bih, veliki iskorak - nego ekonomsko i socijalno. Gospodin Đukić zna, kao i ja, da je to u dobroj mjeri skopčano i sa problemom zbrinjavanja Hrvata koji su protjerani iz Bosne i Hercegovine i koji žive na srpskoj imovini na područjima koja su nekada bila okupirana. Ja sam apsolutno zagovornik reguliranja tog problema po zakonima pravne države, ali na načelu pravičnosti. To znači da ne mogu nikad odobriti da netko uzme tri lokala koja su pripadala pripadniku srpske manjine i onda se busa u prsa hrvatstvom kada ga se iz toga deložira. Međutim, ima sirotinje koja se ne može vratiti niti u Banjaluku, niti u Derventu, niti u bilo koje drugo mjesto u Bosni i Hercegovini, a od koje se očekuje da, po načelu prava vlasništva, izađe iz kuća na koje imaju pravo posjeda pravi vlasnici. Držim da tu treba voditi računa o solidarnosti, ali, naravno, povratak imovine ne smije uopće biti upitan. Privatno vlasništvo je jedan od aksioma svjetske civilizacije danas. Međutim, ne bih rekao da politika onemoguća povrat imovine, nego financijski okviri koji su u ovom trenutku u Hrvatskoj toliki koliki su, a to je posljedica agresije na Hrvatsku. Samo je Osječka županija, u kojoj sam ja gradonačelnik, imala ratnih šteta tri milijarde eura. Mislim da je to samo pitanje vremena i novaca.

RSE: Gospodine Đukiću, da li su Srbi diskriminirani prilikom zapošljavanja u Hrvatskoj? Da li se prilikom zapošljavanja gleda na ime i prezime?



ĐUKIĆ: To se najviše može osjetiti u državnoj upravi i u državnim firmama - od šumarije, pošte, banaka i tako dalje, gdje se još uvijek itekako gleda na nacionalnu pripadnost. Općina Donji Lapac, u kojoj su 85-90 posto stanovnika pripadnici srpske nacionalnosti, ima negdje oko 60 policajaca. Među njima nema niti jednog Srbina. U školi nema u stalnom radnom odnosu niti jednog nastavnika - pripadnika srpske nacionalnosti. Isti je slučaj i sa šumarijom i poštom.

ĐAPIĆ: Ali imamo i drugačijih primjera. Kolega Đukić govori iz perspektive Donjeg Lapca, međutim on zna, kao i ja, da je u Hrvatskom Podunavlju situacija drugačija. Tamo Hrvati policajci, usprkos stručnim kvalifikacijama, postaju višak, dok, s druge strane, zbog Erdutskog sporazuma, u hrvatskoj policiji i dan danas sjede pripadnici nekadašnjih srpskih paravojnih postrojbi koji nemaju ni srednju stručnu spremu, a kamoli kvalifikaciju za policajca. I kada smo o tome postavili pitanje, i bivši ministar Lučin, a i ovaj sadašnji ministar, su to objašnjavali međunarodnim obvezama. Prema tome, s jedne strane imate situaciju u Donjem Lapcu o kojoj govori gospodin Đukić, koja je, možda, neprimjerena, a s druge strane vrlo osjetljivu situaciju u Vukovaru, gdje su, navodno, da ja sad ne elaboriram i ne spekuliram, nekadašnji članovi „Škorpiona“ bili pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova. To su anomalije o kojima moramo otvoreno govoriti kada je riječ o položaju Srba u Hrvatskoj. Elitna prava su stvar do kraja zakomplicirala. Bilo bi puno korektnije da postoje uravnotežena prava za sve Srbe u Hrvatskoj.

ĐUKIĆ: Ja sam uvijek bio za to da se takve anomalije osude, ali smatram da Donji Lapac ne može biti žrtva jednog Vukovara, Borova Sela i slično. Nije pravedno da u Donjem Lapcu u državnim službama nema nijednog pripadnika srpske nacionalnosti, a da, recimo, mjesta u Istočnoj Slavoniji, koja su pokrivena Erdutskim sporazumom, imaju beneficije.

RSE: Da se vratimo pitanjima povratka. Jedno od pitanja koje se često ističe je problem stanarskih prava. Izbjegli Srbi vrlo često naglašavaju da su oni jedini na području bivše Jugoslavije kojima nije priznato stanarsko pravo, pa nisu dobili mogućnost da otkupe stan. Kako Vi na to gledate, gospodine Đapiću?



ĐAPIĆ: Po mojoj procjeni, nerealno je očekivati da im se povrati stanarsko pravo, koje nije pravo vlasništva. Tu smo mi kao stranka vrlo rezervirani, jer je to skopčano, prije svega, sa novcima, sa silnim novcima koje Hrvatska u ovom trenutku nema. Ona se niti može, niti smije dalje zaduživati, a s druge strane, Hrvatska nije ni počela rat, nego je bila napadnuta i to sa inicijalnom kapslom od jednog dijela srpske nacionalne manjine. U svakom slučaju, ja sam za to da se tim ljudima pomogne, da se za one koji se žele vratiti nađu modeli i načini zbrinjavanja i smještaja. Tko se stvarno želi vratiti treba mu naći rješnje ili preko agencije za prodaju nekretnina ili da mu se osigura građevinski materijal. To treba shvaćati kao socijalno i humanitarno pitanje, a ne kao političko.

RSE: Gospodine Đukiću, da li ste vi za povraćaj stanarskih prava?

ĐUKIĆ: Istina je da u Republici Hrvatskoj jedino ta kategorija nije riješena, jer, recimo, u Bosni i Hercegovini, bez obzira na nacionalnu pripadnost, i Srbi i Hrvati su ostvarili povratak stanarskog prava. Međutim, ja ne bih insistirao na tome. Ja insistiram na alternativi, a to je da im se osigura alternativni smještaj u državnom vlasništvu - bilo stan, bilo kuća, naravno, sa posebnim najamninama - bilo paket materijala za kuću. Treba im osigurati ona ista prava koja imaju i Hrvati koji apsorbiraju to pravo. Ali taj proces ne ide. Program alternativnog smještaja je donijet prije godinu dana, ali nijedan slučaj do sada nije riješen, pa se postavlja pitanje je li to samo deklarativna propaganda.

ĐAPIĆ: Ja sam za to da se tim ljudima pomogne, ali samo onima koji se žele vratiti, a ne da se nekome ko se ne želi vratiti omogući da napravi kuću, pa da je onda proda.

RSE: Ali zašto to ne ide? Evo gospodin Đukić kaže da gotovo nijedan slučaj nije riješen.

ĐAPIĆ: Srbi u Hrvatskoj imaju svoje legalne predstavnike u hrvatskom Saboru i hrvatskoj Vladi, imaju državne tajnike, pomoćnike ministara, dožupane, imaju puno više nego što je Hrvatska stranka prava imala do ovih posljednjih izbora. Pošto imaju koalicijski i parterski odnos sa vladajućom strankom u Hrvatskoj, oni su ti koji bi trebali da to potiču i traže, a da onda Vlada, temeljem financijskih sredstava, krene u realizaciju takvih mogućnosti.

ĐUKIĆ: Kad pogledate koliko su Srbi zastupljeni u izvršnoj vlasti - osam doministara i državnih tajnika - to je maltene vlada u vladi ili vlada pored vlade. I tih osam ili deset pripadnika vrhuške Samostalne demokratske srpske stranke imaju pravo na rad, jer su po zanimanju Srbi i tako su i zaposleni, a ovamo postavljamo pitanje elementarnog prava na povratak i alternativni smještaj zbog oduzetog stanarskog prava.

RSE: Gospodine Đapiću, koliko su, po vama, hrvatski Srbi pod uticajem Beograda?

ĐAPIĆ: Zasigurno dio političkog korpusa Srba u Hrvatskoj još uvijek gleda prema Beogradu kao prema svojoj matici, kao prema svom izvorištu. To nikada ne treba potcijeniti. Znate da je nedavno osnovana, koliko god mi to karikirali i ismijavali, i takozvana vlada u egzilu bivše takozvane SAO Krajine. Sve su to stvari koje se ne mogu podcjenjivati,s jer je od toga i krenulo ono što se događalo u Hrvatskoj prije 15 godina. Ja držim da dio srpske politike u Hrvatskoj još uvijek ima politička uporišta u Beogradu. Ja čak mislim da dio političara, ako ne i kompletna Samostalna srpska demokratska stranka, ide po mišljenje u Beograd.



ĐUKIĆ: Ako gledate prisutnost vodstva Samostalne demokratske srpske stranke u Beogradu, onda bi se reklo da je komunikacija jako razvijena. S druge strane, ako tom pitanju priđete s pozicije brige i pomoći matice Srbije prema Srbima u Hrvatskoj, pa to usporedite sa brigom Hrvatske prema svojoj dijaspori, onda moram reći da je utjecaj Beograda nikakav. Običan puk, građani srpske narodnosti, zaista su prepušteni sami sebi. Matica koja bi trebala iskreno i pošteno da povede brigu o njima, ne samo da to do sada nije činila, nego nije pokazala ni interes.

RSE: Tvrdite da ne postoji nikakva briga Beograda o Srbima u Hrvatskoj - ni materijalna niti bilo kakva druga?

ĐUKIĆ: Ni materijalna, ni bilo koja. Jer, ako uzmete da izbjegli Srbi nisu u Srbiji dobili ništa - od prava na najnužniji smještaj do prava na rad i dvojno državljanstvo - pa to usporedite sa onim što su Hrvati, izbjegli iz Bosne i Hercegovine, dobili u Hrvatskoj, onda je jasno da Beograd nije pokazao ni minimum minimuma brige.

RSE: I na kraju, u zaključku, da li su Srbi ravnopravni građani u Hrvatskoj?

ĐAPIĆ: Da. Srbi su u Hrvatskoj ravnopravni građani, a težak socijalni i gospodarski položaj dijela Srba, koji žive na bivšim okupiranim područjima, je isiti kao i položaj Hrvata na tim područjima.

ĐUKIĆ: Po Ustavu i obzirom na ova ekstra prava o kojima smo govorili - da, ali po diskriminaciji koja se provodi - ne. Srbi u Hrvatskoj još uvijek nose teret kolektivne odgovornosti. Bojim se da oficijelna politika ne želi da riješi pitanje položaja Srba na civilizacijskim osnovama.
XS
SM
MD
LG