Svjetske statistike kažu da jedan posto stanovništva ima postraumatski stresni poremećaj - PTSP. Kod ratnika je to drugačije. Prema tvrdnjama zagrebačkog psihijatra, doktora Hermana Vukušića, PTSP ima 20 do 40 posto onih koji su bili u ratu u Hrvatskoj, odnosno najmanje 26.000 ljudi. ''Više nego svaki dvadeseti je počinio samoubojstvo'', govori nam potpredsjednik Veteranske udruge oboljelih od PTSP-a u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Zoran Buzdovačić:
''Brojka od 1500 ljudi je jedna brigada koju su za vrijeme rata svi tapšali po ramenu i dočekivali cvijećem. U Pravilniku, koji je donijelo ministarstvo, piše da se na sahranu, samo od čina brigadira pa na više, može dovesti vod koji će ispaliti počasne potune hrvatskim braniteljima. To su stvari koje idu u besmisao jer nas već tu kategoriziraju po činu, ne po vrijednostima, ne po ljudskosti, ne po kvalitetu.''
Miro Moro, predsjednik Udruge oboljelih od PTSP-a u Splitsko-dalmatinskoj županiji, kaže i da sam nije bio daleko od samoubojstva:
''Bio sam u situaciji da dignem ruku na sebe. Malo je ljudi koji se mogu oduprijeti tome. Kada čovjek uđe u takvo stanje, računa da će riješiti sve svoje probleme onda kada ga ne bude. Tek tada nastaju problemi. Kažu da ih se ubilo 1500. To je žalosno.''
Andrija Buzdovačić tvrdi i da je broj oboljelih od PTSP-a u Hrvatskoj napuhan:
''Kada su se, 1995. godine, mnogi od njih pokušali vratiti u svoja poduzeća, dočekala su ih zatvorena vrata. Ogroman dio njih je završio na birou. Upravo zbog toga se javio jedini mogući izlaz iz te situacije siromaštva, a to je lažna invalidnost. Ljudi su doslovno prisiljavali sebe i odlazili kod liječnika ili psihijatra da se prijave kao bolesni, blesavi ili ludi, da bi se statusno zaštitili i materijalno obezbijedili. Moraju nekako da prehrane porodicu.''
Odnedavno je na snazi zakon koji izjednačava prava obitelji bivših vojnika koji počine samoubojstvo s onima koji su poginuli u ratu. Zoran Buzdovačić:
''Jednog pripadnika brigade, koji je bio u vrlo teškom stanju, hospitalizirali smo u bolnici u Dubrovniku. Pri rješavanju obiteljskih problema govorio je da kada već on nije sposoban da se brine za ženu, država će se pobrinuti za nju. Iz toga proizilazi da samo onda kada njega ne bude, ona će biti zbrinuta. Dok je živ mora obilaziti i kucati na mnoga vrata.''
A gdje je Hrvatska kad su u pitanju ukupna samoubojstva, pitali smo šefa psihijatrije u zadarskoj bolnici, doktora Antuna Gilića:
''Godišnje se u Hrvatskoj ubije nešto preko 900 ljudi, 24 posto, što se smatra vrlo visokom stopom. Uvijek smo na toj razini, a to je loše. U Evropskoj uniji je ta stopa prije dvadesetak godina činila 17 posto, a danas je spala na ispod deset posto. To znači da su se rastom standarda i jačanjem pravne države pružile velike mogućnosti, i zapošljavanja i afirmacije, što je utjecalo na smanjenje postotka samoubojstava.''
Doktor Gilić vjeruje da će Hrvatska uskoro stići svoju predratnu, nisku razinu samoubojstava, koju imaju mediteranske zemlje.
''Brojka od 1500 ljudi je jedna brigada koju su za vrijeme rata svi tapšali po ramenu i dočekivali cvijećem. U Pravilniku, koji je donijelo ministarstvo, piše da se na sahranu, samo od čina brigadira pa na više, može dovesti vod koji će ispaliti počasne potune hrvatskim braniteljima. To su stvari koje idu u besmisao jer nas već tu kategoriziraju po činu, ne po vrijednostima, ne po ljudskosti, ne po kvalitetu.''
Miro Moro, predsjednik Udruge oboljelih od PTSP-a u Splitsko-dalmatinskoj županiji, kaže i da sam nije bio daleko od samoubojstva:
''Bio sam u situaciji da dignem ruku na sebe. Malo je ljudi koji se mogu oduprijeti tome. Kada čovjek uđe u takvo stanje, računa da će riješiti sve svoje probleme onda kada ga ne bude. Tek tada nastaju problemi. Kažu da ih se ubilo 1500. To je žalosno.''
Andrija Buzdovačić tvrdi i da je broj oboljelih od PTSP-a u Hrvatskoj napuhan:
''Kada su se, 1995. godine, mnogi od njih pokušali vratiti u svoja poduzeća, dočekala su ih zatvorena vrata. Ogroman dio njih je završio na birou. Upravo zbog toga se javio jedini mogući izlaz iz te situacije siromaštva, a to je lažna invalidnost. Ljudi su doslovno prisiljavali sebe i odlazili kod liječnika ili psihijatra da se prijave kao bolesni, blesavi ili ludi, da bi se statusno zaštitili i materijalno obezbijedili. Moraju nekako da prehrane porodicu.''
Odnedavno je na snazi zakon koji izjednačava prava obitelji bivših vojnika koji počine samoubojstvo s onima koji su poginuli u ratu. Zoran Buzdovačić:
''Jednog pripadnika brigade, koji je bio u vrlo teškom stanju, hospitalizirali smo u bolnici u Dubrovniku. Pri rješavanju obiteljskih problema govorio je da kada već on nije sposoban da se brine za ženu, država će se pobrinuti za nju. Iz toga proizilazi da samo onda kada njega ne bude, ona će biti zbrinuta. Dok je živ mora obilaziti i kucati na mnoga vrata.''
A gdje je Hrvatska kad su u pitanju ukupna samoubojstva, pitali smo šefa psihijatrije u zadarskoj bolnici, doktora Antuna Gilića:
''Godišnje se u Hrvatskoj ubije nešto preko 900 ljudi, 24 posto, što se smatra vrlo visokom stopom. Uvijek smo na toj razini, a to je loše. U Evropskoj uniji je ta stopa prije dvadesetak godina činila 17 posto, a danas je spala na ispod deset posto. To znači da su se rastom standarda i jačanjem pravne države pružile velike mogućnosti, i zapošljavanja i afirmacije, što je utjecalo na smanjenje postotka samoubojstava.''
Doktor Gilić vjeruje da će Hrvatska uskoro stići svoju predratnu, nisku razinu samoubojstava, koju imaju mediteranske zemlje.
