Najviše od države traži Miro Bogdanović – milijun i šesto tisuća kuna,
odnosno nešto više od 200 tisuća eura. Ovaj poznati splitski ugostitelj i kuhar nije bio žrtva samo kao član Dalmatinske akcije, kad je proveo dva mjeseca u istražnom zatvoru, nego je i javno anatemiziran, nakon čega je nekoliko puta pretučen, a njegov lokal su teroristi devedesetih godina dva puta minirali:
„Dva mjeseca, koliko sam ja proveo u zatvoru, to je jedan užas. Moramo to gledati u kontekstu tog vremena – ti tad nisi znao hoće li te ubiti, hoćeš li biti sto godina u zatvoru ili tri mjeseca… A pogotovo što nikome nisi mogao objasniti da si nevin. Pokušavao sam, ali suludo sam se osjećao. Ka bih nekome kazao da sam nevin, sam sebi sam ispadao smiješan. „
Poznati odvjetnik Anto Nobilo misli da je Bogdanovićev zahtjev sasvim
opravdan, ali i da je zatražena suma prevelika:
„Taj zahtjev ima svoga osnova, međutim čini mi se da je iznos pretjeran, u odnosu na sudsku praksu.“
I Miro Bogdanović se slaže da je teško procijeniti duševnu bol:
„Vjerujte mi, to uopće nije preveliko, s obzirom što smo sve proživljavali, u zatvoru i van zatvora. Mislim da je samo u ,Slobodnoj Dalmaciji‘ izašlo preko 200-300 tih članka o nama kao teroristima. Tako da smo mi dosta dugo, do unazad možda godinu-dvije, doživljavali strašne probleme zbog tog nepravednog suđenja. Nema tih para koje mogu nadoknaditi to što sam proživljavao.“
Koje su sve posljedice bile tog maltretiranja?
„Posljedice se ne mogu izraziti materijalno. Kad se kaže ,duševna bol‘, to je stvarno ogromna duševna bol. Jedna od posljedica je to da sam danas na dijalizi i već pet godina čeka transplantaciju bubrega.“
Miro Bogdanović objašnjava i zašto je bio žrtva devedesetih:
„Mater mi je Hrvatica, otac mi je Srbijanac. Motiv svega i motiv općenito ovog rata bila je pljačka, na prvom mjestu. Ja vjerujem da ih ja ne bih interesirao da sam bio neko tko nema ništa. Mislim da je cilj bio uništiti ugledne građane ovog grada, pogotovo one koje su oni smatrali Srbima, onima koji su u to vrijeme bili na crnoj listi.“
Kao navodni terorist, bio je zajedno s drugim članovima Dalmatinske akcije optužen i od samog Franje Tuđmana, a prije 12 godina ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak mahao je sa saborske govornice sa spiskom navodnih terorista:
„Stvarni cilj je bio da se uništi Dalmatinska akcija kao stranka, jer ona je u to vrijeme stvarno bila realna opasnost za, kako su oni smatrali, Tuđmana i za njegovu kliku.“
I Bogdanović i ostali optuženi u ovom političkom procesu, oslobođeni su nakon trogodišnjeg suđenja. Pravim minerima u ovom i drugim slučajevima nije nikad suđeno:
„Tisuću tih eksplozija je bilo po Splitu, toliko je ljudi protjerano, tko zna koliko je ubijeno, a da nitko nije našao za shodno, ni iz lokalne vlasti, ni iz crkvene vlasti, crkvi pogotovo zamjeram, ni iz ovih državnih struktura, da osudi to. Nikad nitko se nije sjetio da to osudi. To je, znači, bila prešutna spletka svih društvenih struktura. „
Još uvijek ostaje otvoreno pitanje – zbilja, tko je minirao Dalmatinsku
akciju? Miro Bogdanović ima odgovor:
„Oni koji su minirali i tisuću drugih objekata po Splitu, a koji nikad nisu odgovarali.“
Bogdanović smatra da bi i ovaj slučaj morao imati više publiciteta i da bi njegovo konačno razrješenje doprinijelo katarzi u hrvatskom društvu. Istog je mišljenja i odvjetnik Anto Nobilo:
„Svatko tko zloupotrebljava svoje ovlasti, a pogotovo ako pripada moćnom državnom aparatu, morao bi snositi neku odgovornost. Dakle, slažem se da bi trebalo obratiti više pažnje na takve postupke i smatram da bi naknade štete morale biti veće. Naime, ako se protiv nekog pokrene jedan ozbiljan kazneni postupak, njemu se u jednom trenutku faktički sruši cijeli život, upropasti mu se cijeli život i vrlo je teško taj život onda restrukturirati na onom nivou na kojem je bio ranije, nakon što postupci budu obustavljeni, odnosno ljudi budu oslobođeni. Radi toga bi se odgovornost svih, pa i države, morala naznačiti.“
odnosno nešto više od 200 tisuća eura. Ovaj poznati splitski ugostitelj i kuhar nije bio žrtva samo kao član Dalmatinske akcije, kad je proveo dva mjeseca u istražnom zatvoru, nego je i javno anatemiziran, nakon čega je nekoliko puta pretučen, a njegov lokal su teroristi devedesetih godina dva puta minirali:
„Dva mjeseca, koliko sam ja proveo u zatvoru, to je jedan užas. Moramo to gledati u kontekstu tog vremena – ti tad nisi znao hoće li te ubiti, hoćeš li biti sto godina u zatvoru ili tri mjeseca… A pogotovo što nikome nisi mogao objasniti da si nevin. Pokušavao sam, ali suludo sam se osjećao. Ka bih nekome kazao da sam nevin, sam sebi sam ispadao smiješan. „
Poznati odvjetnik Anto Nobilo misli da je Bogdanovićev zahtjev sasvim
opravdan, ali i da je zatražena suma prevelika:
„Taj zahtjev ima svoga osnova, međutim čini mi se da je iznos pretjeran, u odnosu na sudsku praksu.“
I Miro Bogdanović se slaže da je teško procijeniti duševnu bol:
„Vjerujte mi, to uopće nije preveliko, s obzirom što smo sve proživljavali, u zatvoru i van zatvora. Mislim da je samo u ,Slobodnoj Dalmaciji‘ izašlo preko 200-300 tih članka o nama kao teroristima. Tako da smo mi dosta dugo, do unazad možda godinu-dvije, doživljavali strašne probleme zbog tog nepravednog suđenja. Nema tih para koje mogu nadoknaditi to što sam proživljavao.“
Koje su sve posljedice bile tog maltretiranja?
„Posljedice se ne mogu izraziti materijalno. Kad se kaže ,duševna bol‘, to je stvarno ogromna duševna bol. Jedna od posljedica je to da sam danas na dijalizi i već pet godina čeka transplantaciju bubrega.“
Miro Bogdanović objašnjava i zašto je bio žrtva devedesetih:
„Mater mi je Hrvatica, otac mi je Srbijanac. Motiv svega i motiv općenito ovog rata bila je pljačka, na prvom mjestu. Ja vjerujem da ih ja ne bih interesirao da sam bio neko tko nema ništa. Mislim da je cilj bio uništiti ugledne građane ovog grada, pogotovo one koje su oni smatrali Srbima, onima koji su u to vrijeme bili na crnoj listi.“
Kao navodni terorist, bio je zajedno s drugim članovima Dalmatinske akcije optužen i od samog Franje Tuđmana, a prije 12 godina ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak mahao je sa saborske govornice sa spiskom navodnih terorista:
„Stvarni cilj je bio da se uništi Dalmatinska akcija kao stranka, jer ona je u to vrijeme stvarno bila realna opasnost za, kako su oni smatrali, Tuđmana i za njegovu kliku.“
I Bogdanović i ostali optuženi u ovom političkom procesu, oslobođeni su nakon trogodišnjeg suđenja. Pravim minerima u ovom i drugim slučajevima nije nikad suđeno:
„Tisuću tih eksplozija je bilo po Splitu, toliko je ljudi protjerano, tko zna koliko je ubijeno, a da nitko nije našao za shodno, ni iz lokalne vlasti, ni iz crkvene vlasti, crkvi pogotovo zamjeram, ni iz ovih državnih struktura, da osudi to. Nikad nitko se nije sjetio da to osudi. To je, znači, bila prešutna spletka svih društvenih struktura. „
Još uvijek ostaje otvoreno pitanje – zbilja, tko je minirao Dalmatinsku
akciju? Miro Bogdanović ima odgovor:
„Oni koji su minirali i tisuću drugih objekata po Splitu, a koji nikad nisu odgovarali.“
Bogdanović smatra da bi i ovaj slučaj morao imati više publiciteta i da bi njegovo konačno razrješenje doprinijelo katarzi u hrvatskom društvu. Istog je mišljenja i odvjetnik Anto Nobilo:
„Svatko tko zloupotrebljava svoje ovlasti, a pogotovo ako pripada moćnom državnom aparatu, morao bi snositi neku odgovornost. Dakle, slažem se da bi trebalo obratiti više pažnje na takve postupke i smatram da bi naknade štete morale biti veće. Naime, ako se protiv nekog pokrene jedan ozbiljan kazneni postupak, njemu se u jednom trenutku faktički sruši cijeli život, upropasti mu se cijeli život i vrlo je teško taj život onda restrukturirati na onom nivou na kojem je bio ranije, nakon što postupci budu obustavljeni, odnosno ljudi budu oslobođeni. Radi toga bi se odgovornost svih, pa i države, morala naznačiti.“
