Dostupni linkovi

logo-print

Pravo stanje je očajno


„Jedan od eklatantnih primjera ubijanja svakog ljudskog prava jesu majke i žene Srebrenice“, kaže Fadila Memišević. „Godine 1995. izgubile su najdraže, a potom u posljednjih deset, svi su od njih digli ruke. One žive ili životare u svojim porušenim domovima, bez posla, bez prava čak i na moralnu satisfakciju – da se uhapse i pred sud izvedu glavni krivci za njihovu tragediju.“

Saznaćete zašto Bosna i Hercegovina ne može biti objektivna kad su u pitanju posljednja ratna dešavanja, te šta bi to bio najbolji gest predsjednika Srbije i njegovih saradnika koji bi dostojno zamijenio verbalnu potrebu za izvinjavanjem i poklanjanjem žrtvama. Kako je stigla do mjesta direktorice Društva za ugrožene narode, šta joj je o njenom radu kazao Simon Viznetal (Wiesenthal), koliko vremena provodi na poslu, te kako sve to mentalno izdržava, samo su neka od pitanja na koja vam jutros odgovara Fadila Memišević.

RSE: Dobro jutro, Fadila.

MEMIŠEVIĆ: Dobro jutro.

RSE: Direktorica ste bosanskohercegovačke sekcije Društva za zaštitu ugroženih naroda. Imate li puno posla?

MEMIŠEVIĆ: Nažalost, imam. Tužno je kad to kažem, jer to znači da u Bosni i Hercegovini ima jako puno problema, s obzirom da mi radimo za one o kojima skoro niko nikad ne govori, a to su žrtve. Naš moto je – ni na jedno oko ne smijemo biti slijepi kada su u pitanju ljudska prava širom svijeta. I onda kad vam kažem da imamo posla od ujutro do naveče, da nemamo pauze, da nemamo ni vikenda, to govori o jednom alarmantnom stanju u Bosni i Hercegovini.

RSE: Da li ste istog mišljenja kao i bosanskohercegovački ombudsmani da je stanje ljudskih prava u Bosni i Hercegovini u padu, iako je od rata prošlo već deset godina?

MEMIŠEVIĆ: Apsolutno. Mi smo čak ponekad i kritičniji od državnih ombudsmena jer smo češće na terenu od njih. Njima stranke dolaze u ured, a mi idemo na teren i na licu mjesta se uvjeravamo u stanje ljudskih prava, i možemo reći da je zbilja u padu. Kad ovo govorim, mislim na čitavu plejadu izbjeglih i raseljenih lica. Evo sad ćemo imati i Dan izbjeglica, obilježavaće se uz nekakvu pompu, uz neke birokratske izvještaje. Ali je pravo stanje, vjerujte, očajno. Svega dvadeset posto njih se vratilo u svoje domove. Ima ljudi koji još uvijek žive u kolektivnim centrima, ispod ljudskog dostojanstva. Činjenica da u Mirhatovićima 50 ljudi dijeli jednu kuhinju i toalet, govori za sve.

RSE: Nekada davno, mada i ne tako davno, jedno petnaestak-dvadeset godina unazad, u Bosni i Hercegovini, ili ako hoćete na području bivše Jugoslavije, malo je ko uopšte pominjao sintagmu „ljudska prava“.

MEMIŠEVIĆ: To je tačno. Moram da kažem da sam vrlo oprezna i ne bih htjela da budem uvučena u neki romantizam. Svi se vraćamo toj nekoj nostalgiji i imamo taj jedan romatičarski pogled na ono što je prošlo. Vjerovatno nije ni bilo tako idealno. U svakom slučaju, bili smo zemlja koja je imala taj realni socijalizam koji je bio za zemlje kao što su Češka, Poljska nekakav ideal. Ja lično sam tada putovala u Češku i zbilja sam vidjela kolika je razlika. Dakle, imali smo nekakvu sigurnost, mogli smo da putujemo, mogli smo da spavamo – kako volimo da kažemo danas – na ulici, a da nas niko ne dira. Danas to nije tako. Ali kad je u pitanju stanje ljudskih prava, ja sam kao borac za ljudska prava sada vrlo oprezna, jer nije dobro imati ni tako jako državu, odnosno sa tako jakom policijom, što govori da to ipak nije bila demokratska država, da je ta demokracija ipak bila nečim ograničena.

RSE: Upravo zbog toga što je pojam „ljudska prava“ relativno nov termin na Balkanu, bilo bi dobro da našim slušaocima kažete, onako školski, udžbenički, šta su to ljudska prava, od čega se ona sastoje.

MEMIŠEVIĆ: Počeću od onog osnovnog ljudskog prava, a to je pravo na život. Svi imamo po rođenju pravo na život. U toku rata smo svi ponavljali kao papagaji da nam je to pravo na život oduzeto. Zatim pravo da imamo krov nad glavom, i to je jedno od osnovnih ljudskih prava. Zatim imamo pravo govora, to je također jedno od ljudskih prava za koje se snažno zalažemo. Onda pravo izbora, pravo slobode misli i tako dalje. Izabrala sam ova najključnija. Pravo na izbor, pravo na brak, sve su to ljudska prava. Isto tako pravo manjina. O tome bismo morali govoriti. Mi kao organizacija štitimo manjine. Nažalost u Bosni i Hercegovini se manjine ne tretiraju kao manjine, ne primjenjuje se Evropska konvencija o ljudskim pravima na manjine, zato što se taj Zakon o manjinama ne primjenjuje. Pravo manjina znači da manjine imaju pravo na svoj jezik, da imaju pravo da kao manjine budu birane u parlament. Kod nas su najmnogobrojnija manjina Romi, svi su u koordinacionom odboru u okviru naše organizacije. Različite su statusne pozicije manjina kod nas. Jevreji imaju jednu vrlo dobru poziciju, ekonomsku, dok su Romi zbilja najugroženiji. Ali svi oni zajedno ne mogu da budu birani u Parlament Bosne i Hercegovine kao manjine, već samo kao predstavnici neke partije. To je veliki problem i mi nastojimo da ga artikulišemo i nastojimo da se Evropska konvencija o manjinama u Bosni i Hercegovini primjenjuje na adekvatan način.

RSE: Koji su to konkretni potezi koje vuče Društvo za zaštitu ugroženih naroda, odnosno njegova bosanskohercegovačka sekcija, da bi na neki način doprinijelo popravljanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini?

MEMIŠEVIĆ: Već sam pomenula da smo mi oni koji rade za žrtve. Žrtava je jako puno u Bosni i Hercegovini. Mi radimo za povratak, dakle podržavamo sve one koji žele da se vrate tamo odakle su protjerani. Zatim, naš konkretan rad jesu majke Srebrenice, koje su najveće preživjele žrtve genocida, koje su po drugi put napuštene i zaboravljene. Svjedoci smo toga da te majke koje su se vratile u Srebrenicu, žive napuštene, bez ljudskog dostojanstva, većina njih su same, nemaju muških članova porodice. Žive ili u ruinama svojih porušenih kuća ili u podrumima ili u nedovršenim kućama. One niti imaju sredstava, niti imaju snage da to završavaju. To je užas. Nemaju od čega da žive. Dalje, podržavamo žene koje su bile u logoru, koje su preživjele jedan od najvećih zločina – zločin silovanja. To su većinom mlade žene koje imaju malu djecu koja su produkt silovanja. One su zaboravljene i napuštene od vlastite vlade, ali i od cijelog svijeta. Svjedok sam da su 1993. godine predstavnice Feminističkog pokreta Evrope došle i tražile te žene. To je bila top tema. Međutim, danas, ako neko dođe, interesira se samo za djecu, koliko je te djece, prebrojavaju ih. Smatram da je to užasavajuće. Činjenica da te žene žive od dječjeg dodatka koji iznosi 36 maraka, govori sve. Mi lobiramo za njih. I ono što bih htjela posebno da kažem, naš rad je povezan sa Haškim tribunalom. S Tribunalom smo imali jedno istraživanje na području Herceg-bosne. Rezultat tog istraživanja o zločinima u Herceg-bosni je i naša knjiga koja je izašla na tri jezika – engleskom, njemačkom i našem. Sada se prevodi na italijanski. Knjiga se zove „Potreba za pravdom“. To je ustvari knjiga dokumenata.

RSE: Posebna tema ovih dana, nepuni mjesec prije obilježavanja desete godišnjice masakra u Srebrenici, jesu majke i žene Srebrenice. Vi ste rekli da se vaša, bosanskohercegovačka sekcija Društva za zaštitu ugroženih naroda posebno bavi ženama Srebrenice. One su nedavno gostovale u Beogradu, u Sava Centru, gdje su prvi put javnosti Srbije ispričale svoju priču. Halo efekat njihovog gostovanja bilo je – lično sam se u to uvjerila – zaprepaštenje mnogih ljudi, najprije njihovim dostojanstvom, a onda i načinom na koji se nose sa svojom tugom.

MEMIŠEVIĆ: Da vas dopunim, bio je prikazan i film o monstruoznom zločinu, a neke od majki su prepoznale svoje najmilije. Mnogi od nas nisu mogli da spavaju noćima, to su užasavajuće slike. To je nešto što je neizgovorljivo. Kad govorim o toj video kaseti, uviđam siromaštvo jezika. Jako puno o tome znamo, ali ono što smo vidjeli je zbilja užasavajuće. Mislim da je jako dobro što su žene Srebrenice otišle u Beograd i bile prisutne na projekciji tog filma. Bilo je zamišljeno da se otvori diskusija. I zbilja je dobro da su oni koji su bili prisutni bili suočeni sa tim svjedočenjem. Dozvolite mi da ovo malo više elaboriram, s obzirom da smo im i mi pomagali da se organizuju. Osnovali smo udruženje Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa. Svakog 11. jula smo protestirali, izlazili na ulice, skretali pažnju. To su bile mirne demonstracije. Te majke su 1997. godine bile prozvane od strane Visokog predstavnika, gospodina Karlosa Vestendorpa (Carlos Westendorp), da je to „banda razularenih žena“. Tako da smo mi kao organizacija morali da reagujemo. I jedini put da se tim ženama vrati dostojanstvo, bilo je upravo to organizovanje. Mislim da smo u tome uspjeli. One sada imaju organizaciju i jako dobro znaju da artikulišu ono što se desilo 11. jula, odnosno u tih devet dana u Potočarima. To što su bile prisutne u Beogradu – ja sam s njima oko toga i razgovarala – jako je dobro za publiku koja je tu bila. Ali ne zaboravite – ja tu nemam iluzija – to je jedan proces suočavanja koji je u Srbiji očigledno izostao. Još uvijek u Srbiji postoji zavjera ćutanja. U Sava Centar su uglavnom došli predstavnici osam nevladinih organizacija i oni malobrojni, divni demokrati koji su spremni to da prihvate i da pogledaju istini u oči. Istovremeno, ne zaboravite da su u Beogradu na porušenoj džamiji osvanuli grafiti, bile demonstracije, kao i u Nišu, protiv prikazivanja tog filma i uopšte protiv te posjete. Ali su se majke zbilja jako dobro držale, imale su snage. Ovo nije njihov prvi dolazak u Beograd. Međutim, ovaj proces je proces koji će trajati, tu sam vrlo realna. Mislim da je veliki pritisak na Beograd od strane međunarodne zajednice. Srbiji je stalo da se skinu sankcije, da Srbija, na kraju krajeva, uđe u Evropu, da joj se dodijele ta finansijska sredstva koja su joj obećana. Dakle, to je nekakav mamac za Srbiju. Ali je indoktrinacija, bojim se, suviše velika. Ja nemam iluziju da će to ići preko noći, ali je u svakom slučaju najteže početi dijalog. Vjerujte, ova video kaseta je nešto najbolje što je moglo biti, jer vi možete predočiti hiljadu priča, ali ako neko ne vjeruje, ne vjeruje, to stavlja u ladicu i ostaje ono što je u njegovoj glavi. Međutim, ovo je bilo snažno. Čak je i Boris Tadić rekao da je spreman da dođe u Srebrenicu da se pokloni žrtvama. Mada ja lično o tome imam svoje mišljenje. Nije potrebna nikakva retorika. Najbolji gest bi bio hapšenje Karadžića i Mladića. To bi bilo najbolje izvinjenje i onda ne bi trebalo govoriti – priznajemo i izvinjavamo se, tim gestom bi došlo do izvinjenja.

RSE: Rekli ste da ste razgovarali sa učesnicama te tribine ili konferencije u Sava Centru. Koji su njihovi dojmovi?

MEMIŠEVIĆ: Rekle su mi da su pomalo razočarane jer nije došla ta beogradska politička elita. Došli su predstavnici nevladinih organizacija i njihovi simpatizeri. Pošto ja imam iskustva sa takvim konferencijama, to onda ispadne na kraju jedan opšti lament. Žene Srebrenice su vrlo pametne, one su to prepoznale i to je ih je malo razočaralo. Na drugoj strani im je drago što su imale prilike da govore, i to je hrabro s njihove strane. Među njima je bila i jedna majka koja nije odustala od svoje tradicionalne odjeće, ona nosi maramu i došla je u sred Beograda s tom maramom. Ona je to uradila vrlo dostojanstveno. Ona je i govorila. Prijatno me je iznenadila. Žena koja čak ima i jednu govornu manu, govorila je tako jasno i tako tečno da me je zbilja prijatno iznenadila. Kratko rečeno, njima je drago što su otišle, one su spremne da idu, da budu tamo prisutne, da budu uvijek na raspolaganju kad zatreba da ispričaju svoju priču. Ali eto, i one su na izvjestan način rezignirane što nisu imale prilike da razgovaraju sa političarima.

RSE: Kao direktorica bosanskohercegovačke sekcije Društva za zaštitu ugroženih naroda, između ostalog pripremate i međunarodnu konferenciju „Putevi istine, razumijevanja i globalna ljudska prava“. Održaće se sredinom avgusta u Sarajevu. Očekujete li da će ta konferencija dati doprinos čvršćem međureligijskom i multietničkom dijalogu u BiH?

MEMIŠEVIĆ: U svakom slučaju je najteže početi dijalog. Ovdje u Bosni i Hercegovini dijalog već traje, to se mora reći, ali ova konferencija je tako koncipirana da se uspostavi ta međuentitetska suradnja, dijalog među različitim etnijama i religijama, i ja vjerujem da će ova konferencija u tome uspjeti. Ja lično nemam neku iluziju da konferencije mogu dovesti do pomirenja. One mogu da budu jedna karika u tom pomirenju, one mogu da budu kamenčić u tom mozaiku multietničnosti i kosmopolitizma koji svi stvaramo, a koji je bio zaštitni znak Bosne i Hercegovine, o kome je Evropa sanjala i sanja još uvijek. A mi smo to imali, i žao mi je što je taj kosmopolitizam Radovan Karadžić pokušao da razbije. Hoću da vjerujem da u tome nije uspio, bar kad je u pitanju Sarajevo. Sarajevo je ostalo jedan kosmopolitski grad.

RSE: Mislite li da BiH može u ovom trenutku biti objektivna kad su u pitanju protekla ratna dešavanja?

MEMIŠEVIĆ: Ne. Sad moram da govorim kao profesor istorije. Moja nauka me naučila da postoje vrlo strogi zakoni o događajima u kojima smo učestvovali i kada prosuđujemo ne možemo nikada objektivno prosuđivati. Za prosuđivanje tih događaja mora postojati vremenska distanca, jer smo svi pomalo subjektivni, svi smo pod uticajem emocija. Arhivi se otvaraju tek nakon pedeset godina i tada će se vjerovatno mnoge stvari gledati drugačije. Međutim, imamo Međunarodni sud u Hagu, ad hoc tribunal, koji paralelno vrši ove procese protiv ratnih zločinaca. Ovdje su tri istine, još uvijek vladaju tri istine, još uvijek se mnoge stvari stavljaju pod tepih, što ne valja. Ali bez obzira na ovaj oprez koji moram da istaknem i što moram da kažem da ne možemo biti objektivni, Tribunal u svojim presudama tačno i precizno iznosi određene činjenice. U prvoj presudi Dušku Tadiću, koji je bio u logoru Omarska, 15. jula 1999. godine mu je presuđeno dvadeset i pet godina zatvora, eksplicitno se kaže da je u BiH bio sukob internacionalne razine, znači da je izvršena agresija na Bosnu i Hercegovinu, što je vrlo važno. I tu se već ne može polemisati. Dakle, to je rekao jedan međunarodni sud. Drugo, u presudi Radislavu Krstiću se kaže da je on učestvovao u genocidu u Srebrenici. Niti o tome se može polemisati. Mi možemo biti neobjektivni jer smo sudionici tih događanja, ali to je nešto s čim se ne polemiše, to su fakta. Na Bosnu i Hercegovinu je izvršena agresija, ali još uvijek imamo pokušaje relativizacije. U Srbiji se stalno govori da su sve tri strane činile zločine. Ja to ne poričem, sigurno da jesu, samo postoji jedna razlika. Razlika je u tome što je neko planirao zločin, a to je režim Slobodana Miloševića. Dakle, planirano je to etničko čišćenje, s ciljem da se izbriše granica u dolini Drine. Drina je trebala da prestane da bude granica između Srbije i Republike Srpske. To je bilo ciljano i svo nesrpsko stanovništvo je protjerano. To je bilo planirano. Zbog toga se Miloševiću i tom projektu njegovog režima sudi u Den Hagu. Proces još uvijek traje. Na stranu to koliko Milošević pretvara Tribunal u nekakav teatar u kojem koristi svaku mogućnost da ismijava taj Tribunal. Na stranu to što je i sam rekao da je njemu Tribunal deveta rupa na svirali. Upravo tako je rekao, ja ga citiram. To je ponovio i gospodin Koštunica. A jedini put za katarzu Srbije je put prema Tribunalu u Hagu. To je jedini put. Da se konačno s tim suoče i da dožive tu nultu tačku i tu svoju nultu katarzu, i onda cijeli ovaj prostor može računati na neku bolju, prosperitetniju budućnost. Inače, sa ovakvom ideologijom, bojim se da će to biti jako teško.

RSE: Iz opisa svih stvari kojima se bavite, tema kojima se bavite, radnog mjesta, vaša pozicija nije baš zahvalna. Osim, naravno, vremena, za to treba imati i puno snage. Zašto ste se opredijelili da se prihvatite ovog posla, da budete direktorica bosanskohercegovačke sekcije Društva za zaštitu ugroženih naroda?

MEMIŠEVIĆ: Ne vjerujem u slučajnost, već u tu neku kosmičku određenost. Na početku rata, 1992. godine, zajedno sa još nekoliko intelektualaca sam osnovala Centar za istraživanje ratnih zločina i zločina genocida. Taj centar je djelovao u Zenici koja je tada bila centar slobodne teritorije. Uradila sam to kao profesor istorije i rekla sam da će to biti primarni izvori za buduću istoriju Bosne i Hercegovine. Iskrena da budem, nisam imala pojma da se genocid događa. Ali kada su počele da pristižu izbjeglice, odnosno prognanici, to su bile polunage žene koje nisu imale čak ni onih plastičnih vrećica, bilo mi je jasno da se to stvarno događa. Onda sam se nekako duboko ušančila u taj posao. Prikupili smo ogroman materijal, preko 320 hiljada jediničnih podataka. Ta dokumentacija me je dovela u Njemačku, odnosno pozvala me je ova organizacija koju sada vodim da održim konferenciju za štampu, da upozorimo na to njemačke političare, koji su mogli, kao i ostali predstavnici evropskih vlada, da učine konkretne korake da se taj genocid u Bosni i Hercegovini zaustavi, ali eto nisu. Više su voljeli karitativnu metodu pomaganja, kao da je ovdje bila poplava ili zemljotres ili požar. Tako da je ta misija koju sam imala bila više onako vrisak u pustinji. A onda me je pozvao Simon Vizental. Moram da priznam da mi je to najdraže iskustvo koje imam. On mi je rekao da je to što smo radili jako dobro, čak i bolje od onoga što je on radio, zato što imamo i svjedoke i dokumentaciju. On je imao problem sa svjedocima jer su ljudi, naravno, umirali. Ohrabrio nas je, pozvao u Njujork, gdje je organizovao „Tribunal praznih stolica“, to je bilo aprila 1993. godine. Tako je taj posao ustvari nekako postao dio mene. To je vjerovatno sve već unaprijed određeno. Hoću da vjerujem da je tako. A cilj je jedan jedini – da se oblikuje javno mnijenje, koje je vrlo važno i koje će izvršiti pritisak na svoje vlade da promijene određenu politiku.

RSE: To je to takozvano aktivno djelovanje. Znam da niste prorok, ali možete li procijeniti kad će u Bosni i Hercegovini prestati postojati potreba za postojanjem Društva za zaštitu ugroženih naroda?

MEMIŠEVIĆ: Nažalost nisam veliki optimista. Ali, opet, hoću da vjerujem, jer sam čovjek pozitivne energije. Vjerovatno imam dovoljno godina da to neću doživjeti, jer ovdje ima jako puno stvari i ovdje se jako puno mora raditi, nažalost je jako puno ugroženih. Ne bih mogla da kažem koliko će za tako nešto biti potrebe vremenski, ali sigurno jedan dugi niz godina ćemo mi ovdje biti. Činjenica da imamo svoj ured u Srebrenici govori mnogo. Tu je i Sarajevo. Taj naš moto za ljudska prava širom svijeta na obavezuje da idemo gdje god su ljudska prava ugrožena. Inače nam je glavni moto da dižemo glas protiv genocida, a hoću da vjerujem da toga u BiH više neće biti. Hoću da vjerujem da će i međunarodna zajednica i svijet znati ubuduće prepoznati takvu politiku i da će to na vrijeme spriječiti. Onda mi nećemo morati dizati glas protiv toga.

RSE: U to ime vam želim da vam se želje ostvare. Ja vam se zahvaljujem na odvojenom vremenu i druženju sa slušaocima Radija Slobodna Evropa.

MEMIŠEVIĆ: Hvala i vama.
XS
SM
MD
LG