Dostupni linkovi

logo-print

Proteze kulturne strategije


Crnogorski književnik mlađe generacije, dobitnik ovogodišnje književne nagrade ''Meša Selimović'' za najbolje prozno djelo na području Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Nagrada mu je dodijeljena u Tuzli za roman ''Hansenova djeca''. Naš gost je ove subote književnik Ognjen Spahić.

RSE: Dobar vam dan i dobro došli na naše talase. Najprije čestitka za prestižnu nagradu, dobijenu u veoma oštroj konkurenciji, ostvarenju uglednih književnika sa prostora ex Jugoslavije, ali neću vas na početku pitati ono čime počinju vaši brojni intervjui tokom protekle sedmice. Pitanje je, otprilike glasilo, ''Što za vas znači ova nagrada?'' Ja ću vas upitati nešto drugo: Kakav je inače vaš odnos prema nagradama uopšte, i da li ste možda u dubini duše stvarajući roman ''Hansenova djeca'', pomislili da nastaje djelo vrijedno prestižnih nagrada, povoljnih kritika, prijevoda, djelo koje će na svojevrstan način označiti novu crnogorsku književnost?

SPAHIĆ: Pa ne doista, nisam. Taj roman je napisan, može se reći, gotovo slučajno. U računaru sam imao spremnu jednu sasvim drugu knjigu, sastavljenu od četiri novele. Međutim, to je bio jako star računar, kupljen još '94-'95 godine, i on je u jednom trenutku doživio neki elektronski ''infarkt''. Ništa više nije moglo da se izvuče iz njega. Bio sam u depresiji par mesjeci, a imao sam ovu temu u glavi kao moguću i kao zanimljivu. Dakle, sjeo sam i vrlo brzo, što nemam običaj, napisao ''Hansenovu djecu''. Ne, nisam zaista imao u glavi bilo kakvu nagradu. Odnos prema nagradama, to je opet drugo pitanje. Do sada nisam dobijao druge nagrade, osim ove. Sa druge strane, smatram da iz niskih pobuda ne mogu nastati velike stvari ukoliko, eto, pretpostavimo da je moj roman solidno književno djelo. Nagrade sam imao u glavi kao nešto što se dešava izvan mog književnog prostora. Uvijek sam sa nestrpljenjem očekivao ko će biti novi ''Nobel'' i novi ''Laureat Bukerove nagrade''. To mi je donosilo nekakvo uzbuđenje. Ovo je sasvim druga priča, druga nagrada, drugačija atmosfera, drugačija književnost. Šta će iz svega proizaći? Ne očekujem ništa. Ne očekujem ništa novo u nekom praktičnom smislu. Svakako neću bolje pisati sada nego što sam pisao prije ove nagrade.

RSE: Vi ste izjavili da ovakve nagrade inače jesu jedini put da objedine čitalačku publiku. Tu je i regionalna povezanost književnih stvaralaca. Možete li to malo pojasniti?

SPAHIĆ: To je više izlišna priča, ali ja se nadam da smo konačno, uključujući sve pisce iz ovog jednog, dakle, velikog jezika, kojim srećom i ja govorim, na kojem pišem, a koji ja zovem Crnogorskim. Znači, sa obzirom na te očigledne geografske podjele, koje će, prije svega, nadam se kao pisac, jezik potrajati, pa onda sva druga pomirenja. Dakle, ja nisam nikada imao problema sa komunikacijom, što se tiče pisaca u okruženju. Nekako se desilo da sam se veoma rano usmjerio na časopise u Hrvatskoj, na časopise u Bosni i Hercegovini i stoga je prirodno proizašla situacija da moj tekst, dakle, ''Hansenova djeca',' budu objavljena u Zagrebu, što je recimo, čini mi se, najbolja stvar koja mi se mogla desiti, mojoj knjizi. Nadam se da će i moje buduće knjige imati sličan put do ex jugoslovenskog tržišta.

RSE: Žiri za dodjelu nagrade, kako je izjavio prijedsednik Ivan Lovrenović, je imao veoma težak zadatak. Recite mi, da li u ovakvim prilikama ima lobiranja? U užem izboru, da kažemo za naše slušaoce, bila su i dijela vaših kolega crnogorskih književnika mlađe generacije, Baše Brkovića i Andrea Nikolaidisa. Dakle, lobiranje?

SPAHIĆ: 'Nagrade su u principu van-književna stvar. Književnost je ono što nastaje u intimi sobe, pred bjelinom ekrana ili papira. Sve što se dešava kasnije, čak i štampanje te same knjige, jeste na neki način izvan književnosti, a da ne govorimo o nekim nagradama i o situacijama koje one mogu da proizvedu. Takođe, lobiranje je prirodan dio situacije koja se dešava oko nagrada i to može donijeti neko interesantno uzbuđenje koje prethodi nekoj samoj objavi ili nekoj samoj dodijeli nagrada. Doista, nemam mnogo iskustva sa nagradama, tako da mi je bila interesantna situacija u Tuzli. Sve te priče koje su se dešavale u tih nekoliko dana prije dodijele, od kojih sam uspio nekako da se odbranim, da sve relativizujem, jer, na kraju krajeva, još uvijek sam izuzetno mlad čovjek koji će napisati nadam se mnogo boljih knjiga, nego što je ova koja je nagrađena. Imao sam možda samo malo više sreće od Balše i od Andreja, a oni su uz to bili moji najveći lobisti, jer su bili nominovani prethodne dvije godine, za ''Mešu Selimovića''.

RSE: Da porazgovaramo malo i o samom romanu. Ja ću reći sljedeće: ''Guba ili lepra, čiji je bacil otkrio i izolovao norveški naučnik Gerhard Hansen, je od davnina simbol prokletstva i tjelesna manifestacija grešnosti. Smjestivši svoj kratki roman u poslijednji evropski leprozorij u Rumuniji, Spahić je svoje junake ogradio od ostatka svijeta i priču premrežio brojnim asocijacijama. Kod Spahića zdravih gotovo i da nema. Radnja se dešava u sjeni svrgavanja Čaušeskua. No, Spahićev svijet nije beznadan, naprotiv, u njemu je nada jedno od najstrašnijih životnih iskušenja.'' Ja sam se, naravno, poslužila kritičkim osvrtom Darija Grgića da bih Vas upitala: ''Otkuda inspiracija za osnovnu temu i za podteme i da li postoji nit i gdje je ona nit koja simbolično veže priču za realnost u kojoj živimo?

SPAHIĆ: Nemojte se na mene naljutiti, ali doista sam posljednji čovjek koji može tumačiti neka značenja koja ''Hansenova djeca'' proizvode. To što mogu reći o svojoj knjizi je da sam se doista zabavljao dok sam je pisao. Sama tema inicijalno je potekla od jednog kratkog zapisa, nekog ''rojtersovog'' novinara iz recimo '96.-'97. godine, koju čak nisam pročitao do kraja. Međutim, vidjeo sam rečenicu da, negdje na jugo-istoku Rumunije postoji ili je postojao ''Leprozorijum '' i to potkraj 20. vijeka. Ta misao me u startu temeljito zaintrigirala i cijela situacija, kojom je opterećen ovaj prostor, nekako mi se učinila zgodnom i dobro pakovanje koje može da stane u jednu metaforu, koju opet simbolizuje taj ''Leprozorijum''. E, sada već prepričavam ono što sam pročitao u kritici o svom romanu i ne bih želio dalje da nastavim, jer bojim se da ću reći ono što ne postoji u tekstu, a što sam ja možda želio da kažem.

RSE: Onda ostavimo čitalačkoj publici da pročita ''Hansenovu djecu'', a potom sama potraži nit o kojoj sam vas upitala. Inače, radite u dnevniku ''Vijesti'' rubriku ''Kultura'' i vaši su tekstovi, rekla bih, nerijetko prikaz preplitanja politike, kulture i tradicije. Vaš stav je inače da je Crna Gora politički razpolućena i, kako ste kazali, vrijednosno poremećena. Da porazgovaramo o uzrocima i posljedicama ovakvog stanja.

SPAHIĆ: ''Nije lako živjeti u Crnoj Gori. Pogotovo, nije lako pratiti kompletnu našu i kulturnu i političku zbilju. Ja sam prinuđen da to radim, s obzirom da sam već dugo godina, dakle, od prvog broja 1997. godine, novinar podgoričkih ''Vijesti'' i to u kulturi. Ovo je jedno sasvim post-moderno stanje, jedan miks razno-raznih događaja i nepristojnosti, koji nas svakodnevno zapljuskuju, bilo da je u politici ili kulturi. Tako da je, što se mene tiče, pisanje, i to pisanje lijepe književnosti, jedini izraz koji čovijeku pruža neku vrstu dostojanstva, neka profesija koja vas bar na trenutke izmješta iz svega ovoga što svakog dana u Crnoj Gori morate da vidite, pročitate, čemu morate da budete svijedok.

RSE: Vi ste napisali da je skoro jednovjekovna, identitetska obeznanjenost, dovijela do opasnog zatamnjenja crnogorske kulturne mape. Literatura je obogaćena pred-književnim i pra-književnim pričama o nacionalnom identitetu. Ali, kažete: '90-ih nastaje drugačije pisanje. Kakvo?

SPAHIĆ: Jeste. To mislim na grupu mlađih ljudi, koji su sredinom '90-ih uzeli pera u ruke. Toj grupi i ja pripadam. Dakle, Crna Gora je bila u specifičnoj situaciji. Mi nismo mogli da se oslonimo u odnosu na bilo šta drugo. Ne postoji moderna u crnogorskoj književnosti, ne postoje pisci koje bismo mi na neki interesantan način reciklirali i kojih bi bili potentni u tom pravcu da budu neka vrsta podsticaja za neki kontinuitet. Mi smo, dakle, totalni diskontinuitet. Biću radikalan pa reći: možda neka vrsta incidenta, jer već par godina se grupi pisaca nije priključilo ni jedno novo ime. Mislim na Balšo, Andrea, Dragana Radulovića, primjera radi, Pavla Goranovića itd. To je grupa pisaca koja je apsolutno bila oslonjena na neke inostrane književne referencije i na neka čitalačka iskustva koja apsolutno nemaju nikakve veze sa crnogorskom književnom zbiljom, koja, kao što ste već rekli, doista opterećena nekim predknjiževnim, gotovo usmenim pričama. Jer, ne znam da li je tako poslije prodaje ''Davinčijevog koda''. Ali, ''Gorski vijenac'' je i dalje bestseler u Crnoj Gori. Apsolutno najčitiranija knjiga koja je postavljena na pijedestal kao transeter nekih univerzalnih lokalnih crnogorskih vrijednosti, koje još uvijek nisu na pravi način razmatrane i valorizovane. Tako da, čini mi se, naša je grupa mlađih pisaca uradila veliki poskok ignorišući upravo to crnogorsko književno nasljeđe, za koje sam zaključio da je, sa aspekta moje literature i onoga što ja pišem, apsolutno neupotrebljivo.

RSE: Svojevremeno, da podsjetimo slušaoce, čelnik hercegnovske Skupštine, Đuro Ćetković, nije htio otvoriti sajam knjiga zato što su na njemu bila zastupljena djela mladih književnika koje ste spomenuli: Nikolaidisa, Brkovića, Bećanovića, Spahića itd. Kako gledate na festivale, književne večeri i druge manifestacije koje se održavaju u Crnoj Gori, a koje finansira država?

SPAHIĆ: To su, prije svega, neke proteze kojima država pokušava nadomjestiti nedostatak kulturnog plana i kulturne strategije. To se dešava ljeti. Festivala je, doista, mnogo. Kada se oni završe, napravi se par okruglih stolova i onda se kaže: imali smo kulturu u ta dva-tri mjeseca. A to nema nikakve veze sa kulturom, čak tvrdim da više kulture ima u jednom koncertu Vlade Georgijeva, nego na Trgu Pjesnika u Budvi ili na njihovom pozorišnom festivalu, na koji prospu gomilu novca, pojedu mnogo sladoleda, potroše desetine pansiona, sve u svemu par desetina miliona eura, a od kulture nemate baš ništa. Ni crnogorska publika, ni crnogorski književnici i stvaraoci nemaju nikakve koristi od toga. Na kraju krajeva, već drugu godinu za redom selektor književnog programa Budvanskog festivala je čovjek iz Srbije, Aleksandar Jerkov. Čovjek koji, prije svega, nema dovoljno informacija o našoj književnoj sceni, a takođe primjećujem i neku vrstu malicioznosti u tome, jer crnogorska književna realnost se apsolutno ignoriše. Niko od nas nikada nije bio pozvan na bilo kakav ljetnji festival u posljednjih par godina, osim u Herceg Novom, kada na je bilo zabranjeno da nastupamo.

RSE: Da li postoje razlike u odnosu na ostale zemlje regiona? Kako je, recimo, u Bosni i Hercegovini?

SPAHIĆ: Na to mogu odgovoriti na osnovu tretmana, mog teksta, koji je objavljen na tom tržištu. To mi, prije svega, donosi neku vrstu dostojanstva. Dakle, osjećam se dostojanstveno kao pisac funkcionišući u tim književnim scenama, koje imaju mnogo temeljitiju, distributersku tradiciju, koju Crna Gora uopšte nema. Sve naše knjige su doživjele, na naše iznenađenje, nevjerovatnu recepciju kod kritike, a i kod publike. Tako da nas to definitivno upućuje na književni prostor Bosne i Hercegovine i Hrvatske, kao našu književnu budućnost.

RSE: Čuli smo da pregovarate i za prevod romana ''Hansenova djeca''. Sa kim?

SPAHIĆ: Prevodi su jako spora stvar. Roman je preveden na francuski i postoje dva ili tri izdavača koji su markirani kao mogući izdavači mog teksta na francuskom jeziku. To bi me jako obradovalo, ali kada štampate tekstove koji dolaze iz malih književnosti, sa njihovog aspekta, iz malog jezika, stvari veoma sporo idu, jer ti ljudi nemaju apsolutno nikakvih informacija, niti su znali da postoji nešto što se zove crnogorska književnost. Sada se opet vraćam na priču o starijoj generaciji, koja je prošla, kako je Andrej rekao: 'mi pišemo, a oni drže institucije.' Zaboravio sam da pomenem bitne ljude poput Danila Kiša ili Borisava Pekića, koji je rođeni Podgoričanin. Međutim, to je stara crnogorska priča: mi potjeramo ljude koji nešto vrijede, a oni promjene jezik, svoj kulturni svjetonazor i smjeste se negdje, gdje im je mnogo udobnije.
XS
SM
MD
LG