Dostupni linkovi

logo-print

Deveta kutija je poštansko sanduče


Da li su mesta sećanja zajednička, kako se to čini poznatom beogradskom intelektualcu, Ivanu Čoloviću, jednom od osnivača Beogradskog kruga, čoveku koji je i u vreme rata prelazio granice i nosio antiratne poruke, poruke razumevanja i pošte nevinim žrtvama? Nakon nedavne posete Sarajevu je izjavio:

''Danas je Sarajevo, kao i druga mesta koja su bila mesta posebno jakih i tragičnih žrtava u ovom ratu, isto važno. To su sada mesta zajedničkog istorijskog sećanja, to su spomen mesta koja nisu samo bosanska, srpska ili hrvatska. Ona su značajna, ne samo u našem regionu, već i u celoj Evropi. To je zajednička politička tekovina prethodnih godina. Tamo odlazimo u neku vrstu rituala da se poklonimo žrtvama tog rata. Taj deo istorije već je muzejovan, već postoji distanca, već postoji jedna ideja da to predstavlja deo istorije. To je dobro jer je to deo zajedničke istorije koja nas i u tom smislu povezuje i obavezuje da naše memorije, da naša ritualna hodočašća takvim mestima, zajedno doživljavamo i da se tamo svi zajedno nađemo.''

Grupa građana Srbije i Crne Gore deset godina nakon prve posete ratnom Sarajevu poklonila se žrtvama opsade Sarajeva u Vase Miskina gde je pogibelj bila najveća. Zar je tako teško doneti nekoliko cvetova i reći:

''Slava poginulim Sarajlijama.''

Pod nazivom Memento, studentkinja arhitekture iz Novog Sada, Beata Poljak, u Pešti je za diplomski rad projektovala mesto zajedničkog sećanja u Sarajevu. Smešten na danas praznoj kosoj ledini, u zamišljenom trouglu između Koševskog stadiona, toliko gađane Koševske bolnice i groblja. To nije ni muzejska izložbena postavka, niti spomenik, možda pre i jedno i drugo, mesto sećanja, mesta za ponovno promišljanje i suočavanje sa prošlošću i traganja za budućnošću.

Deset ogromnih kutija-objekata, svaka sa svojom ključnom temom i asocijacijama, kao svojevrsne istorijske crne kutije koje svedoče i hronolškim redom vode kroz priču o raspadu i sukobima u koje, i kroz koje, se dolazi do unutrašnjih dvorišta. Drugi simbol: kao što o NN žrtvama govore samo predmeti nađeni uz njih tokom iskopavanja, tako su i ove ogromne kutije/objekti, neki potpuno, neki manje, kao u kakvom arheološkom nalazištu ukopani u zemlju. Sasvim iznad zemlje je poslednja, deseta. Ona je od stakla, mesto za razmišljanje o budućnosti, o zamrznutom vremenu, o Pandorinoj kutiji.

Prva kutija je Foto album (nekadašnja domovina),
Druga je kutija šibica (buđenje nacionalizma),
Treća je kocka iz društvenih igara (raspad države),
Četvrta je muzička kutija (rat u Hrvatskoj),
Peta je Kaleidoskop (rat u Bosni i Hercegovini),
Šesta je oklop satnog mehanizma (Opsada Sarajeva),
Sedma je kutija za nakit (žrtve),
Osma je krletka (Kosovo),
Deveta kutija je Poštansko sanduče (Hag).
Sve one vode do desete, one buduće, staklene.

Ovaj diplomski rad dobio je najviše ocene poznatih peštanskih profesora. Izložen je u auli fakulteta, a uskoro će i u galerijski prostor. Da li će ikada doći do Sarajeva? Da li će kroz Beatina dvorišta prolaziti ljudi kao kroz čistilište? Za sada je trougao u Sarajevu prazna ledina, a Beatin projekt diplomski rad sa najvišom ocenom i pitanjem koje ostaje bez odgovara po želji autorke projekta. Šta je navelo mladu Novosađanku da diplomira na radu koji je tako teško ostvariv? Ili možda i nije?

****

Ko posećuje stratišta iz devedesetih?

Bliži se deseta godina od srebreničkog masakra između sedam i osam hiljada Muslimana. Ko odaje poštu srebreničkim žrtvama?

Ovdje svakodnevno dolaze članovi porodica žrtava. U toku prošle godine Memorijalni centar je posjetilo oko četiri hiljade učenika i studenata iz Sarajeva, Tuzle, Visokog, Kalesije, Goražda, pa i iz inostranstva. Uglavnom se radi o Bošnjacima, a pripadnici drugih nacionalnosti koji posjećuju Memorijalni centar Potočari, međunarodni su zvaničnici i novinari. Predstavnici Srba, Memorijalni centar Potočari, posjećuju samo po službenoj dužnosti. Po vlastitoj želji ovdje je boravio samo crnogorski ministar inostranih poslova, Miodrag Vlahović, te organizacija žena iz Beograda, Žene u crnom. Zašto Memorijalni centar Potočari posjećuju isključivo Bošnjaci? Doktor Radomir Pavlović, predsjednik Skupštine opštine Srebrenica, kaže:

''Srpski narod, kao i drugi narodi koji žive na ovim prostorima, moraju shvatiti punu istinu o stradanjima na ovim prostorima u zadnjem ratu, a pogotovo istinu o dešavanjima u Potočarima od 10. do 19. jula 1995. godine. Kada se sazna puna istina, jednog dana, onda će Memorijalni centar biti mjesto gdje bi svi trebali da dođu, da se poklone nevinim žrtvama koje su tu izgubile svoje živote. Njihove nedužne porodice će čitav život trpjeti veliku traumu. Ne bježimo od toga da u okviru pune istine budu i istine o drugim stradanjima, ali stradanja u Potočarima su najveća stradanja koja se mogu uporediti sa velikim stradanjima koja su bila u Drugom svjetskom ratu, kao što je Jasenovac.''

Ove godine, 11. jula, u Potočarima se očekuje dolazak oko 50 hiljada osoba. I tada će, osim zvaničnika i novinara, ovdje biti samo Bošnjaci.

U Kravici, dvadesetak kilometara udaljenoj od Srebrenice, već tri godine se radi centralni spomenik srpskim žrtvama Otadžbinskog rata za regiju Bihać. Ostaje da se vidi hoće li ga zadesiti sudbina Memorijalnog centra Potočari koji posjećuju isključivo pripadnici jedne nacije.

****

Tuzla 25. maja, 2005. godine. Sećanje na strašan dan pre deset godina i na samo jednu granatu koja je ispaljena sa Ozrena.

Te večeri na kapiji u centru grada ubijena je 71 osoba čija prosječna starosna dob nije prelazila 21 godinu. Mnoge delegacije dolaze u Tuzlu da polože vijenac na mjesto tragedije i odaju počast žrtvama. Prvi put to je učinila delegacija iz Srbije, predstavnici Socijaldemokratske unije. Žarko Korač je predsjednik SDU i bivši potpredsjednik vlade Republike Srbije:

''Mi ovde predstavljamo onaj deo Srbije koji se od početka protivio ratu i koji je verovao u to da treba poštovati ljudska prava i da se nasiljem i zločinima ništa ne može rešiti. Život mora da pobedi. Mrtve ne možemo vratiti, ali želimo da oni koji dolaze nikada više ne dožive ono što smo mi gledali, a vi doživeli.''

U Tuzli je 25. maj Dan žalosti, a na kapiji stihovi Maka Dizdara opominjaće mnoge prolaznike: '' Ovdje se ne živi samo zato da bi se živjelo, ovdje se ne živi samo da bi se umrlo, ovdje se i umire da bi se živjelo''.

****

''Mene iznenađuje kako veliki broj ljudi još uvijek ne može da shvati da su tu načinjeni zločini nad ljudima.'', kaže Vlatko Doleček, jedan od osnivača Kruga 99, bosanskohercegovačkih intelektualaca.

''Obično se govori sa nekim nacionalnim simbolom, a ne govori se o tome da su stradali ljudi.''

Možemo li očekivati, barem u dogledno vrijeme, definisanje nekih stratišta i nekih žrtava kojima bi se svi poklanjali?

''Mislim da je to jedno od vrlo ozbiljnih pitanja. Ima najmanje dva razloga zbog kojih bi smo to morali uraditi. Prvi je da odamo poštu svim žrtvama. Drugi, možda još i važniji, je taj da obilježavanjem tih žrtava nastojimo da se to nikada više ne ponovi. To je ono što je bitno i važno. Mislim da je u tom smislu posebna odgovornost na nevladinim organizacijama.''

Primiče se 11. jul i deseta godišnjica masakra. Zločin je nesumnjiv i svako poređenje bilo bi relativizacija zločina. Zar se u Bosni i Hercegovini ne možemo usuglasiti da se u Potočarima jednom godišnje svi skupe da odaju počast svim ubijenim u proteklom ratu?

''To je naš negativni specifikum. Prošlo je deset godina od tragedije u Srebrenici, a još uvijek nismo u stanju da svi dođemo i poklonimo se tim žrtvama.''

****

Grad koji je postao simbol besmislenih razaranja i ubijanja je nekada prelepi Vukovar. U opsadi taj multinacionalni grad je potpuno uništen. Kao aveti su preživeli građani izlazili iz skrovišta i deljeni u dve kolone: naši i njihovi. I dok se pred beogradskim sudom sudi optuženima za zločine na Ovčari, streljanju hrvatskih civila, u ovom gradu ostale su dve kolone iz 1991. godine.

Vukovarski Hrvati tradicionalno obilježavaju počast palim braniteljima na Dan pada Vukovara, 18. studenoga. Tog dana povorka više tisuća ljudi prolazi križni put od Vukovarske bolnice do Memorijalnog groblja žrtvama iz Domovinskog rata, gdje je pokopano i 200 žrtava masakra na Ovčari. Vukovarski Srbi 18. studenoga također obilježavaju kao Dan svojih ratnih žrtava poginulih u borbama za taj grad. Njihove humke nalaze se na groblju u središtu grada koji je predmetom stalnih sporenja. Lokalna Hrvatska demokratska zajednica u više je navrata tražila da se ti grobovi izmjeste, čemu se protivi srpska etnička zajednica. Tako su i mrtvi, kao i mnogo toga drugoga u Vukovaru, postali predmet međunacionalnih razmirica.

Danijel Rehak, predsjednik hrvatskog Društva logoraša i voditelj vukovarskog Centra za istraživanje ratnih zločina, kaže kako međunacionalne podjele u Vukovaru redovito izbijaju na vidjelo u vrijeme obilježavanja godišnjice stradanja tog grada:

''Neshvatljivo mi je da oni slave Dan pobjede kada mi obilježavamo stradanje našeg naroda. Trebalo bi se to u hrvatskoj državi nekako drugačije složiti i imati određeno vrijeme za dane tuge i dane sjećanja.''

Rehak, vukovarski branitelj, koji je nakon pada tog grada devet mjeseci proveo u zatvoru u Srbiji, kaže kako osobno nema ništa protiv toga da svatko obilježi spomen na svoje žrtve, bez obzira na njihovu nacionalnost:

''Svaka žrtva je žrtva, bez obzira s koje je strane, i bio bi red da svi odamo poštovanje tom stradanju iz 1991. godine. To je znak poštovanja prema tim žrtvama koje su stradale u bilo kojim akcijama koje su se događale 1991. godine.''

Predsjednik Zajedničkog vijeća općina Vukovar, Jovan Ajduković, objašnjava kako je srpska zajednica željela odati počast i poginulim vukovarskim Hrvatima, ali ta njihova ideja nije bila dobro primljena od predstavnika lokalne vlasti:

''Kada smo izrazili spremnost da odemo da se poklonimo žrtvama i na Novom braniteljskom groblju u Vukovaru, gradonačelnik Vukovara je rekao da to nema potrebe.''

Rade Leskovac, predsjednik male stranke, Partije Podunavskih Srba u Vukovaru, je sa svojim stranačkim kolegama još 1999. godine napravio za tamošnje prilike vrlo hrabru gestu. Nekoliko dana prije obilježavanja godišnjice pada Vukovara on je položio vijenac i na spomenik palim hrvatskim braniteljima:

''Sa vodećim ljudima u stranci sam odlučio da ćemo od sada taj datum slaviti kao dan kada su prestale ratne operacije u Vukovaru. Dogovorili smo se da jedan dan položimo vijence na srpskom groblju, a drugi dan na zajedničkom. To sam učinio, misleći da je Vukovaru u tom trenutku takav gest bio neophodan.''

Taj njegov potez, kaže Leskovac, Srbi u Vukovaru su shvatili kao izdaju, a Hrvati kao neiskrenu gestu:

''Na žalost, pijevac koji kukurikne prije zore ostaje bez glave. Mislim da je to bio kraj moje političke karijere. Srbi to nisu prihvatili dobronamjerno i izgubio sam sve njihove glasove. Hrvati mi tada, kao ni danas, nisu vjerovali da je taj moj gest bio iskren.''

****

Spomenik putnicima otetim iz voza u stanici Štrpci na pruzi Beograd-Bar, prije više od dvanaest godina, ne postoji ni u Srbiji, ni u Crnoj Gori, čiji su građani tada stradali. Taj zločin je do sada obeležavan na trgovima i ulicama gradova, na suđenjima jedinom kažnjenom zbog ubistva dvadeset ljudi. Gde kazati muslimansku molitvu Fatihu, odnosno, gde odati poštu nastradalim ljudima i šta bi taj čin mogao da znači?

Ime bosanskog sela Štrpci, na granici sa Srbijom, kroz koji prolazi pruga Beograd-Bar, za mnoge je postalo simbol stradanja nevinih ljudi. Dvadeset putnika, Muslimana, građana Srbije i Crne Gore, februara 1992. godine oteli su iz voza u stanici Štrbci i pobili naoružani otmičari. Žrtvama se još uvijek ne zna za grob, a njihova rodbina je pokrenula inicijativu da se u Prijepolju pored pruge postavi spomen ploča, da podsjeća, da se ne zaboravi zločin, kaže brat otetog Fehima:

''Dobro bi bilo, a ja se nadam da ćemo i uspjeti u tome, da se postavi spomen ploča kako bi smo mogli na tom mjestu da proučimo Fatihu, da gledamo i prenosimo sa jednih na druge, bez obzira na vjeroispovijest.''

U Crnoj Gori se uglavnom na godišnjicu stradanja obilježavala Štrbačka tragedija koja nema nacionalnost, kaže književnik Milika Pavlović, jedan od organizatora i učesnika mimohoda:

''U pjesmi koju sam posvetio tim žrtvama je voz koji nosi ime Lovćen. Imenicu Lovćen u navodnicima sam pisao malim početnim slovom jer su tada, u tom vozu koji nosi ime Lovćen, zločinom kakav se desio, posjekli glavu tom velikom slovu. Lovćen je žrtva, Lovćen je obeščašćena zemlja. Dio velikog slova se kotrlja negdje niz padinu kao odsječena glava i pada u Drinu.''

Ta pjesma je u jednom perfomansu prikazana kao čekajući Fatihu:

''Jeste.''

Gdje se pokloniti tim ljudima?

''Ovoga puta, kada smo vodili mimohod ćutanja, položili smo jedan buket na stepenište ispred zgrade predsjednika države Crne Gore, Bulatovića, jer nismo znali nikakvu drugu grobnicu gdje bi se mogla odati pošta sjenama nevinih žrtava. Nemamo pravo zaboraviti zločin, niti imamo takav mandat ni od živih ni od mrtvih.''

Zaboraviti nije moguće, kaže Iragib Ličina, koji svaki put kada uđe u voz za bilo gdje, kao da vidi mjesto zločina:

''Kada putujem vozom u bilo kojem pravcu podsjećanje dolazi samo po sebi. Sam taj voz koji je odnio dvadeset života je jedna vrsta zločina. Ubijeni su samo zbog toga što su imali drugačije ime od drugih ljudi koji su se nalazili u vozu. Kada vidim mjesto koje se zove Štrbci, doista mi je teško. Poslije toga sam često putovao tim stazama i tom prokletom prugom.''

Pokloniti se sjenama nevinih žrtava, znači pomirenje, kaže Milika Pavlović:

''Jedan od srpskih intelektualaca je nedavno na televiziji govorio da bi trebalo organizovati jedan pohod iz Beograda na čijem čelu bi trebao da bude Patrijarh Srpske pravoslavne crkve. Trebali bi na koljenima da idu iz Beograda do Potočara. To bi bilo pravo pomirenje.''

****

Srbija je u specifičnoj situaciji jer u devedesetim, izuzev tri meseca NATO bombardovanja, nije bilo ratnih operacija. Izgleda i da danas važi priča o tome da ona nije ni učestvovala u ratu, uprkos hiljadama poginulih. Jedini spomenici podignuti su žrtvama NATO bombardovanja. Nekima od njih i dupli, kao radnicima RTS-a. Pitanje ZAŠTO, moglo bi stajati i na zajedničkom obeležju svim žrtvama ratova devedesetih.

S obzirom da u Srbiji i dalje vlada konfuzija oko prirode i karaktera rata u kome se raspala bivša Jugoslavija, na teritoriji ove zemlje još uvek ne postoji spomen obeležje posvećeno žrtvama palim tokom devedesetih. Sa druge strane, nakon smene režima Slobodana Miloševića, prećutno je zadržana njegova parola da Srbija nije učestvovala u ratu, tako da je i to jedan od razloga zbog koga gotovo 20 hiljada postradalih iz ove zemlje još uvek nemaju svoj spomenik. Autor spomenika u Jasenovcu, Bogdan Bogdanović, kaže da Srbija nije raščistila sama sa sobom da bi dobila neku vrstu obeležja koje ne bi bilo sporno za ostale ex YU narode:

''Spomenici dolaze onda kada se duhovi stišaju, ili kada može o proteklim stvarima da se razmišlja u nekoj objektivnoj istorijskoj perspektivi. Mene hvata strah kada pomislim kako bi to sve u današnjem stanju duhova moglo da izgleda. Znate koji su sve užasi bili na jugoslovenskim prostorima. Strahota je i pomisliti šta bi sve moralo biti obeleženo, pogotovo ako je reč o spomenicima koji treba da opravdaju neke postupke i koji treba da ih prikažu na način kako se u tom samom trenutku pričinjavalo onima kojima se daje u ruke da nešto spomenički obeleže.''

Skupština grada Beograda pre dve godine je pokušala da napravi spomen obiležje borcima i žrtvama ratova od 1990. do 1999. godine na Zvezdari, ali se od te zamisli privremeno odustalo. Predsednik Organizacije porodice nastradalih i unesrećenih, Branislav Pejčinović smatra da bi takav spomenik ipak morao da bude izgrađen:

''Bilo je mnogo različitih rešenja, ali ni jedno, po našoj proceni, nije zadovoljavalo minimum razloga i namena koje je trebalo da služi tom spomen obeležju. Zbog toga smo se, na jednoj komisiji koja se bavila tom problematikom, dogovorili da to sada ne činimo, već da se prvo dogovorimo oko lokacije gde će se graditi. Nema svrhe graditi spomen obeležje na Zvezdari kada ne služi osnovnoj nameni. Osnovna namena tog spomen obeležja bi bila da se ti ljudi, te žene i ta deca koji su stradali u desetogodišnjem periodu ne zaborave i da se nikada ništa slično ne ponovi. To su dve osnovne poruke koje treba da nosi to spomen obeležje.''

Samu ideju da se gradi zajednički spomenik borcima i žrtvama iz Srbije koji su stradali na čitavom prostoru bivše Jugoslavije, dočekale su brojne kritike. Takav spomenik, prema rečima teoretičara umetnosti, Branimira Stojanovića, zanemaruje ključnu razliku između nevinih žrtava i onih koji su poginuli u uniformama različitih vojnih formacija:

''On ima jednu ideološku nepreciznost u sebi. Posvećen je žrtvama na teritoriji čitave Jugoslavije, kao i palim borcima. Možete zamisliti koja je to konfuzija. Ono što je po nama nezdruživo u ovoj situaciji su nevine žrtve i pali borci. Pali borci su uzrok nevinih žrtava.''

Porodice onih koji su nastradali u ratovima ne odustaju od zahteva da njihovi najbliži dobiju dostojno obeležje. Branislav Pejčinović:

''Roditelji nastradale dece bi dobili jednu moralnu podršku i razumevanje da šira društvena zajednica učestvuje u njihovoj boli.''

Autor čuvenog Jasenovačkog cveta, Bogdan Bogdanović, smatra da bi u atmosferi u kojoj se u Srbiji još uvek osporavaju počinjeni zločini, što se gotovo svakodnevno potvrđuje na različitim tribinama, bilo bolje sačekati sa podizanjem nekog spomen obeležja:

''Mislim da bi bolje bilo u to ne dirati. Kada se jednoga dana stalože osećanja i shvatanja, ako se to ikada dogodi, onda bi trebalo razmišljati o spomenicima. Spomenik mora da bude adekvatan i ne sme da podlegne trenutnim ubeđenjima i trenutnim strastima. On je istorijsko saopštenje koje ipak dolazi više godina docnije.''

Kosovski Albanci koji su naloženi u masovnim grobnicama u Srbiji, kao i oni nepoznati postradali čija je tela tokom rata Drina izbacivala na srpskoj strani, verovatno nikada neće dobiti neku vrstu spomenika koji bi postao mesto zajedničkog sećanja. Sa druge strane, nakon NATO intervencije niklo je više od deset spomenika širom Srbije. Jedan od najvećih objekata ove vrste posvećen je devetorici stradalih vojnika 250 brigade protiv-vazdušne obrane i nalazi se u kasarni na Banjici. Njegov autor je arhitekta Miodrag Vukasović:

''Smisao je bio da se uradi dostojno obeležje, da se označi tih devetero mladih ljudi koji su dali svoj život u odbrani otadžbine, da se to poveže sa devet stubova koji su postavljeni u jedan polukrug, što simboliše jednu grupu koja je spremna na otpor i koja je spremna da se žrtvuje.''

Kao što Srbija nema snage da podigne spomen obeležje žrtvama ratova iz devedesetih i tako podvuče neku vrstu crte prema tim događajima, tako politički čelnici cele zemlje ne odlaze da odaju poštu postradalim u Bosni i Hrvatskoj. U Potočare već godinama odlaze jedino predstavnici mirovnih organizacija poput Žena u crnom. Članovi tih pokreta jedini još čuvaju sećanje na tragične žrtve tih sukoba, među kojima je bio i rezervista Miroslav Milenković. Našavši se u Šidu između dve grupe rezervista, jednih koji su položili oružje i odbili da idu na front, i drugih koji su se pripremali za prvu bitku u Tovarniku, Milenković nije mogao da se odluči. Uzeo je prvu pušku koja mu se našla do ruke i opalio sebi u glavu. Stoga arhitekta Bogdan Bogdanović ima jedno očekivanje od vremena koje dolazi:

''Voleo bih jedan svet u kome ovakvi spomenici više neće biti potrebni.''

****

Na Kosovu nema ni jednog mesta na kojem bi se zajedno poklonili žrtvama i Albanci i Srbi. Devedesete su ih potpuno podelile.

Do 1989. godine, do vremena koje obeležava nasilno oduzimanje autonomije Kosova, na Kosovu je bilo nekoliko manifestacija koje su okupljale pripadnike svih nacionalnosti. Tako se tada govorilo. Bili su to Ladovica, mesto gde su poginuli Ramiz Sadiku i Boris Vukmirović. Bio je spomenik Abdulahu Šabaniju u Crnojevu, Spomen kosturnica u Prištini i još neka druga mesta. Od tada, pogotovo posle poslednjeg rata, nema ni jednog mesta gde se mogu okupiti pripadnici svih nacionalnih zajednica na Kosovu. Zašto je tako? Univerzitetski profesor, Hakim Bajrami:

''Ima mesta gde se mogu naći Albanci, Turci, Aškazi i Bošnjaci, ali se na tim mestima ne mogu naći Srbi, jer je veliki broj njih, 99 posto, podržavalo politiku Miloševića. Prekretnicu u onome što se dogodilo na Kosovu predstavljaju mnogobrojni zločini pripadnika represivnog državnog aparata Srbije na Kosovu tokom sukoba 1998/1999. godine. Ubistvo više od 50 članova porodice Jashari u selu Donji Prekaz kod Srbice je simbolično. Sa njom se može identifikovati borba Albanaca za slobodu, ali ne samo njih. Svaki narod ima pravo na slobodu.''

Porodica Jashari je postala sinonim borbe za slobodu. Na datum pogibije Adema Jasharija, koji je proglašen legendarnim komandantom Oslobodilačke vojske Kosova, kosovski zaštitni korpus, pod patronatom vlade Kosova, svake godine organizuje manifestaciju Epopeja Oslobodilačke vojske Kosova. Ademu Jashariju su podignuta dva spomenika: jedan u Srbici, drugi u Mariševu. Njihova kula u Prekazu je sigurno najposećenije mesto na Kosovu.
XS
SM
MD
LG