Dostupni linkovi

logo-print

Lažno ordenje lako je nakačiti


Ko zna šta je princa Nikolu Petrovića nagnalo da protekle sedmice na Cetinju izdijeli hrpu ordenja, kao da je Crna Gora dobila neki veliki rat. Možda je želio da se prisjeti porodičnih kraljevskih korijena, a možda je imao namjeru da promoviše Crnu Goru, koja nije samo referendumska ili tranziciona, već glamurozna, išarana kraljevskim ordenjem. Svejedno što je htio, dodjela ordenja Danilovog krsta Džonu Kenediju, bivšem Mladićevom i Karadžićevom lobisti, spada u red novih poteza kojima princ Nikola neće moći da se hvali u budućnosti.

Džon Kenedi Gvozdenović, kandidat za britanski parlament, kako su ga ovdje predstavljali Miloševićevi mediji, ostavio je ružan trag tokom posljednje decenije prošlog vijeka. Taj englesko-srpsko-crnogorski avanturista ne samo što je služio balkanskim gospodarima zločina, već je na svakom mjestu i svakog dana iskazivao neutoljivu žeđ za slavom i novcem po svaku cijenu. Zbog hrpe funti koje je prigrabio, sve jureći za srpsku stvar, kažu da bi ga i sam Karadžić odlikovao da može, ali ne ordenom, nego nekim drugim ubojitijim znamenjem. Crnoj Gori i njenom princu koji se dostojanstveno i ljudski držao tokom raspada Jugoslavije ne može da služi na čast što je taj i takav Džon Kenedi ordenje našao baš ovdje, gdje se nekada za medalju trebalo mučiti i žrtvovati, a najčešće ginuti. Sada ispada da je za Danilov Krst, koji nije porodični, već nekadašnji državni orden, bilo dovoljno biti dobar sa sekretaricom Nikole Petrovića. No, princa kakav je Nikola Petrović treba shvatiti i treba mu oprostiti. Čovjek ne živi ovdje. Vjerovatno je žrtva loših savjetnika. Ne bi bilo prvi put u slavnoj istoriji porodice Petrović da slušaju pogrešne ljude u pogrešno vrijeme.

Teže je razumijeti nosioce ordenja koji su visoki predstavnici države Crne Gore, poput Filipa Vujanovića. Što je crnogorski predsjednik, onako uparađen, sa gvozdenim krstom ispod grla, radio na Cetinju, vjerovatno ni on sam ne zna. Njemu je, međutim, mnogo teže da se pravda. Za razliku od crnogorskog princa koji živi u Parizu, crnogorski predsjednik živi ovdje; odavno je u politici i morao je da zna ne samo ko je famozni Džon Kenedi, već, prije svega, zbog čega prima ordenje sa imenom Knjaza. Crnogorski predsjednik ima gomilu savjetnika, debelo plaćenih iz državnog budžeta, koji su, da su znali i umjeli, mogli Vujanovića savjetovati da nije baš uputno primati crnogorsko ordenje iz doba nezavisnosti, kada nezavisne crnogorske države još uvijek nema na vidiku.

Ovako, sve je poprimilo obličje karikiranja jedne ozbiljne stvari i stradala je Crna Gora. Umjesto priče o modernom društvu, u svijet je otišla ona tipična slika o balkanskim državicama i državnicima koji ne znaju svoju istoriju, koji slave što se slaviti ne smije i glorifikuju ono što drugi ne bi ni pominjali. Istovremeno, ponovo su se otvorila glavna pitanja. Jesu li Crna Gora i njeni državnici spremni za izazove koji predstoje? Hoće li Vujanović i družina na vlasti imati sposobnosti i smjelosti da raspišu famozni referendum, kada mogu tako lako i bez stida da se igraju sa svetim obilježjima crnogorske državnosti. Jer, lažno ordenje je lako nakačiti i skinuti, teže je izmijeniti sebe i sliku o sebi.
XS
SM
MD
LG