Bez svjedoka nema suđenja za ratne zločine, a regionalna suradnja državnih odvjetništava, odnosno tužiteljstava omogućila je brzu i efikasnu potragu za svjedocima koji se nalaze u drugim državama, kaže za Radio Slobodna Evropa zamjenik glavnog državnog odvjetnika Hrvatske, Josip Čule:
''Jako teško je doći do njihovih adresa, točnih podataka, obavjestnih razgovora sa tim osobama, da bih se uopće saznalo kakva su saznanja tih osoba. Da li mogu biti svjedoci i koliko vjerodostojni svjedoci mogu biti.''
Postojeći zakonski okvir o međunarodnoj pravnoj pomoći, međunarodne konvencije, zakoni i međudržavni sporazumi, nije u osjetljivom pitanju suđenja za ratne zločine nudio ono najvažnije, kaže gospodin Čule, brzu i efikasnu neposrednu suradnju državnih odvjetništava odnosno tužiteljstava.
‘’Vi, ukoliko vam je trebala pomoć od stranog pravosudnog tjela, morali ste se obratiti svom ministarstvu pravosuđa, ministarstvo pravosuđa - ministarstvu vanjskih poslova, ministarstvo vanjskih poslova - diplomatskim putem drugom ministarstvu vanjskih poslova, pa drugo ministarstvo vanjskih poslova - drugom nadležnom pravosudnom tjelu i vama je kroz četiri mjeseca, ako ste imali sreću, stigao odgovor. Taj dio postupka, u kojem se prikupljaju informacije, jako je bitan za državno odvjetništvo. I zato su državna odvjetništva išla na ove sporazume o međusobnoj suradnji, kako bih omogućili međusobne neposredne kontakte i neposrednu razmjenu informacija.’’
Pogotovo se to odnosilo na nalaženje svjedoka, koji su u postupcima za ratne zločine i oštećenici i žrtve, a koji se nalaze u drugim državama, a oni su u ovakvim postupcima izuzetno važni:
„Jer, ukoliko nemate kvalitetnog svjedoka, vi gotovo da nemate ni postupak.“
Uspostavljen je jednostavan mehanizam, kaže nam zamjenik državnog odvjetnika. Za početak, svi su od županijske, odnosno okružne razine, pa naviše, razmijenili brojeve telefona i telefaksa i e-mail adrese:
„I, ukoliko meni treba nekakav podatak, ja temeljima ovog sporazuma uputim fax ili ako želim nazovem telefonom onoga državnog odvjetnika u Srbiji za kojeg smatram da ima informaciju koja meni treba. Ista je situacija i obrnuto. Nazovu oni nas, oni imaju naše podatke. Ukoliko je potrebno, nešto ćemo poslati telefaxom, nekad nam je dovoljna samo telefonska informacija i to funkcionira jako dobro. Mi imamo sličnu suradnju i sa Bosnom i Hercegovinom i sa Crnom Gorom, dapače, brojni su predmeti u kojima smo tu suradnju već napravili. Recimo, odmah nakon potpisivanja sporazuma sa Srbijom, zamjenik županijskog državnog odvjetnika iz Splita je otišao najprije u Srbiju, nakon toga je otišao u Bosnu i Hercegovinu. U Srbiji mu je Tužilaštvo za ratne zločine organiziralo sastanak sa velikim brojem potencijalnih svjedoka u prjedmetu ’Loro’, gdje je on obavio obavjestne razgovore sa njima. I na temelju informacija do kojih je došao, on će odlučiti koga će predložiti kao svjedoka, a koga neće predložiti, na koje okolnosti. I sličnu stvar je napravio u Trebinju, sa isto tako velikim brojem svjedoka.“
Hrvatska je napravila još jedan korak u boljoj suradnji u regiji na procesuiranju najtežih kaznenih djela. Od 1. srpnja na snazi je izmijenjeni Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći:
„On unosi nešto novo, radikalno, a to je da se sada, temeljima tog zakona, omogućava neposredna suradnja, ne samo u ovakvoj kakvu imaju tužitelji u predkazanoj fazi postupka, već neposrjedna suradnja će biti moguća tijekom cjelog postupka i između sudova. Prema tome, i sudovi kada se budu obraćali za AMULICOM sudu u drugoj državi, neće više morati ići onim klasičnim diplomatskim putem, nego će moći izravna se obratiti nadležnom sudu u drugoj državi. Moći će na taj način pribaviti dokaz, i taj dokaz će biti valjan u postupku.“
