Na pitanje: kakav je položaj kulture u Rusiji?, Kiril Razlogov iz Ruskog Instituta za kulturološka istraživanja, bez sekunde razmišljanja, je odgovorio:
''Kultura u Rusiji je u jednu ruku kultura Moskve, koja nije Rusija, kultura Sankt Petersburga ili još nekoliko drugih velikih gradova.''
Milena Dragičević Šešić, s beogradskog Fakulteta za dramsku umjetnost, naglašava da je monopol velikih gradova i država na kulturnu politiku osobito izražen u zemljama regije:
''Državne pare se zbog prestiža i nacionalne priče u zemljama na teritoriji Balkana mahom 80 posto troše iz budžeta za kulturu u glavnim gradovima tih država. Velike kompanije svoj privatni novac i svoje privatne investicije takođe hoće da daju za projekt koji se dešava u glavnom gradu ili u nekom ključnom centru. U Hrvatskoj ima nekoliko ključnih centara, ali to ne znači da će projekt u Gospiću na ravnoj nozi moći da konkuriše projektu iz Zagreba.''
Zbog toga se kulturna politika ne smije ostavljati isključivo državi i javnim vlastima, već je treba podijeliti s više civilnih sektora, ne samo zbog financiranja, već zbog izbora prioriteta i kreiranja strategije:
''Čini mi se da je kultura isuviše ozbiljna stvar da bi je ostavili samo i isključivo ministarstvu, koje će onda, po prirodi svoga zadatka, baviti se nacionalnim interesom, onako kako to vlast vidi i kako nalaže nacionalna strategija, a zanemarivati će teritoriju cele zemlje i ljude koji na toj teritoriji žive. Srbija je multinacionalna zemlja, ali partija koja je trenutno dobila resor Ministarstva kulture isključivo vidi Srbiju kao srpsku zemlju. Dakako da to onemogućuje razvoj kulture na celoj teritoriji gde žive i neki drugi narodi. Dakako da to ne pospešuje dijalog među kulturama unutar zemlje. Dakako da to sprečava balkanski dijalog. To uopšte ne doprinosi razvoju kvaliteta onoga što je nacionalna kultura. Kultura je shvaćena do te mere folklorno da sve ono što je iole misleće i proevropski orjentisano, ne samo da nije stimulisano, već nije ni dobilo sredstva.''
Tvrdi da je situacija u Bosni i Hercegovini još poraznija:
''Navodno, da kultura ne bi bila etnički definisana podeljena je kantonalno u Federaciji, pa se ona svela na nacionalne definicije u parohijalnom i uskom okviru. Zbog toga je Zemaljski muzej u Sarajevu zatvoren, jer grad Sarajevo ne može da finansira nešto što bi trebao bio teret cele teritorije.''
Jedan od najuglednijih svjetskih komunikologa, Nizozemac Jost Smirs, profesor na Utrechtskoj školi umjetnosti:
''Nedopustivo je da svega nekoliko centara odlučuje što ćemo gledati, što ćemo slušati, koje knjige kupovati. To nije demokratski.''
Međunarodnu mrežu Culturelink osnovali su UNESCO i Vijeće Evrope prije 15 godina. Središte joj je zagrebački Institut za međunarodne odnose, a direktorica Biserka Cvjetičanin:
''Potrebno je mijenjati ulogu države i na neki način razvijati i jačati civilno društvo. Sudionici sa drugih kontinenata su naglašavali značaj jačanja civilnog društva. Postavlja se pitanje: koja je uloga kulturnih politika? Da li kulturnu politiku donosi država ili kulturna politika treba biti izraz društva.''
''Kultura u Rusiji je u jednu ruku kultura Moskve, koja nije Rusija, kultura Sankt Petersburga ili još nekoliko drugih velikih gradova.''
Milena Dragičević Šešić, s beogradskog Fakulteta za dramsku umjetnost, naglašava da je monopol velikih gradova i država na kulturnu politiku osobito izražen u zemljama regije:
''Državne pare se zbog prestiža i nacionalne priče u zemljama na teritoriji Balkana mahom 80 posto troše iz budžeta za kulturu u glavnim gradovima tih država. Velike kompanije svoj privatni novac i svoje privatne investicije takođe hoće da daju za projekt koji se dešava u glavnom gradu ili u nekom ključnom centru. U Hrvatskoj ima nekoliko ključnih centara, ali to ne znači da će projekt u Gospiću na ravnoj nozi moći da konkuriše projektu iz Zagreba.''
Zbog toga se kulturna politika ne smije ostavljati isključivo državi i javnim vlastima, već je treba podijeliti s više civilnih sektora, ne samo zbog financiranja, već zbog izbora prioriteta i kreiranja strategije:
''Čini mi se da je kultura isuviše ozbiljna stvar da bi je ostavili samo i isključivo ministarstvu, koje će onda, po prirodi svoga zadatka, baviti se nacionalnim interesom, onako kako to vlast vidi i kako nalaže nacionalna strategija, a zanemarivati će teritoriju cele zemlje i ljude koji na toj teritoriji žive. Srbija je multinacionalna zemlja, ali partija koja je trenutno dobila resor Ministarstva kulture isključivo vidi Srbiju kao srpsku zemlju. Dakako da to onemogućuje razvoj kulture na celoj teritoriji gde žive i neki drugi narodi. Dakako da to ne pospešuje dijalog među kulturama unutar zemlje. Dakako da to sprečava balkanski dijalog. To uopšte ne doprinosi razvoju kvaliteta onoga što je nacionalna kultura. Kultura je shvaćena do te mere folklorno da sve ono što je iole misleće i proevropski orjentisano, ne samo da nije stimulisano, već nije ni dobilo sredstva.''
Tvrdi da je situacija u Bosni i Hercegovini još poraznija:
''Navodno, da kultura ne bi bila etnički definisana podeljena je kantonalno u Federaciji, pa se ona svela na nacionalne definicije u parohijalnom i uskom okviru. Zbog toga je Zemaljski muzej u Sarajevu zatvoren, jer grad Sarajevo ne može da finansira nešto što bi trebao bio teret cele teritorije.''
Jedan od najuglednijih svjetskih komunikologa, Nizozemac Jost Smirs, profesor na Utrechtskoj školi umjetnosti:
''Nedopustivo je da svega nekoliko centara odlučuje što ćemo gledati, što ćemo slušati, koje knjige kupovati. To nije demokratski.''
Međunarodnu mrežu Culturelink osnovali su UNESCO i Vijeće Evrope prije 15 godina. Središte joj je zagrebački Institut za međunarodne odnose, a direktorica Biserka Cvjetičanin:
''Potrebno je mijenjati ulogu države i na neki način razvijati i jačati civilno društvo. Sudionici sa drugih kontinenata su naglašavali značaj jačanja civilnog društva. Postavlja se pitanje: koja je uloga kulturnih politika? Da li kulturnu politiku donosi država ili kulturna politika treba biti izraz društva.''
