Dostupni linkovi

Imovina političara skrivena od javnosti


U Hrvatskoj je zvanično saopšteno da imovinu nije prijavila trećina funkcionera.
U Srbiji se još čekaju podaci za 152 funkcionera, a nevladine organizacije traže mere protiv onih koji ignorišu ovaj vid odredbi antikorupcijskog propisa.
U Crnoj Gori prozvani političari opozicionih stranaka, koji nisu u roku dostavili imovinske kartice, galame da im ne pada na pamet da prijavljuju svoju, kažu, „crkavicu“ mafijaškom režimu, kako oni često nazivaju vlast.

O tome zašto političari ne prijavljuju imovinu, iako bi morali, o tome je li reč o prirodnoj odbrani privatnosti ili o bahatosti i o tome šta da u takvoj situaciji rade obični građani, u regionalnoj Temi sedmice Radija Slobodna Evropa.

* * * * *

Predsednik češke vlade Stanislav Gros (Stanislav Gross) podneo je proletos ostavku nakon višemesečnog žestokog pritiska javnosti i medija. Razlog – nije uspeo da uveri javnost u priču o tome da mu je novac za skupi stan poklonio stric, inače ne baš imućna osoba.

U postjugoslovenskim državama slični primeri, na žalost, gotovo da ne postoje. Javnost uglavnom ne zna šta imaju političari, a zdrava logika govori da oni teško da se toliko upiru da ostanu na dužnostima samo zbog moći i plata, bez obzira na to što su zarade iznad proseka. Biće da tu ima još nečega. A kada političari odbijaju da govore o imovini, sumnja građana se pojačava.

Naši novinari istraživali su slučajeve neprijavljivanja imovine funkcionera i političara u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i na Kosovu.

U proteklih nekoliko godina zabeležen je u državama regije samo jedan slučaj da je pritisak javnosti usled malverzacija prisilio nekog političara na povlačenje. Miomir Žužul, ministar spoljnih poslova Hrvatske, morao je da ode, ali tek kada je toliko preterao da je u kratkom vremenu naređao čak tri slučaja neobjašnjivog porekla ogromne imovine.
Hrvatska:

Od ukupno 1234 hrvatska dužnosnika samo ih je 365, ispunilo svoju zakonsku obvezu i objasnilo na koji su način stekli imovinu. „Zaboravljivost“ većine građani tumače samo na jedan način:

„Da su to pošteno stekli, oni bi to odmah dali. Svi su lopovi, svi do jednog, i s jedne i s druge strane. Stalno se isti u ovih 15 godina vrte u krug, mijenjaju položaje. Evo Đapić je jučer izjavio da će on biti gradonačelnik Osijeka, a ostat će mu i saborska plaća. Znači, on će imati dvije plaće, a mi ne možemo dobiti nijednu.“

„Zato što su lopovi, što su to krivo stekli, zato ne smiju ništa reći, moraju šutjeti.“

„Sigurno su tu imovinu stekli nekakvim mutnim radnjama.“

„Čim on ima puter na glavi, može ga se ucijeniti, može se njim upravljati. Da imaju čiste račune, pokazali bi ih.“

„Kod nas još uvijek vrijedi onaj način razmišljanja – u što kraćem vremenu što brže se obogatiti, tako da zato to tako i jeste.“

„Oni za četiri godine mandata osiguraju sebi treće, četvrto koljeno. nemamo više o čemu dalje pričati. I još neka mi neko kaže da idem na glasovanje. Nema šanse.“

Za razliku od građana, član saborskog Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa Antun Zorislav Petrović vjeruje da su političari bili prezauzeti nedavnim lokalnim izborima, te da će većina svoju imovinsku karticu ipak popuniti do sredine lipnja:

„Među ovima koji su iskazali, 354 su na državnoj razini, znači to su ministri, premijer, predsjednik države, sudci Ustavnog suda, 135 od 152 saborska zastupnika, pomoćnici ministara… Znači, uglavnom ljudi na višoj razini odlučivanja, ljudi koji su obuhvaćeni Zakonom o sprječavanju sukoba interesa. A na nižoj razini je svega 11 dužnosnika predalo podatke.“

Tu dodatnu odredbu Zakona o sprečavanju sukoba interesa, hrvatski je Sabor izglasao prije dva mjeseca i po prvi put svaki je dužnosnik po stupanju na dužnost obavezan dostaviti, ne samo podatke o imovini, već objasniti izvore i način na koji ju je stekao:

„A: kuća stečena vlastitim radom, B: uz pomoć rođaka, C: kreditom… Znači, postoji ta unificirana karta koja pojednostavljuje proceduru.“

No, zakon zapravo ne predviđa neku posebnu kaznu za dužnosnike koji ne popune svoju imovinsku karticu. Građani:

„Mislite da će dati sankcije? Nema teoretske šanse. Šta radi Istražno povjerenstvo? Radi da nešto istraži, a nema sankcija.“

„Koliko ih se, koliko puta i za svašta do sada već prozvalo, ali nikad ništa.“

„Zna se da političari imaju debeli obraz. I zna se kakva smo pravna država, tako da je malo koristi od toga.“

„Uvijek čujem na televiziji da se vodi neka istraga protiv ovog ili onog, ali nijedan na sudu nije završio.“

„Ogorčeni smo na ovu Hrvatsku i na ovo sve. Ništa ni od ove vlade, ni od ovih lopova nema. Ni od ovih, ni od onih.“

„Žao mi je što sam se rodio u ovoj ,lijepoj našoj‘ Hrvatskoj. Imam dvoje djece koje će sutra također ispaštati jer ovdje nemaju perspektive.“

Srbija:
U Srbiji u ovog proleća tabloidi, ali i ozbiljniji mediji, traže odgovore na pitanje odakle guverneru Narodne banke novac za kupovinu kuće čija se vrednost meri milionima evra. Radovan Jelašić ćuti.

Među onima koji su u sredu dobili rok od 15 dana da dostave odgovor zašto su se oglušili o zakonsku obavezu, našla su se i neka zvučnija imena domaće politike:

„Kostić Vladica, Mikarica Dejan, Miočić Milorad, Mihailović Vojislav, Nestorović Ljiljana, republički savetnik Filip Golubović, pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Miroslav Milošević…“

Reagovanja prozvanih bila su žestoka, bez obzira što se predsednik odbora Milovan Dedijer potrudio da odmah nakon saopštavanja spiska objasni šta to zapravo znači:

„Oni imaju mogućnost da u roku od 15 dana ukažu na netačnost ovog podatka, i zavisno od toga mi ćemo na idućoj sednici, kad nam dostave, ako nam dostave, proveriti, ukoliko treba proveravati, neke podatke, i zavisno od činjeničnog stanja koje budemo utvrdili, videti da li ćemo obustaviti postupak ili ćemo pristupiti izricanju nekih od mogućih mera.“

Čitava priča ukazuje da je primena Zakona o sprečavanju sukoba interesa još uvek u povoju, i postoji nada da će se vremenom situacija popraviti, kaže u razgovoru za Radio Slobodna Evropa Nemanja Nenadić iz organizacije Transparency Serbia:

„Odbor za rešavanje sukoba interesa raspolaže s jedne strane samo onim podacima koje dobije od relevantnih institucija i pojedinaca. Tako da me ne bi nimalo čudilo ukoliko u budućem radu odbora, na primer pri razmatranju dok se pokrene postupak protiv nekog od funkcionera lokalne vlasti, dođe do sličnog problema kao što je onaj koji je nastao kada je pokrenut postupak protiv jednog narodnog poslanika koji je u međuvremenu umro.“

Nenadić upozorava da do još ozbiljnijih problema može doći kada na red dođe preispitivanje imovnog stanja lokalnih funkcionera. Do sada je tek oko tri hiljade njih podnelo izveštaje, a procena je da ih ima gotovo 12 hiljada.

Bosna i Hercegovina:
U Bosni i Hercegovini je situacija slična onoj u Hrvatskoj i u Srbiji. Srđan Blagovčanin iz Transparentnosti BiH kaže Radiju Slobodna Evropa da sedam posto izabranih zvaničnika i dvanaest posto nosilaca izvršnih dužnosti nisu poslali podatke o svojoj imovini:

BLAGOVČANIN: Trideset i sedam, odnosno sedam posto izabranih zvaničnika, dakle misli se na delegate, zastupnike, poslanike i tako dalje, i 26, odnosno 12 posto nosilaca izvršne dužnosti, nisu dostavili obrazac ličnih podataka. Bitno je napomenuti da ne postoje zakonske posljedice za nedostavljanje obrazaca ličnih podataka, niti su ti obrasci koje dostave izabrani predstavnici, podložni bilo kakvoj vrsti kontrole, odnosno provjere. Situacija u vezi sa savjetnicima na koje se odnose odredbe Zakona o sukobu interesa u institucijama vlasti BiH je još uvijek prilično nejasna, budući da organi vlasti dostavljaju vrlo šture informacije o imenovanju savjetnika.

RSE: Šta vi iz Transparentnosti BiH kažete ljudima kada im objašnjavate zbog čega je važno da funkcioneri, ljudi na nekim državnim položajima čine to što treba da čine, a to znači da prijave svoju imovinu? Šta objašnjavate njima i šta objašnjavate običnom narodu zašto je to potrebno?

BLAGOVČANIN:Pa mislim da bi jedno objašnjene bilo dovoljno i za njih i za običan narod. Zašto je to potrebno? Pa potrebno je da ti ljudi dostave svoje podatke kako ti ljudi koji su im dali povjerenje, ne bi izgubili to povjerenje u njih, odnosno da su tu imovinu stekli na zakonit način. Ako priložite istinit imovinski karton, onda morate u principu imati i porijeklo te imovine. Suštinski razlog zbog kojeg je to bitno i zbog kojeg to postoji u svim zemljama, dakle ne samo u BiH, jeste upravo povjerenje ljudi u izabrane i postavljene zvaničnike. Ono što je u BiH veliki problem, to je da ovi podaci ne podliježu nikakvoj kontroli. Dakle, vi možete ispuniti obrazac na način kako vi želite i praktično to niko neće prekontrolisati. Ne postoji nikakva sankcija ni ukoliko ga uopšte ne pošaljete, osim ove uslovno govoreći sankcije, odnosno otežavajuće okolnosti u postupku utvrđivanja sukoba interesa.

RSE: Pomenuli ste procente ličnosti koje to nisu prijavile imovinu, čak i bez obzira na to što nema nikakvih sankcija. Imate li možda neki precizniji pregled je li reč recimo o pripadnicima jedne stranke, jednog naroda, jedne političke grupacije, ili su pak podaci potpuno raznorodni?

BLAGOVČANIN: Podaci su potpuno raznorodni, i po političkim partijama i po nivoima vlasti. Čudi me da je i ovih sedam posto izabranih zvaničnika, dakle delegata, zastupnika, poslanika i tako dalje, i 12 posto nosilaca izvršne vlasti, uopšte podnijelo obrasce, s obzirom da sankcija ne postoji.

U Crnoj Gori su protekle sedmice objavljena imena devetnaest poslanika koji nisu dostavili podatke o imovini.

Iako Zakon o konfliktu interesa propisuje da svi funkcioneri koji ne prijave ličnu imovinu u zakonski propisanom roku, moraju biti razrešeni dužnosti, ovog puta po svoj prilici neće biti posledica.

Crna Gora:

Činjenica je da poslanici i odbornici teško mogu da se razriješe jer su ih izabrali građani na direktnim izborima. A teško da je komisija u mogućnosti da pošalje zahtjev za razrješenje na adresu naroda, rekao je za naš radio Slobodan Leković, predsjednik Komisije za utvrđivanje konflikta interesa.

Među funkcionerima koji nisu prijavili svoju imovinu, nalaze se opozicioni političari, 11 republičkih poslanika i osam iz Parlamenta državne zajednice. Iz Narodne stranke imovinu nije prijavio samo Marković, a od funkcionera Srpske narodne stranke, na spisku komisije se nalaze Andrija Mandić, Goran Danilović i Novak Radulović koji kaže da je dosadašnje iskustvo pokazalo da ljudi koji su na vlasti i pojedinci bliski njima permanentno rade protiv zakona, te da on ne želi da svoj skromni i pošteno stečeni imetak prijavljuje kršiocima zakona i ustava, kako državne zajednice, tako i Crne Gore:

„Kao profesor i upravnik bibilioteke sam dobio stančić od 53 kvadrata u kojem sada živim. Imam auto staro 20 godina. I imam zajedničku imovinu sa braćom koju sam naslijedio od pokojnih roditelja, u jednom selu blizu Nikšića, koju nijesmo ni dijelili. Eto to je sve što ja imam. Javno to saopštavam, a neću da prijavljujem švercerima i onima koji su se obogatili na bijedi i siromaštvu crnogorskog naroda, koji ne znaju šta imaju, koji se dave u blagostanju i bogatstvu, a mene pitaju šta imam.“

Imovinu nije prijavio ni jedan dio političara Liberalnog saveza koji je prekinuo svoje djelovanje, ali uz zadržavanje funkcija koje su do trenutka zamrzavanja obavljali. Među njima su Vesna Perović, Džemal Perović, Savo Borozan, Helena Vučetić i Saša Marković koji kaže da će prijaviti svoju imovinu, ali kada Crna Gora bude pravna država:

„Stvarno je smiješno prijavljivati imovinu u državi gdje su najbitnije institucije u rukama mafije.“

Pored trojice smijenjenih funkcionera najveće opozicione stranke Socijalističke narodne partije, Zorana Žižića, Momčila Vuksanovića i Radovana Asanovića, na spisku komisije nalazi se i nekoliko aktualnih funkcionera SNP-a, Božidar Milović, Dragan Koprivica, Predrag Anđelić, Dragutin Joksimović i Radomir Đukić. Prema Đukićevoj izjavi se ne radi o političkom činu:

„Nema nikakvog razloga da t o ne uradim. Uradiću to ovih dana. Zaista nikakvog drugog razloga nije bilo.“

Kosovo:
Na Kosovu su podaci o imovini političara objavljeni na internetu, iako nema Zakona o sukobu interesa. Najveću buru izazvala je informacija o imovini medijskog magnata Vetona Suroia (Surroi) koji je prijavio imetak od četrdesetak miliona evra.

Na Kosovu nema Zakona o sukobu interesa, međutim svaki od nosilaca javnih funkcija prilikom kandidovanja za funkciju poslanika dužan je da Centralnoj izbornoj komisiji dostavi prijavu imovine koju poseduje u tom trenutku, kaže Melihate Trmkoli (Tërmkolli), ministarka javnih službi u Vladi Kosova.

Izvršni načelnik Centralne izborne komisije Adnan Merovci kaže da je pravni osnov za uređenje ovog pitanja u Pravilniku Centralne izborne komisije 2004/4.

Prema pravilima kojima su uređena pitanja opštih izbora, Centralna izborna komisija je bila dužna da ih objavi u javnosti, što je učinjeno na web sajtu Centralne izborne komisije.

Objavljivanje tih podataka izazvalo je reakcije na Kosovu, jer su neki, kao recimo Veton Surroi, prijavili imovinu od više od 40.000.000 €, dok su drugi u prijavama napisali kako nemaju ništa od prihoda ili pokretne i nepokretne imovine:

„Mi smo kao izvršni organ Centralne izborne komisije bili obavezni da primimo popunjene prijave i da ih formalno korigujemo, odnosno kontrolišemo jesu li popunjeni svi traženi podaci. Tu se završavao naš posao“, kaže Merovci i dodaje da je provera istinitosti navoda u prijavama bila posao Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju koja je, na osnovu uredbe šefa UNMIK-a, bila organizator opštih izbora 23. oktobra prošle godine.

„Od kandidata koji su predloženi i potvrđeni od strane Centralne izborne komisije nije bilo kandidata koji je predao nepopunjeni obrazac, ali je bilo obrazaca u kojima su popunjene neke kolone, odnosno nisu do kraja dati svi traženi podaci. Takvi obrasci su predati departmanu za izbore u Misiji OEBS-a na Kosovu, koji je bio ovlašten da izvrši proveru podataka koji su prijavljeni u tom obrascu. U slučaju da neko od potvrđenih kandidata ne podnese prijavu, prema njemu, na osnovu ovog pravila, nije preciziran dalji postupak, odnosno mehanizam bi se ovakvo ponašanje sankcionisalo“, kaže Merovci i dodaje da je to:

„Ostavljeno javnosti da izvrši ocenu takvog ponašanja.“

Šta da se radi?

Na kraju pregleda gotovo istovetne situacije u državama regije razgovaramo na ovu temu sa Mirjanom Krizmanić, redovnim profesorom psihiologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i zamenicom predsednika Upravnog odbora Nacionalne fondacije za razvoj civilnog društva Hrvatske.

Kažemo joj da smo je izabrali budući da u odnosu na ostale države regije Hrvatska prednjači u mnogo čemu, pa je logično očekivati da će i na ovom polju Hrvatska najpre dostići evropske standarde.

KRIZMANIĆ: Ja sam sa velikom radošću slušala da Vi mislite da Hrvatska prednjači i da napredujemo. Ja ne vidim baš da napredujemo. Mene je začudilo da je prijavila i jedna trećina. Kao prvo, ja uopće ne znam da li itko kontrolira je li istinito ono što su prijavili. Tako da ako i prijave, napišu što im padne na pamet. Drugo, za one koji ne prijave nema nikakvih sankcija. Kod nas za ništa nema nikakvih sankcija.

RSE: Koji je put da se ta stvar promeni? U Hrvatskoj je samo ministar Žužul u poslednje vreme, upravo zbog jedne slične ovakve situacije, zapravo zbog dve…

KRIZMANIĆ: Zbog tri ili četiri. On ih je imao više.

RSE: Zanima me vaše stručno mišljenje. Kakav je to profil, ako možemo da napravimo jednu generalizaciju ljudi koji su na vlasti u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, da li se oni prosto bahato ponašaju jer im je to moguće ili je u pitanju nešto drugo?

KRIZMANIĆ: Oni se bahato ponašaju jer im je to moguće, to je jedan razlog. Pogledajte, ljudi koji su inače bili pristojni i uljudni, onog časa kada uđu u vlast kao da podivljaju, sasvim se promijene. Postaju bahati, postaju drski, zapravo uopće ne poštuju svoje birače. Mi sad već imamo primjere, jer se vlast već nekoliko puta mijenjala, da kad siđu s vlasti, ti isti ponovo postanu pristojni i uljudni. Dakle, prvo, većinu ih kvari vlast. Drugo, mislim da bi se sve to moglo srediti kad bi kod nas – ja govorim samo o Hrvatskoj jer nju poznam – zaista došlo do vladavine prava. Kad bi ljudi za ono što čine morali odgovarati, kad bi bilo posljedica. Ne možete vi ništa provesti kod ovog naroda, a ja vjerujem i kod svih naroda bivše Jugoslavije, ako za to ne postoji oštra kazna.

RSE: Posmatrajmo sad slučaj s druge strane. Dakle, političari se ponašaju tako bahato jer im se to može. Šta da radi narod, šta da rade obični glasači, šta oni mogu da učine i takvoj situaciji kada su manje-više u ponudi svi takvi slični? Koji je onda naš izbor?

KRIZMANIĆ: Naš izbor je svakako da pažljivo gledamo i da od dva zla, tri zla ili pet zala izaberemo barem ono manje, da one koji tako čine uvijek na izborima kaznimo. A šta su učinili moji sugrađani na ovim prošlim izborima? Šezdeset i pet posto ljudi nije glasalo. Mnogi su ostali u Zagrebu, ja sam ih sretala na ulici, i govorili da nemaju komu dati glas. Neglasanjem se također daje glas – najgorima. Prema tome, moć je u rukama građana, i formalna moć na izborima i neformalna ako žele i ako nađu u sebi motiva da budu aktivni građani.

RSE: Tu u Češkoj je pre nekoliko meseci, nakon velike afere, u kojoj je bilo postavljeno pitanje njegovog stana, imovine njegove supruge, njenih nekakvih privatnih biznisa i tako dalje, smenjen predsednik vlade. Koliko je, po vama, Hrvatska daleko od situacije da ovaj slučaj Miomira Žužula ne bude samo jedan izuzetak, nego da to bude pravilo?

KRIZMANIĆ: Daleko. Ne znam koliko, ali barem jednu svjetlosnu godinu. Nije dobro da uzimam primjere, ali Miomira Žužula dobro poznam. On je nekad bio moj student, mi smo skupa i radili. Ja sam 40 godina odradila redovno na fakultetu. Ja imam stan koji sam naslijedila od roditelja pa sam ga otkupila. I imam slučajno sad novi auto koji sam uspjela kupiti novi jer puno prevodim pa sam zaradila. I to bi bilo to. Otkud je on mogao postati jedan od najbogatijih ljudi Hrvatske? Otkud? A od takvih primjera vrvi. Vi imate ljude koji nisu imali ništa, a koji su sada silno bogati. Nitko ne pita jesu li ikad platili porez, otkud im taj silni novac? Dok se to ne sredi, svi sitni ispod njih, gledajući te „svijetle primjere“, i dalje pljačkaju i glođu ovu već opljačkanu zemlju. I to je ono što će, ja se bojim, jednog dana nas dovesti do argentinskog sindroma. Mi ćemo propasti, mi se zadužujemo, prodajemo sve što se može, država prodaje, a da vi vidite kakvi se auti voze Zagrebom. Imati jaguara uopće više nije nekakva senzacija. Pri čemu penzići naravno kopaju po kontejnerima, ljudi jedva žive, režu se zdravstvene usluge, dakle socijala strada, a bogati su sve bogatiji. To je katastrofa za zemlju. A ljudi postaju, i to me najviše boli, i to ljudi u cjelodobnom rasponu, apatični. To pokazuje ovaj neizlazak na izbore: „Pa za koga ću glasati?“.

RSE: Ima li barem neki tračak optimizma u svemu tome?

KRIZMANIĆ: Ja sam inače optimist. Vidim tračak optimizma u tome da se ljudi aktiviraju. Ljudi moraju postati zainteresirani za svoju sudbinu, sudjelovati i uzeti stvari u svoje ruke. Ima načina, uvijek ima načina, ali biti pasivan i stalno se žaliti, čak niti na glasanje otići, to je katastrofa. Prema tome, u ovaj čas je zbilja dosta zabrinjavajuća situacija. Ja to tako vidim. Ali se nadam da će se jednog dana ljudi aktivirati i da će postati aktivniji građani.
XS
SM
MD
LG