Dostupni linkovi

logo-print

Obećanje kćeri


Subota 21. maj 2005. godine
Dnevnik počiva na pretpostavci da je svaki dan u čovjekovom životu vrijedan osvrtanja i zabilješke; da u njegovim sadržajima postoji nešto što ga izdvaja i čini posebnim, a da je zadatak onoga ko vodi dnevnik da tu posebnost verbalizuje i učini donekle zanimljivom. Ne znam, ne vodim dnevnik. Odavno sam shvatio da mi se život sastoji od niza banalnosti, od kojih samo rijetke uspiju da me za trenutak usreće i nasmiju, a grozna većina ih i dalje ostaje neporeciva u svojoj beznačajnosti.
Zavidim piscima koji su u pjeni sopstvenih dana pronalazili dovoljno dobar okvir za objašnjavanje čovjekovog položaja, koji su praškom protiv glavobolje pokušavali liječiti i „svjetski bol“. Ali ta me zavist, srećom, ne može natjerati da se nečega sličnog poduhvatim.
Uveče, porodično i organizovano, žena, ćerka i ja gledamo pedeseti jubilarni Eurosong. Na trenutke sam imao utisak da je turbo-folk definitivno pobijedio. Bubnjevi, zurle i talambasi, čobanske etno-varijante u kombinaciji sa brusilicama i tvrdim zvukom roka. Tako je to kada se udruže španske serije i Teheran. A većina takmičara još pjeva na engleskom jeziku.
Crnogorska grupa „No name“ osvojila je sedmo mjesto, a njihova kompozicija „Zauvijek moja“ nagrađena je kao najbolja.

Nedjelja 22. maj 2005. godine
Osvanuo je napokon i taj „dan D“! Vanredni opštinski izbori u Budvi. U koalicije se nijesu udružili samo oni sa kojima niko nije htio u kolo: srpski radikali su sami, a liberali su sami sa sobom. Partijski aktivisti sa zebnjom iščekuju rezultate, jer koliko god da su proteklih dana detaljno pročešljavali spiskove birača i pomoću obavještenja s terena utvrđivali ko će za koga da glasa – ipak ne mogu biti sasvim sigurni u ishod.
Ispred biračkog mjesta srećem komšiju: „Jesi li došao da ispuniš građansku dužnost?“, pita me kliktavo. „Ne, komšija“, odgovaram, „došao sam da iskoristim svoje građansko pravo“. Nijesmo se razumjeli, ali navikli smo, nije nam prvi put. No, naši su nesporazumi dragocjeni, jer tek na osnovu njih vjerujem da donekle i razumijevamo jedan drugog.
Poslije glasanja, pijuckamo kafu na terasi „Mogrena“ i komentarišemo moguće rezultate. „Biće tijesno“, rekoh, „ali volio bih da pobijedi suverenistička koalicija. Da nam političke pozicije malo ojačaju pred ovaj referendum“, kažem. „A što, ti misliš da će biti referenduma?“, pita me komšija zagonetno. Ne znam šta da mu odgovorim, toliko smo puta već bili prevareni da je bolje prećutati odgovor. Još ako tim prevarama dodamo dvostruke standarde Evropske unije, i želju njenih birokrata da Srbiji gubitak Kosova kompenzuju Crnom Gorom – eto dovoljno opravdanih razloga za sumnju u samu mogućnost referenduma.

Ponedjeljak 23. maj 2005. godine
Od 32 mandata u opštinskom parlamentu koalicija DPS-SDP osvojila je 19, dakle i priliku da samostalno vlada Budvom. Partijski aktivisti poražene koalicije za zajedničku državu još uvijek ne znaju što ih je zadesilo. Analiziraće razloge koji su doveli do tako pogubnog rezultata, ali neće uzeti u razmatranje onaj glavni: nikakvoga im uspjeha u Crnoj Gori nema, ni na lokalnom niti na republičkom nivou, dokle god očekuju da im neko iz Beograda ili Brisela dobije izbore.

Utorak 24. maj 2005. godine
Čitam novi „Ars“, crnogorski književni časopis. Ovaj broj je u cjelini posvećen obilježavanju 70 godina od rođenja Danila Kiša. U vremenu sveopšteg beščašća i herotstratskog zločina u kulturi, objavljivanje zbornika koji sadrži priloge 53 autora iz inostranstva i sa prostora bivše Jugoslavije – podvig je od neprocjenjivog značaja. Zbog toga, redakciji časopisa, i uredniku broja: Božu Koprivici, sve čestitke na znalački obavljenom poslu.

Srijeda 25. maj 2005. godine
Nekadašnji „Dan mladosti“ provodim radno – čitam i ponešto pišem. Ali kako u svom rukopisu prepoznajem neku mutnu i nedefinisanu sjetu, poslije izvjesnog vremena ostavljam pisanje i prepuštam se besplodnom sanjarenju. Iscrpljujem se u estetizaciji vlastitog postojanja, a to je za pisca uvijek pogubna rabota.

Četvrtak 26. maj 2005. godine
Među prilozima u „Ars“-u nekako su mi najbliži eseji mađarskih autora, među njima posebno tekst Ota Tolnaija. Ne želim ovdje objašnjavati zbog čega je tako, najzad nemam ni vremena za ozbiljniju argumentaciju, ali nesumnjivo mi je da se mađarsko čitanje Kiša u ovom zborniku izdvaja svojim kvalitetom!
Potom pažljivo čitam tekstove svojih književnih ex-YU vršnjaka, i razmišljam o tome kako smo (naravno: shodno vlastitoj mjeri „truda i čuda“), ipak svi mi iskočili iz Kišovog čarobnjačkog ogledala. Svjesno ne upotrebljavam onu otrcanu metaforu „šinjela“, jer je u ovom kontekstu suviše gruba za moj ukus.

Petak 27. maj 2005. godine
„Tata, obećao si da ćeš me danas povesti u ribolov“, kaže umiljato Laura, i pita: „Sjećaš li se?“ Klimam glavom saglasan i odmah isključujem računar. Neka priča ko šta hoće, ali ništa na ovom svijetu nije dovoljno vrijedno da opravda neispunjenje obećanja koje je otac dao svojoj kćeri. Ali baš ništa!
XS
SM
MD
LG