Dostupni linkovi

logo-print

Rodno mjesto je jedno i jedino


Poruka banjalučkog biskupa Franje Komarice o pravu svakog čovjeka na dom:

„Već deset godina se uporno osporava jedno od temeljnih ljudskih prava mnogim našim sugrađanima – pravo na dom, pravo na njihovo rodno mjesto. Ne možemo se ne upitati zašto i dokle će biti tako. Ne možemo se ne upitati o utemeljenosti, o neupitnosti svakog čovjeka na ovo njegovo pravo – pravo na zavičaj. Među osobnim podacima čovjeka, redovito dolazi uz ime i prezime i vrijeme i datum njegovog rođenja, te mjesto rođenja. Svaki i najopćenitiji životopis obavezno donosi i čovjekovo rodno mjesto. Rodno mjesto nije bilo koje mjesto. Rodno mjesto je jedno i jedino, kao i rođenje. Već dugi niz godina smo svjedoci da je i u ovoj zemlji, koja je naša domovina, učinjeno mnogo strašnih grijeha pred bogom i mnogo zločina prema međunarodnom pravu. Ne možemo se ne pitati što se to događa s našim suvremenicima koji čine ili odobravaju ove grijehe, odnosno zločine. Ne možemo se ne pitati zašto je konkretno Bosanska Posavina i nakon deset godina, kao i banjalučka regija, bez desetina tisuća onih kojima je ona bila početak njegova bivstvovanja i jest sastavni dio čovjekova identiteta. Ne možemo se ne pitati koliko smo i sami svojom indolentnošću, ako ne i opstrukcijom, zgriješili pred božjom pravdom i ogriješili se pred međunarodnim pravom. Mi ne možemo razmišljati o nikakvoj uspjeloj Evropi kad u toj Evropi ima toliko i toliko stotina tisuća putnika u ovoj velikoj koloni Evropljana koji idu prema određenom cilju, kojima su odbijene noge i oni nemaju pravo ni na štake, ni na proteze. Naši suvremenici i stanovnici ove zemlje, kao i okolnih zemalja gdje je to slučaj, imaju i moraju imati jednako pravo na jednako dostojanstvo i sva ljudska prava i slobode na koje se zaklinje suvremena, naša, evropska civilizacija. Mislim da od tog stava nitko od nas ne bi trebao odstupati.“

Savez izbjeglih i raseljenih Bosne i Hercegovine, nedavno je organizovao raspravu o povratku u BiH, a posebno u Bosansku Posavinu. Načelnik opštine Bosanski Brod, Vid Ivanović je uz podatak kako je sada tamo manje 15 hiljada stanovnika nego prije rata, naveo neke od razloga zašto je povratak tako slab, pa i manji od 1996. godine:

„Prošlo je prilično vremena otkad su ljudi otišli – na teritoriju Hrvatske, Njemačke, Švedske, Norveške, Kanade, Australije, Novog Zelanda. Bez obzira što im je ovdje djedovina, tamo imaju resurse i izgleda da im je život na tim prostorima sigurniji. Kad kažem sigurniji, govorim sa stanovišta ekonomske sigurnosti, i vrlo je teško sad ubijediti čovjeka da iz Njemačke, gdje je njegovo dijete, koje je imalo godinu dana kada je došlo a sada ima 14-15 godina, naviklo na jedan stepen kulture, jedan stepen obrazovanja i jedan stepen komoditeta, dođe u sredinu gdje nema ni kina, da se odrekne njemačkih i prihvati putna dokumenta s kojima bez vize može da ode samo u Hrvatsku, Srbiju i Crnu Goru i Tursku. U ovom trenutku potrebu za povratkom ima negdje oko dvije hiljade porodica. Tu ima i Hrvata i Bošnjaka i Srba. Potrebno je da obezbijedimo materijalna sredstva da se te kuće mogu popraviti. Zaista se radi o visokom stepenu oštećenja tih objekata. Potrebno je takođe iskoristiti resurse, stvoriti mogućnost za samoodrživi povratak. Šta znači omogućiti samoodrživi povratak? Omogućiti samoodrživi povratak znači dati povoljna kreditna sredstva, ne donatorska, već povoljna kreditna sredstva za iskorištenje potrebnih resursa. U ovom trenutku prvenstveno iz oblasti poljoprivredne proizvodnje, kad govorimo o prostoru naše opštine. To je jedna stvar. Druga stvar, iskorištenje onih resursa koji postoje na prostoru ove opštine. To, međutim, po meni, nisu toliko ni materijalna sredstva koliko zakonska regulativa. Ja bih spomenuo rafineriju. Nemoguće je da postoji jedan kapitalan energetski resurs na prostoru Bosne i Hercegovine, dakle ne samo na prostoru opštine Bosanski Brod, taj resurs ne definiše prostor opštine Bosanski Brod i Republike Srpske nego čitav prostor Bosne i Hercegovine, i da taj kapitalan resurs u oblasti energetike radi kao rafinerijski kazan. Ona je davala rezultate u Modriči, davala je rezultate u Gradačcu, davala je rezultate na daleko širem području.“

* * * * *

Dobre vijesti za one koji čekaju obnovu stambenog fonda u opštinama Gradačac, Modriča i Odžak. Zoran Matkić:

RSE: Zahvaljujući donaciji Europske unije, 121 porušena kuća u općinama Gradačac, Modriča i Odžak do kraja tekuće godine trebala bi biti obnovljena. Po prvi put Zajednička međuopćinska komisija izvršila je izbor najprioritetnijih korisnika donacija, a o samom projektu voditelj Ureda za izbjegle i prognane osobe u Posavskoj županiji, Josip Jerković, kaže:

JERKOVIĆ: To je program koji će provoditi Mercy Corps Scotland, sa sjedištem u Tuzli, na području ove tri općine. U program je ušla i općina Odžak koja je u sastavu Posavske županije koju pokriva moj ured, odnosno Vlada Županije posavske. Korisnici su već odabrani. Od ukupno 121, 68 korisnika je u općini Odžak. Što smo se mi i nadali, jer svima je dobro poznato da je općina Odžak neformalno zvana ,kabriolet općina‘, tako da će se na taj način umanjiti broj porušenih objekata koji je, evo, na prostoru čitave županije 1700. Donacije počivaju u dostavi građevinskog materijala, odnosno u odradi poslova po sistemu ,ključ u ruke‘, pogotovo za osobe koje su stare, nemoćne i koje do sada nisu obnovile svoj objekat.

RSE: Gospodina Jerkovića pitali smo kolika je vrijednost ovog projekta:

JERKOVIĆ: Nije se uopće baziralo na vrijednosti, izuzev poštivanja općih dodatnih kriterija, a što znači 35 kvadrata uređenog prostora za jednog člana i za svakog sljedećeg po 10 kvadrata, uz rješavanje sanitarnog čvora. Znači, isključivo se išlo na odredbe kvadrature po broju članova obitelji.

RSE: U obnovu povratničkih kuća na području Bosanske Posavine uključila se i Vlada Republike Hrvatske:

JERKOVIĆ: Mi ovih dana provodimo i donacije Vlade Republike Hrvatske. Evo ovih dana na prostor Županije posavske kreće izvoz od 95. A što se tiče same općine Odžak, treba još poprilično dosta kako bismo riješili bar jednim dijelom one najugroženije i one kojima je potreban krov nad glavom.

RSE: Jerković ističe kako povratnicima nije dovoljno obnoviti kuće, nego treba više raditi na njihovom održivom povratku. Nisu rijetki slučajevi da nakon što su se vratili u obnovljene kuće, povratnici iz Bosanske Posavine ponovo kreću u bijeli svijet:

JERKOVIĆ: Na održivom povratku se vrlo malo radi. Ja sam znao u nekoliko prigoda reći da svi radimo na obnovi i rekonstrukciji stambenih objekata, svi radimo na brzom povratku, na popisu raseljenih osoba i izbjeglica, ali još nigdje nema jednog cjelokupnog programa koji bi se isključivo odnosio na održivi povratak, što je, po meni, veliko pitanje. Održivi povratak na prostoru Županije posavske pomažu u ovom slučaju pretežno ministarstva, odnosno uglavnom Ministarstvo za raseljene osobe i izbjeglice, dodjelom stoke, pomoći u jesenjoj i proljetnoj sjetvi. Evo ovih dana će se završiti i natječaj za poljoprivredne mašine federalnog Ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica. Ali to je sve sitno i vrlo malo. Trebalo bi ići možda na otvaranje nekih radnih mjesta i otvaranje poduzeća na prostoru županije.

RSE: Održiv povratak za Posavljake su svakako njihove plodne oranice kojih je oko četiri tisuće hektara, zapušteno i neuređeno. Ovih dana je otpočela realizacija projekta kojim će novi strojevi, donirani iz Njemačke, omogućiti ostanak farmera na selu i smanjiti ovisnost o uvozu. Vođa projekta Hajnrih Hekleman kazao je u Odžaku da povratnici samo svojim rukama mogu ostvariti sigurnost opstanka. Donatori iz Njemačke uložili su preko 100 tisuća eura. Naše carinske službe na graničnom prijelazu Bosanski Brod su strojeve i donatore na carinskom terminalu bespotrebno držali skoro 24 sata.

* * * * *

Na pitanja odgovara Branka Inić, Helsinški komitet za ljudska prava u BiH:

RSE: „U vašoj emisiji sam čula objašnjenje gospođe iz Helsinškog komiteta o tome kakav je postupak potrebno provesti nakon što Komisija za implementaciju člana 143 Zakona o radu donese rješenje po kojem je žalba opravdana. Pošto se ja nalazim u sličnoj situaciji, molim ponovno objašnjenje. Evo o čemu se radi.
Ja sam početkom godine dobila rješenje kojim se nalaže mom poslodavcu da mi u roku od 15 dana uspostavi radno-pravni status do 5. maja 2000. godine, te da zaključi ugovor o otpremnini. Pošto nakon toga nemam nikakvu informaciju iz mog bivšeg kolektiva, pitam da li trebam preuzeti neke korake, kome da se obratim, odnosno da li trebam pitati u mom nekadašnjem radnom kolektivu zašto ne izvršavaju rješenje? Kratko i jasno – trebam li nešto činiti, ili čekati još neko, pretpostavljam užasno dugo, vrijeme?“

ODGOVOR: Veoma mi je drago da je slušateljica pokazala volju i želju za povratkom na posao, odnosno za uspostavljanjem radno-pravnog statusa po članu 143 Zakona o radu. Inače, mi u komitetu se susrećemo da velikim brojem prijava ovakve vrste, kada su u pitanju član 143 Zakona o radu na području Federacije BiH, odnosno član 152 na području Republike Srpske. Zaista su zaposlenici, vjerovanjem u taj član, podnosili zahtjeve, prvo poslodavcu, a zatim izjavljivali žalbe komisijama za implementaciju člana 143, odnosno člana 152 kada je u pitanju Zakon o radu na području Republike Srpske, i doživjeli su ogromno razočarenje, to moram istaći, jer se njihove žalbe razmatraju evo vidite koliko godina. Razmatranje žalbi više godina može da dovede i do toga da Helsinški komitet u ovakvim situacijama utvrdi povredu člana 6 Evropske konvencije, s obzirom da prilikom razmatranja žalbi nigdje Zakonom o radu nije utvrđeno u kojim rokovima će komisija razmatrati te žalbe. Ono što je u pitanju u slučaju slušateljice jeste da je njoj komisija donijela rješenje po članu 143, to znači da je utvrdila statusno pitanje u njenom slučaju, međutim ja moram ipak negdje sa rezervom prihvatiti ovakvu situaciju i istaći da je sigurno poslodavac na ovo rješenje izjavio žalbu kod drugostepene odnosno federalne Komisije za implementaciju člana 143. Ovo govorim iz razloga što je ogroman broj prijava pokazao da je vrlo mali procent poslodavaca faktički prihvatio to rješenje prvostepene Komisije za implementaciju člana 143 i regulisao prava koja je izvlačio iz tog donesenog rješenja. Poslodavci su se ipak odlučivali da izjavljuju žalbu kod drugostepene komisije i na taj način odugovlačili postupke. Ja bih ipak slušateljicu zamolila da se obrati poslodavcu i da utvrdi da li je izjavljivana žalba na ovo rješenje. Taj podatak može dobiti i kod Komisije za implementaciju člana 143 Zakona o radu. Ukoliko je pravomoćno rješenje, onda se slušateljica mora pismeno obratiti poslodavcu da joj utvrdi otpremninu koja joj pripada prema odredbama Zakona o radu i uveže radno-pravni status od dana podnošenja žalbe do 5. maja 2000. godine kada prestaje status čekanja.

RSE: Da li ona može s takvom molbom odmah da se obrati ili ipak treba ustanoviti šta se desilo sa rješenjem?

INIĆ: Ona može da uradi i jedno i drugo. Ona i pokazuje volju i želju za povratkom, odnosno za uspostavljanjem radno-pravnog statusa po članu 143. A pošto je pravno neuka stranka, da ne bi sutra došla u situaciju da joj neko kaže da je ne opravdava njeno nepoznavanje zakona, predlažem joj da učini i jedno i drugo. Ukoliko želi u svakoj situaciji u kojoj smatra da je potrebno da se obrati Helsinškom komitetu za ljudska prava u Bosni i Hercegovini, ja je sa zadovoljstvom pozivam da to učini.

RSE: I još da je posavjetujemo da je dobro da se pismeno obrati, da ima neki pisani trag.

INIĆ: Zasigurno. Inače u Helsinškom komitetu za ljudska prava u Bosni i Hercegovini svakoj našoj stranci sugerišemo da se pismenim putem obraća bilo kojoj instituciji, bilo državno-upravnog karaktera, bilo nekoj drugoj instituciji, i da ima dokaz da je podnesen zahtjev odnosno molba.

RSE: Šta još možete reći o radu ovih Komisija za implementaciju člana 143, s obzirom da vam se veliki broj građana, odnosno vaših stranaka, obraća upravo sa problemom kako riješiti radno-pravni status?

INIĆ: Istina da je Helsinški komitet za ljudska prava u Bosni i Hercegovini dobivao povratne informacije od komisija da je problem nerješavanja žalbi koje se vode i koje su izjavljene od strane zaposlenika, problem administrativno-tehničke prirode. Zamislite problem administrativno-tehničke prirode jer nema daktilografa. Međutim, postojale su i druge situacije. Na primjer, sedam mjeseci se vršila ispravka rješenja u nekim slučajevima, iako su, na primjer, podnositelji zahtjeva, odnosno oni zaposlenici koji su izjavili žalbe, tri ili četiri godine čekali odluku o uspostavljanju radno-pravnog statusa kada je riječ o članu 143 Zakona o radu. Komisija kojoj je dano povjerenje da razmatra ovakve zahtjeve i da donosi odluke u svojoj pravnoj dostojanstvenosti i pravnoj sadržini, koja mora da ima stav zasnovan na normama Zakona o radu, nije pokazala ustvari tu situaciju. Helsinški komitet za ljudska prava u Bosni i Hercegovini od početka svog rada, kao neprofitna nevladina organizacija koja djeluje na području Bosne i Hercegovine, u svakoj takvoj situaciji je, po osnovu podnesenih prijava, ukazivao na povrede prava i ukazivao da problem nedonošenja rješenja po izjavljenim žalbama ne može biti administrativno-tehničke prirode. Ono što je zabrinjavalo komitet je sljedeće. Da mnoge vlade kantona ili vlade entiteta apsolutno nisu raspravljale o ovom pitanju. Ili, i ako su raspravljale o tome, ti izvještaji su sadržali ustvari neka opravdanja zbog čega komisije nisu donosile rješenja po izjavljenim žalbama ogromnog broja zaposlenika.

RSE: Našeg slušaoca iz Lukavca zanima kako da riješi problem nastao zbog toga što mu nije isporučen građevinski materijal, uplaćen još 1992. godine. Ovaj slušalac je molio da mu odgovor uputite na njegovu adresu sa pravnim savjetom, pa možemo li to ispuniti?

INIĆ: Ovo pismo me zaista dojmilo. Imajući u vidu da on izričito traži pismeni odgovor na ovo pitanje, sa zadovoljstvom ćemo ispred Pravne službe Helsinškog komiteta za ljudska prava u Bosni i Hercegovini sačiniti pismeni odgovor, uputiti ga i dati mu pravnu pouku na koji način da ostvaruje svoja prava.

RSE: A kako bi tu pouku čuli i drugi naši slušaoci koji imaju sličan problem, šta bi bila suština vašeg savjeta?

INIĆ: Suština našeg savjeta bi bila koji sudski postupak i radi čega bi trebao u ovoj situaciji da pokrene. Kada su u pitanju potraživana prava, zasigurno nije izgubljena borba.

* * * * *

O tome šta predviđa Zakon o obnovi stambenog fonda Republike Hrvatske, govori naš pravni savjetnik Milan Račić, Američki komitet za izbjeglice:

OBNOVA RATOM OŠTEĆENE IMOVINE U HRVATSKOJ

Zakonom o obnovi Republike Hrvatske utvrđeni su uslovi za ostvarivanje prava na obnovu u organizaciji Ministarstva obnove, u ratu oštećene ili uništene porodične kuće.

Prema odredbama ovog zakona, pravo na obnovu i opremanje u ratu oštećene porodične kuće ima lice:
koje je bilo vlasnik odnosno suvlasnik porodične kuće prije početka oružanih sukoba na tom području i koje je i sada vlasnik istog objekta,
da je stambeni objekat u ratu uništen ili oštećen,
da je sa članovima svoje porodice do početka ratnih operacija u toj kući stanovao,
da će se sa svojim članovima porodice, nakon popravka kuće u istu i vratiti,
da nije koristio kredit ili donaciju za obnovu i
da nije ostvario pravo na kuću ili stan u mjestu prebivališta ili drugom mjestu.

Važno je napomenuti da svi ovi uslovi moraju biti u potpunosti ispunjeni, jer ukoliko nije ispunjen jedan od propisanih uslova, ne može se ostvariti pravo na pomoć za popravak i opremanje kuće.
Dakle, osnovni uslovi su: vlasništvo kuće, stalni boravak u toj kući do početka ratnih operacija, odnosno prije 1991. godine, da se želi vratiti i da nije ostvario kredit ili donaciju, odnosno pravo na drugu kuću ili stan.

Ispunjavanje svih ovih uslova dokazuje se pred nadležnim županijskim tijelom koje vodi postupak po zahtjevu za obnovu.
Nakon utvrđivanja pomenutih činjenica, županijski organ donosi rješenje kojim se prihvata ili odbija zahtjev za obnovu.

S obzirom da su se zahtjevi za obnovu u Republici Hrvatskoj podnosili do kraja 2004. godine, to su županijski organi po zahtjevu stranaka, rekao bih, već uveliko, počeli donositi rješenja.

Treba istaći da se protiv prvostepenog rješenja županijskog organa može podnijeti žalba i to Ministarstvu za javne radove, obnovu i graditeljstvo, odnosno Upravi za obnovu ovog Ministarstva, Zagreb, Vlaška 108, u roku od osam dana od dana izvršene dostave rješenja.
Žalba se predaje u tri primjerka neposredno ili putem pošte Županijskom uredu, a može se izjaviti i usmeno na zapisnik kod županijskog organa. Podnositelj žalbe je oslobođen plaćanja administrativnih taksi na žalbu.

Ovom prilikom želim još jedanput podsjetiti da je krajnji rok za predaju zahtijeva za stambeno zbrinjavanje u Republici Hrvatskoj 30. jun 2005. godine, pa svi oni koji još uvijek nisu podnijeli zahtjeve, to trebaju uraditi nadležnim županijskim uredima.

* * * * *

Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
XS
SM
MD
LG