Dostupni linkovi

logo-print

Svjetski dan izbjeglica i „corpus separatus“


„Hrabrost“ je tema ovogodišnjeg Svjetskog dana izbjeglica koji će se obilježiti sutra. Visoki komesarijat Ujedinjenih nacija za izbjeglice odabrao je riječ „Hrabrost“ da bi odao priznanje desetinama miliona izbjeglica i raseljenih lica širom svijeta koji su savladali nesaglediv gubitak i teškoće da bi počeli iznova, vrlo često uprkos vrlo lošim izgledima.

„Iako je priča svakog izbjeglice drugačija i njihova patnja posebna i lična, svi oni dijele zajedničku nit neobične hrabrosti – ne samo hrabrosti da prežive, već i hrabrosti da istraju i ponovo izgrade svoje razrušene živote“, rekao je António Guterres, koji je prije samo pet dana preuzeo dužnost kao deseti Visoki komesar Ujedinjenih nacija za izbjeglice.

U Bosni i Hercegovini, kao posljedica rata, više od polovine populacije bilo je raseljeno ili u treće zemlje ili interno. Novembar 2005. godine obilježiće desetu godišnjicu potpisivanja Generalnog okvirnog sporazuma za mir, kojim je okončan rat i koji svojim Aneksom VII garantira pravo na povratak. Od tog dana, 1.008.000 osoba se vratilo u svoje prijeratne općine, čime je u posljednih pet godina postignuto nešto što je malo ko smatrao mogućim.
Prema preliminarnim rezultatima ponovne registracije, koju su na nivou cijele države provele nadležne institucije Bosne i Hercegovine, od juna 2005. godine broj interno raseljenih lica iznosi manje od 186.000, dok je u BiH registrirano oko 12.000 izbjeglica i tražitelja azila. Većina izbjeglica u Bosni i Hercegovini su iz susjednih država, Hrvatske i Srbije i Crne Gore, preciznije sa Kosova. U Bosni i Hercegovini registrirano je oko 400 tražitelja azila.

„Upravo je to i razlog zašto su u Agenciji UN-a za izbjeglice odabrali vrlo prikladnu temu 'Hrabrost'. da bi obilježili ovogodišnji Svjetski dan izbjeglica. Želimo odati priznanje nepobjedivom duhu i hrabrosti svih izbjeglica, interno raseljenih i povratnika“, rekao je danas Udo Janz, predstavnik UNHCR-a u Bosni i Hercegovini.

Ured UNHCR-a u Bosni i Hercegovini obilježio je ovogodišnji Svjetski dan izbjeglica dvodnevnim seminarom pod naslovom „Izbjeglice i uloga medija“, koji se održao u Sarajevu od 14. do 15. juna.

*****

Savez izbjeglih i raseljenih osoba BiH je odučio da Dan izbjeglica posveti povratnicima u Srebrenicu, kako bi se pokazala aktuelnost rješavanja pitanja održivog povratka. Govori Mirhunisa Zukić, predsjednica Saveza:

„Od potpisivanja Dejtonskog sporazuma je evo već deset godina. Svake godine smo na Dan izbjeglica željeli da damo svoj doprinos nekoj od kategorija izbjeglica. Prošle godine su to bili Romi. Ove godine se navršava deset godina od pada Srebrenice i od onoga što se desilo u Srebrenici i željeli smo da posvetimo ovogodišnji Dan izbjeglica povratnicima u Srebrenicu i njihovoj hrabrosti i želji da se vrate u svoje domove. Uglavnom su to samohrane majke koje su ostale bez ikoga. Smatramo da su to naši heroji koji su svojim primjerom pokazali koliko im je dom bitan, bez obzira što im se to sve desilo. Mi ćemo, dakle, tog dana u Udruženju uručiti zahvalnice upravo srebreničkim majkama. Također ćemo Rezoluciju o Srebrenici, donesenu na Opštinskom vijeću 2002. godine, podržati pred Ujedinjenim nacijama. Imali smo priliku da, kao članica Ekonomskog i socijalnog savjeta, uputimo UN-u moje izlaganje koje se odnosi na podršku te rezolucije i imamo priliku da 23. i 24. juna budemo na skupštini UN-a u Njujorku. A skupština UN-a ima za cilj da nevladine organizacije, članice Ekonomskog i socijalnog savjeta, prezentiraju ono što misle da je u njihovim zemljama bitno. A mi smo stanovišta da je bitno da Srebrenica ima jedan poseban status. Tu smo rezoluciju uputili Skupštini Ujedinjenih nacija i očekujemo da će šefovi zemalja u septembru da se sastanu i da o tome razmatraju“

RSE: Krajem godine navršiće se decenija od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji je garantovao povratak domovima svih koji to žele. Kako ocjenjujete dostignute rezultate?

ZUKIĆ: Mi uglavnom kontinuirano svake godine pokušavamo da sumiramo rezultate procesa povratka. Kad se gledaju sa realne strane, ne možemo reći da je proces povratka uspio. Ali s druge strane, ako vidimo nedaće u cijelom svijetu, onda možemo biti zadovoljni što je implementacija imovinskih zakona realizirana, što znači da su ljudi došli u posjed svoje imovine. To je ono kapitalno što je vrijedno u procesu povratka. Međutim, ono što smatramo da se parcijalno, segmentarno radilo u procesu povratka, radila se rekonstrukcija kuća, pa sad evo i zapošljavanje. Dakle, svi ostali segmenti su mrtvo slovo na papiru, jer postoje zakoni koji se ne implementiraju. Znači, jednom riječju, nemamo neko kontinuirano rješavanje procesa povratka kao kompleksne pojave. Tako da u ovom momentu, deset godina nakon Dejtonskog sporazuma, ne možemo reći da se jedna trećina ljudi vratila.

*****

Ratko Dubajić, sekretar Saveza izbjeglica, iznosi viđenje većine onih koji su se suočili sa odlaskom i teškoćama na putu povratka. Na početku razgovora pitamo ga: zašto se odlučio baviti ovom problematikom i kako ocjenjuje vrijeme proteklo od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma do danas?

„Postoje psi rata i ljudi mira. Čuli ste za altruiste. E pa, ja pripadam toj kategoriji ljudi, koji ljude vrednuju po onom ljudskom u njima, a ne po nacionalnoj pripadnosti, boji kože i tako dalje. Tačno je da je prošlo deset godina. Tačno je da su se izjasnili o potrebama za povratkom svojih građana, međutim to nije iskreno. Niti na jednoj strani nema iskrenosti. Deklarativno pričaju finu priču. Izbjeglica je jedan osiromašen, jedan opljačkan, jedan obeščašćen čovjek, do gubitka identiteta. Iščupan je iz svog korijena i premješten negdje gdje nije birao.
Evo, napravili smo promjene Ustava o toj konstitutivnosti naroda, ali ona se ne primjenjuje. Znate gdje se primjenjuje? U vrhu aktulne vlasti. Oni rasporede sebe na neke funkcije, ovi nađu privatnog Bošnjaka, oni privatnog Srbina ili privatnog Hrvata i zadovolje se tom konstitutivnosti na raspodjeli mjesta u vrhu vlasti, kako bi bili dobro plaćeni. Konstitutivnost naroda treba da se sprovede do najnižeg nivoa, dakle, na području svake opštine. Kad kažem da ne postoji politička volja aktuelne vlasti za povratkom, povratak ne znači vratiti nekome devastiran stan ili devastiranu kuću. Taj povratak treba biti održiv, odnosno samoodrživ. Evo jedne činjenice koliko oni vode brigu o tim ljudima koji su postali „corpus separatus“ svog naroda. Kad kažem da nije bitno da li su u pitanju Srbi, Hrvati ili Bošnjaci, ti ljudi su bili neprihvaćeni u mjestu izbjeglištva, a omraženi su u mjestu povratka. Ti ljudi su prepušteni sami sebi i oni danas vegetiraju. Čovjek kad se vrati, njemu treba i krevet i šporet i topla voda i posteljina i posao da može da preživi u mjestu povratka. Znači, da mu se stvore uslovi za ostanak u mjestu povratka, a aktuelne vlasti ne čine ništa po tom pitanju. Mislim da je koncept koji je imala međunarodna zajednica takođe promašen. Svi smo se kleli u taj povratak, u omogućavanje ljudima da žive život dostojan čovjeka, a oni danas žive na granici bijede i prepušteni su sami sebi.
Reći ću vam kao generalni sekretar: Savez izbjeglica je do danas učinio jako mnogo, uz pomoć implementing organizacija, da se poprave tolike kuće, da se stvore elementarni uslovi za povratak. Ali, ljudi ne mogu opstati u mjestu povratka. Znamo da je donesen zakon da se moraju vratiti na posao ljudi koji su radili prije rata u organima uprave, pa u policiji, sudstvu i tako dalje. To nije učinjeno nigdje u Bosni i Hercegovini ili, ako je učinjeno, to je učinjeno na kašičice. To je jedno. Drugo, Savez izbjeglica BiH ne participira niti u jednom budžetu na nivou BiH, niti u budžetu Federacije BiH, niti u budžetu Republike Srpske, niti u budžetu zajedničkih organa. Time oni pokazuju koliko vode brigu o svojim povratnicima. Neću ih zapravo zvati povratnicima, to su građani ove države, to su građani tog grada u koji se žele vratiti i tako dalje. Još jednom moram ponoviti, oni su omraženi u mjestu povratka. Nije bitno gdje se vraćaju, na koji prostor BiH, svi imaju slične sudbine. Razlike su u nijansama. To su sve ljudi zrele dobi. Oni u pedesetim godinama kreću od nule. Njih niko neće da zaposli, nisu još za penziju, ali ni za posao, niko neće da ih primi, a oni trebaju da žive. Od čega i kako? To nisu ljudi strojevi, to nisu perpetuum mobile, to su živi ljudi koji imaju svoje potrebe, potrebe za onim najosnovnijim, a toga nema. Aktuelne vlasti i danas, po meni, vrše zločin prema humanosti. Nema ništa humanije nego omogućiti čovjeku da se vrati tamo gdje je ponikao, gdje je odrastao i omogućiti mu da živi život dostojan čovjeka. Država se voli onoliko koliko vodi brigu o svakom svom građaninu.
Evo, prošao je rat i treba ratni zločinci da odgovaraju. Mi obični ljudi treba da prepoznamo one koji su u suštini profitirali na krvi sopstvenog naroda, sve uz pomoć vladajućih stranaka. Tako se desilo na svim prostorima Bosne i Hercegovine. Jednostavno je opljačkan minuli rad radnih ljudi. To je neko drugi stvorio, te proizvodne kapacitete, te stambene objekte, svojim minulim radom. Sad je to neko uzurpirao i podijelio svojim simpatizerima, a radnici su postali beskućnici, prosjaci, idu na javne kuhinje i tako dalje. A ovi naši su prihvatili neki turbo kapitalizam u kojem se jako dobro snalaze. Ja kad čujem koliko je novaca potrošeno u Bosni i Hercegovini, mi smo mogli za taj novac izgraditi još dvije BiH iznova. A nismo uspjeli napraviti kuće ni onim ljudima kojima je imovina uništena, ne ratnim dejstvima, već pljačkom.“

*****

Ne zna se tačan broj onih koji zaista žive u svojim prijeratnim domovima. Jedan od onih koji se uspio vratiti i nastaviti život tamo gdje je stao je Tomo Lojpur, povratnik u Salakovac, nadomak Mostara. Sada njegova životna priča izgleda ovako:

„Težak život. Imam zanat, ali nemam stalno zaposlenje. Mehaničar sam po struci, radio sam nekad u ,Boksitu‘. Od povratka na posao nema ništa. Imam stare roditelje, ženu i dvoje djece. Da imam stalan posao, to ne bi toliko bilo mukotrpno. A ovako krparim, radim svašta, i fizičke i majstorske poslove, ako me neko zovne. Imao sam sreće, kuća mi je popravljena, nije bila puno ni propala. Bila je nova, prije rata nisam ni cijelu godinu u njoj živio. Nije zapaljena. Kasnije se neko u nju uselio. Skinut je krov, stolarija i tako, ali ja sam kasnije, nešto uz pomoć donacija, nešto sam, kuću popravio. Ono što se može malim sredstvima uraditi, to sam uradio. U zadnje vrijeme skupljam stari materijal da napravim ogradu, da to ipak malo liči na nešto. Ako bi bilo kakve mogućnosti, ili kreditiranja ili pomoći, ja sam voljan da radim.
Nije nigdje lako. Gdje god da dođeš, svugdje si stranac. Nekako se lakše diše na svom ognjištu. Narod nema para. Da narod ima sredstava, ne bi bilo problema. Ja sebi faktički napravim neprijatelje od ljudi kojima pomognem, uradim, i kad treba naplatiti, onda si napravio sebi neprijatelja. Pogotovo ako se radi o višoj cifri, ljudi su na svašta spremni. Mislim da je glavni problem posao. Svi ti ljudi, ako bi imali neki posao, neku sigurnost, uklopili bi se u sve to. Ne možete uzeti kredit, ako niste u mogućnosti da ga redovno vraćate. Ja još nisam doživio nijednu neprijatnost zbog toga što sam Srbin povratnik. Neko se sa mnom ne pozdravlja, ali bože moj, ko hoće, hoće, ko neće, neće. Ja znam da nisam kriv nikome. Niko me ne dira. Imam neke raje s kojima sjednem, popričam.“

*****

Osim što ima svoje izbjeglice rasute širom svijeta, Bosna i Hercegovina je i zemlja prijema. Na njenom području se nalaze tri azilantska centra. Najveći broj čine stanovnici Kosova - pretežno Romi. Jedna od osoba kojim je BiH pružila zaštitu priča:

„U jednoj sobi nas živi šestoro. Za sad je dobro, ali ne znam kako ćemo dalje. Evo ja sam ovde već sedam godina. Najmlađem detetu je tri godine. U Sarajevu nam je rođeno dvoje dece, dvoje na Kosovu.“

O povratku na Kosovo:

„Ja ne smem. Naš brak je mešovit. Ja sam iz Srbije, muž s Kosova. Kad odemo u Srbiju, kažu mu: ,Nisi naš, ne može s nama živeti‘. Kad odemo na Kosovo, onda jure mene, kažu mi: ,Nisi naša‘. Komšije me napadaju, kako ću s njima da živim. Ništa još ne znamo. Za sad ne znam. Kako kažu ovi iz UNHCR-a, kako nam oni odrede. Tridesetog će nam isteći kartoni i kako nam oni kažu, tako ćemo da radimo.“

Djeca, međutim, nemaju briga. Savršeno su naučili jezik koji govore njihovi domaćini i dane provode u dječijoj igri.
XS
SM
MD
LG