Dostupni linkovi

logo-print

Đedo Dušan od 106 ljeta


Đedo Dušanovu prizemnu kuću u Martinićima natkriljuju tri ogromne lipe koje samo što nijesu procvjetale. Idilični seoski ambijent u punom sjaju proljećnog popodneva. Domaćin je sjedio na kauču u skromnom dnevnom boravku, oko njega dnevna štampa. Prati sve posmatrajući svijet kroz naočare jake dioptrije za delekovidost i pripomažući se slušnim aparatom.

RSE: Znate li da sam ja došla sa radija da pričam sa Vama?

STOJOVIĆ: A, vidi. A da mi je dvades'dvije-tri, ne bi došla. Što nijesi doodila kad valja, no sad?

Ne može se sto godina života neogreban proć, pa još na Balkanu. Od doba Kralja Nikole do tranzicije i mobilnih telefona. Tuberkoloza je pokosila njegovu braću i sestre, njega je zaobišla. Kao petnaestogodišnji dječak po prvi put je dopao logora u Vuksanlekićima, nadomak Podgorice:

«Na sva mjesta na koja se muče ljudi, tu sam i ja dopirao».

Otac mu je tamo okončao život. Dušan je preživio. Ozloglašeni barski logor za vrijeme Drugog svjetskog rata - i njega je preživio. Kada se jedna velika grupa logoraša vraćala kući po oslobođenju, za dobar dio njih koban je bio prelazak preko Skadarskog jezera, zahvaćenog iznenadnom olujom. Dušan je preživio. Goli Otok tek ga je čekao, ali na kraju ispratio. Danas sa njim živi sedamdesetogodišnja kćerka Ana.

«Imam jednu kćer koja se nije udavala. Taman mi je dobro došla».

Dušan Stojović ima tri sina i pet kćeri, od kojih mu se rodilo još 40 nasljednika. Svi zdravi i živi. E, tu leži još veće čudo od Dušanovih 105 ljeta. Pa, desilo se ono i uz Božiju pomoć, u koju ne vjeruje:

«Još nijesam pretrpio po srcu i po duši da nikoga izgubio nijesam da me zaboli, da zaplačem. E, žena. To je drugo. Žena se da i nabaviti. I, viđi. Sin mi je Milorad, on mi je bio prvo veselje u kuću, iako me nije strah da će bit i prva žalost».

RSE: Vjerujete li u Boga?

STOJOVIĆ: Kako mi kad pa'ne na um. A, Bogomi, malo. Vjerujem prirodi, a popovima i manastirima...

Cio je život bio seljak. Jedan dugi period švercovao je duvah, išao pješke i do Kolašina i Pljevalja. Sam je prestao da puši u osamdesetoj godini:

«Osamdeset godina sam pušio duvah i batalio sam. Sad da počnem da pušim, da produžim sigurno deset dana ne bih napunio».

Evo šta priča kćerka Ana:

RSE: Možete li zamislit uopšte život svoj bez njega?

ANA STOJOVIĆ: On nije živ po noći što me neće da vidi i dirne.

RSE: Njega je strah za Vas koliko Vas za njega?

ANA STOJOVIĆ: Tačno je to što kažete.

RSE: Pa Vas prodrmusa tokom noći da vidi dišete li?

ANA STOJOVIĆ: Kada ja spavam on tresne, a ja njega samo pomilujem po ruci i on onda više ne reaguje.

Neki će za našeg junaka reći: kakav miljenik sudbine. Ali i takve zaljubljenike života, kao što je on, teško je naći:

RSE: Imaš li đede želja?

STOJOVIĆ: Želju? Mene je sve želje, na sve me je lijepo želje.

RSE: Čega se najviše sjećate iz Vašega života?

STOJOVIĆ: E, najljepše kad se primiče noć, a mi mladi. E, nemoj ti to pričat nikom.
XS
SM
MD
LG