Dostupni linkovi

logo-print

Koliko (još uvek) koštaju vojske balkanskih zemalja?


1.000.000.000.000 $ (hiljadu milijardi dolara) potrošeno je u svetu 2004. na naoružanje i armije.
Da bi ovaj ogroman broj, koji je objavio je štokholmski Institut za istraživanje mira, jedna od vodećih institucija za istraživanje oružanih snaga u svetu, uopšte mogli pojmiti, recimo da to znači da je prosečno svakog dana prošle godine na vojske trošeno po 2.700.000.000 $, (dve milijarde i tri stotine miliona dolara) ili da je po svakom stanovniku ove planete za vojske i odbranu izdvajano više od 160 $ dnevno.

U Temi sedmice istražujemo koliko troše države regije na vojske i oružane snage.

ŽENE:

„Samohrana sam majka. Imam dva sina, jednog od 16, jednog od 14 godina. Dobila sam otkaz.“

„Trideset i dve godine radim u vojsci. Stan nikad nisam dobila. Nigde ništa nemam, nikoga nemam.“

„Nije bilo nikakvog objašnjenja. Samo je doneta odluka na Ministarstvu odbrane da se naša radna mesta ukidaju po članu 143, stav 1, tačka 9, i po tom rešenju smo mi svi dobili otkaz.“

„Kome da se obratim. Juče sam išla u stambeno da pitam da li ima pravo na stan. Rekli su mi, da idem u penziju, imala bih pravo na stan. Ali pošto sam dobila otkaz, nemam pravo na stan. Kuda da idem? Kome da se obratim? Ko da mi pomogne? To nikoga nije briga. Nikoga.“

Čuli ste dve žene koje u Srbiji upravo protestuju, jer su otpuštene iz vojske, gde su nekoliko decenija radile kao građanska lica. Njihovu sudbinu dele mnoge osobe u državama regije. Oružane snage Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore na mukotrpnom su tranzicionom putu od naslednica nekada neprikosnovene JNA za koju niko nije ni smeo da pita koliko novca troši, do malih, profesionalnih efikasnih vojski.

*****

U svim državama regije oružane snage su u fazi žestoke redukcije. Novca je sve manje, a zahtevi ogromni, pa izbijaju varnice, poput ovonedeljne, između oružanih snaga i ministra finansija Srbije Mlađana Dinkića koji drži kesu:

„Način na koji oni koriste ogromna budžetska sredstva, koja svi naši građani plaćaju kroz porez, je neodgovoran. Mi smo u prvih pet meseci pet dvanaestina budžeta već doznačili vojsci. Dakle, tačno onoliko koliko nam je parlament odobrio. Međutim, dobijemo informaciju od jednog ili drugog preduzeća da mu se ne plaćaju obaveze. Ja šaljem budžetsku inspekciju u finansijsku službu vojske, čujemo u javnosti izjavu generala Paskaša koji kaže da je loše materijalno stanje u vojsci. Ja kažem: ,Loše je, ali zbog čega je loše? Zato što ljude ne umeju da rukovode vojskom‘. Ako imate 43 milijarde na raspolaganju, lako je tražiti – dajte nam još pet milijardi. Ali ko će to da dá? Daće građani Srbije. Vojska bi htela po starom sistemu da sve ostane isto, da se ništa ne promeni, a da građani još daju pare za nju. Ja sam protiv toga i zbog toga sam spreman da uđem u sukob sa celim vojnim vrhom ako treba. Promeniti naviku jednoj okoštaloj strukturi kao što je vojska, nije lako.“

O tome koliko su daleko na putu reformi odmakle oružane snage država regije, koliko novca troše i šta su planovi, u Temi sedmice govore: Fran Višnar, vojni komentator zagrebačkog „Vjesnika“, Veljko Kadijević, iz Atlantskog pokreta u Srbiji, bivši pomoćnik ministra odbrane Srbije i Crne Gore, i Antonio Prlenda, novinar sarajevskog „Oslobođenja“.

HRVATSKA:
RSE: Je li široj javnosti u Hrvatskoj poznato, odnosno, kako se to moderno kaže, je li "transparentno", koliki su zapravo troškovi Oružanih snaga Hrvatske?

VIŠNAR: Ne, šire ne. Tko se zanima, dobit će odgovor. Hrvatska trenutno troši na vojni proračun, odnosno njeni ukupni troškovi za održavanje oružanih snaga iznose 599.000.000 $. Nešto manje ispod 600 milijuna. Što je nešto više u odnosu na protekle godine, ali je daleko manje od one svote koja je trošena sredinom devedesetih godina kada su troškovi dostizali, osobito 1995. i 1996. godine, preko milijardu dolara, po čemu je Hrvatska bila vodeća u cijeloj ovoj regiji. Dakle, transparentnost postoji onda kada se Ministarstvo odbrane pita koliki je zapravo hrvatski vojni proračun. S tim da se uvijek daje jedan stereotipni odgovor da je to malo i da se dvije trećine tih sredstava troši na plaće, na osobne dohotke. Iako je Hrvatska napravila dosta, upravo zbog ovih svojih troškova, njihove strukture, ona još uvijek ne može ući u više faze pridruživanja u NATO, i veliko je pitanje kada će uopće biti pozvana u taj savez. Iako, naravno, kod nas, kao i svuda, uostalom, na prostoru bivše Jugoslavije kada su u pitanju oružane snage kao važan dio državnog ustroja, onda je hvalisanje vrlo prisutno, također i nerealna obećanja, što zapravo dodatno otežava hrvatsku situaciju.

RSE: Hrvatska, u odnosu na ostale države regije, u mnogim oblastima prednjači, konačno najdalje je odmakla u evropskim integracijama. Zbog čega Hrvatska još nije dostigla onaj zahtev Partnerstva za mir, da troškovi za odbranu padnu na ispod 2% bruto društvenog proizvoda? Šta su prepreke da se to do sada nije dogodilo?



VIŠNAR: Zbog unutarnjih političkih razloga. Naime, konzervativne stranke u Hrvatskoj ili ona tradicionalna desnica često u Saboru, kada god se spominju, a to vrlo rijetko, u javnim raspravama, vojni troškovi, onda dolazi do pritiska na vladu, prije svega od HSP-a. Isto tako, Hrvatska još uvijek oklijeva otpustiti višak i vojnika i civila i svojih oružanih snaga. To je znatan broj. Jer ukoliko sada ima negdje oko 21 tisuću aktivnih pripadnika, ona bi morala sljedeće godine i do 2007. godine, najdalje 2008. godine, otpustiti osam do deset tisuća ljudi, a da za sada nema nikakve socijalne programe njihovog zbrinjavanja. Što se dešava i u Srbiji.
Smatram da je upravo MORH (Ministarstvo obrane Republike Hrvatske) kod nas jedna od najokoštalijih, administrativno ili birokratski, institucija, koje zapravo još nisu, kad je u pitanju njihova unutarnja struktura, napravili ozbiljne reforme. I tu zapravo stručnjaci NATO pakta, kad dolaze, daju vrlo važne primjedbe. Znači ne samo za strukturu samih oružanih snaga, od kopnene vojske nadalje, nego isto tako i za ovaj civilni dio koji se zapravo želi po svaku cijenu održati, koji se uvijek veže uz aktualnu politiku i ne želi se odreći svojih privilegija. Sličan proces možemo vidjeti i u drugim bivšim republikama nekadašnje Jugoslavije, s izuzetkom Slovenije.
Kad bi Hrvatska uvela profesionalnu vojsku odmah, što je nemoguće, odmah bi morala trošiti negdje između 800-900 milijuna dolara. To je u ovom nategnutom državnom proračunu praktički nemoguće. Prema tome, potpuna profesionalizacija u Hrvatskoj bit će vezana uz stanje države, a stanje u državi je sljedeće. Vanjski hrvatski dug je premašio onaj dug koji je imala cijela Jugoslavija prema inozemstvu. On iznosi sada čak 23 milijarde eura ili preko 25-26 milijardi dolara. Hrvatska jednostavno neće moći izvršiti ove reforme ukoliko se u državi ne stvori konsenzus kakva je uopće obrana potrebna. I to sve ovisi o tome da li će Hrvatska ući u NATO ili ne, da li će ući sama ili će ipak ući u paketu sa drugim državama, prije svega s ovom Jadranskom inicijativom (Albanijom i Makedonijom). Ali ja mislim da u Briselu razmišljaju vrlo pragmatično, da ako bude novi val proširenja, onda će se njime željeti zahvatiti i Srbija i Crna Gora ili obadvije države ako se razdvoje, zbog strateške i geopolitičke vrijednosti.

RSE: Da li i procesi, recimo, u Srbiji i Bosni i Hercegovini utiču na to što se događa u Hrvatskoj i obrnuto?

VIŠNAR: Tako je. Naime, upravo na tim sastancima, kad se vide profesionalci, mnogi se poznaju od ranije jer su služili zajedno u istoj vojsci, u JNA, a sada su napredovali u novim vojnim sustavima, njihova mišljenja su vrlo zanimljiva. Naime, oni svi uglavnom razgovaraju o novcima, da je jako teško, i s druge strane, svi su zahvalni na neki način onoj bivšoj vojsci što je imala onolike, ogromne količine naoružanja, da je skrbila ukupno pet vojski na ovom prostoru. Bez te jugoslavenske tehnike, bazirane sovjetskim, ruskim i drugim istočnim modelima, te vojske praktički, u onom tehničkom smislu ne bi mogle funkcionirati, niti ratovati u onom razdoblju međusobnih sukoba. A sada se svi zapravo žale na to da bi bili sposobni sve napraviti, da nije u pitanju njihovo znanje, da oni prate to što se dešava u Evropi i u svijetu na vojnom planu i na području vojnih finansija, ali da im jednostavno državni vrh u svakoj državi veže ruke, više ili manje ozbiljno ili neozbiljno se prihvaćajući radikalnih reformi koje su potrebne u svim oružanim snagama na ovom prostoru. A ono što je pozitivno u takvim kontaktima, koje apsolutno treba podržati i nastaviti dalje, to je da se ipak na taj način među profesionalcima stvara povjerenje koje se onda, ipak, prenosi i na političke elite.

SRBIJA I CRNA GORA

KADIJEVIĆ: Vojni budžet se usvaja tehnologijom da ga predlaže Ministarstvo odbrane, a usvaja ga Parlament državne zajednice, a on se puni iz budžeta u razmeri koja je određena, to je 96:4. Grubo rečeno, 96% daje Srbija, četiri posto Crna Gora. U ovom trenutku, znači u 2005. godini, Srbija izdvaja oko 550 miliona eura, prema mojim podacima, za sistem odbrane, i apsolutno se zna za koju namenu su ta sredstva planirana. Da li se ta sredstva u svakom trenutku koriste za namenu za koju su dana, to je, naravno, nešto drugo. Da li vojska, odnosno Ministarstvo odbrane u jednom trenutku ima potrebu da zapuši neku rupu koja više curi od neke druge, to je sad pitanje neke operativne upotrebe tog novca, odnosno tog budžeta.

RSE: Ovo o čemu govorimo više nije vojna tajna, kao što bi recimo bilo pre dvadesetak ili više godina?



KADIJEVIĆ: Da, naravno, nije vojna tajna. Podaci o budžetu, kao i podaci o samoj vojsci su nešto što se dostavlja na razne adrese u svetu. Prema tome, to je čak i u Titovo vreme bilo nešto što se tretiralo kao transparentna stvar. Znači, i SIPRI u Štokholmu i OEBS u Beču su oduvek imali vrlo precizne podatke o sistemu odbrane, od broja kašika i pušaka do broja aviona. Prema tome, to je za unutrašnju javnost verovatno bila tajna, ali za nikoga u svetu to nije bila ozbiljna tajna, niti to može predstavljati tajnu. Srbija i Crna Gora se u ovoj godini nalazi u segmentu reforme, kada je potrebno ono što je bila takozvana papirna reforma, pretočiti na operativni nivo, dakle spustiti do svake jedinice koju treba ukinuti, ugasiti, dislocirati ili neku drugu operativnu radnju sa njom uraditi. Za takvu namenu i za taj reformski trenutak apsolutno u budžetu sistema odbrane Srbije i Crne Gore nema sredstava. Za razvoj ima nula sredstava, za opremanje takođe jedna velika nula. Ono što je poseban problem za Srbiju i Crnu Goru, to je stanogradnja. Oko 22,5 hiljade ljudi nema ogovarajući stan, a preko 14,5 hiljada pripadnika vojske nema nikakav. Za tu namenu, takođe, u 2005. godini izdvojeno je nula dinara ili eura u budžetu Srbije i Crne Gore.

RSE: Šta bi po Vama, konkretno trebalo uraditi u čitavom procesu profesionalizacije vojske, ustrojstva vojske na nekim potpuno drugim osnovama, da se ta stvar ubrza, ili prosto mislite li da treba poštovati te planove koji postoje bez obzira koliko je to sporo?

KADIJEVIĆ: Srbija i Crna Gora ima svega, osim novca i vremena. Dakle, ta dva resursa mi moramo veoma mudro koristiti. Mislim da je pre svega za reformski trenutak sistema odbrane u Srbiji i Crnoj Gori potreban konsenzus političkih snaga. Naravno, Vi znate da taj politički konsenzus u ovom političkom trenutku državne zajednice Srbije i Crne Gore nije tako lako postići. Mi praktično, već u ovom trenutku imamo potpuno dva odvojena i politička i monetarna sistema u Srbiji i Crnoj Gori i to se, naravno, sve prelama preko sistema odbrane, koji važi za jednu, praktično, instituciju na tom saveznom nivou i on trpi sve posledice jednog takvog političkog stanja u zemlji. U samoj Srbiji takođe nepostoji konsenzus o tim ključnim reformskim pravcima, nažalost. Tu ja pre svega pričam o ovom aktuelnom trenutku kada se iz sistema odbrane otpušta gotovo 10 hiljada ljudi, u nepunih dva meseca. To je nezapamćena stvar u tranziciji zemalja Jugoistočne Evrope i njihovih sistema odbrane da 10 hiljada ljudi izlazi iz sistema, sa tendencijom, ako je verovati jučerašnjoj izjavi ministra finansija, da se želi da civilnih lica ostane svega 3,5 hiljade. A mi smo pre ovih sadašnjih reformskih koraka imali negde oko 20 hiljada, otpustili smo ih oko pet. Znači to bi podrazumevalo, po prostoj računici, još negde oko 10 hiljada civila da se otpusti iz vojske. To je, naravno, potrebno i to je nešto što se dugoročno mora uraditi. Ali je svakako za to potreban konsenzus. Iz tog konsenzusa moraju da proiziđu i socijalni programi i prekvalifikacije i jedna opšta briga društva o tome gde će ti ljudi završiti. Najgora stvar je da nam se desi iskustvo nekih istočnih zemalja da ljudi iz sistema odbrane, u trenutku nadekvatnog otpuštanja, završe u kriminalnim, mafijaškim grupama, i da onda imamo jedan novi problem u zemlji koji ćemo dugoročno rešavati.

RSE: Kada bi to konkretno trebalo sve da bude okončano? U nekoj optimističnoj i u nekoj pesimističnoj verziji.

KADIJEVIĆ: Odgovor je uslovljen razrešenjem političke situacije između Srbije i Crne Gore. Ali u svakom slučaju opredjeljenje i Srbije i Crne Gore, dakle rukovodstva i jedne i druge države članice, jeste da se kreću ka profesionalnoj vojsci. I prema dinamici koju je tim ministarstva odbrane, u kome sam i sam učestvovao, usvojio, krajnji rok za profesionalizaciju sistema odbrane i konačan završetak procesa reformi jeste 2010. godina.

KOSOVO

Kosovski zaštitni korpus se finansira iz konsolidovanog budžeta Kosova. Mnogobrojne donacije koje je KZK dobio od 1999. godine, kada se transformirao iz bivše Oslobodilačke vojske Kosova, iskorišćene su uglavnom za obezbeđivanje objekata i opreme. Korišćenje donacija je uvek išlo preko Kancelarije sefa UNMIK-a za Kosovski zaštitni korpus.

Kosovski zaštitni korpus deli sudbinu ostalih javnih službi na Kosovu. Ove je godine za aktivnosti organizacije i primanja zaposlenih u njoj iz budžeta Kosova izdvojeno nešto vise od 14 milona evra, odnosno polovina onoga što je bio zahtev KZK, ili još preciznije 2.800 evra po pripadniku KZK.

Sredstva koja su podeljena, ne zadovoljavaju ni izbliza potrebe Korpusa za normalno odvijanje aktivnosti i ostvarivanje programa, kaže za naš program pukovnik Shemsi Syla (Šemsi Sulja), rukovodilac kancelarije za informisanje u Glavnom štabu KZK:



„Za ovu godinu smo zatražili 28 miliona evra da bi smo izbliza ostvarili ambicije, planove i programe koje imamo. Dodeljeno nam je samo 14 miliona. Možete zamisliti koliko to utiče na ostvarivanje naših ciljeva i zadataka.“

Syla ističe da zbog toliko malo sredstava koja su dodeljena, KZK ima značajnih teškoća u ostvarivanju svojih programa:

„Ta sredstva ni izbliza nisu dovoljna, ali smo mi uspeli da i sa tim izađemo na kraj.“

Kosovski zaštitni korpus ima pet hiljada pripadnika, od tog broja 3.052 su aktivna lica i dve hiljade su aktivni rezervni sastav.

Zbog nedostatka financijskih sredstava, KZK se susreće sa mnogo problema. Prvi i osnovni su mala primanja pripadnika KZK. Tako, recimo, prema rečima pukovnika Sulje, pukovnik u KZK ima lična primanja od 280 evra.

BOSNA I HERCEGOVINA

PRLENDA: Nakon rata vojni budžet je svake godine imao dvocifren postotak generalnog državnog budžeta, što je svakako nerealno za svaku zemlju naše veličine. A svake godine je bila takva situacija da ono što je odabrano nije bilo dovoljno da se tolika vojska održava, da bude na neki način sposobna da održava svoju opremu, da se uvježbava i da svoju borbenu sposobnost drži na nekoj razini koja bi garantirala efikasnost u slučaju bilo kakve ili mirovne ili humanitarne ili, ne daj bože, ratne ili vojne operacije.
Mi smo u posljednjih pet-šest godina svake godine imali turnuse drastičnog smanjivanja vojske u broju ljudstva, a paralelno s tim se nadalje smanjivao i vojni proračun. Tako da smo mi svake godine imali problem, iako bi smanjili ljudstvo, vojni proračun bi i dalje bio nedovoljan. Tako da se može reći da tu postoi i pitanje da li je međunarodna zajednica svjesno htjela da ovdje smanji oružane snage. Može se reći da jeste.
Ali s druge strane, kad se vidi nekakva projekcija za budućnost ovih krajeva, kad se pogleda šta je ono što donosi progres ovoj zemlji i kad se pogledaju eventualne prijetnje, sigurno je da oružane snage ne odgovaraju prijetnjama koje postoje. Prijetnje vojno više danasne dolaze toliko od susjeda koliko dolaze od međunarodnog terorizma i organiziranog kriminala. I trebalo bi stvoriti takve oružane snage koje će biti manje, ali suvremenije naoružane, tako da mogu odgovarati na suvremene prijetnje, da mogu svojim sudjelovanjem u međunarodnim mirovnim operacijama učestvovati u gradnji mira u cijelom svijetu.“

RSE: Koliki je trenutni broj pripadnika oružanih snaga Bosne i Hercegovine? Mislim na vojske oba entiteta.

PRLENDA: Profesionalaca je 12 tisuća. Od toga jedna trećina pripada Vojsci Republike Srpske, a veći dio Vojsci Federacije BiH. Regrutni sastav varira. Radi se o nekoliko tisuća regruta. To nije veliki broj, s tim da će se vjerojatno i definitivno ukinuti na osnovu preporuka Komisije za reformu odbrane jer se pokazao kao preskup. Vojni rok od četiri mjeseca, koji se često skrati i na tri, omogućava samo da vojnik dobije osnovnu obuku, ali ne i da počne živjeti pravim vojničkim životom. A s druge strane se na papiru nagomilalo toliko te pričuve koja samo stoji na papiru, a ta pričuva se nikad ne uvježbava. Onda zašto toj pričuvi kroz regrutni kontingent još dodavati novo ljudstvo ako se nema sredstava za njihovo uvježbavanje, da ih se održava za nekakvu, bilo kakvu, borbenu ili reakcijsku sposobnost.

RSE: Je li taj problem ustroja sistema odbrane u Bosni i Hercegovini, dakle njegova podela na dva entiteta, zapravo najveći problem u transformaciji oružanih snaga ili je to prosto jedan problem nekakve administrativne prirode, a postoje neki možda veći, ozbiljniji problemi?

PRLENDA: Međunarodna zajednica je mogla više pritisnuti bosanske Srbe da 2003. pristanu na ukidanje entitetskih ministarstava odbrane. To je tada baš bilo vrijeme kad je bila ona afera „Orao“, kad je smijenjen čelnik srpskog entiteta. Praktički rečeno, srpski tvrdolinijaši su bili na koljenima i tad je bila prava prilika da se ukinu entitetska ministarstva odbrane. Ne znam zašto međunarodna zajednica nije htjela to tada učiniti. Ja sam to tada javno govorio i javno zamijerao. Jer da je to tada učinjeno, ne bi se pokazali neki problemi kasnije, kao recimo ovaj sa Manjačom gdje je bila ona bruka oko zakletve.

RSE: Kako Vi vidite, recimo, nekakvu blisku budućnost oružanih snaga Bosne i Hercegovine? Šta mislite koji će to tempo biti do dostizanja tog cilja, a to su potpuno profesionalne, male, mobilne oružane snage, onakve kakve bi, po svim nekakvim planovima, trebale da budu?



PRLENDA: Tu je Bosna malo specifična. U svim zemljama se potroši mnogo godina na to. Evo Francuska je to učinila nakon koliko godina, ukinula regrutni sastav. Slovenija je to učinila nedavno, ali i kod njih se to također više godina razmatralo. Hrvatska nikako da se odluči na to. Međutim, Bosna i Hercegovina će to, pod pritiskom međunarodne zajednice, čini se, to zakonski regulisati već ove godine. Znači već ove godine će biti donesena odluka, tako ja predviđam.
Jer, očigledno je da NATO, Amerika i ostatak međunarodne zajednice žele ovdje napraviti ono što bi najviše njima odgovaralo. A obzirom da im fali ljudi u borbenim operacijama u svijetu, fali im neko da sudjeluje u međunarodnim mirovnim operacijama umjesto njihovih vojnika. To je očigledno. A najlakše je računati na nekoga ko ima potpuno profesionalnu vojsku. I to je jedan od razloga zašto – tako bar ja to vidim – oni žele ovdje tako brzo profesionalnu vojsku.
Mislim da će Komisija za reformu odbrane već ove godine preporučiti potpuno ukidanje regrutnog sastava. Onda je pitanje provedbe. Za samu provedbu će možda trebati par godina, da Bosna i Hercegovina dobije potpuno profesionalnu vojsku.
XS
SM
MD
LG