Dostupni linkovi

logo-print

Ključna kockica u mozaiku


Ako je i bilo dilema, sada su otklonjene: iako glumi neutralnost, zvanični Beograd će se - pod firmom dobrih usluga - do kraja uključiti u kampanju protiv crnogorskog referenduma. Ako je i bilo sumnji, sada ih više nema: mada se međusobno svađaju, što se Crne Gore tiče, nema velikih razlika između legaliste Vojislava Koštunice, demokrate Borsia Tadića i radikala Tomislava Nikolića.

Ko zna koliko je službenika srpske vlade i koliko je srpskih službi danima i nedjeljama prebiralo po dokumentima, ličnim kartama, biografijama ljudi koji žive u Srbiji, da bi se sačinio taj famozni spisak. Ko bi vjerovao da strah od crnogorskog referenduma može izazvati takve posljedice? Da su i djelić tih napora nadležni u Beogradu usmjerili na otkrivanje istine o zločinima, danas bi se znao precizan spisak i „škorpiona“ i „tigrova“ i „crvenih beretki“ i raznih drugih formacija zastrašujućih naziva koje su - sve u slavu Velike Srbije - godinama žarile i besumučno ubijale.

Ovako, veliki trud - ni za šta: 263 hiljade navodnih crnogorskih državljana koji žive u Srbiji neće moći da glasaju, niti da utiču na ishod budućeg referenduma u Crnoj Gori. To nije kapric crnogorske vlasti, to su, prosto, međunarodni standardi: ne postoji pravo dvostrukog glasa, niti može jedan građanin istovremeno da odlučuje o sudbini dvije države. I stručnjaci OEBS-a već su u dva navrata bili izričiti - pravo glasa na crnogorskom referendumu imaju građani sa dvogodišnjim prebivalištem u Crnoj Gori.

Sve je to, naravno, bilo poznato i srpskom premijeru Koštunici i srpkom predsjedniku Tadiću. Zato je priča o spisku samo naizgled priča o referendumu.

Stvarnost je, međutim, gora nego što se čini na prvi pogled. Dio takozvane demokratske Srbije prema Crnoj Gori ima sličan stav kao i ona Miloševićeva Srbija. I danas, kao i juče, glavni politički igrači u Srbiji na Crnu Goru gledaju kao na teritoriju kojom treba zavladati. Nažalost, u Srbiji su, što se Crne Gore tiče, u manjini glasovi razuma poput Draškovića, Koraća, Biserko ili Batića.

Možda je morbidno, ali ispada da je diktator Milošević imao više sluha za interese Crne Gore nego demokrata Koštunica. Srpski vožd jeste Crnu Goru tretirao kao region, ali nikada nije otišao tako daleko da, poput Koštunice, predlaže preseljenje glasačkog kontigenta iz Srbije u Crnu Goru.

Koštuničina ideja o izbornom preseljenju građana iz jedne države u drugu najsličnija je ideji Radovana Karadžića o takozvanom humanom preseljenju naroda. Nije čudo što Koštunicu danas podržava Srpska crkva, kao i Radovana Karadžića juče i danas. Istini za volju, dok je vođa bosanskih Srba druge narode uništavao, srpski premijer nema ništa protiv života Crnogoraca u Srbiji. Ali hoće da te iste Crnogorce - politički zloupotrijebi. Tačnije: želi jednokratno da upotrijebi njihove glasove protiv referenduma u Crnoj Gori, a poslije mogu opet na izborima da glasaju u Srbiji. Ko je mogao da vjeruje da će se, nakon Miloševićevog krvavog eksperimenta, iko usuditi da se ovako igra narodima, ljudima, glasačima?

Ako ima koristi od Koštuničinog spiska, onda se sve dobro može sažeti u jednu misao: niko nije tako jasno predočio prednosti srpsko-crnogorskog razlaza kao sadašnji srpski premijer.
XS
SM
MD
LG